senators kneeling congress
U svakom ratu se događaju svojevrsni kulturocidi ili memoricidi kada umjetnička djela, spomenici, povijesne i sakralne građe doživljavaju velike štete ili izravna smišljena uništenja, kako bi se izbrisalo identitetski trag jedne nacije.

Globalni anti-rasistički pokret koji se širi povodom ubojstva George Floyda u Minneapolisu, od prvotnog protesta protiv rasizma u SAD, poprima oblike organiziranog i koordiniranog napada na zapadnu kolektivnu memoriju i povijest. Naime, iza legitimnog i moralno neosporivog prosvjeda protiv rasizma u SAD, isti pokret istrumentalizirajući zapadno kolonijalističko naslijeđe izražava mržnju prema svemu što simbolizira zapadno-kršćansku civilizaciju, što je razvidno kroz cibliranu devastaciju spomenika kulture zapadne civilizacije.

U SAD su napadnuti ne samo simboli južnjačke konfederalne prološti (spomenici generala Robert Lee) već i spomenici Theodorea Roosevelta , Kristofora Kolumba . Anti-rasistički val vandalizma također se proširio i u Europi sa uništavanjem spomenika belgijskog kralja Léopold II u Bruxellesu; Edwarda Colstona u Bristolu, u Francuskoj spomenika Jean-Baptiste Colberta, ministra finacija kralja Luj XIV, spomenika talijanskog novinara fašističkog kolonijalizma Indro Montanellia, ali i naruvašanjem spomenika kršćanskih svetaca, poput Junipero Serra, franjevački misionar iz 18.tog stoljeća.

Zanimljivo je ustanoviti da se ista vandalistička djela koja se pripisuju ne samo grupi Black lives matter već i američkim i europskim skupinama radikalne ljevice Antife, događaju u trenutku kada se na europskom tlu u Francuskoj, u Velikoj Britaniji, Njemačkoj itd.. često registriraju islamistički napadi na kršćanske simbole, crkve, katedrale, tako da poneki komentatori govore o "islamo-ljevičarskim napadima na zapadnu civilizaciju".

Ono što je sigurno jest da takva destruktivna vandalistička dijela u ime anti-rasizma koja nalikuju na svojevrsni ikonoklasni nihilizam, odraz su dugogodišnjeg stanja svijesti pokajničkog Zapada, kojem se putem post-kolonijalnog, post-feminističkog, kulturalno-genderističkog, i manjinsko-indigenističkog legitimacijskog diskursa u odgojno-obrazovnom sustavu ( u školama, sveučilištima itd..) sustavno nameće jedna kultura pokajanja i samomržnje prema vlastitim korijenima i kulturi.

Treba se prisjetiti kako je već unazad 30 godina francuski intelektualac Pascal Bruckner, u svom djelu « le sanglot de l'homme blanc -Tiers monde, culpabilité, haine de soi » (« Jecaj bijelog čovjeka ), već u to doba govorio o kulturi pokajanja Zapada, o lošoj savjesti zapadnog čovjeka, zbog svoje kolonijalne prošlosti, tematike koje su promicali tadašnji politički i znanstveni krugovi ljevog tiersmondizma (diskurs o trećem svijetu ). Bruckner je smatrao da se taj iskupiteljski diskurs temeljio na dogmi da je « europski čovjek po prirodi zao », dogma nove religije lijevih i kršćansko-progresističkih pristaša koji su trebali demistificirati i oskvrnuti civilizacijsku univerzalnu misiju Zapada ali i usput opravdati lijevi antikapitalistički antiamerikanizam.

Takav diskurs viktimizacije i samomrženje koji je počivao na tiersmondističkom sentimentalizmu jednog dijela zapadne lijevice, otvorio je put promicanju u zapadnom društvu jedne kulture autoviktimizacije i nametanja krivnje koja danas i objašnjava slabost reagiranja javnosti i pružanja otpora prema sustavnom devastacijom simbola zapadne kulture. Brucknerovo djelo je znatno i utjecao na preispitivanje tog post-kolonijalnog diskursa na autore poput Mauricea G. Danteca i Michela Houellebecqa.

Kulturocidi i memoricidi

U svakom ratu se događaju svojevrsni kulturocidi ili memoricidi kada umjetnička djela, spomenici, povijesne i sakralne građe doživljavaju velike štete ili izravna smišljena uništenja, kako bi se izbrisalo identitetski trag jedne nacije. Međutim, i u mirnodobskim razdobljima subverzivne grupacije također primjenjuju kulturocidne strategije vandalizma i uništenja simbola jedne kulture i kolektivne memorije, kao što je to i slučaj danas sa rušenjem spomenika, oskrvnučem vjerskih kršćanskih simbola, jer predstavljaju memorijalnu sveznicu i identitesku os jedne nacije ili narodne zajednice, jer nema identiteta bez pamćenja.

Iza svake destrukcije kulturne baštine se krije jedna namjera da se potakne na amneziju, kako bi se bolje oslabilo kapacitete reakcije i otpora jedne narodne skupine. U tom pogledu, međunarodne organizacije primjenju dvostruki standard glede osuđivanja uništenja spomenika kulture, pa je tako UNESCO uništenje Budinih kipova Bamiyanu od strane Talibana, osudio kao "zločin protiv kulture" dok današnje trajne devastacije, rušenje spomenika i kipova Europske povijesti i civilizacije naziva "vandalizmom". Također nikada nije javno osuđena poznata praksa robovlasništva u arapsko- muslimaskom svijetu u VII. stoljeću i nadalje, robovlasnička trgovina unutar Afričkog kontinenta ( puno prije uspostave eurospke transoceanske i atlantske trgovine robljem u 16.stoljeću), kao i sustav Osmanskog robovlaništva za vrijeme Otomanskog carstva.

Islamističke organizacije poput Al Qaide i Islamske države integriraju « kulturni rat » unutar Džihada, pa nije ni čudo da učestalo uništavaju muzeje, kulturološke simbole, spomenike kako bi izbrisali nepoželjnu memoriju tzv « nevejernika », demotivirali, oslabili « neprijatelja » i rekonfigurirali islamstički identitet. U tom kontekstu memoricida, treba sagledavati današanje napade na spomenike zapadne civilizacije i povijesti, a ne kao sporadične vandalističke ispade marginalnih političkih grupacija.

Brojne primjere planiranog brisanja kolektivne memorije u političke svrhe pronalazimo u povijesti. U Rimskoj antici, rimljani su zvali « damnatio memoriae » proces osuđivanja pamćenja svih onih koje je Senat proglasio nepodobnim i nedostojnim u ime koje se brisalo svake natpise, spomenike iste osobe koja je ta mjera pogodila, kako bi je buduće generacije u potpunosti zaboravile. Riječ je o organiziranoj amneziji po dekretu. Prvi trag brisanja kulturnog mjesta potječe iz dinastije Ura u Mezopotamiji od 2112 do 2004 prije Krista.

Kasnije je Inkvizicija također spaljivala arapske knjige povodom poznatog Autodofae Granade 1500. godine kako bi reafirmirala vlast katoličkih kraljeva 1492. godine u Španjolskoj i rekonkviste Al-Andalusa. Umjesto sposobnosti samokritike kao velika zasluga zapadne civilizacije, nameće se jedan kolektivni kompleks prema vlastitoj kulturi i prošlosti. Za razliku od drugih neeuropskih civilizacija, koje ne poznaju samokritičnost i dijalektičko razmišljanje i poimanje pluralnosti mišljenja, Zapad je odavno proveo svoju postkolonijalnu samokritiku, i s pravom se brine da ne reproducira nevjerojatne drame koje su se dogodile sa pojavom nacističkih i komunističkih totalitarizama ali i za vrijeme zapadnih kolonijalističkih pohoda diljem svijeta.

Na drugu stranu, suditi cjelokupnu višeslojnu zapadnu prošlost reducirajući na razdoblje kolonijalizma i sa očima i idejama sadašnjosti, je u potpunosti apsurdno i iracionalno. Opasno je ustrajati u nametanju kolektivne stigme rasizma europskim narodima "ad vitam aeternam" za zločine koje su počinili njihovi preci, što podrazumijeva da su isti narodi genetski predodređeni na genocidnost ili kolonijalizam.

Virus samomrženje i mitovi zapadne loše savjesti

U tom pogledu, politolog i esejist Alexandre Del Val, u djelu " Zapadni kompleks"ističe kako se Zapad trenutno suočava sa najozbiljnijim izazovom: virus kolektivne mazohističke samo-mržnje, a najgora prijetnja zapadnim društvima je sindrom generalizirane krivnje kao svojevrsno civilizacijsko samoubojstvo. Riječ je o društvenoj patologiji, a ideologija samo-mržnje i kolektivne depresije je opasnija za zapadni svijet od bilo koje druge vrste opasnosti - unutarnje ili vanjske - jer dovodi do toga da postupno gubi imunološku obranu i samopoštovanje.On identificira devet glavnih utemeljiteljskih mitova političke korektne misli : križarski ratovi, Srednji vijek kao "mračno doba", demonizacija katoličke crkve, vječni dug prema arapsko-muslimanskoj znanosti, mit o tolerantnom "Al Andalus", narativ o robovlasništvu, mitovi globalizacije i financijalizacije, mit o jakom eurou i Europskoj Uniji.

Takva demonizacija zapadnog civilizacijskog naslijeđa ne proizlazi iz bilo kakve teorije zavjere, već iz konvergiranja nekoliko konkurentskih središta moći koji imaju zajedničko neprijateljstvo prema zapadnoj kršćanskoj civilizaciji: internacionalizam marksističkog ili post-marksističkog tipa, pokret "no-border" neprijatelji ukorijenih identiteta i pristaša ukidanja granica; "Mc World", izraz američkog sociologa Benjamina Barbera, koji ukazuje na univerzalno hedonističko-konzumerističko carstvo koje mora uništiti sve identitete, sve carinske barijere i sve kulturološke razlike i prirodnu hijerarhiju da bi se svijet uniformiziralo jednolično na ekonomskoj tržišnoj osnovi globalne široke potrošnje.

Ovaj globalistički projekt odlično ilustriraju razna idejna i društvena strujanja: "Benettonova ideologija" i njenim radikalno multikulturalnim oglasima; nova religija ljudskih prava i njezine posljedice, univerzalno građanstvo i kult tiranskih manjina; radikalno negiranje bilo kakvog domoljublja i lokalno-nacionalnog identiteta u ime tržišnog ujedinjenog planetarizma ; progresistička struja katoličke crkve koja podupire i staje u obranu ilegalnih imigranata, "potlačenih" ljudi trećeg svijeta , te islamizam koji podriva antirasizam kako bi se Zapadnom svijetu nametalo osjećaj kolektivne krivnje i na taj način oslabili glede pružanja otpora islamizaciji.

Del Val ističe kako će se "Zapadne zemlje moći suočiti s ključnim izazovima novog multipolarnog svijeta i globalizacije samo ako liječe svoju depresiju i podvrgnu se sveobuhvatnoj terapiji de-kompleksizacije i oslobađanje od kolektivne krivnje"., što je ključ samopoštovanja i poštivanja drugih. Treba također podsjetiti da unutar UN-a, velikih anti-rasističkih anti-robovlasničkih samita u sklopu Vijeća za ljudska prava UN-a,u Durbanu (2000) Ženevi (2009), uvijek se osuđivalo, europski kolonijalizam, trgovina robova, islamofobski Zapad, ali nikada se nije osuđivalo protu-kršćanski rasizam , sustavna diskriminacija protiv krščana u ponekim muslimanskim zemljama pout Saudijske Arabije, Sudanu, Nigeriji , progon kršćana u Indiji itd..

Opći gubitak značenja i samoga središta o kojemu govori Hans Seydlmayr (Verlust der Mitte), i identitetska dekonstrukcija temeljnih vrijednosti potiču, u našim zastrašenim društvima lišenim vizije budućnosti, pravu kolektivnu tjeskobu, a geopolitolog Dominiquea Moïsi definira Europu kao "kontinent straha": strah od smrti, rata, strah od starosti, strah od budućnosti, , strah od "sukoba civilizacija" kao i strah od svih vrsta geopolitičkih, ekonomskih, pa čak i klimatskih prijetnji.

Od takvog paralizirajućeg straha i neprestane kolektivne "autoflagelacije", proizlazi uspjeh najradikalnijih sekti i pokreta koji popunjavaju svojom dogmatskom sigurnošću moralnu prazninu naših razočaranih društava. Otuda i popularnost govora pojedinih libertarijansko-ekoloških ideologa koji idu toliko daleko da zagovaraju ekonomski pad, pa čak i nizak natalitet zapadnjaka, koji "zaslužuju" da nestanu zbog "uništenja planete" ...

Utjecaj indigenizma i de-kolonijalizma na sveučilištima

Zanimljivo je ustanoviti da u ime istog anti-rasističkog i domorođačkog diskursa se profilirala obrnuta rasijalistička ideologija koja nastaje na američkim sveučilišnim kampusima 1970-1980, ideologija koja uvozena na europska sveučilištima putem francuske nove i radikalne lijevice dekonstruktivističke škole (French theory ») poststrukturalizma Foucaulta, Derridea, Deleuzea, Lacana i drugi, pod okriljem kojih su popularizirani teze anglosaksonskih «gender studies» ili «racial studies», subaltern studies Opasnost takvog tribalno-manjinskog diskursa koji danas mutira u apologiju krajnje tribalizacije i komunitarizacije društva na Zapadu u ime prava etničkih i sekundarnih manjina, je ukazan od intelektualaca poput Allan Blooma u 80-tih godin, sociologa Bradley Campbell i Jason Manning u djelu « The Rise of Victimhood culture » .

U SAD se dogodila inverzija segregacijskih modela putem pozitivne diskriminacije u ime koje se sada nastoji marginalizirati parava tzv WASPa, zbog generacijske kolektivne krivnje za robovolasništvo i rasnu segregaciju.. Na taj se način revidira, ponovno piše i re-kontekstualizira povijest u skladu sa novim mitologenima postmoderne, opsesivnim tematikama poput ropstva , kolonijalizma, genocida, homofobije, mizoginije, imigracija.

Sličan pokret anti-rasističkog povjesnog revizionizma je razvidan u Hollywoodskoj kinematografiji koji pod pritsikom anti-rasističkih lobija i organizacija su primorani povuči i retuširati filmove koji imaju « rasne predrasudei konotacije » poput filma poput « Zameo ih vjetar", koji je optužen da prikazuje romantičarsku verziju robovlsaništna na jugu SAD-a. Novi instrument antirasističkog Orwellovog « Novog jezika » je « rekonkontekstualizacija « filmova, mjera koja bi trebala ukazati na štetne rasne predrasude iz tog doba i konteksta . Niza drugih starijih filmova i animiranih filmova i crtića su sada pod cenzurom tzv.« rekontekstualizacije », koje će na kraju dovesti do boomeranga učinka dekontekstualizacije i ispražnjenje originalne filmske verzije i sadržaja.

Teza "sretne globalizacije" također djeluje kao središnji mit političke korektnosti. U sličnom smjeru, Judith Waintraub kritizira rastući utjecaj od 68. pa nadalje na zapadnim sveučilištima paraznanosti poput" kulturalnih studija" ( uvozni cultural studies), de-kolinijalizma, neofeminizma u području tzv. mekih nauka poput sociologije, psihologije, povijesti i politologije, kao plodno tlo za širenje "domorodačkih" teza ( Indigenost kao pokret za obranu "autohtonih zajednica potlačenih" kolonizacijom).

Glavna teza pokreta "indigenizma" ( starosjedilačkog naroda) "i de-kolonijalista, postulira postojanje "državnog rasizma", "sistemskog" rasizma svojstven Zapadnom svijetu, koji bi namjerno održavao populaciju afričkog podrijetla u inferiornom društvenom statusu. Generacija studenata su žrtve indoktrinacije konvergentnog kulturalnog i znanstvenog strujanja borbe protiv rasizma, seksizma, transrodnosti, genderizma i drugih oblika « križanih diksrimacija ».

Na taj način se dekolonijalizam, neofeminizam, rodna teorija ili borba protiv "državnog ekstremizma", šire unutar sveučilišta ne ostavljajući prostora za različito mišljenje i dijalošku raspravu u ime manjinske "političke korektnosti". Nametnuta kolektivna krivnja europskim narodima zbog svoje "kolonijalne povijesti" nameće se od samog djetinjstva, dok su takve generacije psihološki oslabljeni podučavanjem o samo-mržnji, i neprestanoj "mea culpi".

Zapadne kulturne, sveučilišne i znanstvene institucije (ne računajući naše visoko pogođene fakultete i srednje škole) često su mete napada koji pod krinkom proglašavanja diskriminacije "kolonijalnog" porijekla žele narušiti načela slobode izražavanja i univerzalnosti naslijeđene od prosvjetiteljstva. Simpozije, izložbe, emisije, filmovi, "de-kolonijalne" knjige oživljavaju ideju o "rasi" i dalje iskorištavaju krivnju nekih i pogoršavaju ogorčenje drugih, potičući međuetničku mržnju i podjele.

Upravo se u toj perspektivi uklapa "strategija entrizma" ( infiltracija i dominacija ) de-kolonijalističkih militanata koji su upisani na visokom studijima, obrazovanja i kulturu. Neki govore o "ljevičarskom McCarthyismu " o novoj "kulturnoj revoluciji" čiji glavni akteri štuju mržnju prema vlastitoj kulturi i povijesti i provode kao novi ikonoklasti nasilne cenzure pod izgovorom " kolonijalističkog atavizma i urođene krivnje Zapada. Takav je diskurs legitimirao i oskrvnjivanje u Francuskoj spomenika Colberta, Voltairea, Gambetta i mnogih drugih koji su uništeni jer su proglašeni krivima za kolonijalizam i ropstvo; Churchill i de Gaulle postaju fašistički tirani; kozmetički firma L'Oréal uklanja proizvode "bijelo", "izbjeljivanje" i "bistro" iz svojih proizvoda; Sveučilište Princeton uklanja ime predsjednika Wilsona, koje je dosad bilo dodijeljeno svojoj školi javne politike; pa čak i klasična glazba je optužena za rasizam.

Sve maniheističke teze koje tumače povijest kroz postkolonijalne naočale i koje brane takav oblik antirasističke diskriminacije i nametanja kolektivne krivnje su suprotne univerzalističkog humanizma. Jer govoriti o "sistemskom rasizmu" znači zaobići individualnu odgovornost i slobodu, apologeti antirasizma kojima je puna usta emancipacija, sloboda ili tolerancija , zapravo ne poštivaju slobodu pojedinaca, i neistomišljenike jer su unaprijed prokazani kao nasljednici "bivših urođenih rasista ili kolonizatora".