Komentar: Ovaj članak je treći iz serije članaka na temelju kojih je gosp. Pierre Lescaudron u srpnju 2021. objavio i svoju drugu knjigu pod nazivom: Cometary Encounters ("Susreti s kometima").
Prvi članak u seriji je "Naglo smrznuti mamuti i kozmičke katastrofe".
U dva prethodna članka predložio sam objašnjenja za događaje koji su pokrenuli Mlađi Drijas.
U članku pod naslovom Je li Zemlja 'ukrala' Marsovu vodu? opisao sam kako je, oko 12.500 BP, električno pražnjene moglo prenijeti dio Marsove vode i atmosfere na Zemlju (vidi ružičastu strelicu na donjem dijagramu).
Komentar: BP je skraćenica iz engleskih riječi before present - Prije sadašnjosti. Značenje je slično kao kod pr. Kr. i uglavnom se rabi u geologiji, arheologiji i drugim znanstvenim disciplinama da bi se navela starost predmeta. Premda se značenje "sadašnjosti" tijekom vremena mijenja, uobičajena praksa je da se za sadašnjost uzme 1. siječnja 1950.
U članku pod naslovom Naglo smrznuti mamuti i kozmičke katastrofe objasnio sam kako je oko 4 stoljeća ranije, otprilike 12.900 BP, nekoliko kometnih fragmenata pogodilo Zemljinu sjevernu hemisferu (vidi tirkiznu strelicu) uzrokujući naredno globalno zahlađenje.
Grenlandska temperatura 18.000 BP. - sada
Ovaj je događaj bio još veći od dva događaja koja su ga pratila jer je izazvao pad od 10°C u odnosu na dva sljedeća događaja koja su "samo" izazvala pad od 7°C.
U ovom ćemo članku istražiti specifičnosti događaja 14.400 BP i objasniti kako bi on mogao biti dio većeg kometarnog ciklusa od 3.600 godina.
Događaj 14.400 BP (12.400 pr. Kr.)
Rekonstrukcije temperature (zasnovane na izotopu kisika 18) za Grenland kao što je prikazano na gornjem dijagramu, prikazuju samo jedan atmosferski parametar (temperaturu) na jednom mjestu (Grenland).
Dakle, prvo da vidimo je li događaj od 14.400 BP samo temperaturna "anomalija" ograničena na Grenland. Jezgre sedimenata iz bazena Cariaco (Venezuela) otkrivaju sličan obrazac s izraženim padom temperature kao što je prikazano na donjem dijagramu.
Cariaco i GISP2 temperature
Temperature na Grenlandu i Vostoku
Osim izotopa kisika 18, posrednika za temperaturu, analiza jezgre leda otkriva i brojne druge atmosferske parametre. Dvije od njih su metan (CH4) i ugljični dioksid (CO2). To su pokazatelji izgaranja biomase (na primjer šumski požari). Metan i ugljični dioksid također su dvije glavne plinovite komponente kometarnih repova.
© Marcott et al., 2014Koncentracija CH4 i CO2 u WAIS ledenoj jezgri Antarktike (23 kA - 9 kA)
Pored toga, ledene jezgre u odnosu na događaj od 14.400 BP otkrivaju nagle skokove u koncentraciji kalcija i sumpora. Slika ispod sadrži dva dijagrama. Dijagrami na lijevoj strani prikazuju skok koncentracije kalcija (u ionskom obliku Ca2+) u 14.400 BP (smeđa strelica, crvena okomita linija), dok dijagram na desnoj strani pokazuje koncentracioni skok, iako umjeren, u sumporu (u SO2 - sumpor dioksid) u 14.400 BP:
© Sott.netKoncentracija kalcija (Ca) i sumpora (SO2) u ledenim jezgrama
Sumpor u udarnom tijelu ili u stijenama koja sadrže sumpor mogu se ubrizgati u atmosferu u udarnom pljusku bogatom parom. U nekim udarnim događajima, kao što je Chicxulub, stijene pogođene udarnim tijelom sadrže sumpor. Sedimentne stijene pogođene udarnim tijelom ponekad uključuju velike količine evaporita. Evaporiti su stijene koje se formiraju s mineralima koji se talože iz isparavanja vode, poput halita (kamena sol) i kalcita (kalcijev karbonat). Druga dva vrlo česta evaporitna minerala su gips (Caso4 + H20) i anhidrita (Caso4 ), od kojih oba sadrže sumpor (S).Dakle, događaj iz 14.400 BP otkriva nagle skokove ugljičnog dioksida, metana, kalcija i sumpora, što je dovelo do drastičnog pada globalne temperature. Ne iznenađujuće da su ove dramatične atmosferske promjene imale veliki utjecaj na život na Zemlji. Većina arheoloških nalazišta s neupitno izumrlom mega-faunom ima kasni pleistocenski datum iz doba cca. 14.400 do 13.000 BP.
Izvor
Čini se da je događaj iz 14.400 BP bio polazna točka izumiranja megafaune što je bilo izuzetne veličine:
Kasno kvartarno megafaunsko izumiranje na kraju pleistocena, što je rezultiralo gubitkom između 35 i 90% krupnih životinjskih vrsta na kontinentima bez leda (bez Afrike), predstavljalo je najveću faunalnu promjenu koji su ekosustavi Zemlje doživjeli tijekom kenozoika.Za referencu, kenozojsko doba (što znači "novi život") seže od prije 65 milijuna godina (chicxulub kometarni udar koji je završio vladavinu dinosaura) do danas. Nikad tijekom tih 65 milijuna godina izumiranje nije bilo ovoliko dramatično.
Izvor
Bilo bi zanimljivo vidjeti postoji li neki udarni krater koji ima sljedeće karakteristike:
- vremensko podudaranje (oko 14.400 BP)
- sjeverna lokacija (budući da se čini da je udar bio izraženiji na sjevernoj hemisferi, kako predlažu dijagrami temperatura Vostoka i Grenlanda prikazani iznad)
- veliko udarno tijelo (s obzirom na veličinu učinaka).
Potraga za udarnim kraterima na Zemlji nije lak zadatak, jer vjetar, kiša, potresi, promjene razine mora, rast vegetacije i urbanizacija uglavnom brišu geološke značajke. Osim toga, čini se da potraga za udarnim kraterima nije prioritet moderne znanosti, možda zbog snažnog ideološkog otpora (uniformitarizma) protiv same ideje o utjecaju kometarnih udara i njihovih očiglednih katastrofalnih posljedica.
Ipak, tri baze podataka (EDEIS , Somerriko i EID) nabrajaju neke od udarnih kratera nađenih na Zemlji. Od 2019. postoji oko 200 potvrđenih kratera i 600 vjerojatnih / mogućih.
Nedostatak istrage u ovoj domeni također utječe na datiranje kratera. Do sada, većina kratera nije datirana, a oni koji su datirani obično dolaze sa širokim vremenskim rasponom udara.
Kao rezultat toga, postoji niz velikih kratera smještenih na sjevernoj hemisferi čiji vremenski raspon obuhvaća datum od 14.400 BP. Jedan od njih nedavno su otkrili Kjaer i sur. a nalazi se ispod ledenjaka Hiawatha na sjeverozapadu Grenlanda. Širok je 31 km, a to je dugačka kružna depresija stvorena od meteorita bogatog željezom koji je imao promjer od oko 1,5 km.
© Kjaer et al., 2018Topografija kratera Hiawatha
Još jedan razlog za razmatranje udara ledene ploče, uključujući Grenland, cca. 14,4000 BP, je to što objašnjava znanstvenu "anomaliju" koja je poznata pod nazivom Meltwater Pulse 1A (MWP1A).
© Liu et al., 2004Povijest razine mora (22 kA BP - 6 kA BP)
Dakle, kako možemo pomiriti hlađenje i topljenje ? Jedno bi rješenje bilo, naravno, znatno kometarno tijelo koje utječe na ledeni pokrivač. To bi dovelo do topljenja ledene ploče, a također i do globalnog hlađenja zbog velike količine izbačenog materijala (prašine, ledenih kristala) koji se oslobađa u atmosferu i smanjuje prodiranja sunčevih zraka.
U svakom slučaju, dok je velika vjerojatnost da su uočene smetnje cca. 14.400 BP (atmosfera, izumiranje, voda nastala otapanjem leda) bile povezane s kometarnim događajem, u ovom je trenutku još uvijek vrlo spekulativno označiti krater Hiawathe kao krivca. Potrebno je više podataka o ovom krateru koji je otkriven tek 2016. godine i ukopan je pod 2 km leda.
Kometarni ciklus?
Navedeno pokazuje da se katastrofalni događaj, vjerojatno kometarne prirode, dogodio cca. 14.400 BP. Ovaj je broj pobudio moj interes jer je višekratnik 3.600 (4 X 3.600 = 14.400).
Zechariah Sitchin je privukao veliku pažnju medija i javnosti svojom knjigom pod nazivom "Dvanaesti planet" gdje je, na osnovu svoje interpretacije sumerske ikonografije, postulirao da planet nazvan Nibiru, 12. planeta našeg Sunčevog sustava, slijedi dugu, eliptičnu orbitu, koja doseže unutarnji Sunčev sustav svakih 3.600 godina.
Ta hipoteza mi nije imala previše smisla, jer astronomsko tijelo koje ima vrlo izduženu orbitu i prelazi naš Sunčev sustav ne može biti planet. No, vrlo se dobro može podudarati s kometarnom orbitom:
© sott.netSunčevo električno polje i kometarna orbita
Linija električnog polja definira mjesta na kojima je električni potencijal isti. To je slično visinskim linijama na zemljopisnoj karti gdje je svaka točka crte na istoj visini.
Ove promjene razlike u električnom potencijalu između komete i njenog okolnog prostora pokreću intenzivnu struju, uključujući električno pražnjenje između komete i okolnog prostora, što dovodi do pregrijanog i užarenog kometarnog tijela. Zato astronomsko tijelo koje prati vrlo eliptičnu orbitu oko Sunca s periodom od 3.600 godina ne može biti planet, već mora biti kometa .
Suprotno tome, ako je električni potencijal na određenoj udaljenosti od Sunca otprilike isti, astronomska tijela koja prate kružnu ili blago eliptičnu orbitu proći će kroz svemir pokazujući konstantan električni potencijal. Zbog toga postoji ravnoteža između električnog potencijala tijela i okolnog prostora. U ovom slučaju ne dolazi do pražnjenja i astronomsko tijelo ne svijetli.
U tom smislu, temeljna razlika između komete i planeta nije stvar sastava, već pitanja električne aktivnosti (koja je, između ostalog, povezana s ekscentričnošću orbite).
Prema tome, kometa je jednostavno užarena planeta, a planeta neužarena kometa. Prema tome, isto to tijelo može, uzastopno, biti kometa, zatim planeta, zatim kometa, itd., ovisno o promjenama u električnom polju koje ga okružuje i kojem je podvrgnuto.
© sott.netSolarna orbita od 3.600 godina
Prvo, Sumerani su imali izvrsno poznavanje astronomije općenito i kometa posebno. Sumerska ploča K 8538 s velikom točnošću opisuje komet koji je pogodio Um-Al-Binni cca. 4200 BP. K8538 je prva svjetska znanstvena dokumentacija o prilazu i udaru velikog kometa na Zemlju.
Odjeljak ploče K8538. Gore: izvorni klinasti brojevi, dno: prijevod na rimske brojeve)
Dakle, kada se kombinira veliko sumersko znanje o kometama i njihovoj vremenskoj jedinici od 3.600 godina, pojavljuje se jedno očigledno pitanje: "je li Shar jedinica samo slučajnost ili se ona zapravo temelji na astronomskoj konstanti, poput kometarnog ciklusa?"
Ideja o periodičnom kometu od 3.600 godina koji posjećuje naš planet obično se odbacuje zbog povlačenja koje bi na kometu vršile druge zvijezde osim Sunca. Obrazloženje obično ide na slijedeći način:
Na temelju samo dva segmenta informacija koje imamo o takvom hipotetičkom kometu koji 1/ ima orbitalni period od 3.600 godina i 2/ mora proći unutar 1 AU Sunca (jer, ako ne, ne može proletjeti pokraj Zemlje), možemo utvrditi da ovaj hipotetički komet mora imati afelu (točku u orbiti koja je najudaljenija od Sunca) od 469 AU (469 puta veću od udaljenosti Zemlje od Sunca).Je li stabilna orbita od 3.600 godina doista nemoguća? Imajte na umu da nam je najbliža zvijezda Promixa centauri, udaljena oko 4,25 svjetlosnih godina, tako da će kometa s orbitom od 3.600 godina ostati unutar 2,7 svjetlosnih dana od Sunca i na daleko većoj udaljenosti (najmanje 570X većoj) od drugih zvijezda. Stoga bi komet ostao pod gravitacijskom kontrolom Sunca tijekom svoje čitave orbite, uključujući i njegovu afelu.
Za usporedbu, ovo je 10X udaljenost između Plutona i Sunca. Sunčeva gravitacija je vrlo slaba na 469 AU (to jest oko 2,7 svjetlosnih dana), lako bi prolazni objekt ili druga planeta u našem Sunčevom sustavu mogli destabilizirati orbitu komete i baciti je u međuzvjezdani prostor.
Promatranje potvrđuje da kometi s vrlo dugim orbitalnim periodom mogu pratiti stabilnu periodičnu orbitu. To je na primjer slučaj velike komete iz 1811. godine (C/1811 F1) koja pokazuje orbitalno razdoblje od otprilike 3096 godina.
© Public DomainPrikaz Velikog kometa iz 1811., poznatog i kao Napoleonov komet
Drugim riječima, da li se dogodio kometarni događaj prije cca. 3600 (3.600 X 1) godina?
Događaj iz 3600 BP (1600 pr. Kr.)
Slično kao i 14400 BP, 3600 BP obilježen je naglim padom temperature, što pokazuje crna vertikalna crta na dijagramu temperature jezgre GISP2:
Rekonstrukcija temperature GISP2 u posljednjih 10.000 godina
© Cybis.seSkok prašine u ledenoj jezgri oko 1628. pr. Kr.
Kataklizmička erupcija There (Santorini) je datirana 1628 pr. Kr. putem karbonskog datiranja pepela i od prstenova drveća na udaljenim lokacijam poput Irske močvare i kalifornijskih bristlekonskih borova. Eksplozija There, možda je pedeset puta veća od Krakatoa [...]Krakatoa je poznat po erupciji iz 1883. godine. Toliko je bilo silovito da su se njegove eksplozije čule u blizini Mauricijusa, udaljenog 4.800 km (3,000 milja). Njegov tlačni val kružio je planetom tri i pol puta. Pepeo je izbačen 80 km visoko. Poginulo je na desetke tisuća ljudi, a prosječne su temperature pale za čak 1,2°C (2,2 °F) u godini nakon erupcije.
Izvor
Procjenjuje se da je erupcija There bila pet puta veća od erupcije Krakatoa. No, unatoč svojoj veličini, ona nije dovoljna za objašnjenje znatnog skoka atmosferske prašine koji se dogodio tijekom prve polovice 17. stoljeća prije Krista. Zapravo, čini se da je Thera vrlo malo pridonosila prašini:
Ako sami vremenski podaci ne mogu definitivno povezati određene erupcije s udaljenim evidencijama klimatskih rekorda, moraju se upotrijebiti druge geokemijske analize. Na primjer, sloj kiselosti ledene jezgre sadržavao je visoku razinu sulfata, ali nedavni petrološki proračuni emisija sumpora iz There čine samo 3-6% količine koja se očekuje od koncentracije kiseline u ledenom slojuAko je Thera doprinijela samo oko 5% atmosferske prašine (sulfat se pretvorio u sumpornu kiselinu u ledenim jezgrama, odatle i referenca na kiselost u gornjem citatu), odakle preostalih 95% prašine?
Izvor
© NASAOstaci Thera kaldere (promjera 18 km)
Za komadiće vulkanskog stakla uzetih iz sloja 1645 ± 4 pr. Kr. u ledenj jezgri GRIP Grenlanda nedavno je utvrđeno da potječu iz minojske erupcije Santorinija [Hammer i sur., 2003]. Ovo je značajna tvrdnja, jer precizno doba minojske erupcije pruža važno vremensko ograničenje evoluciji civilizacija na istočnom Sredozemlju.Dendohronolgija (koja se bazira i na irskim hrastovima i švedskim borovima) potvrđuje da se erupcija Aniakchaka dogodila u prvoj polovici 17. stoljeća. Uz to, pruža pouzdanije datume od ledenih jezgri, zbog čega ova erupcija postaje gotovo istodobna s Therinom:
Međutim, postoje značajne razlike između koncentracija SiO2, TiO2, MgO, Ba, Sr, Nb i LREE između stakla ledene jezgre i minoanske erupcije, tako da one ne mogu biti srodne. Nove kemijske analize tefre iz kasne holocenske erupcije vulkana Aniakchak na Aljasci pokazuju nevjerojatnu sličnost sa staklom iz ledene jezgre za sve elemente, pa se ta erupcija predlaže kao najvjerojatniji izvor stakla u ledenoj jezgri GRIP. To pruža precizan datum 1645. godine prije Krista za erupciju Aniakchaka i prva je čvrsta identifikacija aljaške tefre u grenlandskim ledenim jezgrama.
Izvor
Podaci prstenova drveća pokazuju da se veliki događaj koji je ometao normalan rast stabala u Sjevernoj Americi dogodio tijekom 1629-1628. (± 65 godina) prije Krista. Dokazi o klimatskim događajima oko 1628. godine prije Krista pronađeni su u studijama depresije rasta evropskih hrastova u Irskoj i škotskih borova u Švedskoj. Prstenovi Bristlecone bora također pokazuju datum 1627. godine prije Krista, podupirući datiranje kasnih 1600-ih prije Krista.Thera, u Sredozemnom moru i Aniakchak, na Aljasci, bile su velike erupcije, ali očito nisu jedini vulkani koji su postali aktivni oko 1627. godine prije Krista:
Međutim, McAneney i Baillie tvrde da u datumima ledene jezgre Grenlanda postoji kronološka greška te da su ti datumi ledene jezgre veći za oko 14 godina u 17. stoljeću prije Krista, što nagovještava da je erupcija Aniakchaka, a ne There, možda bila uzrok klimatskog uznemirenja, o čemu svjedoče prstenovi drveća sjeverne hemisfere oko 1627. godine prije Krista
Izvor
Studija koju su 1990. godine objavili Vogel i drugi sugerirala je da je Avellino erupcija djelomično bila odgovorna za klimatske poremećaje 1620-ih godina prije Krista. Potonji su potvrđeni prstenovima drveća i slojevima ledene jezgre. Autori su upravo dobili datume ugljika od 3360 ± 40 BP, ili 1617-1703 kalibrirane prije Krista. Oni su sugerirali slučajnost niza erupcija, poput minojske erupcije na Santoriniju .Avelino erupcija odnosi se na erupcije Vezuva. Procjenjuje se da je imao indeks vulkanske eksplozivnosti ( VEI ) od 6, što ga čini većim i katastrofalnijim od Vezuvove poznatije i dobro dokumentirane erupcije 79. godine n. e. koja je uništila Pompeje.
U istom su radu Vogel i sur. otkrili da je planina Sv. Helena također podvrgnuta velikoj erupciji tijekom 17. stoljeća prije Krista.
Sada imamo četiri velike i gotovo istodobne erupcije (Thera, Aniakchak, Vesuvius i Sv. Helena) koje se dešavaju oko 1628. godine prije Krista, ili kako Vogel kaže, "slučajnost niza erupcija", ali to još uvijek ne odražava punu kiselost koja se nalazi u ledenim jezgrama:
Da su aerosoli iz Avellina približno takvi kao kod erupcije 79. n. e., bili bi pretežno sumporni i tri puta obilniji od onih iz veće erupcije There. Planina Sv. Helena Yn možda je dala samo upola manje sulfata od There, ali Aniakchak II je mogao proizvesti sumpornu emisiju četiri puta veću od Therine.Iz omjera koje je predložio Vogel možemo zaključiti sljedeće:
Vogel i sur., 1990
- Thera je doprinijela oko 5% ukupne atmosferske prašine
- Vezuv (Avellino) 15%
- Sv. Helena 2,5%
- Aniakchak 20%
Primijetite i da su ta četiri vulkana smještena na sjevernoj hemisferi. Najjužnija je Thera na 36° sjeverne dužine, dok su Sn. Helena i Aniakchak iznad 45 ° S.
Unatoč toj koncentraciji vulkanske aktivnosti na sjeveru, donji dijagram pokazuje da je skok SO4 iz cca. 1620. godine prije Krista gotovo četiri puta veći u ledenoj jezgri Antarktika (620 ppm vidi crvenu strelicu) nego u ledenoj jezgri Grenlanda (180 ppm - vidi plavu strelicu):
© VolcanocaféSO4 koncentracija - GISP vs. Taylor Dome
Kometarni događaj je glavni kandidat jer izravni udari, zajedno s nadzemnim eksplozijama, mogu stvoriti puno atmosferske prašine i, kao što ćemo kasnije vidjeti, postoji dokazana povezanost između kometarne aktivnosti i vulkanske aktivnosti.
Kometarna aktivnost očito je uvjerljiv uzrok, no ima li tragova takve aktivnosti u tadašnjim zapisima? Zapravo kineski pisci izvještavaju o takvom događaju:
Prema Bambusovi analima, "U desetoj godini [kralja Jieju], pet planeta je otišlo sa svojih kurseva. U noći su zvijezde padale poput kiše. Zemlja se tresla. Kasnije u tekstu, Bambusovi analima navode, "nebo je bilo prekriveno maglom tijekom 3 dana". Magle su se pojavile za vrijeme vladavine kralja T'ae-Këah (T-ae Che ili Tai Jia), četvrtog vladara dinastije Shang, koji je ustoličen oko 1530. godine prije Krista. Vladavina kralja Jie od Xia, koja je završila otprilike 1600. godine prije Krista, i vladavina šangajskog kralja T'ae-Këah, koja se dogodila gotovo sedamdeset godina kasnije (na temelju kronologije ponuđene u Bambusovi analima) obje su se dogodila unutar oko 1670. -1520. prije Krista radiokarbonskog datumskog raspona There te raspon ledene jezgre i prstena drveća oko 1740.-1440. prije Krista.
Izvor
Bambusovi anali također poznati pod nazivom Ji Tomb anali
"Zvijezde padaju poput kiše", kako izvještavaju Bambusovi anali, očito nisu bili mali događaji, jer je 1600. godine prije Krista također označila kraj dinastije Xia, koja je Istočnom Kinom vladala četiri stoljeća.
U ovom trenutku, postoji puno podataka koji podupiru pojavu katastrofe izazvane kometama oko 1628. pr.Kr. Glavni protuargument dolazi putem egipatskih zapisa. Nema ni traga katastrofalnom događaju oko 1628. pr.Kr. u tim dokumentima, iako postoje katastrofe pripisane različitim datumima.
Ali koliko vjerodostojnosti treba dati egipatskim zapisima i njegovoj vrlo kontroverznoj i još uvijek raspravljanoj kronologiji koja je stvorena da odgovara Starom zavjetu, a koja je, sama po sebi, skup mitskih priča, a ne stvarna povijest? Fiktivni karakter Starog zavjeta sada je utvrđena činjenica:
Odavno je poznato da je većina starozavjetnih knjiga izmišljotina (Izlazak, Job, Ruth) ili krivotvorina (Daniel, Deutero-Isaiah, Deutero-Zecharia).Događaji 7200. godine BP (5200. pr. Kr.)
Richard Carrier, On the historicity of Jesus, str. 215
Sada kada smo pružili podatke koji sugeriraju moguću pojavu katastrofa izazvanih kometama, oko. 14.400 BP (3.600 X 4) i oko 3.600 BP, pogledajmo datum od oko. 7.200 BP (3.600 X 2).
Slično 14.400 i 3.600 BP, otkrivamo nagli pad temperature otkriven analizom jezgre leda, kako je prikazano crnom okomitom linijom na donjem grafikonu:
Rekonstrukcija temperature ledene jezgre GISP2
© sott.netKoncentracija titana, broma i žive u ledenoj jezgri EGRA2A
Rekordna koncentracija 14.000 ppb pronađena je u meteoritu Orgueil, ugljeničnog kondrita od 14 kg koji je pao na jugu Francuske 1864.
Prema Gounelle i suradnicima Orgueilov meteorit ima izvorno kozmetarno podrijetlo, što je također slučaj za neke druge meteorite ugljeničnih kondrita, kako su predložili Haack i sur.
Povezanost kometa i visoke koncentracije žive ojačana je analizom kratera udara na Mjesecu:
Reed je (1999) predložio obilnu količinu Hg [žive] u tim naslagama, a potvrđeno je u pljusku izbačenom s tla lunarnog polarnog kratera Cabeus kinetičkim udarcem (misija LCROSS; Gladstone i sur., 2010). Otkriveno je da lunarno tlo u ovom krateru sadrži 2 000 000 ppb Hg!Tlo lunarnog kratera Cabeus pokazuje koncentraciju žive od 2.000.000 ppb, što je jednako 0,2%. Ta koncentracija je oko 300.000 veća od prosječne koncentracije žive na Zemlji.
Meier i sur., Mercury (Hg) in meteorites: Variations in abundance, thermal release profile, mass-dependent and mass-independent isotopic fractionation, 2016
Uz neobičan skok žive i njeno vjerovatno kometarno podrijetlo, 7.200 BP obilježen je i naglim porastom atmosferske prašine na što ukazuje visoka koncentracija sumpora (SO2) otkrivena u ledenoj jezgri GISP2 (Grenland):
© VolcanoCaféKoncentracija SO2 u posljednjih 72.000 godina
53. stoljeće prije Krista bilo je razdoblje iznenadne povećane vulkanske aktivnosti, što pokazuje dijagram ispod koji prikazuje broj velikih erupcija po stoljeću pronađene u četiri različite ledene jezgre: EPICA (Antarktika), Plateau Remote (Antarktika), GISP2 (Grenland) i SDMA (Siple Dome A na Antarktici). Skok 5.200 prije Krista (7200 BP) u brojnim erupcijama, oko 15 velikih događaja unutar jednog stoljeća, prikazan je okomitom tirkiznom linijom:
koncentracija SO4 u ledenim jezgrama od -10.000 pr. Kr. do danas
Koncentracija SO4
Taj sulfatni skok objašnjen je vulkanskim erupcijama. Naime, 5.277 i 5.279 ispuštanja sulfata pripisano je vulkanu Kizimin smještenom na Kamčatki u Rusiji.
Primijetite magnitudu koncentracije SO4 u 5.277 i 5.279 slojevima koji dosežu ukupno gotovo 1,100 ppm. To je oko osam puta više od potpisa SO4 koji je Thera ostavila 1.628 pr. Kr. ili 40 puta više od potpisa Krakatoa iz erupcije 1883. godine.
Ipak, postoje dva problema s Kizimin hipotezom. Prvo, karbonsko datiranje Kizimin erupcije nije baš točno i postavlja se između 5.600 i 5.000 pr. Kr. Drugo, kao što pokazuje gornji dijagram koncentracije SO4, ledene jezgre otkrivaju koncentraciju SO4 od 720 ppm, dok je Kizimin otpustio samo 677 ppm.
Navedeno postavlja nekoliko pitanja: je li Kizimin jedini doprinositelj ili uopće doprinositelj sulfata 7.200 BP? Što je pokrenulo val gotovo istodobnih erupcija vulkana?
U svakom slučaju, događaj od 7.200 BP-a ostavio je traga na ljudsku aktivnost, usprkos oskudnom broju arheoloških nalazišta za to razdoblje. Jedno od tih nalazišta je Çatalhöyüki u Anatoliji (Turska), koje je osnovano oko. 7.500 pr. Kr., a raslo je 22 stoljeća, sve do napuštanja oko. 5.300 pr. Kr.:
Naselje [Çatalhöyük] je tada napušteno oko 5300. godine pr. Kr.Dok je Çatalhöyük najistaknutije nalazište, brojna druga neolitska nalazišta napuštena su 7.200 BP:
Mary Settegast. Plato Prehistorian. The Rotenberg Press. 1987, p.207
- U Turskoj nalazišta Hacilar i Mercin
- Yarim Tepe i Hajji Tepe u Iranu
- Nalazište Ban Rai u Vijetnamu nakon 34 stoljeća aktivnosti
- Špilja Chertovy Vorota u Rusiji prvi put naseljena 22 stoljeća ranije.
7.200 BP također je svjedočila kraju Fayium A u Egiptu, razdoblju Amuk B u Siriji, keramičkih predmeta neolitika na Levantu i kulturi Hassuna u Asiriji.
Događaj 10.800 BP (8.800 pr. Kr.)
U ovom smo trenutku ispitali 14.400 BP (4 X 3.600), događaj 3.600 BP i događaj 7.200 BP (2 X 3.600). Ostao je samo jedan datum: događaj 10.800 BP (3 X 3.600). Baš kao u prethodna tri datuma, primjećujemo nagli pad temperature oko 10.800 BP: Baš kao u prethodna tri datuma, primjećujemo nagli pad temperatura oko 10.800 BP:
© CDIACVostok rekonstrukcija temperature
Zajedno s padom temperature, 10.800 BP otkriva skok NO3 (nitrata):
© Wolbach et al., 2018Koncentracija NO3 u Taylor Domeu i Belukhi
Ostali aerosoli za izgaranje su acetat oksalat, NH4 i formijat. Kao što je prikazano na donjem dijagramu, svaki prikazuje nagli porast počevši od 10.800 BP, simboliziranih crvenim okomitim linijama, dok crvene strelice označavaju sljedeće skokove koncentracije:
© Wolbach et al., 2018Aerosoli za izgaranje u ledenoj jezgri GRISP
Dijagram dolje prikazuje koncentracije titana (Ti - svijetlosiva krivulja), broma (Br - srednje siva krivulja) i žive (Hg - crna krivulja) pronađene u EGR2A, 6 metara dugom tresetu iz Švicarske koji obuhvaća period od 12.500 BP do sada. On otkriva jednu od najvećih koncentracija titana (zelena točka), broma (ljubičasta točka) i žive oko 10.800 BP:
© Mason et al., 1970Koncentracija titana, broma i žive u jezgri treseta
Slučajno ili ne, asteroidi su također bogati titanom. Kao što je prikazano u donjoj tablici, titanij je jedan od rijetkih elemenata koji se nalaze u svakoj klasi meteorita. Koncentracija mu je posebno visoka u sljedećim klasama: Ortopiroksen, Klinopiroksen, Kromit i Fosfat.
© Mason et al., 1970Koncentracija titana prema meteoritskim klasama
Dakle, odakle dolazi skok bromida od 40 ppm koji je otkriven oko 10,800 BP?
Sa 0,0065% (65 ppm), ocean pokazuje znatno veću koncentraciju bromida od Zemljine kore. Međutim, skok bromida od 40 ppm nije pronađen na morskim obalama, već u tresetnoj jezgri prikupljenoj u Etang de la Gruere, Švicarska, stotinama kilometara od najbližeg mora.
Može li udar asteroida u ocean objasniti ovaj neočekivani skok bromida pronađen u Švicarskoj? Istraživanje koje su proveli Pierazzo i suradnici sugerira da udar asteroida u ocean:
1/ povećava koncentraciju bromida u atmosferi 20 puta
2/ širi atmosferski bromid po kontinentima
Udar asteroida od 500 m [u ocean] povećava sadržaj vodene pare u visokim slojevima atmosfere za više od 1,5 puta od pozadinske u širokom području koje okružuje točku udara u prvih mjesec dana nakon udara. Halogeni, ClY i BrY [bromidni spojevi] prate raspodjelu vodene pare, s početnim povećanjem od preko 20 i 5 puta više od normalne pozadinske, u istoj regiji koja okružuje udar. Poremećaji se na kraju prošire na sjevernu hemisferu, gdje sadržaj vodene pare ostaje oko 50% iznad pozadinske prve godine nakon udara, dok ClY i BrY premašuju pet puta i dvostruko od njihovih pozadinskih vrijednostiOceanski udar objasnio bi i veliki bromidni skok i umjereni pad temperature, jer oceanski udari stvaraju daleko manje prašine od udara na tlo.
Pierazzo i sur., Ozone perturbation from asteroid impacts in the ocean,
Relativno niska koncentracija atmosferske prašine oko 10.800 BP potvrđena je donjim dijagramom. Signal od 10.800 BP označen je tirkiznom strelicom sa razinom SO4 koja dostiže oko 150 ppm. Za usporedbu primijetite ljubičastu strelicu, koja pokazuje prethodno opisan događaj od 7.200 BP, što otkriva skok od 750 ppm SO4.
Koncentracija SO4 u ledenj jezgri GISP2
Obiman, ali diskontinuiran sloj drvenog ugljena, od 10,840 ± 80 i 10,960 ± 60 BP, može označiti dolazak ljudi koji se koriste vatrom. Bilo da je paljenje bilo antropogeno ili ne. Iznad ovog sloja, unutar područja od cca. 2m2, pronađena su dva koštana vrška projektila svijena prema dnu, preuređeni nutirani vrška projektila sličan onom iz nalazišta Gainey, i dvije kosti, koje su moguće izmijenili ljudi (kralježak kornjače i perforirani ilium divlje svinje). Na osnovu prelaznih datuma (nažalost, uključujući nekoliko anomalija zbog očitog poremećaja vode), čini se da kulturni materijal datira oko 10.800 - 10.900 BP. Datirani uzorci iz gornjih slojeva uključuju dvije kosti izumrle divlje svinje ravne glave (Piatygouus compressus) (11,130 ± 60 i 11,060 ± 60 p.p.) kost izumrlog divovskoh dabra (Castoroides ohioeusis) (10,850 ± 60 p.p.) i kost od jelena (Rangifer taraudus) od 10.440 ± 40 BP. Potonji očito nije izumrla vrsta, ali prošlo je dosta vremena otkako je jelen živio u Ohaju.Kako su istakli Thomson i suradnici u svom zaključku o istrebljenju kopnenih ljenivaca: "nisu bili pod očitim prehrambenim stresom u vrijeme izumiranja", što sugerira naglu smrt.
Nekoliko špilja na jugozapadu sadrži slojevite datirane nizove koji samo ukazuju na terminalnu pleistocensku katastrofu, jer nisu prisutni dokazi o ljudskom prebivalištu ili klaonici. Na tim lokacijama neprestano taloženje gnoja kroz tisućljeća od strane Shasta kopnenih ljenivaca (Nothrotheriops shastensis), naglo se zaustavlja pri 11 000-10,800 BP. Relativno precizni datumi prekida na gnoju uključuju: Gypsum špilju, NV. 11,005 ± 100, 11,080 ± 90 BP (Hofrciter i sur., 2000); Rampart špilju, AZ 10.940 ± 60, 11.000 ± 140 BP; Muav špilje, AZ 11140 ± 160, 11.060 ± 240, 10.650 ± 220 BP, Aden Crater, NM, 11.080 ± 200 BP, Upper Sloth špilje, TX, 10.750 ± 140, 10.780 ± 140 i 11.060 ± 180 BP (Long i Martin, 1974 ; Martin, 2005).
G. Haynes, American Megafaunal Extinctions at the End of the Pleistocene, 2008, str.30
Misteriozna erupcija
Dosad su se u našoj analizi često spominjali skokovi sumpora/prašine (SO2, SO4) pronađeni u ledenim jezgrama. Sa stajališta mainstream znanosti, sumporni skokovi isključivo su pokazatelji vulkanskih erupcija. To jest, ako se nađe sumporni skok, to je posljedica specifične vulkanske erupcije(a).
Problem je, međutim, što čak i u nedavnoj prošlosti većina sumpornih skokova ostaje neobjašnjiva jer se ne mogu naći odgovarajuće vulkanske erupcije. Dijagram u nastavku navodi 92 izražena sumporna skoka koja su se dogodila protekle 2000 godine. Više od polovice (47 skokova - istaknuto žutim), ne pripisuju se nikakvoj erupciji, a preostalih 45 skokova samo je "moguće" povezano s ovom ili onom erupcijom.
© Kurbatov et al., 2006Korelacijski popis: SO4 signal u ledenoj jezgri u odnosu na erupciju vulkana
Pokazuje 62 skoka koji dosežu više od 120 ppm. Neki od skokova dosežu 800 ppm. Za usporedbu, "divovska" erupcija Krakatoa stvorila je oko 150 ppm sumpora.
Od 62 velikih skokova, samo 14 su uvjetno povezana s vulkanskom erupcijom. Dvije najveće (-10,657 pr. Kr. i -9,285. pr. Kr.) nemaju nikakve povezane erupcije:
© VolcanoCaféSO2 - erupcije u proteklih 16.000 godina
Najveća erupcija povijesnog razdoblja, možda u posljednjih 7000 godina, vjerojatno se dogodila 1257. n.e. Njena procijenjena veličina (1014 -1015 kg) i promjer kaldere (10 - 30 km) čine iznenađujućim što nije utvrđen odgovorni vulkan, ali istrage mladih kaldera kandidata i zapis o jezgri mora mogu u konačnici otkriti izvor. Rekonstrukcije paleoklime pokazuju australsko i borealsko ljetno hlađenje 1257. - 59. n.e., što je u skladu s visokim prinosom sumpora, eksplozivnom erupcijom niske zemljopisne širine koja se dogodila 1257. n.e. Erupcija Baitoushana 5×1013 kg vjerojatno se dogodila oko 1030. n.e. Ostale velike, neidentificirane erupcije, koje forsiraju klimu, dogodile su se oko 1100., 1171., 1271. i 1341. n.e.Sumporni skok pripisuje se vulkanskoj erupciji jednostavno upoređivanjem datiranja prašine pronađene u ledenoj jezgri s datiranjem pretpostavljene erupcije. Ovaj pristup ne dokazuje da je erupcija izazvala skok prašine, već da su prašina i erupcija "relativno" sinkroni.
Oppenheimer i sur., Ice core and palaeoclimatic evidence for the timing and nature of the great mid-13th century volcanic eruption, 2003
Upotrijebio sam termin "relativno", jer je datiranje ugljikom erupcija (analiza slojeva lave) približno i pokazuje oko 5%-tnu marginu neizvjesnosti. To znači da se erupcije koja je datirana putem ugljika do 10 000 BP zapravo dogodila unutar 90% sigurnosti između 10,250 BP i 9,750 BP. To je granica neizvjesnosti od pet stoljeća, a nije ni sigurno da erupcija spada unutar ovog okvira.
Dakle, 14 "objašnjenih" skokova od 65 navedenih skokova u posljednjih 16.000 godina samo su hipotetička objašnjenja, gdje je datiranje erupcije bilo "dovoljno blizu" (ovdje govorimo o desetljećima ili stoljećima nesigurnosti) datiranju skoka. Čak i ako je prepoznata erupcija doista doprinijela skoku, ništa ne dokazuje da je ona bila glavna, još manje jedina, koja je doprinijela skoku .
Primjer je događaj iz 1628. pr. Kr. Dugo se smatralo da je Thera jedini krivac. Zbog povijesnog interesa i vremenske blizine događaja, provedena su daljnja istraživanja koja su uključivala detaljnu analizu prašine koja je pronađena u ledenim jezgrama (izotopi, omjeri, spektroskopija), što je pokazalo da su u to bila uključena najmanje tri ostala vulkana .
Thera nije jedini doprinositelj i, kao što je gore prikazano, bilo je i drugih suradnika, osim četiri nedavno otkrivene erupcije .
Drugi primjer je početak Mlađeg Drijasa oko 12.800 BP. Godinama ga je većina znanstvenika smatrala čisto vulkanskim događajem. Unatoč ogromnim dokazima o kometarnom bombardiranju, neki glavni znanstvenici ga i danas pripisuju isključivo vulkanskoj aktivnosti.
Zbrka između velikih vulkanskih erupcija i kometarnih događaja je razumljiva, jer su njihovi "makro" markeri prilično slični:
- skok atmosferskih aerosola (SO2, SO4, NH4, NO3, ...), a većina tih aerosola su pokazatelji za izgaranja biomase, bilo da je izazvano kometom ili vulkanom.
- nagli pad globalne temperature (zbog gore spomenute atmosferske prašine)
Budući da se većina tih materijala nalazi samo u kraterima udara, a ne u vulkanima, znanstvenici su mogli odbaciti hipotezu da se radi samo o vulkanu. Ali to postavlja još jedno važno pitanje: Koliko skokova prašina/pad temperature se pogrešno pripisuje vulkanskim erupcijama?
Zabrinjavajuće, misteriozne erupcije (skokovi prašine kojima se ne pripisuje erupcija) ne odnose se samo na vrlo stare skokove. Već 1808. susrećemo se s jednom od tih "tajanstvenih erupcija". Podaci su jasni: sulfatni skok počeo je oko prosinca 1808 .:
© Cole-Dai et al. 2009Koncentracija sulfata u ledenoj jezgri (1808-1819)
Uz očigledan skok prašine, događaj iz 1808. godine također otkriva naknadni pad temperature:
© Steig et al., 2005Magnezijum i temperatura iz ledene jezgre ITASE (Antarktika)
Zbog relativno nedavne pojave, postoje izvješća očevidaca događaja iz 1808. godine. Francisco José de Caldas, direktor astronomskog opservatorija Santa Fe de Bogote (Kolumbija), izvijestio je o sljedećem:
Od 11. prosinca prošle godine [1808] sunčev se disk činio lišen zračenja, a njegova svjetlost nije imala onu snagu koja je onemogućavala da ga se promatrati lako i bez boli. Njegova prirodna vatrena boja promijenila se u srebrnu, toliko da su ga mnogi zamijenili s mjesecom. Ovaj je fenomen vrlo uočljiv pri izlasku sunca i posebno kada zalazi sunce. Kad je [sunce] u svom zenitu, ono svijetli jače i nije ga moguće gledati golim okom. U blizini horizonta, primjetilo se kako poprima svijetlo ružičastu nijansu, [ili] vrlo blijedo zelenu, ili plavo-sivu slično čeliku. [. , .] Čitav je nebeski svod prekriven svjetlim oblakom koji je rasproširen isto koliko je i transparentan. [. , .] [Također] nedostaju one izrazite korone koje se toliko često vide oko sunca i mjeseca kada su prisutni oni oblaci koje meteorolozi znaju pod nazivom veo. Zvijezde prve, druge pa čak i treće magnitude izgledale su pomalo prigušeno, a one četvrte i pete potpuno su nestale, promatračevom golom oku. Ta je veo bio konstantan i danju i noću.Događaj vela nije bio ograničen na Kolumbiju. Također ga je izvijestio liječnik José Hipólito Unanue, koji se nalazio u Limi, Peru (2600 km od Bogote):
Guevara i sur., 2014
Pri zalasku sunca sredinom prosinca [1808.] počeo se pojavljivati prema jugozapadu, između cerro de los Chorrillos i mora, večernji sumrak koji je obasjao atmosferu. Iz smjera N.S. horizonta, uzdizao se prema svom zenitu u obliku stošca, [i] blistao je jasnom svjetlošću do osam u noć, kad je izblijedio. Taj se prizor ponavljao svake večeri do sredine veljače, kad je iščeznuo.Primijetite da se nigdje ne spominje erupcija. Unatoč tome, do sada, vulkanska erupcija ostaje jedina hipoteza, unatoč nepostojanju odgovarajućeg kandidata. Uistinu, vulkan Urzelina, vulkan Taal i vulkan Putana prikazuju datume erupcije koji ne odgovaraju vremenu tog opaženog "vela".
Guevara i sur., 2014
Dakle, ono što možemo reći o misterioznom događaju iz 1808. godine jest da je uključivao:
- skok atmosferskih aerosola (sumpor i magnezij)
- naknadni pad temperature
- svjedoke koji prijavljuju atmosferski veo koji se proteže najmanje 2600 km
Ove su tri karakteristike tipične za nadzemnu kometarnu eksploziju ili intenzivni meteorski pljusak. Slučajno ili ne, tri kometa opažena su 1808. To su C/1808 M1, C/1808 F1 i 26P/1808 C1. Sve ih je otkrio francuski astronom J.L. Pons iz promatračnice Marseille.
Potonji od ta tri kometa poznat je i kao komet Grigg-Skjellerup, čija se jezgra procjenjuje na promjer od 2,6 kilometara. Grigg-Skjellerup je periodična kometa (oko 5-godišnji ciklus), čiji perihelion iznosi oko 1 AU od Sunca,1 AU je udaljenost između Sunca i Zemlje.
Imajući svoj perihelion tako blizu Zemljnoji orbiti, to ga je učinilo lakom metom za misiju svemirske sonde Giotto 1992., čiji je najbliži pristup Grigg-Skjellerup-u bio samo 200 km. Dijagram dolje pokazuje kako su orbite kometa Grigg (smeđa) i planeta Zemlja (plava) gotovo iste:
© Wikimedia CommonsOrbite Zemlje, Grigg, Giotto i Halley
© International Meteor OrganizationMeteorska kiša Pi Puppids
Sada, sjećate se gore spomenutog skoka magnezija pronađenog u ledenoj jezgri Antarktika od ca. 1808. n. e.?
Zanimljivo je da je magnezij najzastupljeniji element koji je pronađen u nekim kometama. Tijekom leta u blizini komete Halley, svemirska sonda Giotto je mjerila sastav kometa pomoću spektroskopije. Rezultati su pokazali da je magnezij (izotop 24, 25 i 26) daleko najobilniji element, kao što pokazuje dijagram ispod gdje su magnezijevi skokovi okruženi crvenom bojom:
© Lawler et al., 1988Spektrometarna analiza komete Halley
© P. Kamoun et al., 1983Sastav komete Grigg-Skjellerup
Korelacija kometarne i vulkanske aktivnosti
Do sada smo sugerirali da se neki skokovi prašine vjerojatno pogrešno pripisuju vulkanskim erupcijama, kada je veća vjerojatnost da su rezultat kometarnih događaja.
Ali vulkanske aktivnosti i kometarni događaji se međusobno ne isključuju. U nastavku ćemo otkriti da postoji jasna povezanost između vulkanizma i kometarne aktivnosti - pa i više: kometarna aktivnost može biti izravan uzrok erupcija vulkana.
Ova ideja nije ništa novo. U antici su filozofi smatrali komete pokretačima vulkanskih erupcija i drugih katastrofa:
Filozofi antike gotovo su univerzalno vjerovali da će prilazak komete prema suncu donijeti pošast na površini zemlje, buđenjem vulkanske vatre i uznemiravanjem atmosfere.Stotinama godina ovo je drevno znanje označeno kao neutemeljeno praznovjerje i temeljno je potisnuto od strane moderne znanosti i njezine uniformitarne dogme, gdje je život na Zemlji nepovezan sa kozmičkim događajima .
T. Forster, Illustrations of the atmospherical origin of epidemic disorders of health, 1829
Međutim, posljednjih godina nekoliko publikacija potvrdilo je pozitivnu korelaciju između kometa i vulkanskih erupcija/potresa kroz neku vrstu električne veze.
U članku objavljenom 2015. utvrđeno je da su kozmička i solarna radijacija uzroci vulkanskih erupcija i potresa:
Poanta je da su svi potresi i vulkanske erupcije - velike ili male - potaknuti vanjskim pritiskom induciranim na Zemljinom magnetskom polju. Jaki izbačaj koronalne mase usmjeren prema Zemlji može izvršiti pritisak, koji deformira i smanjuje magnetosferu za čak 4 radijusa Zemlje (4Re). No, pritisak bi na različite načine imao efekt ili utjecao na slojeve Zemlje ispod njene površine. To ovisi o tektoniki svake regije. U nekim će regijama napetost uzrokovati da se energija oslobađa u obliku potresa, dok bi u drugim mogla biti u obliku erupcija vulkana.Navedeno pokazuje da su doista potresi i erupcije slični fenomeni jer oslobađaju tektonsku energiju. Također pokazuje da solarna aktivnost uzrokuje promjene u Zemljinoj tektonskoj energiji. Ono što to ne čini jest pružanje objašnjenja o tome što modulira samu solarnu aktivnost. Omerbashich i ostali dali su dio odgovora kada su otkrili jaku korelaciju između velikih potresa i kometarnih aktivnosti:
Kako bih dodao robusnost za moje rješenje, dodajem poravnanja komete C/2010 X1 (Elenin) jer je jedino nebesko tijelo trenutno u našem Sunčevom sustavu osim planeta, i pokazujem da je utjecao na vrlo snažnu seizmičnost od 2007. (i najjaču seizmičnost, možda od 1965.).Povezanost velikih potresa i poravnanja s Eleninom je posebno upečatljiva. Od 12 velikih potresa koji su se dogodili između travnja 2007. i ožujka 2011., polovina njih (uključujući potres u Japanu M9.0 11. ožujka 2011.) uključuje poravnanje Elenina, kao što je prikazano u donjoj tablici (Elenin je označen žutom bojom):
Usporedba poravnanja Zemlje u vrijeme vrhunca nasuprot vrlo jakim potresima
Sunce je električno aktivno i pozitivno nabijeno. Okruženo je električno negativnim slojem (heliosfera) koji se proteže izvan Sunčevog sustava, kao što je prikazano na donjem dijagramu:
© sott;netSunce i njegova heliosfera
Glavni kandidat za pokretanje takvih solarnih pražnjenja su kometi, jer su električno vrlo aktivni (na što ukazuje i njihov intenzivni sjaj) i imaju vodljive plazma repove koji se protežu stotinama milijuna kilometara.
Kad komet pokrene pražnjenje solarnog 'kondenzatora', Sunce oslobađa izbacivanje koronalne mase (CME), to su ogromne količine protona (pozitivno nabijene čestice). Ako se pravilno orijentiraju, ta pražnjenja mogu doseći Zemlju. Dijagram ispod prikazuje učinak takvih pražnjenja na naš planet:
© sott.netElektrična polja Zemlje i potencijali prema sunčevoj aktivnosti
Uz manje slobodnih elektrona koji su privučeno iz unutrašnjosti Zemlje na njenu površinu, električno polje između Zemljine površine i njene jezgre se također smanjuje (mala crvena dvostruka strelica na desnoj slici) .
Ovo električno polje je vezivna sila planeta; ono 'drži planet zajedno'. Brutalni solarni izboj može izazvati nagli skok pozitivnog naboja ionosfere, što se pretvara u nagli porast sile vezivanja. Gruba, ali dovoljno točna analogija je ako biste držati naranču u ruci, a zatim je naglo stisnuli.
Ovaj "stisak planete" nije jedini učinak solarnih pražnjenja koje pokreću kometarni izvori. Zemljinu rotaciju također pokreće Sunce. Kad Zemlju pogodi solarni izboj, ona prolazi kroz sitno ubrzanje. Takvo ubrzanje može imati dvije posljedice:
- sitno proklizavanje kore. Gustoća kore manja je od gustoće plašta, stoga se kora i plašt neće usporiti istom brzinom. Plašt je gušći, ima veći zamah i neće usporiti jednako brzo kao kora. Razlika u rotaciji između kore i plašta jednaka je proklizavanju kore. Proklizavanje kore i ogromni stres koji to vrši na granici kore/plašta glavni su uzrok vulkanizma i seizmičnosti.
- blaga deformacija oblika našeg planeta. Doista, kao što je prikazano na donjem dijagramu (desno), što se brže naš planet vrti, to je jača centrifugalna sila (crvene strelice) koja deformira Zemlju u više elipsoidni (ovalni) oblik. Suprotno tome, s lijeve strane, naš je planet podvrgnut nižoj frekvenciji vrtnje, što inducira ograničenu centrifugalnu silu, koja deformira naš planet manje i tako zadržava više sferični oblik:
© sott.netKako brzina vrtnje Zemlje utječe na njen oblik
Zaključak
© Thomson et al., 1995Dust concentration in Huascaran core Koncentracija prašine u jezgri Huascaran
Prema tome, činjenica da su Sumerani kao svoju glavnu vremensku jedinicu prihvatili 3600-godišnju "Shar", možda ipak nije slučajnost, već odraz poznatog kozmičkog ciklusa.
© Sott.net3600-godišnja kometna rekapitulacijska tabela
Unatoč ovoj dokazanoj uzročnoj povezanosti, mainstream znanost nastavlja umanjivati ulogu kometarnih događanja u korist sustavnog pribjegavanja spontanim (tj. nije izazvana kometama) vulkanskim erupcijama kako bi se objasnila većina katastrofa.
Oksfordski astrofizičar Victor Clube jednom je rekao:
Cinici bi rekli da ne trebamo nebesku prijetnju za prikrivanje hladnoratovskih namjera; radije, treba nam Hladni rat da prikrijemo nebeske namjere!Imajući u vidu konfuziju između vulkanskih erupcija i kometarnih događaja, možemo parafrazirati Clubea na sljedeći način:
Victor Clube i sur., The Cosmic Winter, 1990
Cinici bi rekli da ne trebamo nebesku prijetnju za prikrivanje vulkanskih erupcija; radije, potrebne su nam vulkanske erupcije kako bismo prikrili nebeske namjere!Ukratko, dokazi upućuju na to da je kometa (ili kometarni roj) bila u doticaju sa Zemljom oko 14.400 BP, 10.800 BP, 7.200 BP i 3.600 BP. To znači u 3600-godišnjem ciklusu, što znači da nam sada slijedi ponovni nastup. Zapravo, evidencije Američkog meteorskog društva o opaženim vatrenim kuglama širom svijeta u posljednjih 13 godina sugeriraju da je 'predstava' možda već zapravo počela:
© AMSPromatrane vatrene kugle širom svijeta 2006-2019
Komentar: Nastavak na članak koji pokriva četvrti dio knjige: Sedam destruktivnih prolaza komete Venere pokraj Zemlje.