Brexit
Podjednako u zabludi o Brexitu: suprostavljenje strane.
Kada se osobi dogodi dramatični događaj ili trauma koja temeljito promijeni njen život ili životni pravac, prijatelji i često psiholozi odmah će pogledati što se događalo u životu osobe što bi moglo izazvati tu veliku promjenu. To se zove traženje konteksta. Tijekom protekle 2,5 godine slušao sam, čitao i gledao kako su mnogi stručnjaci i političari izlagali na temu Brexita, što znači i razlog zbog kojeg je došlo do njega. Ipak, niti jednom nisam čuo da netko od tih "stručnjaka" spominje najvažniji aspekt "Brexita": kontekst u kojem se dogodio.

Rezultat Brexita - navodno jednostavno glasanje o tome treba li Velika Britanija napustiti EU - postala je farsa koja je danas iz jednog jednostavnog razloga: poziv za referendum i samo glasanje nije imalo, u biti, nikakve veze s članstvom Velike Britanije u EU. Umjesto toga, britanski političari su pozvali na referendum kao izravni rezultat britanskog političkog manevriranja, sa sadašnjom (tada i sada) konzervativnom strankom koja je pokušavala konsolidirati svoj stisak na vlasti u svjetlu sve popularnijeg "krajnje desničarskog" pokreta neovisnosti u Velikoj Britaniji utemeljenom na protuimigrantskim osjećajima i želji da napuste EU (prvenstveno za kontrolu imigracije), sam glas britanskog naroda ovisio je o tom istom pitanju: imigracija, ili točnije, useljavanju u Velikoj Britaniji iz muslimanskih zemalja, shvaćeno da to EU olakšava (ili ovlašćuje).

Ali zašto je imigracija bila dovoljno vruća tema u Velikoj Britaniji da izazove takvu političku katastrofu?

NATO bombardiranje i uništenje Libije 2011. i đihadistički rat u Siriji podržan od Zapada, s ciljem rušenja sirijske vlade zbog jasnih geopolitičkih razloga, izazvali su porast broja izbjeglica koje dolaze u Europu tijekom narednih godina. Ovo je bilo nadmašilo postojeći egzodus izbjeglica iz Afganistana i Iraka, dvije zemlje koje SAD bombardira i okupira od 2002./03.

Brexit
U vrijeme Brexit glasanja održanog 2016., američko/zapadni "rat protiv terora" bio je u svojoj 15. godini. Ovo je rat koji velika većina ljudi u zapadnim zemljama shvaća kao rat protiv "muslimanskog terora", iz očitih razloga (napade 11. rujna su izvršili muslimani). Tijekom tih 15 godina, višestruki "muslimanski teroristički napadi" na europskom i američkom tlu služili su kako bi potvrdili mnogim ljudima u zapadnim zemljama da su radikalni islamisti doista namjerili napasti i ubiti što je moguće više zapadnjaka. Ta je percepcija dramatično ojačana nakon 2013/14. kada se "ISIS" pojavio na javnom radaru s visokokvalitetnim videozapisima "nevjernika" koji su bili obezgljavljeni, spaljeni živi, ​​utopljeni ili bacani sa zgrada.

Zapadni tisak, uvijek savjestan prema svom poslu zastrašivanja informiranja javnost, s etuzijazmom izvještava o užasnim podvizima ISIS-a. Do kraja 2015. isti je tisak širio izvješća da je ISIS krijumčario svoje članove među izbjeglicama koje dolaze u Europu . Kao da dokazuje istinitost ove tvrdnje, 2015. godine u Francuskoj, Velikoj Britaniji i SAD-u bilo je više strašnih "muslimanskih terorističkih napada", s mnoštvom visokoprofilnih "terorističkih zavjera" osujećenih u mnogim zemljama. Osim toga, skoro svakodnevno su stizala izvješća koja su opisivala ISIS-ov neprekidan bijes diljem Sirije i Iraka i njihov plana za uspostavljanje "kalifata" koji bi se proširio na zapadnu Europu.

Brexit
Dakle, zapadni imperijalistički nacrti u zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (uključujući i podršku za same teroriste sa kojima je Zapad tvrdio da je u ratu) pomogli su stvoriti terorističke vojske koje provode napade na europskom tlu i tokove izbjeglica za koje zapadna javnost shvaća da ih koriste terorističke vojske kako bi pristupile europskim zemljama za provođenje napada. Čudno, je međutim, kada su mnogi ljudi u zapadnim zemljama reagirali na ovu situaciju racionalno (na temelju informacija koje su imali) zahtijevajući da imigracija bude kontrolirana, bili su optuženi da su islamofobi, fašisti i nacisti. Bilo bi teško pronaći bolji i ubitačan primjer gaslightinga.


Komentar: Gaslighting je pojam koji se u psihologiji i uobičajenom govoru odnosi na manipulaciju čija je svrha stvaranje sumnje kod osobe ili grupe ljudi. Uključuje, no nije ograničeno na nijekanje, laganje, izvijanje i proturječje kako bi se žrtvu natjeralo na preispitivanje svoje percepcije realnosti. Gaslighting vas dovodi u sumnju u vlastitu percepciju, vaše osjećaje i vaše pamćenje. Čini vas da sumnjate u samu stvarnost, a time i u vlastiti razum. Kad sumnjate u svoju percepciju stvarnosti i ne znate jeste li ludi, možete postati ludi, do stupnja da ste odvojeni od stvarnosti.


Usred ovog kaosa i potpune manipulacije javnim umom, na summitu NATO-a u svibnju 2012., tadašnji britanski premijer David Cameron, ministar vanjskih poslova William Hague i načelnik stožera Ed Llewellyn razgovarali su o ideji korištenja referenduma Europske unije kako bi se spriječilo rastuće "euroskeptično" krilo Konzervativne stranke od "dezertiranja" u protuimigracijsku britansku nezavisnu stranku (UKIP). U siječnju 2013. Cameron je obećao da će, ako bi konzervativci osvojili parlamentarnu većinu na općim izborima za 2015., britanska vlada pregovarati o povoljnijim aranžmanima za nastavak britanskog članstva u EU, a potom održati referendum o tome treba li Velika Britanija ostati ili napustiti EU. Cameronovi strahovi da bi UKIP naposljetku mogao zasjeniti Konzervativnu stranku ako ne bude pomirio rastuća protuimigrantska (i stoga protiv EU) osjećanja u Velikoj Britaniji bili su utemeljeni. Na izborima za Europski parlament 2014. UKIP je osigurao više glasova i više mjesta nego bilo koja druga stranka, prvi put kada je stranka, osim konzervativaca ili laburista, bila na vrhu ankete diljem zemlje u 108 godina, ostavljajući konzervativce na trećem mjestu.

Cameronovo obećanje o referendumu za EU imalo je željeni učinak s konzervativcima koji su odlučno osvojili opće izbore 2015. i uživali u većinskoj vladi, nakon čega je Cameron ponovio svoju predanost održavanju referenduma prije kraja 2017. godine, ali tek nakon "pregovora o novom rješenju za Britanija u EU". Međutim, tijekom idućih 12 mjeseci Cameron nije bio u mogućnosti da značajno pregovara o odnosima Velike Britanije s EU (posebice na temu kontrole imigracije naravno), a "Brexit" referendum održan je 23. lipnja 2016. godine.

Brexit
Poster kampanje za izlazak koji naglašava "glavni problem".
Cameron (koji je vodio kampanju za ostanak u EU) očigledno je bio toliko samouvjeren da britanski narod neće glasati za napuštanje EU da je ponudio ostavku ako glas "da" preovlada. Kad je glas "da" pobijedio, i nakon njegove ostavke, Cameron je tvrdio da je "mogao izbjeći Brexit da su europski čelnici dopustili da kontrolira migraciju". Njezino veličanstvo, kraljica EU-a, Angela Merkel, međutim je rekla da ukoliko Velika Britanija želi imati slobodan pristup jedinstvenom tržištu onda "morate prihvatiti temeljna europska prava, kao i obveze koje dolaze od njih".

Zanimljivo je da je tjedan dana prije održavanja referenduma došlo do nezaboravnog "terorističkog napada" koji je uveo novi (ako ne tajni) element u užasno zbunjeni građanski diskurs. Thomas Mair, 52-godišnji bijeli nacionalist, upucao je i izbo članicu parlamenta Jo Cox nasred ulice u Birstallu u West Yorkshireu i ozbiljno ranio prolaznika koji joj je došao pomoći. Napad je tretiran kao čin terorizma, a sudac Mair je tijekom izricanja kazne rekao: "Nema sumnje da je ovo ubojstvo učinjeno radi promicanja političkog, rasnog i ideološkog razloga, nasilnog bijelog supremacizma i ekskluzivnog nacionalizma koji je najviše povezan s nacizmom i njegovim modernim oblicima".

Tijekom iste godine 2016., "islamski" teroristički napadi dosegli su nove visine s Njemačkom, na primjer, doživljavajući sedam napada koji su ostavili 22 osobe mrtve.

Nakon što je Cameron podnio ostavku, Theresa May je proglašena za čelnicu Konzervativne stranke i postala je premijerka. Iako je sama podupirala kampanju "ostati", ona je ipak preuzela ulogu za Brexit, izjavivši kako neće biti drugog referenduma: "kampanja je bila borba... i javnost je dala svoju odluku. Ne smije biti nikakvih pokušaja da se ostane u EU, nema pokušaja da se vrati kroz stražnja vrata ...Brexit znači Brexit ".

Brexit
Konzervativni tabloid "The Sun" samo je želio da birači "vjeruju" u napuštanju EU (što bi moglo poći po zlu).
Manje od godinu dana nakon što je preuzela dužnost, May je vjerovala da treba "ojačati svoju ruku" za pregovore o Brexitu i pozvala je na izvanredne parlamentarne izbore u lipnju 2017. To se pokazalo vrlo lošom idejom, jer čak i uz "pojačani učinak" Westminsterskog islamskog terorističkog napada 22. ožujka, gdje je 52-godišnji islamist vozeći auto gazio pješake na Westminster Bridgeu, ubivši četiri i ozlijedivši gotovo pedeset, a zatim smrtno nožem ranio policajca, a samo dva tjedna prije izbora - eksplozija muslimanskog bombaša samoubojice na koncertu Ariane Grande u Manchesteru u kojoj je poginulo 23 osoba i ozlijeđeno 169, polovica djece - Mayina konzervativna stranka je izgubila 13 mjesta, uglavnom od Laburističke stranke (koja je dobila 30 mjesta). Ovaj rezultat je imao više veze s visokim ukupnim odazivom (najvišim od 1997.) među biračima "ostati" i popularnošću vođe laburista Jeremyja Corbyna nego smanjenjem ukupne potpore za Brexit. Zanimljivo je da je antiimigrantska stranka UKIP vidjela da je njihova podrška izbrisana. Obavljen posao za konzervatice.

U 18 mjeseci od parlamentarnih izbora, činjenica da je za Veliku Britaniju ekonomski nemoguće samo "napustiti" EU polako je jasno stavljano na znanje mnogima od onih koji su glasali za izlazak na temelju zaustavljanja imigracije i terorističkih napada koje imigracija navodno olakšava. Uostalom, EU nije samo jedno tržište ljudi nego i dobara, usluga i kapitala, a britansko gospodarstvo mnogo je više ovisno o robama, uslugama i kapitalnom dijelu nego o ljudskom dijelu. To, i činjenica da nijedna država EU ne može selektivno odabrati uvjete njezina članstva je, očigledno, tek sada postala svjesna velika britanska javnost. Naravno, to je bilo dobro poznato političkoj eliti kada je Cameron predložio Brexit referendum i kada se to počelo dešavati. No, kao što je navedeno, odluka da se glasa o "ostati ili otići" za britanski narod odnosila se na političko manevriranje, a ne na istinsku želju da ljudima dopusti odlučivanje o temeljnom aspektu britanske države (Bože sačuvaj!). Ali kada je došlo do glasanja, britanski narod, u svojoj mudrosti, glasao je u skladu s propagandom kojoj su bili podvrgnuti prethodnih 16 godina: "Muslimani su teroristi i ubijaju nas. Muslimani imaju slobodan pristup u Veliku Britaniju kao rezultat našeg članstva u EU. Napustimo EU. Ekonomija? Koja ekonomija? "

Neki bi mogli pomisliti kako je čudan trik sudbine da su se britanske vlasti koje su sudjelovale u stvaranju "muslimanske terorističke prijetnje", ali ni na koji način nisu željele da Velika Britanija napusti EU, opekle na vlastitu petardu kada je britanski narod u velikoj mjeri glasao o napuštanju EU zbog "muslimanske terorističke prijetnje". Za mene, to više nalikuje na nemarnost i poželjno razmišljanje delusionalne i "otkačene" političke elite.

To je u biti razlog zašto je Brexit takva farsa i zašto su britanski političari proveli protekle 2,5 godine pokušavajući naći način da uvjere britanski narod da dobivaju 'Brexit' dok drže Veliku Britaniju u EU. Od samog početka on se temeljio i na emocionalnoj manipulaciji britanske javnosti i osobnom interesu za moć britanskih političara. Naravno, nitko ne želi spomenuti tu blistavu istinu.

Trenutno, britanski političari su ujedinjeni barem oko jedne stvari: Brexit "bez dogovora" NIJE opcija. Ironično, to je u suštini ono što je većina britanskih ljudi, u njihovu neznanju i nesigurnosti, mislila da mogu dobiti i glasali su za: samo "napustiti" EU. Theresa May ima "nacrt sporazuma o povlačenju" s EU koji ne donosi ono za što je većina britanskog naroda glasala na referendumu: kontrola nad imigracijom. Mayin sporazum je u biti Brexit samo po imenu. Ipak, May planira donijeti sporazum parlamentu sljedećeg mjeseca za glasanje. Ako se izglasa, May upozorava da bi to dovelo do Brexita "bez dogovora" (Velika Britanija jednostavno "napušta" EU i vjerojatnu propast britanskog gospodarstva). Ali danas, Mayin tajnik rada i mirovina, Amber Rudd, usudio se govoriti istinu i rekao da ako se sporazum odbaci, "Brexita" vjerovatno neće ni biti. Ironično (ili idiotski), to je ono što britanski establišment traži cijelo vrijeme.

Kao primjer u kojoj je mjeri britanski establišment spreman ići kako bi osigurao da se njihov 'lažni Brexit' sporazum odobri, članak u nedjeljnom Sunday Timesu tvrdio je da su "ministri" raspravljali o planu da prisile Parlament: "Planom broja 10 (adresa britanske Vlade je Downing street 10) planira se potaknuti pad na financijskim tržištima nakon što se izgubi prvo glasanje u nadi da će ovo natjerati zastupnike da glasaju za sporazum drugi put ".

Jesam li spomenuo da je "Brexit" farsa?