© Unnown
Danas se obilježava 14. godišnjica ruske petodnevne misije nametanja mira protiv Gruzije koja je započela 8. kolovoza 2008. nakon odluke bivšeg predsjednika Saakašvilija da njegove snage napadnu ruske mirovne snage u Abhaziji i Južnoj Osetiji tijekom noći istog dana kao
i početak Ljetnih olimpijskih igara u Pekingu. Te dvije regije nekada su bile autonomni dijelovi Gruzije, ali ih je Moskva naknadno priznala kao neovisne nakon završetka sukoba na koji je Washington isprovocirao Tbilisi. Unatoč tome što se dogodilo prije gotovo desetljeće i pol, njegove lekcije još uvijek su relevantne u sadašnjosti, osobito u kontekstu ukrajinskog sukoba.
Prvo što treba naučiti jest da su oba sukoba dio iste američke velike strategije vođenja posredničkih ratova protiv Rusije u pokušaju da je obuzdaju. Gruzija je odabrana kao prvi eksperiment u tom pogledu zbog svoje obojene revolucije 2003. kao i dva prethodno spomenuta dosad neriješena teritorijalna spora kojima se može manipulirati da neizravno naštete ruskim interesima. Dok je Ukrajina također doživjela obojenu revoluciju godinu kasnije 2004.-2005. još nije imala nikakvih teritorijalnih sporova koji bi se mogli iskoristiti za kraj posredničkog rata. Nadalje, velika ruska manjinska populacija ometala je napredak pro-NATO/antiruskog puta proameričkih vlasti.
Nasuprot tome, Gruzija nije imala nijednu istaknutu manjinu koja bi mogla igrati ulogu moderatora nakon promjene režima podržanog od SAD-a u zemlji. To je značilo da je država Južnog Kavkaza mogla postati prvo mjesto gdje su SAD pokušale izgraditi takozvanu "anti-Rusiju". Washington je iskoristio svoju široku mrežu nevladinih organizacija koje organizira vlada (GONGO) kako bi ubrzao promjenu u narodnim percepcijama daleko od toga da gledaju na Rusiju kao na povijesnog partnera i prema gledanju na nju kao nepomirljivog neprijatelja. S tim u vezi, ispredao se lažni narativ da Rusija "okupira" gruzijski teritorij unatoč tome što je Tbilisi prethodno odobrio raspoređivanje njihovih mirovnih snaga tamo.
Ova kampanja informativnog rata osmišljena je kako bi se javnost stavila u željeno stanje za ono što se na kraju pokazalo kao iznenadni napad njihovih vlasti koje podupire SAD, na ruske mirovne snage uoči Ljetnih olimpijskih igara u Pekingu. Tajming je odabran kako bi se izvršio dodatni pritisak na Moskvu da jednostrano popusti svojim objektivnim nacionalnim interesima u sukobu iz straha od kršenja takozvanog "olimpijskog primirja" i time izazivanje negativnog publiciteta zapadnih mainstream medija predvođenih SAD-om, ali velika euroazijska sila u usponu je držala svoje pozicije i ponosno branila međunarodno pravo.
U potpunosti u skladu s pravom na samoobranu, odgovorila je angažiranjem gruzijskih snaga i vojnim prisiljavanjem na mir. Ovo je također poslužilo u svrhu obrane naroda Abhazije i Južne Osetije koji su bili meta napada Tbilisija i koji su se i prethodno htjeli odvojiti od Staljinove domovine jer su se bojali da ih postkomunističke fašističke snage spremaju etnički očistiti nakon raspada SSSR-a. Gruzija je mnogo manja od Ukrajine i njezine snage nisu imale ni približno toliko vremena da se pripreme za sukob kao Kijev, što objašnjava zašto je ruska misija nametanja mira u kolovozu 2008. trajala samo pet dana, dok njena specijalna operacija u Ukrajini traje šest mjeseca.
Što se tiče najnovijeg sukoba, nakon što smo osvježili pamćenje o gruzijskom sukobu, sada je moguće vidjeti kako on predstavlja nastavak velikog strateškog cilja SAD-a obuzdavanja Rusije posredničkim ratovanjem duž njezine periferije. Baš kao i u toj južnokavkaskoj državi, SAD je također svrgnuo ukrajinsku vladu, i to ne jednom, nego dva puta, s posljednjim pučem koji se dogodio u veljači 2014. nakon što je nalet urbanog terorizma popularno poznat kao "EuroMaidan" svrgnuo njenu demokratski izabranu i općepriznatu vladu. Kijev je potom proveo posljednjih osam godina odgađajući provedbu sporazuma iz Minska kako bi se pripremio za rat točno kao što je bivši predsjednik Porošenko nedavno priznao.
Umjesto da čeka da Kijev pokrene još jednu sveobuhvatnu ofenzivu na Donbas koja bi mu prepustila vojni zamah i tako natjerala Rusiju da odgovori iz relativno nepovoljnog položaja, Moskva je prva napala kako bi spriječila nadolazeći sukob nakon što je prvo priznala neovisnost republike Donbas danima prije. SAD nije očekivao da će se to dogoditi, iako je ipak bio spreman za taj scenarij, otuda i kampanja informacijskog rata koja je prethodila početku njihove specijalne vojne operacije upozoravajući na tzv. "rusku invaziju". To, međutim, nije bilo ništa drugo nego gaslighting kako bi se promijenile uloge žrtve i zlikovca u tom sukobu koji je izazvao.
Da objasnimo, baš kao što je SAD manipulirao gruzijskom percepcijom kroz svoju ogromnu GONGO mrežu nakon tamošnje obojene revolucije 2003., tako je učinio isto u Ukrajini nakon one 2014. u toj drugoj bivšoj sovjetskoj republici. Razlika između ove dvije operacije informacijskog rata bila je u tome što su Ukrajinci bliži Rusima od Gruzijaca, što je razmjerno otežalo njihovo okretanje protiv njihove braće. Iz tog razloga, SAD je dao sve od sebe u pumpanje ukrajinskog društva obilne povijesno revizionističke fašističke propagande jer nije bilo drugog načina na koji bi uopće mogao imati šanse uspjeti okrenuti njihov narod protiv Rusije osim ako ne posegne za tako radikalnim mjerama.
To objašnjava zašto je Ukrajina bila u konačnici uspješniji proturuski projekt nego što bi Gruzija ikada mogla biti budući da je američka fašistička propagandna kampanja u prethodnom razdoblju manipulirala lažnim percepcijama o Drugom svjetskom ratu i ranije njega kako bi značajan postotak stanovništva pretvorila u neonaciste ili barem simpatizere njihove stvari. To je zauzvrat izravno rezultiralo pribjegavanjem Kijeva militarizaciji stambenih područja i kasnijem iskorištavanju civila kao živih štitova u očajničkom pokušaju da zaustavi rusko vojno napredovanje upravo kao što je Amnesty International nedavno dokazao, zbog čega je njihov napredak spor, ali stabilan za razliku od brze petodnevne kampanje za prisiljavanje Gruzije na mir prije 14 godina.
Postoji još jedna velika razlika između ova dva sukoba u vojnom smislu koja zaslužuje da je se dotakne, a to je nesposobnost Zapada predvođenog SAD-om da beskonačno održava posrednički rat protiv Rusije preko Gruzije zbog očitih geografskih razloga. Ukrajina se, u međuvremenu, naslanja na nekoliko država NATO-a, koje su uspostavile više linija za dostavljanje oružja i boraca u tu bivšu sovjetsku republiku. U određenom smislu, posrednički rat NATO-a protiv Rusije pod vodstvom SAD-a trebao je u teoriji započeti u Ukrajini i tek onda se proširiti na Gruziju nakon potencijalnog uspjeha, ali to nije bilo moguće zbog ranije spomenutog razloga koji se odnosio na rusku manjinu koja je ometala planove njihove proameričke vlade.
Iz tog razloga, suprotno od onoga što se trebalo dogoditi iz američke velike strateške perspektive je ono što se na kraju dogodilo: Gruzija je korištena kao prva takozvana "zamka za medvjede" umjesto Ukrajine, ali nije uspjela i zato su SAD provele sljedeće godine pripreme za drugi scenarij. Tbilisi nije uspio istisnuti Moskvu iz Abhazije i Južne Osetije pod lažnim izgovorima kroz predolimpijski tajni napad, koji je Saakašviliju naređeno da izvede, jer se temeljio na pogrešnoj procjeni da je Rusija ili preslaba da se brani ili ne želi riskirati da time ugrozi svoje nedavno poboljšane odnose sa Zapadom predvođenim SAD-om.
Slična pogrešna procjena dogodila se u odnosu na Ukrajinu pri čemu Zapad predvođen SAD-om nije baš mislio da će Rusija odgovoriti na predstojeću ofenzivu Kijeva protiv Donbasa, a kamoli preventivno preuzimanjem strateške inicijative u pokretanju svoje posebne vojne operacije doslovno dan ili dva prije nego što su posrednici Washingtona trebali započeti onaj svoj podržan od SAD-a. Ovo pokazuje da njezini stratezi još uvijek istinski ne razumiju Rusiju, a to je razlog zašto su napravili dvije velike pogreške u nizu koje su u konačnici označile poraz njihovih posredničkih ratova za obuzdavanje te velike euroazijske sile. Sukob u Ukrajini doduše još uvijek traje, ali postoje jasni znakovi kako će završiti.
Pregledom dosadašnjih spoznaja u ovoj analizi nekoliko se trendova najviše ističe. Prvo, SAD je dosljedno nastojao obuzdati Rusiju preko posrednika duž njihove periferije iskorištavajući teritorijalne sporove u tu svrhu. Drugo, svakoj planiranoj provokaciji prethodila je obojena revolucija koju su podupirale SAD i koja je dovela do ofenzive informacijskog rata bez presedana s ciljem manipuliranja percepcijama ljudi, njihovih marioneta, kako bi ih okrenuli protiv njihovog povijesnog ruskog partnera. I treće, vojna dimenzija ovih zavjera temeljila se na lažnom očekivanju da Rusija neće izravno reagirati, što se u oba slučaja pokazalo pogrešnim.
Imajući ovaj uvid na umu, nema sumnje da je američka velika strategija obuzdati Rusiju posredničkim ratnim načinima koji su opisani kao dokazani usporedbom gruzijskih i ukrajinskih sukoba. Gledajući kako SAD rijetko uči svoje lekcije usprkos brojnim neuspjesima tijekom desetljeća, može se predvidjeti da će u nadolazećoj budućnosti pokušati osmisliti više takvih planova diljem bivšeg sovjetskog prostora, najvjerojatnije u središnjoj Aziji. Bilo kako bilo, Rusija je svakako spremna na ovo budući da su terorističke prijetnje koje izviru iz Afganistana zapravo ubrzale bližu integraciju između nje i njezinih regionalnih partnera, što bi Moskvi trebalo omogućiti da preventivno spriječi sljedeću takvu zavjeru.
Komentari čitatelja
na naše novosti