Komentar: Ovaj članak je četvrti iz serije članaka na temelju kojih je gosp. Pierre Lescaudron u srpnju 2021. objavio i svoju drugu knjigu pod nazivom: Cometary Encounters ("Susreti s kometima").

Prvi članak u seriji je "Naglo smrznuti mamuti i kozmičke katastrofe".


U prethodnom članku pod naslovom "Je li Zemlja 'ukrala' Marsovu vodu?" "Spomenuo sam da se dogodio bliski susret Marsa i Zemlje oko 12.500 BP (10.500 prije Krista). Venera, koja je u to vrijeme bila kometarno tijelo, gurnula je Mars blizu Zemlje. Velikovski je obimno teoretizirao prošlu kometarnu prirodu Venere, a to je demonstrirano i nedavnim zapažanjima.

Međutim, navedeni članak ostavio je puno pitanja koja se tiču ​​Venere.

Što se dogodilo s Venerom nakon što je bila u interakciji s Marsom? Koliko je vremena trebalo da Venera stekne svoju trenutnu kružnu, planetarnu orbitu? Je li kometarna Venera imala druge interakcije s planetom Zemljom? Koliko je prolaza Venera napravila prije nego što je stekla stabilnu orbitu? Koji su datumi tih prelazaka? Kakvi su bili njihovi učinci?

Venus cometary tail
© ESAVenerin kometarni rep -- Prikaz Sunca (lijevo) i Venere sa njenim kometarnim repom

Oko 12,500 BP kometarna Venera nalazila se unutar Sunčevog sustava i gurnula je Mars prema Zemlji. Danas Venera nije kometa; sad je planet sa stabilnom kružnom orbitrom.

To da je Venera planeta potvrđeno je još od Mezopotamije (približno 4.500 BP), što vjerojatno znači da se transformacija Venere iz komete u planet dogodila između 12.500 BP i 4.500 BP.

Ta je transformacija uključivala promjenu orbite, prijelaz iz dugotrajne visoko eliptične orbite u kružnu orbitu kratkog vijeka. Progresivno zarobljavanje kometa od strane Sunca je to što ga pretvara u stabilnu planetu, proces koji vjerojatno uključuje nekoliko prolazaka, sa sve kraćim i kraćim vremenskim razmakom između 12.500 i 4.500 BP.

Asteroid transition from a elliptical to a circular orbit
© Tufts UniversityPrijelaz asteroida iz eliptične u kružnu orbitu
Da bismo utvrdili kada se dogodilo ovo progresivno zarobljavanje Venere, prvo moramo identificirati oznake Venere, tj. koji bi zemaljski parametri bili modificirani proletom kometarne Venere?

Venerine oznake

Na Zemlji nije pronađen meteorit Venere, što sugerira ograničen prijenos čvrstog materijala, ako ga je uopće bilo. To je zbog činjenice da je brzina oslobađanja (najmanja brzina koju tijelo mora imati da bi izbjeglo gravitacijsku privlačnost određenog planeta ili drugog objekta op.pr.) na Veneri velika (10,4 km/s naspram 6,5 km/s na Marsu), a povišeni otpor u gustoj Venerinoj atmosferi spriječio bi bilo što da postigne brzinu oslobađanja i napusti planetu.

Odbacujući stijene, usredotočit ćemo se na hlapljive materijale poput plinova u atmosferi i repu Venere koji postoje u većim koncentracijama nego na Zemlj

Prema tome, bliski susret s Venerom mogao bi se prepoznati naglim porastom zemaljskih uzoraka (jezgre jama, ledene jezgre ...) tih plinova koji obiluju na Veneri.

Grafikon u nastavku prikazuje koncentraciju plinova u atmosferi Venere i Zemlje:

Venus atmosphere VS. Earth atmosphere
© Rakhecha et al., 2009Atmosfera Venere naspram atmosfere Zemlje
Kao što vidite, dva plina su znatno više koncentrirana na Veneri nego na Zemlji. To su ugljični dioksid (CO2 - kako to označavaju crveni stupci) i sumpor dioksid (SO2 - kako te označavaju zeleni stupci). Primijetite da je skala logaritamska, pa jednogradno povećanje grafikona odgovara desetostrukom povećanju koncentracije plina.

CO2 čini 96,5% atmosfere Venere i samo oko 400 ppm (0,04%) Zemljine atmosfere, što je razlika od 2 500 puta. Što se tiče sumpor-dioksida, atmosfera Venere sadrži 186 ppm, dok Zemljina atmosfera sadrži samo oko 10 ppb (dio na milijardu), što je razlika od 20 000 puta.

Pored tih "uobičajenih" plinova, postoji i deuterij. Njegovo obilje na Zemlji iznosi oko 100 ppm ( 0,01% ), dok je njegovo bogatstvo na Veneri oko 100 puta veće.

Pored ta tri plina, postoje ugljikovodični spojevi (uključujući jedan od njegovih najjednostavnijih oblika - metan). Velikovsky je pretpostavio prisutnost ugljikovodika u atmosferi Venere još početkom 1960-ih, kako je to detaljno opisano u drugom poglavlju "Svjetovi u sudaru", s naslovom "Naphtha".

Ideja da kometi općenito, a posebno Venera sadrže ugljikovodike, u to su vrijeme ismijavali Carl Sagan i ostali. Tri desetljeća kasnije, izravna opažanja Venerine visoke atmosfere dokazala su da je Velikovsky u pravu:
"Donahue i njegovi suradnici ... karakteriziraju nalaz [metana na Veneri] kao toliko iznenađujući da su ga se gnušali objaviti ​​..."

Istraživači zasnivaju svoj malo vjerojatni zaključak [da je metan vulkanskog porijekla] na obilnosti i sastavu metana koji je detektiran masenim spektrometrom na pionirskoj Venera sondi. Znanstvenici su godinama znali da je spektrometar zabilježio nagli porast metana, počevši od otprilike 14 kilometara iznad površine Venere, tijekom silaska sonde.

Ali gotovo deset godina Donahue i njegovi suradnici vjerovali su da nagli porast samo odražava metan smješten u spektrometru na Zemlji kako bi se kalibrirao instrument, a ne aktivnost na Veneri ...

"Zaključili smo da je uzorak metana bio prvobitni metan svježe ispušten iz unutrašnjosti planeta", kaže Donahue ... on procjenjuje da će se vulkanska erupcija koja izbacuje količine metana koju je pronašla Pionir-Venera dogoditi samo jednom u svakih 100 milijuna godine.

Štoviše, čini se da je sonda prošla kroz [metan] sliv blizu vrha atmosfere, gdje bi vjetrovi proširili ispuhani metan na široko područje, kao i bliže površini planeta ...

"Sramotno je pozivati ​​se na tako ekstremno malo vjerovatni događaj kao slučajni susret između ulazne sonde i rijetkog i geografski ograničenog sliva metana, ali do sada smo eliminirali sva druga uvjerljiva objašnjenja ", dodao je Donahue.

- Science News, (12. rujna, 1992.), str. 172
Unatoč tome što se pokazalo da je Velikovsky u pravu, glavna stručna znanstvena dogma da "u atmosferi Venere nema metana" i "stoga je Velikovski u krivu, i prevladava uniformitarizam", znanstvenici su se morali pozivati ​​na nepotvrđen i krajnje malo vjerovatni razlog da objasne metan u Venerinoj atmosferi. Kao što je Charles Ginenthal rekao:
"Da bi objasnio veliku količinu metana pronađenog u atmosferi Venere, znanstvenik je rekao da je metan morao potjecati iz izuzetno rijetke vulkanske erupcije .

Objašnjenje koje je Donahue izostavio jest da Venera ima veliku količinu metana u svojoj atmosferi, baš kao što je Velikovsky predvidio. Znanstvenici će radije predložiti vrlo nevjerojatan koncept kako bi objasnili pronađeni metan, nego uzeti u obzir predviđanje Velikovskog.

Dok će znanstvenici poput Sagana prozvati teoriju Velikovskog krajnje nevjerojatnom, oni će predložiti da je vjerojatno da se Pionir-Venera igrom slučaja spustila na Veneru da bi doživjela jedinstveni događaj koji se događa jednom svakih stotinu milijuna godina."

- Charles Ginenthal, Carl Sagan and Immanuel Velikovsky
Velikovski je sugerirao prisutnost ugljikovodika oko Venere jer njen rep, koji je dugačak 2 milijuna milja, sadrži ugljik, što je kasnih 1970-ih otkrila SOHO sonda, i vodikove ione, dva sastojka ugljikovodika. Na primjer, metan, jedan od najjednostavnijih oblika ugljikovodika, se sastoji od jednog atoma ugljika i četiri atoma vodika, otuda njegova formulu: CH4.

Do sada smo identificirali četiri plina (SO2, CO2, D, CH4 ) koji su znatno obilniji u atmosferi Venere nego u Zemljinoj atmosferi. Bliski susret dvaju nebeskih tijela trebao je ostaviti skok koncentracije tih plinova u zemaljskim zapisima.

Picture of Venus thick atmosphere and scortched surface taken by Russian probe Venera
© USSR Academy of SciencesSlika guste atmosfere Venere i spržene površine koju je snimila ruska sonda Venera 1981.
Osim porasta u plinovima, kometarna Venera trebala je ostaviti tipičan potpis susreta s kometama: povećana prašina zbog prelaska kometarnog repa, udarci i/ili eksplozije nadzemnih fragmenata kometa, te inducirani vulkanizam/seizmičnost, kako je opisano u mom članku pod naslovom 'Vulkani, potresi i 3600-godišnji ciklus kometa'.

Ovakav porast atmosferske prašine obično izaziva veći oblačni pokrivač (prašina djeluje kao nukleacijsko sredstvo za stvaranje oblaka). Zauzvrat, povećani oblačni pokrivač dovodi do povećanja oborina i pada temperature.

Ukupno smo identificirali sedam potencijalnih oznaka susreta s Venerom:

- Sumpor dioksid (SO2)
- Ugljični dioksid (CO2)
- Deuterij (D)
- Metan (CH4)
- Povećanje prašine
- Povećane količine padalina
- Pad temperature

Dijagram ispod rekapitulira hipotezirane učinke obližnjih prolaza komete Venere. Sedam Venerinih oznaka prikazano je u tamnoplavim okvirima:
Effects of nearby passes of Venus
© sott.netUčinci na Zemlju bliskih prolaza Venere
Tražimo datum

Sada ćemo pogledati grafikone zemaljskih zapisa između 12.500 i 4.500 BP i vidjeti ima li datuma kada sedam gore opisanih oznaka istodobno iskaču.

Primijetite da još uvijek ne gledamo svaki pojedinačni prolaz Venere, jer većina podataka ne pruža dovoljno visoku rezoluciju. Zapravo, analiza jezgre leda i slično obično dolaze sa stogodišnjim ili tisućljetnim razmjerima, dok je Venera, posebno tijekom svojih posljednjih prolazaka, sigurno pokazala (gotovo kružno) orbitalno razdoblje koje se mjeri desetljećima.

Za referencu, prema Velikovskom, orbitalno razdoblje kometarne Venere bilo je 52 godine, tipično razdoblje komete Sunčevog sustava (kometa obitelji Jupiter) je manje od dvadeset godina, a trenutno orbitalno razdoblje planetarne Venere je samo 255 dana.

Dakle, tražimo raspon od nekoliko stoljeća unutar kojeg bi se mogli dogoditi hipotezirani prolasci Venere.

Skok metana i pad temperature

Prvo ćemo ispitati dva pokazatelja uzeta zajedno: skok metana u kombinaciji s padom temperature, jer je metan jak staklenički plin (metan ima potencijal globalnog zagrijavanja 28 puta veći od ugljičnog dioksida), tako da bi metanski skok trebao izazvati zagrijavanje, a ne hlađenje. Postoji li datum između 12.500 i 4.500 BP u kojem je došlo do ove malo vjerojatne veze?

Dolje prikazani grafikoni pokazuju zapise temperature i metana u posljednjih 12.000 godina. Dio s desne ružičaste pozadine predstavlja vremenski raspon od 4.500 do 12.000 BP.

Temperature and CH4 variation (12ka BP to now)
© Thomson et al., 2006Temperatura i CH4 varijacije (12.000 BP do sada)
U posljednjih 12.000 godina, najveći pad temperature zabilježen na sjevernom ledenom polju Kilimandjaro (pad od 5 stupnjeva, na što ukazuje crvena strelica) i u izraeskoj špilji Sorek (pad od 2 stupnja, kako pokazuje žuta strelica) oba su se dogodila istodobno: 5200 godina BP. (3200 pr. Kr.)

Istog je dana u ledenoj jezgri GRIP-a zabilježen jedan od najvećih metanskih skokova u posljednjih 12 000 godina, što pokazuje ružičasta strelica, s porastom od 600 do 650 ppbv (dio na milijardu po volumenu). Primijetite da se čini da porast metana traje nekoliko stoljeća, što bi moglo sugerirati jedan trajni događaj ili niz događaja koji se u kratkom vremenu prepliću.

Sada su Kenija (Kilimandjaro) i Izrael (špilja Sorek) samo dvije lokacije u blizini tropa. Je li pad temperature oko 5200 BP bio lokalni problem ili globalni događaj?

Grenlandska ledena jezgra (GISP2) također otkriva pad temperature oko 5.200 BP (vidi ljubičastu strelicu na donjem grafikonu):

Greenland ice core - temperature over the last 10,000 years
© Alley et al.Grenlandska ledena jezgra - temperatura u posljednjih 10.000 godina
Ne samo da ledena jezgra GISP2 otkriva pad temperature oko 5.200 BP, nego i kontinuirano i ozbiljno smanjenje zabilježenih temperatura (vidi zelenu strelicu) tijekom sljedećih stoljeća (oko 5.200 - 4.600 BP).

Hlađenje 5.200 BP potvrđeno je dendrohronologijom (proučavanje prstenova stabala) provedenom u Irskoj:

Tree rings narrowness index (5,500 B.C. - 1,000 AD)
© Baillie et al., 1988Indeks suženja prstenova drveća (5.500 p.n.e. - 1.000 n.e.)
Na dijagramu iznad, 3200 godina pr. Kr. (5.200 BP) datum je označen crvenom bojom. Indeks suženja (što je uži prsten, veći je indeks) označen je crvenim strelicama.

Prema dendrokronologu Mikeu Baillieu, događaj hlađenja iz 5200 BP bilo je jedno od tri najteža hlađenja koja je naš planet doživio u posljednjih 7000 godina :
"Rangirali smo vrlo grub indeks suženja, proizvod rs izračunali smo za 10-godišnji raspon. Otkrili smo da su tri najviše vrijednosti u pretpovijesnom razdoblju bile 1153 pr. Kr. , 3199. Pr. Kr. i 4377. pr. Kr."

- Mike Baillie, 'Irish tree rings, Santorini and volcanic dust veils', Nature, 1988
Primijetite i da se čini da hlađenje koje je zabilježeno oko 5200 BP prati nekoliko stoljeća hladnijih od uobičajenih temperatura, na što ukazuje zeleni pravokutnik koji pokazuje relativno visoke indekse suženja do pribl. 4.600 BP (2.600 pr. Kr.).

Gornji zapisi koji dolaze iz Kenije, Izraela, Grenlanda i Irske govore da je događaj 5200 BP pokrenuo trajnu hladnu epizodu koja je zahvatila cijelu planetu. To razdoblje je poznato i kao Piora oscilacija:
Piora oscilacija bila je nagli hladni i vlažni period u klimatskoj povijesti epohe halocena; općenito se datira u razdoblje oko 3200. do 2900. godine prije Krista. Neki istraživači povezuju oscilaciju Piora s krajem atlantskog klimatskog režima i početkom sub-Boreala u sekvenci holocenskih klima Blytt-Sernander.
Oscilacija Piore dobila je ime po dolini Piora u Švicarskoj, gdje je prvi put otkriven događaj hlađenja od 5200 BP:
Fenomen je dobio ime po Val Piora ili dolini Piora u Švicarskoj, gdje je prvi put otkriven; neki od najdramatičnijih dokaza o Piora oscilaciji potječu iz regije Alpa. Glečeri su napredovali u Alpama, očito prvi put nakon holocenskog klimatskog optimala; alpski drvored pao je za 100 metara .
Do sada smo pronašli jedan datum, 5200 BP, koji pokazuje neobičnu povezanost metanskog skoka i značajnih padova globalne temperature. Usredotočimo se sada na pet ostalih Venerinih oznaka i pogledajmo da li prikazuju bilo kakve skokove oko 5.200 BP.

Deuterij

Deuterium molecule
© Shala HowellMolekula deuterija
Deuterij je jedna od Venerinih kemikalija koja je temeljito mjerena, jer je deuterij povezan s prisustvom vode koja se smatra jednom od potrebnih komponenti za razvoj života. Dakle, proučavanje deuterija na Veneri moglo bi pomoći odgovoriti na pitanja o životu na Veneri. U svakom slučaju, deuterij je daleko obilniji u atmosferi Venere nego na Zemlji:
"Otkrivene su linije apsorpcije HDO i H2O u 0,23-val broju rezolucijskog spektra tamne strane Venere u rasponu 2,34 do 2,43 mikrometara, gdje se atmosfera oglašava u području visine od 32 do 42 km u (8 do 3 bara). Rezultirajuća vrijednost omjera deuterij-vodik (D/H) je 120 ± 40 puta veća od teluričkog omjera, pružajući nedvosmislenu potvrdu na licu mjesta Pionir-Venera mjerenja masenog spektrometra koji su bili u očitom sukobu s gornjom granicom postavljenom iz spektra od strane Međunarodnog ultrazvučnog istraživača. Stopostotno obogaćivanje omjera D/H na Veneri u odnosu na Zemlju je stoga temeljno ograničenje za modele njegove atmosferske evolucije."

- De Bergh et al., 'Deuterium on Venus: observations from Earth', Science 1991
U svom radu iz 1997. godine Donahue je pronašao još veće omjere deuterija i normalnog vodika na Veneri u odnosu na Zemlju: 150 ± 30 ili 157 ± 30 ili 138 puta.

Ne samo da je visoka koncentracija deuterija pronađena u visokoj atmosferi Venere, već je ovaj deuterij gurnut solarnim vjetrovima izvan Venerine atmosfere prema Venerinom okruženju i ionskom repu:
"[...] okretno električno polje sunčevog vjetra utisnuto preko zamotanog magnetskog polja ionskog repa Venere na kraju nadvlada polarizacijsko električno polje i ubrzava ione do brzine sunčevog vjetra dok se ionski rep spaja u međuplanetarni medij. U osnovi, sav bijeg H* i D* procesom električnog polja odvija se u ispupčenju svjetlosnih iona gdje većina ovih iona boravi".

- Dubinin et al., 2017, The Effect of Solar Wind Variations on the Escape of Oxygen Ions From Mars Through Different Channels: MAVEN Observations
Zbog istjecanja deuterija iz visoke atmosfere Venere u njen okolni prostor i ionski rep, čini prijenos plina s Venere na Zemlju vjerojatnijim ako su ta tijela dovoljno blizu.

U mom članku pod nazivom Je li zemlja 'ukrala' Marsovu vodu, naglasili smo da i danas, s obzirom da je Venera stabilan planet, zadržava vrlo dugački ionski rep. Venerin rep dugačak je 45 milijuna km - toliko je dug u stvari da njen ionski rep doseže Zemlju kada se Sunce, Venera i Zemlja poravnaju.

Venus ion tail
Ionski rep Venere
Vjerojatno je da je, kad je Venera bila kometa, njen ionski rep bio mnogo veći, dugačak stotine milijuna kilometara, što je omogućilo prijenos iona (uključujući ione deuterija) iz njenog repa na Zemlju, čak i ako su ta dva tijela bila na značajnoj udaljenosti jedan od drugog.

Pogledajmo sada deuterijske zapise na Zemlji. Budući da koncentracija deuterija znatno varira, usredotočit ćemo se na višak deuterija što pomaže u lakšoj identifikaciji skokova:

Deuterium excess over the past 10,000 years
© Masson-Delmotte et al., 2005Višak deuterija u posljednjih 10.000 godina
Gornji grafikon prikazuje višak deuterija u ledenoj jezgri Grenlanda (GRIP). Vidimo da se u 5200 BP (crvena okomita linija) dogodio jedan od tri najveća skoka deuterijuma u posljednjih 10 000 godina, dosegnuvši viška deuterija od 10,4, što pokazuje plava vodoravna linija.

Sumporni dioksid (SO2)

Kao što je već spomenuto, što se tiče sumpornog dioksida, atmosfera Venere sadrži 186 ppm SO2, dok Zemljina atmosfera sadrži samo oko 10 ppb - što je razlika od 20.000 puta.

Za usporedbu, erupcija Krakatoa iz 1883., jedna od najvećih erupcija u modernoj povijesti, stvorila je skok od 40 ppm u GISP2 ledenoj jezgri Grenlanda.
GISP ice core SO2 concentration over the past 6,000 years
Koncentracija SO2 ledene jezgre GSOP u posljednjih 6.000 godina
Na gornjem dijagramu plava strelica prikazuje skok sumpornog dioksida od 250 ppm oko 5.200 BP (3200 pr. Kr.). Ovo je peti najjači signal sumpora zabilježen u posljednjih 6 000 godina.

Kao što smo već diskutirali u prethodnim člancima, SO2 skokovi su usko povezani s erupcijama vulkana. Zanimljivo je da je signal od 5.200 BP najveći neidentificirani skok u posljednjih pet tisućljeća, što pokazuje zelena strelica na donjem dijagramu:

SO2 concentration in GISP2 ice core (14,000 BC - now)
© Volcano caféKoncentracija SO2 GISP ledene jezgre u posljednjih 6.000 godina
Ugljični dioksid (CO2)

CO2 daleko je najzastupljeniji plin u atmosferi Venere (96,5%), dok je u Zemljinoj atmosferi on samo plin u tragovima (400 ppm). Ako je bilo prolazaka kometarne Venere blizu Zemlje, oko 5200 BP, moglo bi se očekivati prijenos plinova i posljedični skok CO2 u zemaljskim zapisima - što je upravo ono što koncentracija CO2 mjerena u ledenoj jezgri EPICA (Antarktik) sugerira:

CO2 concentration in EPICA ice core (11,000 BP - now)
Koncentracija CO2 u ledenoj jezgri EPICA (11.000 BP - trenutno)
Primijetite da je, kao i kod temperaturnog hlađenja i porasta metana, porast atmosferskog CO2 trajao nekoliko stoljeća. Kao što je prikazano crvenom strelicom na gornjem dijagramu, koncentracija CO2 znatno se povećala oko 5.200 BP. Taj je uspon trajao oko šest stoljeća sve do oko 4.600 BP, kako pokazuje zeleni okvir.

Povećana vlažnost

Povećana vlažnost jedan je od učinaka kometarnih događaja, bilo od izravnih udara i/ili nadzemnih eksplozija i/ili prelaska repa. Ove tri značajke povećavaju atmosfersku prašinu, koja zauzvrat djeluje kao sredstvo za nukleaciju, povećavajući oblačnost i izazivajući padaline. Dijagram dolje ilustrira ove interakcije:

Atmospheric dust increases rainfall
© Seinfeld et al., 2016Atmosferska prašina povećava količinu kiše
Na donjem dijagramu prikazane su količine kiše tijekom posljednjih 10 000 godina u dolini Inda. Kao što je prikazano crvenom strelicom vremenska oznaka 5, 200 BP otkriva oštar porast padalina od 450 mm do 800 mm godišnje, otprilike povećanje od 80%. Uz to je porast količine kiše trajao nekoliko stoljeća nakon 5,200 BP, što pokazuje zeleni okvir u ispod

Rainfall over the past 10,000 years
© Lamb et al., 1978Količina kiše u posljednjih 10.000 godina u dolini Inda
Je li povećana vlažnost oko 5.200 BP ograničena na dolinu Inda ili je to bio globalni događaj?

Na tisuće kilometara udaljeno od doline Inda, povećana vlažnost u to vrijeme potvrđena je istraživanjima provedenim oko Mrtvog mora. Na brdu Seldom, na 100 m nadmorske visine, leže solne špilje. U jednoj od njih pronađene su grančice i lišće sa stabla hrasta (Quercus Calliprinus) sačuvani tisućljećima. Kako objasniti neobičnost fragmenata hrasta u sterilnoj solnoj špilji na 100 metara nadmorske visine?
Sada je geološki sigurno da je to drevno pluvijalno doba stvaralo špilje u soli; u stvari se može zaključiti o prošloj klimi pažljivim mjerenjem širine špilja nastalih otapanjem soli. Širine špilje zauzvrat se mogu usporediti s korelativnim ledenjačkim napretkom u sjevernoj Europi (veće špilje = više kiše = više ledenjaka) i uzvisinama špilje s drevnim razinama mora samog Mrtvog mora.

Obzor širokih špilja pronađenih nekih 91,44 metra iznad sadašnje razine mora nužno ukazuje na izuzetno vlažno razdoblje u ranom brončanom dobu, odnosno oko 4200 do 5200 radiokarbonskih godina prije današnjeg doba.

Grančice hrasta, naplavine drveta i lapor pronađeni u špiljama vjerojatno su prevezeni poplavnom vodom s nekih drugih dijelova Judejske planine kada je vodostaj bio nekih 91,44 metara viši od sadašnjeg, što podrazumijeva obilne poplave na rijeci Jordan i vjerojatno povezane s nižim stopama isparavanja zbog hladnijeg vremena.

- Ignatius Donnelly and the End of the World
Dijagram dolje prikazuje povećanu vlažnost u području Mrtvog mora oko 5.200 BP (kako je prikazano crvenom okomitom linijom). Primijetite da je vlažna epizoda oko Mrtvog mora trajala nekoliko stoljeća, na što ukazuje zeleni okvir, čiji se kraj dogodio između 4.900 i 4.400 BP. Zapravo tijekom tih 5 stoljeća obnova razine mora je neizvjesna, što pokazuju i upitnici i iscrtana krivulja razine:

Dead Sea level over the past 10,000 years
© Migowski, 2006Razina Mrtvog mora u posljednjih 10.000 godina
Sličnu pojavu nalazimo i na američkom kontinentu gdje se Lago Grande (glavni dio jezera Titicaca, uz granicu Bolivije i Perua) počeo uzdizati oko 5.200 BP, to je trajalo stoljećima sve dok jezero nije bilo oko 100 metara više, što je isti broj na koji smo naišli za uspon Mrtvog mora.

Lago Grande level over the past 13,000 years
© Rove et al., 2004Razina Lago Grande u posljednjih 13.000 godina
Porast vode u Aziji (dolina Inda), Bliskom Istoku (Mrtvo more) i Americi (jezero Titicaca) snažno sugerira da je naš planet doživio značajnu epizodu vlažnosti počevši otprilike oko. 5.200 BP i trajala je nekoliko stoljeća.

Međutim, imajte na umu da, dok su brojna područja imala povećanu vlažnost između 5.200 i 4.600 BP, na nekim drugim područjima je došlo do aridifikacije, kao što je to slučaj sa Španjolskom:
Palinološki podaci s područja termo - i mesomediteranskih područja opisuju smanjenje šumskog pokrivača nakon otprilike 5200 cal yr BP (kalendarske godine p.n.e. op.pr.) (Jalut i sur., 2000; Carrión i sur., 2001, 2004; Carrión, 2002; Pantaléon-Cano i sur., 2003; Fletcher i sur., 2007) (Sl. 8).

Tijekom tog razdoblja, povećanje požarne aktivnosti, vjerojatno pojačano zbog sušnih klimatskih uvjeta, možda je igralo presudnu ulogu u korist promicanja sklerofita i zajednica osjetljivih na požar. (Carrión i van Geel, 1999; Carrión i sur., 2003; Gil -Romera i sur., 2010a), čak i na velikim povišenjima (Carrión i sur., 2007 .; Anderson i sur., 2011; Jiménez-Moreno i Anderson, 2012; Jiménez-Moreno i sur., 2013).

Pored toga, došlo je do znatnih promjena u nekoliko jezerskih nizova, otprilike u 5100 cal yr BP. (Carrión i sur., 2003; Anderson i sur., 2011; García-Alix i sur., 2012). U Villarquemadou se taloženje u uvjetima efemernog jezera nastavilo bez većih promjena u geokemijskom potpisu (SUB-2A), osim značajnog porasta Mn koji bi mogao odražavati veću pojavu oksidacijskih procesa u plitkom okruženju.

I druge studije neovisne o peludi donose slične zaključke: u Laguna de Medina, Reed i sur. (2001) sugeriraju jasno smanjenje nivoa jezera nakon 5530 cal BP, dok su u Silesu faze dramatičnog isušivanja jezera identificirane oko 5200 i 4100 cal BP (Carrión, 2002).

- Nick Brooks, Beyond collapse: climate change and causality during the Middle Holocene Climatic Transition, 6400-5000 BP
S druge strane Sredozemnog mora, u sjevernoj Africi, dogodila se slična aridifikacija:
Sušni interval 5010-4860 (+/- 150) kod Tigalmamina u planinskom Maroku. Odgovarajući pad hrastova (Quercus rotundifolia i canariensis ) u korist Gramineae sugerira smanjenje zimskih padalina koje odgovaraju hladnijim temperaturama mora u sjevernom Atlantiku.

- Lamb, H. F. et al, Nature, 373 p 134 (1995).
Gore navedeno sugerira da je naš planet doživio dramatično i stoljetno mokro razdoblje počevši otprilike. 5.200 BP, osim jugozapadne Europe i sjeverne Afrike koji su doživjeli aridifikaciju .

Povećana atmosferska prašina

Hipotezirani prelazak repa kometarne Venere, inducirani potresi i vulkanske erupcije, izravan utjecaj kometarnih fragmenata i nadzemne kometarne eksplozije mogući su uzroci povećanja atmosferske prašine.

Analiza prašine provedena u Terra Del Fuego (Argentina) otkriva umjereni skok prašine oko 5.200 BP (vidi ljubičastu strelicu na donjem dijagramu). Ovo povećanje koncentracije prašine trajalo je nekoliko stoljeća sve do otprilike 4.600 BP (vidi zeleni pravokutnik).

Napominjemo i da 5.200 BP označava početak razdoblja napredovanja ledenjaka koje je trajalo do otprilike 4.600 BP (vidi plavi trokut), što potvrđuje gore opisano hlađenje.

Dust concentration and size, glacier advance and magnetic susceptibility (8,000 BP - now)
© Vanneste et al., 2016Koncentracija i veličina prašine, napredovanje glečera i magnetska osjetljivost (8.000 BP - sada)
Primijetite i da se srednja veličina zrna prašine povećava oko 5.200 BP, što sugerira da izvor prašine nisu vjetrovi koji pušu iznad sušne regije, jer ovaj eolski fenomen ima tendenciju da nosi male čestice prašine.

Tierra Del Fuego nije jedino mjesto koje je svjedočilo povećanju atmosferske prašine. U Huascaranu (Peru) ledene jezgre otkrivaju sličan obrazac, s izraženim skokom prašine. Dvostruko povećanje koncentracije prašine sa 15 000 na 30 000 oko 5.200 BP koji je trajao do oko 4.600 BP.

Huascaran dust concentration (10,000 BP - now)
© Thomson et al., 1995Koncentracija Huascaran prašine (10.000 BP - sada)
Na tisućama kilometara od Perua i Argentine afrički kontinent također je imao skokove prašine. Kao što je prikazano na donjem dijagramu, ledena jezgra Kilimandjaro i eolski talog Omanskog zaljeva otkrivaju skok prašine počevši otprilike oko 5.200 BP (crvena okomita linija) i traje do oko 4.600 BP (zeleni okvir).

Dust concentration in Kilimandjaro and Gulf of Oman
© Thomson et al., 2002 - Cullen et al., 2000Koncentracija prašine na Kilimandjaru i Omanskom zaljevu
Primijetite da je na gornjem dijagramu skok prašine u Omanskom zaljevu bio drugi najveći u posljednjih 11.000 godina.

Slično podacima o metanu, temperaturi, CO2 i vlažnosti, evidencija prašine otkriva poremećaj koji je počeo otprilike oko 5.200 BP i trajalo je do otprilike 4.600 BP.

Ukratko, do sada smo identificirali sedam potencijalnih Venerinih oznaka; pad temperature, metan, deuterij, sumpor-dioksid, ugljični dioksid, vlažnost i atmosferska prašina. Otkrili smo da postoji samo jedno vremensko razdoblje između 12.600 BP i 4.500 BP koje odgovara svakoj od tih sedam oznaka. Taj datum je 5.200 BP.

Utjecaj na ljudsku populaciju

Neolitsko doba završilo je oko 5.000 BP i zamijenilo ga je brončano doba. Stoga razdoblje koje proučavamo (5200 - 4.600 BP) odgovara kasnom neolitiku i ranom brončanom dobu.

Unatoč relativnoj oskudici arheoloških podataka za ta daleka vremena, možemo vidjeti da su zemaljske promjene opisane iznad imale posljedice na ljudsku populaciju. Nekoliko kultura i naselja propalo je između 5.200 i 4.600 BP.

U Mezopotamiji, kolaps kulture Uruka nakon napredovanja 6 stoljeća precizno je utvrđen na oko 5200 pr.Kr., budući da su urukanske "kolonije" na sjeveru bile napuštene. I neka manja naselja u južnoj Mezopotamiji napuštena su. Prema Peteru Martiniju i Wardu Chesworthu, propadanje Uruk kulture uslijedilo je nakon brzog hlađenja.

Cone mosaics covering a wall in Uruk, Irak
© Benjamin RabeKonusni mozaici koji pokrivaju zid u Uruku, Irak
Drugi primjer iz Mezopotamije je Jemdet Nasr, naseobni nasip u Iraku, koji se prostire na 5 hektara (14 jutara). Nakon dva stoljeća razvoja, brzi kolaps dogodio se 4.900 BP. Kultura navodnjavanja nastavila se u regiji, ali nove snažne dinastije ponovno su uspjele u Mesopotamiji tek nakon 4600 BP, nakon porasta temperatura i većih količina padalina.

U dolini Nila nakon stoljeća porasta aglomeracije stanovništva i paralelnog porasta društvene složenosti, 5200 BP obilježio je slom Sjevernog Egipta, kojeg je podčinio Južni Egipat.

Kao u Mezopotamiji, kolaps Sjevernog Egipta objašnjava se "klimatskim pogoršanjem":
To se dogodilo u pozadini aglomeracije stanovništva u dolini Nila za vrijeme sve većeg klimatskog i okolišnog pogoršanja i nesigurnosti, što je možda igralo važnu ulogu u energičnom nadmetanju nad resursima.

Nick Brooks, Beyond collapse: climate change and causality during the Middle Holocene Climatic Transition, 6400-5000 years before present, 2013
Prema Vernet i sur.(2000), regija Sahara doživjela je sličan kolaps s naglim i izrazitim smanjenjem broja mjesta okupacije sjeverno od 23°S tijekom razdoblja od 5200-5000 BP. Tablica dolje prikazuje ovo smanjenje ljudske populacije oko 5.000 BP (crvena okomita linija) sjeverno od 23° geografske širine (plave kolone). Ljudska populacija se smanjila za oko 50%, nakon više od dva tisućljeća relativne stabilnosti.

Primijetite da se južno od 23° geografske širine populacija također smanjila (ljubičasta iscrtana linija), ali na manje izražen način. Ova depopulacija se dogodila nakon jednog tisućljeća neprekidnog demografskog rasta.

Human occupation of the Sahara
© Vernet et al., 2000Ljudska okupacija Sahare
Knap of Howar na otoku Papa Westray u Orkney, Škotska je neolitsko naselje koje može biti najstarija kamena građevina u sjevernoj Europi. Radiokarbonsko datiranje pokazuje da je napušteno oko 4.800 BP nakon 9 stoljeća okupacije.

The Knap of Howar,  one of the oldest Neolithic complexes Orkney, Scotland
© Message to EagleThe Knap of Howar, jedan od najstarijih neolitičkih kompleksa, Orkney, Škotska
Cucuteni-Trypillia kultura je istočnoeuropska kultura koja je nastala oko 5.800 BP i cvjetala je osam stoljeća. Obuhvaćala je stotine km2, oko 3000 građevina i desetine tisuća stanovnika.

I konačno kraj je došao oko 5.200 BP. Dugo se urušavanje Cucuteni-Trypillia kulture pripisivalo Kuganskoj invaziji. Ali danas prevladava drugo objašnjenje:
U 1990-im i 2000-im pojavila se još jedna teorija o kraju kulture Cucuteni-Trypillia koja se temelji na klimatskim promjenama koje su se dogodile na kraju njihova postojanja, a koja je poznata pod nazivom Blytt-Sernander Sub-Boreal faza. Počevši oko 3200. godine prije Krista, zemaljska je klima postala hladnija i sušnija nego što je bila ikada od kraja posljednjeg ledenog doba, što je rezultiralo najgorom sušom u povijesti Europe od početka poljoprivrede.

- Anthony, David W. (2007). The Horse, the Wheel, and Language
U The Indus Civilization: A Contemporary Perspective, Gregory L. Possehl pokazuje da je kraj 2. faze civilizacije Indusa nastupio oko 5.200 BP. Na kraju je to prešlo na 3. stupanj ili "rani Harappan".

U Kini je Yangshao kultura postojala dva tisućljeća. Prema Xiao i sur., 2004., oko 5.100 BP dogodila se hladna epizoda u regiji jezera Daihai (Kina):

Climate pattern over the Daihai region for the last 10,000 years
© Xiao et al., 2004Klimatski obrazac preko Daihai regije u posljednjih 10 000 godina
Ova hladna epizoda označila je kraj kasne kulture Yangshaoa u regiji jezera Daihai.

A model of Jiangzhai, a Yangshao village
© Prof. Gary Lee ToddA model of Jiangzhai, a Yangshao village -- Model Jiangzhai, selo Yangshao
Uruk, Jemdet Nars, Sjeverni Egipat, Sjeverna Sahara, Knap of Howar, Cucuteni-Trypillia, civilizacija Indusa i kultura Yangshao-a pokazuju sličan obrazac: nakon stoljeća razvoja iznenada su propali između 5.200 i 4.800 BP-a.

Kao što je prikazano gore, većina ovih kolapsa pripisuje se iznenadnim klimatskim promjenama. Međutim, kolaps nekih od ovih kultura i naselja pripisan je ratovima ili epidemijama.

Klimatske promjene, ratovi i epidemije nisu međusobno isključivi uzroci kolapsa. Kometarni događaji mogu i uzrokuju drastične klimatske promjene, kako je gore opisano. Ali bi kometarni događaji također mogli biti uzroci ratova (zbog smanjenih resursa) i epidemija (zbog patogena koje prenose komete).

Venera: Od komete do planeta

Bivša kometarna priroda Venere prikazana je u mom članku pod naslovom 'Je li Zemlja ukrala Marsovsku vodu?' na temelju geofizičkih, astronomskih i meteoroloških dokaza.

U istom smo članku pokazali da je oko 12.600 BP kometarna Venera već bila u Sunčevom sustavu i 'gurnula' je Mars blizu Zemlje. Danas Venera nije kometa; ima stabilnu kružnu orbitu kao planeta.

Da je Venera planet imamo svjedočenja još iz Mezopotamije (oko 4.500 BP). To znači da se transformacija Venere iz komete u planet dogodila između 12.500 i 4.500 BP. Sedam Venerinih oznaka proučenih gore sugeriraju da je ova transformacija započela otprilike oko 5.200 BP.

Ova transformacija uključuje promjenu orbite: progresivni prijelaz sa dugotrajne vrlo eliptične kometarne orbite na kružnu planetarnu orbitu kratkog trajanja. Progresivno hvatanje kometarne Venere od strane Sunca pretvorilo ju je u stabilan planet.

Ovdje tražimo nekoliko prolaza, sa sve kraćim vremenskim intervalima tijekom perioda 5.200 do 4,600 BP.

Daju li mitovi nagovještaju o kometarnoj Veneri? Njenoj orbitalnoj promjeni? Njen broj prolazaka? Učinci tih prolazaka na Zemlju? Vremenski interval između prolaza?

Kometarna Venera u mitovima

O kometarnoj prirodi Venere svjedoči nekoliko mitova, među kojima su:
Aztečki kodeks Telleriano-Remensis predstavlja Veneru kao dimnu zvijezdu iz 1533. n.e., povezujući Veneru sa slikama kometa {Aveni 1980: 27). Čini se da tekst Maya u pjesmama Dzitbalche identificira Veneru kao dimnu zvijezdu (Edmonson 1982a: 183).

- Susan Milbrath, Star Gods of the Maya: Astronomy in Art, Folklore, and Calendars
Aztečki kodeks samo je jedan od brojnih drevnih izvora koji Veneru opisuju kao kometu. Većina tradicija slijedila je istu misaonu liniju:
Svaka od boginja [Inanna, Hathor, Anat, Athena i Kali između ostalih] izričito je opisana kao nebesko tijelo, koje se može identificirati s planetom Venerom; a slike koje okružuju svaku božicu u skladu su s onima koje su univerzalno povezanim s kometama (npr. duga, raščupana kosa; zmijski oblik; identifikacija s bakljom; povezanost s pomračenjem Sunca itd.).

- Efemeral Research Foundation, Exploring the Saturn Myth
Neke drevne mitologije ne samo da su Veneru opisivale kao komet, već je smatrana i destruktivnom, kako je to prikazano u tužnoj molitvi Ishtar:
O Ishtar, kraljice svih naroda...
Ti si svjetlost neba i zemlje...
Pri pomisli na tvoje ime drhti nebo i zemlja.
I duhovi zemlje posrću.
Čovječanstvo odaje počast tvom moćnom imenu,
jer ti si velika i uzvišena si.
Cijelo čovječanstvo, čitav ljudski rod,
klanja se pred tvojom snagom....
Dokle ćeš se zadržati, o gospo neba i zemlje ...?
Koliko dugo ćeš trajati, o gospo svih borbi i bitki?
O, ti veličanstvena, ta ... umjetnost uzdignuta visoko, ta umjetnost
čvrsto uspostavljena, o odvažna Ishtar, velika u svojoj moći! Svijetla baklja neba i zemlje, svjetlost
svih prebivališta, Strašna u borbi, ona kojoj se ne može suprotstaviti, jaka u
bitci! O vihoru, što zariče protiv neprijatelja i ubija
moćnika! O bijesna Ishtar, sazivnice vojske!

- Leonard W. King, Enuma Elish: The Seven Tablets of Creation
Mitovi prikazuju Veneru kao destruktivni komet, no pružaju li bilo kakve podatke o vremenu njezinih prolazaka?
[...] Domorodci predkolumbijskog Meksika očekivali su novu katastrofu na kraju svakog razdoblja od pedeset i dvije godine i okupljaju se da bi dočekali događaj. "Kada je stigla noć ove ceremonije, svi su ljudi bili oduzeti od straha i u tjeskobi su čekali što bi se moglo dogoditi". Bojali su se da će "to biti kraj ljudskog roda i da noćna tama može postati trajna: Sunce možda više neće izlazii". Gledali su da li će se pojaviti planeta Venera, a kada se, na dan očekivanja, nije dogodila katastrofa, ljudi Maya su se radovali.

Prinosili su ljudske žrtve i nudili srca zatvorenika čije su grudi otvorili noževima izrađenim od kremena. Te noći, kada je završilo pedesetdvogodišnje razdoblje, velika vatra najavila je uplašenoj gomili da je dano novo razdoblje milosti i započeo je novi ciklus Venere .

Razdoblje od pedeset i dvije godine, koje su stari Meksikanci smatrali intervalom između dvije svjetske katastrofe, definitivno su povezali s planetom Venerom; a to razdoblje Venere promatrale su i Maye i Azteci.

Stari meksički običaj žrtvovanja zvijezdi Danici preživio je u ljudskim žrtvama indijanaca Skidi Pawnee iz Nebraske u godinama kada se zvijezda Danica "pojavila posebno svijetla, ili u godinama kada je na nebu postojala kometa."

- Velikovsky, Worlds in Collision, str.155-156
Mayanske i aztečke tradicije spominju 52-godišnji ciklus Venere; druge kulture imaju slične mitove o ciklično destruktivnoj Veneri, ali trajanje ciklusa je različito. Takav je slučaj u etruščanskim mitovima:
To može biti varijacija od 52 kao u Codex Vaticanusu. U Codex Vaticanusu se doba svijeta računaju višekratnicima od pedeset i dvije godine, uz promjenjivi broj godina kao dodatak ovim brojkama. A. Humboldt (Researches, II, 28) suprotstavio je duljine doba svijeta u vatikanskom rukopisu (br. 3738) i njihovim duljinama u sustavu tradicije koju je sačuvao Ixtlilxochid. Prema Censoriusu to je razdoblje od 105 godina: Četiri doba od 105 godina Censorinus (Liber de die natali) smatra kao da su se dogodila, prema vjerovanju Etruščana, između svjetskih katastrofa koje su nagovještene nebeskim predznacima.

- Velikovsky, Worlds in Collision, str. 154
A tu je i judejska 50-godišnja tradicija jubileja čije je trajanje vrlo blizu tradiciji Maya / Azteka:
Pedeseta godina bila je godina jubileja [...] Festival jubileja, s povratkom zemlje prvobitnim vlasnicima i oslobađanjem robova, ima karakter pomirenja, a njegovo proglašenje Danom pomirenja to naglašava još dalje. Je li postojao neki poseban razlog zašto se strah vraćao svakih pedeset godina? [...] Na Dan pomirenja Izraelci su slali žrtvenog jarca u "Azazel" u pustinji. [...] Također su ga nazivali Azzael, Azza ili Uzza. [...] Arapsko ime planeta Venere je al-Uzza.

- Velikovsky, Worlds in Collision, str. 154
Dakle, prema nekoliko tradicija, Venera je bila destruktivna kometa, pokazujući ciklusu od 52 godine (tradicija Maya/Azteka), 50 godina (judejska tradicija) ili 105 godina (etruščanska tradicija).

U mezopotamskoj mitologiji Inanna je Venera, božica rata i seksa. Postoji zanimljiv mit pod naslovom "Silazak Inanne u podzemlje" koji glasi kako slijedi:
Inanna prolazi kroz ukupno sedam vrata, a kod svakih uklanja dio odjeće ili nakita koji je nosila na početku svog putovanja, oduzimajući joj tako njenu snagu. Kad stigne ispred svoje sestre, gola je:

"Nakon što se sagnula i skinula odjeću, ona je bila odnešena. Zatim je učinila da se sestra Erec-ki-gala digne s prijestolja, a umjesto toga, ona je sjela na njezino prijestolje. Anna, sedam sudaca, donijelo je svoju odluku protiv nje. Pogledali su je - to je bio pogled smrti. Govorili su joj - bio je to govor gnjeva. Vikali su na nju - bio je to uzvik teške krivice. Užasnuta žena pretvorena je u leš . A leš je bio obješen na kuku".
Da bismo razumjeli simbolično značenje ovog mita, moramo znati da je u mezopotamskoj mitologiji (i umjetnosti) simbolika golotinje vrlo specifična:
Golotinja je, prema tome, često povezana sa stanjem nemoći i zatočeništva i predstojećim pogubljenjem, ne samo u mezopotamskoj literaturi, nego i u umjetnosti.

- Karen Sonik, Bad King, False King, True King: Apsû and His Heirs
Ako golotinja izjednačava nemoć i zarobljeništvo, može li mit o Inanni prikazivati kometarnu Veneru kako progresivno postaje sve "nemoćnijom" i "zarobljenom", kroz 7 prolaza (7 vrata podzemlja), u kružnu planetarnu orbitu?

Ovo hvatanje Venere gdje ona postupno postaje sve bespomoćnijom moglo bi se odraziti uklanjanjem jednog njezinog "predmeta" na svakim "vratima". 5 od 7 predmeta su dragulji. Može li ovo biti simbol gubitka sjajnih fragmenata komete tijekom svakog od sedam prolaza?
Na prvim vratima uklanja se kruna s njene glave, na drugim naušnice s ušiju, na trećim vratima ogrlica s vrata, na četvrtim vratima ukrasi s njezinih grudi, na petim vratima pojas sa struka, na šestim vratima narukvice s njezinih ruku i nogu, a na sedmin vratima ogrtač s njezina tijela.

- Manly P. Hall, Masonic, Hermetic, Quabbalistic & Rosicrucian Symbolical Philosophy
Slučajno ili ne, aztečka simbologija predstavlja Quetzacolatl (Venera) kao zmiju ili zmaja (dva ponavljajuća simbola za tijela komete).

Quetzalcoatl je često predstavljen gutanjem vlastitog repa kao na donjoj slici. Taj prikaz, također poznat kao Ourobouros, simbolizira cikluse. Primijetite da je Quetzalcoatl/Ourobouros obično prikazan sa sedam segmenata/kralježaka, na što ukazuju sedam crvenih strelica na slici ispod:

Quezatcoatl (Venus) and its seven segments
Quezatcoatl (Venera) i njegovih sedam segmenata
Vraćajući se na Bliski Istok, civilizacije Mezopotamije su posvetili vrlo posebnu pozornost Innani/Ishtar (Venera). Bilo je to jedno od najcjenjenijih božanstava u sumerskom panteonu, najvažnije i široko poštovano božanstvo u asirskom panteonu.
Ishtar, "moćna kraljica [...] je sjaj neba i Zemlje: najveći su je bogovi podigli visoko, učinili su je autoritetom najvećim među bogovima ... oni imaju njezino nebesko mjesto najuzvišenije od svih, dok pri pomisli na njeno ime drhte nebesa i podzemni svijet [...] ona je sama "velika, uzvišena ".

- Jean Bottéro, Religion in Ancient Mesopotamia, p 59
Prema istom Bottéru, Innana je božanstvo kojem je posvećeno najviše glinenih pločica. Inanna se pojavljuje u više mitova nego bilo koje drugo sumersko božanstvo. Bilo je to najgledanije astronomsko tijelo. Pa, pružaju li brojna opažanja Venere i datiranje tih glinenih pločica koje se odnose na Veneru neki dodatni trag?

Zanimljivo je da je mit o Innani o njenom spuštanju u podzemlje datiran otprilike. 2.500 prije Krista (4.500 BP), odmah nakon gore opisane destruktivne epizode od 5.200 do 4.600 BP.

Innana on an Akkadian seal. She is equipped with 7 spears, a horned helmet and a 7 segments dress
© Creative CommonsInnana na akadskom pečatu. Opremljena je sa 7 kopalja, kacigom s rogovima i haljinom od 7 segmenata
Primijetite da se golema popularnost gore opisane Innane dogodila prilično iznenada. Tijekom pred-sargonske ere (otprilike 4.300 pr. Kr.) Inanna gotovo nije imala kult unatoč činjenici da je Innana bila poznata devet stoljeća. Zapravo, najranije spominjanje Innane datira tek oko 5.200 BP:
Najranije reference na ime Inanna nalaze se na glinenim pločicama iz okruga Eanna u Uruku; u razinama ispod ostataka glavnih vjerskih građevina iz treće dinastije Ur [otprilike 3.200 p.n.e. ili 5200 BP ]

- Paul Collins, The Sumerian goddess Inanna
Ukratko, ako uzmemo gornje sumerske, judejske, mayanske, aztečke i etruščanske mitove kao odraz stvarnih astronomskih događaja koji uključuju Veneru, mogli bismo očekivati ​​sljedeće:
  • prvi prolaz oko 5.200 BP (prvo spominjanje Innane/Venere)
  • 7 prolaza (7 krugova podzemlja)
  • smanjuje se razornost (gubitak odjeće i dragulja)
  • 7. i zadnji prolaz oko 4.600 BP (prvo spominjanje Innaninog silaska/hvatanja otprilike oko 4.500 BP)
  • vremenski interval između prolazka je 50 i/ili 100 godina (tradicija Azteka, Maya i judaizma)
Potvrđuju li geološki, geofizički, meteorološki podaci bilo koju od tih mitskih tvrdnji? Zahvaljujući gore proučenim podacima o tisućljetnim mjerilima, znamo da se nešto dogodilo od 5.200 BP do 4.600 BP, ali ova široka skala ne dopušta detaljnu analizu onoga što se točno dogodilo tijekom tih šest stoljeća.

Je li to bio jedan događaj čiji su učinci trajali nekoliko stoljeća? Je li to bio niz odvojenih događaja? Ako je ovo posljednje, koliko se događaja dogodilo? Na koji datum? Koliki je bio vremenski interval? Kolika je bila veličina svakog događaja?

Zumiranje na 5.200 do 4.600 BP

Sada je vrijeme zumiranja i pregledavanja zapisa visoke rezolucije. Da bismo to učinili, moramo prikupiti sirove podatke iz ledene jezgre (skup podataka od NOAA ili od NBI ).

Evo bidekadne karte (20-godišnji prirast) prosječne temperaturne razlike od oko 5.200 BP do 4.600 BP. Ovaj prosjek temelji se na temperaturnim rekonstrukcijama iz pet regija: Antarktika, Južne hemisfere, Tropa, Sjeverne hemisfere i Arktičkog područja:

Donji dijagram prikazuje 7 padova temperature otprilike. 5240, 5060, 4960, 4860, 4800, 4720, 4660 BP (vidi datume u crvenoj boji na vrhu krivulje).
ice core temperature reconstruction (5,260 - 4,600 BP)
© Sott.netRekonstrukcija temperature ledene jezgre (5.260 - 4.600 BP)
Primjetite da svaki prolaz izaziva manje težak i manje trajan period hlađenja (prikazano žutim trokutima). Na primjer, prolaz 1 izazvao je temperaturu oko 15 puta žešću i 5 puta dužu od prolaza 7. Ovo ukupno smanjenje ozbiljnosti hlađenja u skladu je s postupno manje destruktivnim prolazima Venere, kao što sugerira mit o Inanni.

Također imajte na umu ponavljajuće vremenske intervale između prolazaka (zeleni brojevi na dnu ljestvice): 60 godina između prolaza 4 i 5 i između prolaza 6 i 7, što je prilično blizu tradiciji Maya, Azteka i judaizma koje fiksiraju ponavljanje prolaza Venere na 52. i 50. godina.

Slično, 100-godišnji vremenski jaz između prolaza 2 i 3 i između prolaza 3 i 4 vrlo je blizu 105 godina između povratka Venere prema etruščanskoj mitologiji.

Gornji grafikon sugerira da se kometarna Venera vraćala svakih 60 godina i svakih 100 godina. Dakle, možda su oba seta mitologija (Mayanski 52-godišnji ciklus i etruščanski 105-godišnji ciklus) oba u pravu, samo što su upućivali na različite prolaze kometne Venere .

Također interval između svakog od sedam prolaza teži smanjenju od 160 godina između prvog i drugog prolaza do 60 godina između šestog i posljednjeg prolaza. Ovo opće smanjenje intervala je u skladu s progresivnim zarobljavanjem kometarne Venere u Sunčevom sustavu, gdje njena orbita postupno postaje kraća i kružnija.

Iako se vremenski jaz između prolaza općenito smanjuje, postoji jedna iznimka: vremenski jaz između prolaza 5 i 6 je duži (80 godina) od prethodnog vremenskog razmaka između priolaza 4 i 5 (60 godina).

Ovo nelinearno smanjenje vremenskih intervala između prolaza kometarne Venere može biti posljedica činjenice da se kometi, čak i kratki/stabilni, ne vraćaju u točno određeno vrijeme zbog poremećaja uzrokovana astronomskim tijelima, posebno većim planetima.

Ova se varijabilnost odnosi čak i na najpoznatiju kometu naše ere: Halleyjevu kometu koja ima prosječno razdoblje od 77 godina, ali čija se pojedinačna razdoblja kreću od 74,33 do 79 godina.

Halley's comet photographed during its last pass in 1986. Its next pass is announced for 2061
© European Southern ObservatoryHalleyev komet fotografiran tijekom prolaza 1986. godine. Sljedeći prolazak očekuje se 2061. godine
Istraživač Joachim Seifert smislio je temperaturni graf sličan onome gore, ali dodao je jednu varijablu, Zemljinu orbitalnu oscilaciju (EOO), tj. temperaturne promjene inducirane promjenom Zemljine orbite.

Zbog ograničenih temperaturnih odstupanja uzrokovanih ovom EOO varijablom zanemarivo je kad se radi o velikim događajima u tisućljetnim razmjerima, ali je relevantno kada se radi o rekonstrukcijama temperature visoke rezolucije:
Gornja i donja zemaljska orbitalna oscilacijska linija, unutar koje Zemljina klima varira, ako nisu pod utjecajem velikih kozmičkih bolida. Kao što pokazujemo, evolucija holocenske temperature ne ostaje ograničena unutar tih gornjih i donjih vodoravnih linija, jer jaki kozmički utjecaji uvijek i nužno proizvode snažni temperaturni skok pada, nakon čega slijedi snažni skok temperature prema gore, a zatim se vraća nazad. Ovo je takozvani temperaturni obrazac u obliku Z u odnosu na svaki kozmički utjecaj na Zemlju.

- Joachim Seifert, Climate Pattern Recognition In The Mid-To-Late Holocene
Evo temperaturnog grafikona Joachima Seiferta:

EOO temperature reconstruction (3,400 - 1,600 BC)
© Seifert et al., 2016Rekonstrukcija temperature EOO-a (3.400 - 1.600 pr. Kr.)
Na gornjem grafikonu, vremensko razdoblje koje proučavamo (približno 5.200 - 4.600 BP) je u ružičastoj boji. Zelena isprekidana linija je teorijska temperatura Zemlje ako je jedini pokretač oscilacija Zemljine orbite (otuda sinusoidni oblik). Ali možemo vidjeti da snimljena temperaturna krivulja (kruta crna krivulja) odstupa od teorijske krivulje EOO na nekoliko mjesta.

Seifert navodi 4 katastrofalna događaja koja su uzrokovala neke od tih odstupanja.

- Prvi prolazak oko 5.210 BP (3.210 p.n.e.): pretpostavka se odnosi na utjecaj na Andamski zaljev, prikazano crvenom strelicom na gornjem grafikonu:
Događaj iz 3200 p.n.e prepoznat je u podacima o punjenju jezera, kako na jezeru Accesa tako i na Bodenskom jezeru, kao što je prethodno opisano. [...] Kozmički udar 3200 p.n.e proizveo je temperaturni obrazac u obliku slova Z, koji traje do 2900. godine prije Krista. Ovaj kozmički utjecaj odgovoran je za odgođeni vrhunac temperature 3000. godini prije Krista, izmjenjujući redoviti vrhunac 3081. godini prije Krista za 80 godina.

Tragajući za potencijalnim kandidatima za udar u to vrijeme, pronašli smo kozmički udar meteora, koji je pogodio Andamansko more. Na rtu Pakarang (zapadna obala Tajlanda), mega-cunami pogodio je (Neubauer, 2011) 3200. godine prije Krista, bio je to izvanredan megatsunami događaj. Redoviti cunamiji izazvani potresom nisu dovoljno snažni za uništavanje grebena i pomicanje ogromnih odsječenih grebena-oblutaka daleko u unutrašnjost.

- J. Seifert, F. Lemke: Climate Pattern Recognition in the Mid-­Holocene (4800 BC to 2800 BC)
Primijetite i da se dogodila i jedna od najvećih vulkanskih erupcija u posljednjih 10 000 godina oko 5.200 BP (3250 +/- 200 pr. Kr.). Došlo je do proizvodnje 175 ppm sumporne kiseline i to je pripisano vulkanu Akutan na Aljasci u SAD-u.

- Drugi prolaz oko 4.807 BP (2.807 pr.n.e.): Burckle udar, prikazan tamnozelenom strelicom na gornjem grafikonu:
[...] Burclov udar (Gusiakov, 2010; AbboM, 2006). Datum 2807. prije Krista dan je u kineskim zapisima nebeskih opažanja. Taj je udar bio ogromne veličine i učinka, krater udara je u promjeru 20 km. Ovaj udar poslao je globalne temperature odmah duboko dolje, a ogromni pad atmosferske vlage stvorio je široke globalne poplave.

- J. Seifert, F. Lemke: Climate Pattern Recognition in the Mid-­Holocene (4800 BC to 2800 BC)
4.807 BP također je predloženi datum udara asteroida ili komete koji se dogodio između Afrike i Antarktika, oko vremena pomračenja Sunca, 10. svibnja, na temelju analize priča o poplavi - moguće uzrokujući krater Burckle i Fenambosy Chevron.

- Treči prolaz ca. 5,080 BP (3.080 pr.n.e.): Udar Campo de Cielo prikazan crvenom strelicom na gornjem grafikonu:
Campo de Cielo udar 2700. godine prije Krista. Literatura (Barrientos, 2014.) zapravo postavlja vremenski okvir 2840-2146. pr. Kr., ali jedini datum udara je 2700. pr. Kr. Taj je udar mali do srednji, odgađajući oporavak temperature nakon Burckleovog događaja za jedno stoljeće.

- J. Seifert, F. Lemke: Climate Pattern Recognition in the Mid-­Holocene (4800 BC to 2800 BC)
- Četvrti prolaz oko 5,080 BP (3.080 p.n.e.): Seifert je identificirao četvrti odmak od krivulje EOO-a koji ovaj put pripisuje potencijalnoj mega-erupciji (vidi tirkizne kutije na gornjem dijagramu).

Zanimljivo je da se događaj iz 5,080 BP podudara s najvećom sumnjom na erupciju vulkana u posljednjih 9000 godina, s 255 kg / km2 ispuštanja kiselina (sumporna kiselina - H2SO4), zabilježenih na Grenlandu. Primijetite da ova navodna megaerupcija nije pripisana nijednom poznatom vulkanu.

Major eruptions over the past 9,500 years
© Hammer et al., 1980Velike erupcije u posljednjih 9 500 godina
Za usporedbu, erupcija Krakatoa 1883. godine "stvorila je samo 21 kg/km2 ispuštanja kiselina na Grenlandu. To je 12 puta manje od 5.080 BP događaja.

Pored sumnjivih mega-erupcija, o ovom je vremenu dokumentiran i kozmički utjecaj, 3050. godine prije Krista (5000 cal BP): Polje kratera Morasko u Poljskoj (Wojciech, 2012). Ovo udarno polje sadrži 8 manjih kratera; datirani su nizovi treseta s meteornim metalnim kuglama.

Uz 4 odstupanja od krivulje EOO-a koje je uočio Seifert, postoje 3 dodatna diskontinuiteta koji se javljaju pred kraj razdoblja od 5.200 do 4.600 BP. Njihovi datumi odgovaraju trima posljednjim i lakšim prolazima Venere:

- Peti prolaz oko 4.960 BP, kako je naznačeno tamno plavom strelicom na dijagramu EOO,

- Šesti prolaz oko 4.870 BP , kako je označeno svjetlo zelenom strelicom na dijagramu EOO,

- Sedmi prolaz oko 4.650 BP , što pokazuje tirkizna strelica na EOO dijagramu.

Seifert EOO dijagram zasnovan je na ledenoj jezgri Grenlanda (GISP2), dok se naš duodecenalni dijagram temelji na rekustrukciji prosječne temperature iz 5 regija: Antarktika, Južne hemisfere, Tropika, Sjeverne hemisfere i Arktika. Unatoč korištenju različitih izvora, oba dijagrama daju nevjerojatno sličnu sliku: 7 padova temperature s gotovo istim vremenskim razmakom.

GISP2 VS. region average temperature reconstruction
© Sott.netGISP2 u odnosu na regionalnu rekonstrukciju prosječne temperature
Kao što je prikazano u gornjoj tablici, za 7 opisanih događaja, razlika između datuma GISP2 temperature i regionalne prosječne rekonstrukcije iznosi samo 13,8 godina . Uopće nije loša podudaranost za događaje koji su se dogodili prije otprilike 5000 godina, znajući da je stopa pogreške za datiranje ledene jezgre obično 2% , tj. oko 100 godina za događaje koji su se dogodili prije 5000 godina.

Zaključak

Većina literature koja se bavi kometarnim događajima predlaže redovne cikluse ili jednokratne događaje. Iako je često istina, to nije cijela slika. Opisanih sedam prolazaka Venere nisu bili jednokratni događaji niti su dio stalnog ciklusa.

Kometarni događaji mogu biti u toku ili biti prošlost. Isto tako oni mogu biti periodični, pseudo-periodični ili pojedinačni događaji.

Na primjer, znamo tekuće periodičke kometarne cikluse poput ciklusa od 27,9 milijuna godina, praćen Nemesisom i pratećim kometarnim rojem (vidi poglavlja 13 do 19 Zemaljske promjene i ljudsko-kozmička veza) ili tekući kometarni ciklus od 3.600 godina opisan u mom članak 'Vulkani, potresi i 3600-godišnji ciklus kometa.

Postoje i pseudo-periodični ciklusi poput komete Halley, čije prosječno razdoblje iznosi 77 godina, ali čija se pojedinačna razdoblja kreću od 74,33 do 79 godina.

Postoje pojedinačni događaji poput događanja 12.900 BP-a, opisanog u mom članku. Naglo smrznuti mamuti i kozmičke katastrofe '.

I na kraju tu su i prošli pseudo-periodični kometi poput kometa Venere od 5.200 BP do 4.600 BP sa smanjenjem orbitalnog perioda: od 160 godina za prolazak 1 do 60 godina za prolazak 7.

U svoja prethodna 3 članka bavio sam se uglavnom kometarnim događajima:

Naglo smrznuti mamuti i kozmičke katastrofe

Je li Zemlja 'ukrala' Marsovu vodu?

Vulkani, potresi i 3600-godišnji ciklus kometa

Sve ovo odnosi se na drevnu povijest. Kometarni događaji izgledaju tako udaljeni ako se promatraju iz ljudskog vremenskog raspona. Međutim, 2013. godine eksplozija iznad Čeljabinska oslobodila je 30 puta više energije od bombe Hiroshime i oštetila više od 7000 zgrada.

U novije vrijeme, udar meteora u Akureu u Nigeriji koji je stvorio udarni krater dubok 8 metara, širok 21 metar i uništio 70 zgrada podsjeća nas da kometarni događaji nisu samo apstraktni koncept koji pripada isključivo dalekoj prošlosti.

The crater left by a meteor impact in Akure, Nigeria
© PMNews NigeriaKrater ostavljen od meteorskog udara u Akureu, Nigerija
Unatoč prividnoj udaljenosti, kometarni događaji su stvarni i zapravo mogu biti jedan od glavnih pokretača života i smrti na Zemlji. Većina masovnih izumiranja potaknuta su kometarnim događajima i, što je zanimljivo, pratila ih je pojava složenijih životnih oblika.

Ovom fenomenu možemo svjedočiti, na primjer, na granici eoceona i oligocena (EO) gdje su brojne eocenske vrste izumrle i "zamijenjene" složenijom oligocenskom faunom:
Čak i otvoreniji krajolik omogućio je da životinje narastu do većih veličina nego što su bile u paleolcenskoj epohi 30 milijuna godina ranije. Morske faune postale su prilično moderne, kao i faune kopnenih kralježnjaka na sjevernim kontinentima. To je vjerojatno više posljedica umiranja starijih oblika nego posljedica evolucije modernijih oblika.

Izvor
Sličan je obrazac na granici krede-paleogena (K-Pt) (koji se pripisuje udaru Chicxulub) gdje su brojne vrste krede izumrle i "zamijenjene" su složenijom paleogenom faunom:
Paleogen je najistaknutiji po vremenu tijekom kojeg su se sisavci razvili iz relativno malih, jednostavnih oblika u veliku skupinu raznolikih životinja nakon događaja izumiranja krede-paleogena koji je okončao prethodni period krede.

Izvor
Ako veliki kometarni udari uzrokuju skokove u složenosti života na našem planetu, pitanje je: kako? Jedan od mogućih mehanizama je putem virusa koji se prenose kometima. Mainstream znanost sada pretpostavlja prisutnost organskog materijala u kometama. A znamo da virusi mogu prenijeti DNK svojim domaćinima.

Cyanobacterial filaments in the Murchison CM2 meteorite
© NASA/MSFCCijanobakterijska vlakna u meteoritu Murchison CM2
Pa, jesu li glavni kometarni događaji povoljna prilika koju 'inteligentni dizajn' koristi za uklanjanje zastarjelih životnih oblika (masovno izumiranje) i uvođenje složenijih životnih oblika (životna eksplozija) putem novih DNK kodova koje nose prateći virusi?

To će biti tema budućeg članka.