sovjetski snajperisti
© Waralbum.ruSovjetski snajperisti pucaju na njemački zrakoplov, lipanj 1943

Osnovni cilj je brisanje reči "oslobođenje" iz pamćenja današnjih generacija i predstavljanje 9. maja ne kao pobede Rusa nad Nemcima, već kao početka ruske okupacije


Sedamdesetpeta godišnjica završetka Drugog svetskog rata - iako u senci epidemije koronavirusa - postala je daleko veća tema javnih rasprava nego što je to ikada bila tokom svih prethodnih okruglih godišnjica okončanja ovog rata. To samo potvrđuje da se izvesne uticajne snage današnjice ni posle tri četvrtine veka (i korenitih promena Evrope i sveta) nisu pomirile s rezultatima ovog najvećeg rata u istoriji čovečanstva i da se trude da ih revidiraju.

U pomenima na okončanje rata izgubila se istorijska realnost i današnjim diskusijama na tu temu (koja se u prošlosti opravdano zvala proslava pobede i oslobođenja) jednostavno dominiraju trenutni politički planovi i namere tih ljudi.

Glavni učesnici i režiseri današnjih dešavanja vezanih s godišnjicom maja 1945. računaju na to da je 75 godina relativno dug period, da oni koji se sećaju tadašnjih događaja, uz nešto malo izuzetaka, više nisu među živima i da je već došlo do skoro potpune smene generacija. Ovaj trenutak zato smatraju kao pogodan za radikalnu promenu povesti o Drugom svetskom ratu (i njegovim posledicama) i za uključenje ove (od samog događaja) udaljene godišnjice u punoj meri u današnju političku propagandu i trenutne interese velikih sila.

IZOKRETANjE ISTORIJE

Osnovni cilj današnjih dešavanja je brisanje reči "oslobođenje" iz pamćenja današnjih generacija i predstavljanje okončanja rata ne kao pobede Rusa i Amerikanaca nad Nemcima, već kao početak nove okupacije, ovaj put ruske. Obe okupacije se kroz ovako sugerisanu optiku stavljaju u istu ravan - s tom razlikom što nam ruska navodno ponovo preti.

Ova lažljiva manipulacija i izokretanje istorije prevazilazi lažne interpretacije komunističke ere, i ova interpretacija se nekima od onih koji je se sećaju čini olakšavajućom - mi nemamo veze s komunizmom, već su nas od maja 1945. okupirali Rusi, i oni su nas na to prinudili. Ipak je sve bilo nešto složenije. Sovjetska armija, koja je oslobodila i veliki deo Austrije (uključujući Beč), s naše teritorije se vrlo brzo povukla - te mi stoga nismo bili u poziciji Austrije ili Nemačke, a ni Poljske i Mađarske. Mi smo nažalost KSČ izglasali sami na demokratskim izborima. U češkim zemljama komunisti su zaista imali masovnu podršku, iako se to nekima danas ne dopada. (To što su neki progledali tek u avgustu 1968. je druga priča.)

Slažemo se s tezom da smo komunizam prihvatili više-manje sami (iako pod snažnim pritiskom Sovjetskog Saveza) i u velikoj meri to prihvatanje je bilo posledica frustracije zbog očiglednog nedostatka interesovanja velikih zapadnih sila za našu zemlju i njenu budućnost. Često kritikujemo držanje Francuske i Velike Britanije 1938. godine u Minhenu, ali ni do dana današnjeg nismo u stanju da shvatimo da su za našu zemlju zaista snažno zainteresovane samo Nemačka i Rusija.

čehoslovačka
© Polabské muzeumKomunističke pristalice sa zastavama Čehoslovačke i transparentima sa likovima Staljina, Edvarda Beneša i Klementa Gotvalda, Podjebradi, 1946. godine
Istorijska iskustva s njima bi trebalo da nas navedu na oprez. Umesto toga, mi obično nastavljamo da vodimo prošli rat. Tadašnji strah od Nemačke doveo nas je do komunizma i četrdesetogodišnjeg vazalskog odnosa prema Sovjetskom Savezu. S druge strane danas balavimo antirusku retoriku, ne primećujući da se ponovo postepeno pretvaramo u protektorat Evropske unije kojom dominira Nemačka.
Sve to se jasno pokazalo u poimanju i atmosferi ovogodišnjih majskih proslava. U češkoj sredini došlo je do neverovatne, nedavno nezamislive promene - nemački okupatori i njihova zverstva potpuno su nestali s vidika. Hitler i njegov čudovišni režim i teror u našem medijskom glavnom toku pretvorili su se u puku kulisu. Hitler i nacisti pretvorili su se u bezlična čudovišta, s kojima stvarni Nemci nisu imali skoro ništa zajedničko. Danas se čak ne sme ni govoriti o "nemačkoj okupaciji" ili o "nemačkim zločinima", već isključivo o nacističkim ili hitlerovskim. Budući da Hitlera i nacista više nema, mi time - kako je danas politički ispravno, t.j. korektno - nikoga ne diramo.
Na njihovo mesto postavljeni su Rusi, narod koji je za nemačku agresiju i pobedu nad agresorom platio najveću cenu. Danas ne samo marginalna piskarala i neonacisti, već direktno medijski glavni tok (a zajedno s njim - kao što je pokazalo prošlogodišnje glasanje - i većina poslanika Evropskog parlamenta) dozvoljava sebi da nam tvrdi da je Drugi svetski rat izazvao Sovjetski Savez zajedno s nacistima. Ovome se dodaje i laž da Rusi (nikako Staljin ili boljševici) zapravo snose jednaku krivicu kao nacisti i Hitler (ne govori se o Nemcima, pošto je među njima bilo sigurno i antinacista i nevinih), i da Rusi nisu oslobodili, već su naprotiv, ponovo porobili Evropu. Po logici tih prepisivača istorije, mi nemamo razloga ni prava na slavlje.

Zaslugu za to što se nisu ostvarili planovi Hitlera, Hajdriha i njihovih saplemenika da izbrišu češki narod s mape naše zemlje, u očima novovremenih pripovedača istorije, imaju svi osim Rusa. Slavimo Amerikance, vlasovce, lažemo se da smo se oslobodili sami. Ruši se spomenik sovjetskom vojskovođi, sklanjaju memorijalne table, uključujući onu na Starogradskoj opštini. Odjednom, 75 godina po završetku rata i 31 godinu od pada komunizma.

NEPRIHVATLjIVA PODLOST

Očigledno je da ova kampanja, pošto se očigledno radi o kampanji, računa na dugo vremensko odstojanje. Ni posle novembra 1989, kada su još bili sveži utisci sovjetske okupacije, takva interpretacija događaja iz maja 1945. nije bila moguća. Pripadnici generacije koja je doživela oslobođenje ne bi dopustili takvo prepisivanje i izokretanje istorije. Nipošto nije slučajno to što su glavni protagonisti mladi lokalni političari, koji nemaju ličnih iskustava ni iz komunizma. Tim je njihova kampanja koju su oko godišnjice razvili lažnija i kalkulantskija.

Stvarna istorija ne zanima nikoga. Ne govori se o tome kako je nikao nacizam, ko ga je podržavao, kakvi su bili interesi tadašnjih velikih sila. Prećutkujemo Lokarno (garantovanje nemačkih granica na zapadu, ne i na istoku) i politiku popuštanja Nemačkoj guramo pod tepih, i Minhen, koji je nemačku agresiju okrenuo ka istoku. Propuštamo "čudni rat" u kojem su Britanija i Francuska žrtvovale Poljsku, zaboravljamo Teheran, Jaltu i Potsdam (i dogovore velikih sila koji su tamo sklopljeni, koji se ne uklapaju o priče o ruskoj okupaciji).

konferencija
© U.S. Army Signal Corps, Courtesy of Harry S. Truman LibraryStaljin, Čerčil i Truman sa članovima delegacija tokom otvaranja konferencije u Potsdamu, 17. jul 1945.
Sovjetski vojnici, koje su Pražani devetog maja 1945. zasipali cvećem, za današnju mladu generaciju su, kao posledica trajne antiruske propagande, postali samo horda pijandura koja je isključivo krala i silovala. Jednostavno, Rusi nas nisu oslobodili. Mir je zaključen osmog maja, tako da je devetog već bilo posleratno doba, tvrde s televizijskih ekrana egzibicionistički junaci današnjih dana. Hiljade sovjetskih žrtava više ne znače ništa.

Po završetku rata sledi preseljavanje ili kako se danas politički korektno kaže "proterivanje" čeških Nemaca. I tek tada nastaje vreme u kojem dolazi do nasilja i surovosti. Trideset godina se intenzivno medijski konstruiše češka kolektivna krivica za krvave ekscese prema nemačkom stanovništvu, koji su se tada kod nas dogodili na nekoliko mesta. To se koristi za simetrizaciju krivice po logici - Nemci ubijali, Česi ubijali, tako da smo zapravo svi krivi, a na nama je da tu svoju krivicu iskupimo, pošto Nemci i Nemačka sa svoje strane to već tri četvrtine veka navodno propisno rade.

Posmatrati užase rata i krivicu na taj način je neprihvatljivo. Ni u kom slučaju zato što i među Česima nije bilo krivaca, zločinaca ili sadista, koji su sebi dopuštali nasilje i ubistva. Takvi ljudi postoje u svakom narodu na ovoj planeti, razne granične situacije, kao što je rat, omogućavaju da se čini zlo. I dan-danas pojedinci iz raznih vojski sebi dozvoljavaju surovosti, a to čine i pripadnici oružanih grupa u sukobima diljem Trećeg sveta.

Izuzetnost i čudovišnost nemačke krivice je u nečem drugom. Ta krivica sastoji se u tome što su genocid i ubistva postali zvanična državna politika i što su bili sprovođeni na industrijski način, bez emocija, hladno, korišćenjem birokratskih mehanizama moderne države. To je bilo sasvim čudovišno, u potpunosti za svaku osudu, i bez presedana u ljudskoj istoriji.

Za punu osudu je tim pre što je tu čudovišnu perverziju sebi dozvolila vlada civilizovane države, koja je do poslednjeg trenutka uživala masovnu podršku svog stanovništva, takvu da su se ti ljudi do poslednjeg dana jarosno borili po cenu totalnog uništenja sopstvene zemlje praktično protiv celog sveta, koji je morao da se ujedini u borbi protiv ovog izuzetnog zla.

dan pobjede moskva
Bilo kakvi pokušaji simetrizacije krivice, opravdavanja krivaca, falsifikovanja događaja i konteksta u kojima su se dešavali, i njihova zloupotreba za trenutne ciljeve metodama političke propagande, su neprihvatljivi. Ti pokušaji su još sramniji u zemlji koja je bila među prvim žrtvama nacista, i čije je stanovništvo (Česi) bilo predviđeno za likvidaciju posle rata. To je izraz neprihvatljive podlosti i prostakluka onih koji nisu živeli u tim vremenima i koji nemaju ni delić poštovanja prema sećanju na žrtve i osećanja ljudi koji su u tim vremenima živeli, a od kojih su neki živi i danas.

Preveo Marko Petrović/Novi Standard
Izvor Lidové noviny/klaus.cz