Egzegeza, Carlos Quevado
U 2. poglavlju prikazane su brojne bliske sličnosti između Cezarova života i priče o Isusu, koje obuhvaćaju specifične događaje, slična imena i uloge u dramatis personae i zajedničke teme. Također sam proveo neko vrijeme u 2. poglavlju promatrajući detalje Cezarova ubojstva, njegov pogreb i kult Divusa Julija koji je uspostavljen nakon njegove smrti, a sve to također pokazuje zapanjujuće sličnosti s pričom o Isusu. Zastao sam s pitanjem kako se, točno, imperijalni kult mogao transformirati u kršćansku crkvu - drugim riječima, kako je mitski Isus zamijenio povijesnog Julija?
U njegovoj knjizi Jesus was Caesar [hrv. Isus je bio Cezar], iz koje sam posudio mnogo materijala u 2. poglavlju, Francesco Carotta iznosi dvije hipoteze. Prva je da je Julije Cezar bio predložak za Isusa Krista. Jedan JC iznjedrio je drugog JC1. Druga hipoteza, koju smatram krajnje neuvjerljivom, jest da se zamjena dogodila više-manje slučajno zbog gomilanja pogrešaka pri kopiranju.
Prema Carottinom opisu, tijekom duge povijesne igre pokvarenog telefona pogreške su se nakupile do te mjere da je priča postala neprepoznatljiva, a u jednom zaboravljenom kutku carstva, imperijalni kult Divusa Julija mutirao je u Crkvu Isusa Krista, koja je potom nastavila procesom prozelitizacije i vjerske nesnošljivosti kako bi iskorijenila kult koji ju je uopće iznjedrio. Carotta temelji ovu hipotezu na nekoliko sličnosti u imenima (npr. Galija/Galileja, Korfinij/Kafernaum, Junije Brut/Juda, i tako dalje), ali ima jako puno drugih gdje imena dodijeljena odgovarajućim likovima ili mjestima nisu nimalo slična (npr. Pompej/Ivan Krstitelj, Kleopatra/Marija Magdalena, Rubikon/Jordan), u kojima je vrlo teško vidjeti kako bi nekoliko pogrešaka umornog pisara koji je uz svijeću prepisivao zamrljani rukopis moglo dovesti do tako velike ortografske promjene.
Da budemo pošteni prema Carotti, on se oslanja na mnoge fascinantne pojedinosti o tome kako je latinski preveden na grčki i obrnuto; pogreške koje mogu biti uvedene nedostatkom interpunkcije ili čak razmaka između riječi; zabuna koja može nastati zbog česte upotrebe akronima i inicijala (koji su mogli imati uobičajeno razumljivo značenje od strane onoga tko ih je zapisao, ali su nekome stoljeće ili dva kasnije bili potpuno nejasni); nesigurnost koja može proizaći iz tekstova koji se mogu čitati zdesna nalijevo ili slijeva nadesno (to u to vrijeme nije bilo standardizirano); kao i zamjena naslova u raznim jezicima vlastitim imenicama i obrnuto. Kao što možete zaključiti iz svega toga, pisani dokumenti tog doba bili su zbrka.
Uz sve što je rečeno, čini mi se malo vjerojatnim da bi pogreške u kopiranju mogle dovesti do toga da ljudi masovno jednostavno potpuno zaborave stvari, pogotovo dok se sjećanje na povijesnog Cezara nastavilo vrlo neometano. Iako je svakako istina da bi bilo koji lanac rukopisa imao tendenciju nakupljanja pogrešaka, postoji više lanaca koji se odvijaju po cijelom carstvu, a svi se mogu koristiti za provjeru jedni drugih i ispravljanje najčuvenijih pogrešaka. Izgovor imena svakako se mijenja s vremenom (npr. latinsko 'yoo-lee-us kai-zar' naspram engleskog 'joo-lee-us see-zer' za Julija Cezara), ali rijetko se događa da potpuno zaboravimo o kome govorimo.
Da je to sve što se tiće Carottinog scenarija, sadržavao bi element teorije 'tisuću majmuna', u kojoj cjeloviti narativ nastaje više-manje iz nasumične buke2. To nije sasvim točno: Carotta također sugerira da su lokalni svećenici izvršili određene uredničke izmjene kako bi elemente priče prilagodili tako da budu relevantniji za njihovu pastvu, stoga se na primjer pomaknulo mjesto radnje u područje oko Judeje ili se zamjenjila Isusova sposobnost da istjera demone iz njihovih opsjednutih žrtava Cezarovom sklonošću da opsjeda i potom oslobađa gradove3. Povijest kršćanstva pokazuje mnogo sličnih primjera ove vrste prilagodbe, s misionarima u sjevernim barbarskim plemenima koji Isusa preoblikuju u snažnog ratnika koji se bori sa Sotonom, ili one Indijanaca Novog svijeta koji ponovno tumače Isusa u izrazima koji su bliži njihovoj animističkoj religiji. Isto tako, Isus je općenito prikazan kao rasni fenotip sličan onima svih ljudi koji ga štuju, međutim, čak i uz to, ovaj se scenarij oslanja na u biti slučajno zaboravljanje izvorne priče, koji je onda na neki način istisnuo carski kult u širem carstvu.
Ja u to jednostavno ne vjerujem. Mislim da se ovo nije moglo dogoditi slučajno.
Mislim da je promjena bila namjerna i, vrlo vjerojatno, sprovedena iz političkih razloga.
Što su točno bili motivi nužno je spekulativno; nije kao da će ljudi uključeni u tajni društveni inženjering zapisati svoje planove, budući da govoreći svima da stvaraju lažni kult na neki način poražava svrhu stvaranja kulta općenito4.
Međutim, mislim da postoji dovoljno drugih dijelova slagalice da se može pogoditi uvjerljiv slijed događaja.
Cezarov mesija Josepha Atwilla razvio je ono što on naziva Flavijevskom zavjerom. Ukratko, carevi Flavijevci bili su suočeni s problemom smirivanja nemirne provincije Judeje, koja je zbog svoje rigidno isključive monolatrije odbijala priznati carski kult i, opčenito, carsku vlast. Atwillov je prijedlog bio da su Flavijevci odlučili izmisliti novu religiju kako bi smirili ovaj otpor, kako bi umirili Židove. Budući da su ljudi lijeni i rade s onim što znaju, jedino je imalo smisla da uzmu imperijalni kult i njegovu primarnu kultnu figuru, promijene imena ljudi i mjesta da bolje odgovaraju lokalnoj kulturi, a zatim su poslali svoje ljude da započnu preobraćenja. Ubacili su i druge stvari - Isusovu prirodu kao poluboga, njegov status boga koji umire i ustaje, i tako dalje - koje se ne pojavljuju nigdje u Starom zavjetu, ali ih ima u cijelom europskom paganstvu. Ovdje bih trebao naglasiti da Atwill ne čini nikakvu blisku sličnost između Julija Cezara i Isusa Krista; nego Atwill radije sugerira da je Isus rađen po uzoru na cara Tita Flavija.
Ideja o lažiranju religije u svrhu društvenog inženjeringa nije baš tako luda kao što zvuči5. Upravo je to strategija koju je Platon zagovarao u svojoj Republici, a Russell Gmirkin napisao je nekoliko knjiga u kojima iznosi dokaze da su židovsku religiju kakvu poznajemo u potpunosti izmislili svećenici inspirirani čitanjem Platona, koji su uspješno pokrenuli upravo tu psihološku operaciju na vlastitom narodu.
Ukratko, Platonova ideja bila je staviti sve zakone društva u svetu knjigu, koja bi došla zapakirana s proizvedenom poviješću u kojoj, što je najvažnije, zakoni dolaze iz božanskog izvora. Nakon jedne ili dvije generacije smrtonosnog ušutkivanja svakoga tko bi javno doveo u pitanje vjerodostojnost ove nove knjige i odgajanja djece da vjeruju da je to 'Božja iskrena istina', kulturno sjećanje na pravu povijest bit će ugašeno, a vjerski zakoni bit će čvrsto ugrađeni u društveno tkivo, što će rezultirati iznimno stabilnom teokratskom republikom.
Pravu moć bi imali filozofi, koji su poznavali pravu povijest, i inicirali bi nekolicinu pažljivo odabranih u te misterije; Gmirkinovo mišljenje je da su judejski svećenici shvatili da im filozofi zapravo nisu potrebni nakon što je sustav implementiran, pa je njihov konkretan eksperiment u stvaranju Republike propao (barem iz Platonove perspektive). Ako je Gmirkin u pravu u vezi s podrijetlom židovske Tore, možemo se kladiti da je to bilo poznato barem nekim od obrazovanijih filozofa carstva, koji bi bili svjesni da je to uspjelo prilično dobro. Ako je već jednom dobro uspjelo, zašto ne pokušati ponovno? Pogotovo kada samo zamjenjujete jednu lažnu religiju drugom.
To nas dovodi do Evanđelja po Marku, koje mnogi smatraju prvim evanđeljem. Vrijedno je naglasiti da ovo nije službeni stav crkve, jer kršćanska tradicija kaže da je Markovo izvedeno djelo koje je nastalo neko vrijeme nakon Mateja. Umjesto toga, primat Marka je hipoteza koju su iznijeli tekstualni kritičari 19. stoljeća i kasnije, koji su istaknuli da je Marko najkraće i najjednostavnije Evanđelje. Ako su Evanđelja književni, a ne povijesni dokumenti, moglo bi se očekivati da je prva pripovijest najskraćenija, dok su kasnije pripovijesti razrade izvornika. Akcioni stripovi broj 1 ne spominju ništa o Supermanovoj tvrđavi samoće, na primjer.
Ako Evanđelje po Marku čitate u kontekstu religijskog i političkog svijeta u kojem je napisano, ono jako podsjeća na oštru satiru kojoj je cilj umanjiti utjecaj upravo onog naroda s kojim su se Rimljani borili, naime Zelota. Povjesničarka čudne povijesti Laura Knight-Jadczyk to pokazuje vrlo detaljno u svojoj debeloj, temeljito istraženoj knjizi From Paul to Mark [hrv. Od Pavla do Marka]. Puno toga što slijedi niže uzeto je iz nje. Drugim riječima, ovo je veliki sažetak i pretjerano pojednostavljivanje Knight-Jadczykive detaljne i vrlo pažljive analize.
Prva stvar koju treba primijetiti je da Marko apostole opisuje kao glupe, tupe lakrdijaše: Isus im stalno mora objašnjavati značenja prilično očitih parabola, i koliko god puta ih je Isus pokušao natjerati da shvate da nije došao dobiti rat za njih i sjediti na prijestolju izgrađenom od lubanja njegovih neprijatelja, oni to nisu mogli razumjeti. Što je još gore, apostoli su lijene kukavice koje neprestano izbjegavaju svoje odgovornosti: zaspu u Getsemanskom vrtu, odriču ga se kad ih vlasti ispituju i na kraju ga prepuste njegovoj sudbini na križu nakon što ga najgori od njih, Juda, proda čovjeku za šaku srebrnjaka.
Apostoli nisu ostavili baš dobar dojam. Barem dvojica od njih - Petar i Juda - izgleda da odgovaraju stvarnim povijesnim osobama, posebice poznatim vođama Zelota.
Juda je posebno zanimljiv slučaj, budući da je ovo ime stvarnog Mesije za kojeg su Zeloti očekivali da će se vratiti na čelu anđeoske vojske i opustošiti svijet u njihovo ime. Prema Josipu, taj je Juda u biti bio teroristički vođa. Čini se da je pogubljen oko 19. godine nove ere, vrlo vjerojatno od strane Poncija Pilata6, i vrlo vjerojatno razapinjanjem na križ. Naime, Josipov izvještaj nikada ne spominje kako je Juda iz Galileje pogubljen, unatoč tome što inače igra istaknutu ulogu; međutim, spominje da su njegovi sinovi pogubljeni na tradicionalni rimski način (tj. razapinjanjem) oko 20 godina kasnije. Ne čini se slučajnim da, nakon katastrofalnog Židovskog rata u kojem Juda i njegova anđeoska kampanja strateškog bombardiranja očito nisu uspjeli uništiti ljudsku vrstu, Marko bi dao njegovo ime liku s glavnom ulogom u izdaji i zloći. Samo zato kako bi to utrljao u lice Zelotima ... i da slušateljima pruži dobar katarzični smijeh na njihov račun.
Što se tiče Petra, čini se da je ovo bila referenca na Pavlova suvremenika, koji je predvodio zelotsku frakciju ranih kršćana - koji su zapravo bili apokaliptični teroristi koji su Judu prepoznali kao mesiju.
Isus provodi Markovu pripovijest lutajući po Judeji rugajući se svakom židovskom zakonu kojeg se može dočepati, izgovarajući ležerna krivovjerja i bogohuljenja koja bi se bilo kojem Zelotu učinila opscenim, zadajući legalističkim farizejima napadaje neugodnosti dok je ukazivao na njihovo licemjerje i demonstrirao njihovu intelektualnu inferiornost neprestano ih zbunjujući, i na kraju izravno izjavljuje da je došao osloboditi Židove od samog židovskog zakona.
Njegov je život simbolični raskid ekskluzivnog saveza između Jahvea i židovskog naroda koji ih je vezao uz njegov7 kruti zakon i time ih je stavio pod isključivu kontrolu svećenika. Na kraju, nakon što su ga Židovi odbacili, On govori svojim sljedbenicima da Židovi više nisu Izabrani narod, nego da su Izabrani svi oni koji se pridruže Njegovoj Crkvi ... i da mogu doći od bilo kuda. Drugim riječima, židovski zakon je ukinut, etnička isključivost židovskog odnosa s Jahvom je poništena i oni su pozvani da se pridruže većoj zajednici ljudi... što će reći, carstvu.
Zanimljivo je da je prvi koji je Isusa prepoznao kao Sina Božjeg bio rimski časnik. Simbolično, ovo može biti način da se publici kaže da Rimljani znaju tko je Krist i da su Ga prepoznali prije Židova. Činjenica da se radi o časniku, a ne o, recimo, slučajnom rimskom trgovcu, asocira na legije; osobito je kult Divusa Julija bio posebno popularan među legijama, a Cezarovi veterani su ga nosili u daleke krajeve carstva.
Kod Marka ima i svega onog o okretanju drugog obraza, o tome da budemo krotki i ponizni, i naravno da dajemo caru što je carevo i Bogu što je Božje. Sve je to poprilično očito da se ubaci ako želite deradikalizirati ogorčene domorodce nakon gadnog rata. Alternativno, to se može smatrati vrlo praktičnim savjetom za poražene ljude čiji je najbolji interes da drže pognute glave usred dimećih ruševina kako ne bi privukli pozornost brzopoteznih legionara.
Kad uzmemo sve zajedno, Marko zapravo govori svojim slušateljima da prestanu biti kreteni, da prestanu slušati idiote Zelote koji su uništili njihovu zemlju, da prestanu slušati glupe svećenike i njihove glupe zakone, da prestanu rezati privatne dijelove njihovih beba8 i da se ponovno pridruže ostatku civiliziranog svijeta kao odrasla ljudska bića.
Jedna stvar koju nisam vidio da je netko komentirao je ime koje je odabrao pseudonimni autor. Zašto Marko? Bilo je to poprilično uobičajeno rimsko ime - Marcus znači biti posvećen Marsu, a bog rata bio je velika stvar za Rimljane. Moglo bi biti tako jednostavno. Međutim, moguća povezanost s Markom Antonijem čini se previše očitom da bi se zanemarila. Osim što je za života bio Cezarova desna ruka, Marko Antonije je nakon njegove smrti postao prvi flamen Divi Iulii, prvi veliki svećenik kulta Divusa Julija. Ako je itko stajao u odnosu na Cezara kao što su apostoli stajali prema Isusu, bio je to Marko Antonije. Moguće je da je autorov naziv bio suptilan mig publici9.
Sada, oštroumni među vama primijetit će da Markov Isus nije svjetski osvajač a la Julije Cezar, več putujući učitelj i iscjelitelj. Kako jedno pretvoriti u drugo? Iscjeliteljski dio nije nužno tako neobičan kao što zvuči za rimskog cara. Osnivač dinastije Flavijevaca, Vespazijan, poticao je priče o svojim magičnim iscjeliteljskim moćima u propagandne svrhe. Nakon što je jeruzalemski hram pretvorio u zadimljene ruševine, također je tvrdio - uz pomoć Josipa Flavija, židovskog Zelota prevrtljivaca Vespazijana koji se uključio u pisanje povijesti rimsko-židovskog rata - da je židovski mesija. Vespazijan čak nije bio ni prvi nežidovski vladar koji je ponio ovu titulu: perzijski car Kir također je proglašen mesijom, tako da postoji presedan.
Ipak, ostaje 'učiteljski' dio jednadžbe.
Tu nastupa Pavao.
Aeon, by Carlos Quevado
Pavao je bio zanimljiv tip. Kao što je opisao Timothy Ashworth u Paul's Necessary Sin: The Experience of Liberation [hrv. Paulov nužni grijeh: Iskustvo oslobođenja], Pavao je imao prilično sofisticiranu duhovnu kozmologiju, onu koja je bila poprilično uključenija od teologije rabina 'šuti i slušaj'. Ovdje neću ulaziti u detalje12, ali jedna zanimljivost je ta da Ashworthov pažljivi prijevod Pavlovih pisama pokazuje da Pavao nije govorio o "vjeri u Krista", već o "Kristovoj vjeri" ... mala promjena s velikim implikacijama za tumačenje.
Čini se da su Pavao i Petar bili suvremenici, a sudeći po Pavlovim pismima, nisu se slagali. Knjiga Djela apostolska tvrdi da su se Pavao i Petar pomirili, ali to je vjerojatno samo narativno ponovno preispitivanje poduzeto dosta nakon činjenice. Petrovo kršćanstvo, kršćanstvo jeruzalemske Crkve, u biti je bilo iredentistički judaizam, koji je imao malo, ako ništa zajedničko s Pavlovim učenjima. Nasuprot tome, Pavao je bio apostol pagana. Jedina stvar koju su dijelili bilo je priznanje jednog Mesije, no čini se da su se razilazili oko toga tko je taj Mesija zapravo bio. Kao što je gore navedeno, Marko daje sve od sebe kako bi Petra prikazao kao idiota, sugerirajući da je Marko bio u Pavlovom taboru. Mnogo toga govori i Markov Isus koji je u potpunosti Pavlovog karaktera.
Činilo se da je cijela Paulova stvar imala puno više veze s unutarnjim duhovnim radom nego s poslušnošću prema rabinskom zakonu, s razumijevanjem da se samo uz njegovanje te unutarnje snage i vrline mogu uspostaviti istinski skladne zajednice. Ovo se vraća na Cezarove pokušaje društvenih reformi, koje su, čini se, bile motivirane sličnom intuicijom u pogledu fraktalnosti ljudskog društvenog iskustva. Također je primjetno da se činilo da je Cezar imao puno vjere, u sebe, u svoju sreću i u svoju misiju: postoje bezbrojni slučajevi u kojima je on nastavljao protiv nemogućih izgleda, uzdajući se u vlastite sposobnosti i sreću i čudesno je pobjeđivao.
Dakle, još nagađanja: Pavlovo 'iskustvo obraćenja', njegova vizija na putu za Damask, nije imala nikakve veze s ovim momkom Isusom (koga je Marko potpuno izmislio). Umjesto toga, bilo je to iznenadno, gestalt razumijevanje onoga što je Cezarov život značio - shvatio je poruku koju je Cezar pokušavao prenijeti svojim živim primjerom, a zatim je pokušao to objasniti ljudima najbolje što je mogao. Budući da je bio Židov, tumačio je ovo kroz židovsku leću: Cezar nije bio samo Divus Julius, on je bio i Christos Iesus, (doslovni prijevod) pomazani spasitelj čovječanstva i mesija Židova.
Markov Isus je, dakle, u biti bio spoj dviju figura: Cezara, Divusa Julija, univerzalnog spasitelja čovječanstva, čiji je primjer pokazao put čovječanstvu i iz čijeg su života adaptirani mnogi detalji priče o Isusu; i Pavao, učitelj, koji je objasnio što je Cezar mislio svojim djelima i primjerom13.
Ne mislim nužno da je Marko ikoga pokušavao prevariti. Njegova publika, građani Rimskog carstva u kasnom 1. stoljeću nove ere, bili su u potpunosti upoznati sa svakim aspektom života i karaktera Julija Cezara, i bili bi potpuno svjesni kulta Divusa Julija. Oni bi pokupili dovoljno skrivenih referenci na Cezarovu priču koje su posute kroz Markovu pripovijest da sami uspostave vezu. To je vjerojatno podrijetlo mnogih jezičnih korespondencija koje Carotta bilježi: Marko ih je ondje stavio namjerno. Isto tako, pod pretpostavkom da je primarna publika bila traumatizirana postratna populacija Judeje, vjerojatno bi barem čuli za Pavla i vjerojatno bi prepoznali većinu onoga što je Isus imao reći kao Pavlov karakter. Složeni književni lik Isusa tada bi poslužio za stvaranje asocijacije u umu publike između herojskog, apoteoziranog Cezara i naširoko ignoriranog učitelja Pavla (koji bi, da su slušali njega, a ne Petrove nasilne Zelote, poštedio njihovu zemlju pustošenja razjarenog Rima).
Pavlova učenja su snažno naglašavala unutarnji duhovni rad - Kraljevstvo Božje je nešto unutar vas. Kad bi netko imao Kristovu vjeru (opet, ne vjeru u Krista) mogao bi se na neki način stopiti sa svetim duhom. Ovo je središnji element kršćanske doktrine anastaze ili uskrsnuća i ponovnog rođenja do danas. Kršćani još uvijek govore o čudesnim učincima na njihove živote prihvaćanjen Isusa u njihova srca. Baš kao što je Krist umro, patio i ponovno uskrsnuo, tako i kršćani pate i umiru za ovaj svijet, te se ponovno rađaju. Priča o Isusu iz Nazareta u biti je alegorijska ilustracija psihospiritualne tehnologije koja je otvorena vjernom kršćaninu.
Povezujući Pavla s Cezarom, Marko je ilustrirao tu Pavlovu doktrinu. Cezar nije počeo kao božanski; postao je božanski kao rezultat njegovih postupaka na ovom svijetu. Slično tome, Pavao je svojim djelovanjem uspio ne samo ukazati na put do svetog duha nego se s njime ujediniti. Bit Pavlova učenja bila je pokazati drugima kako hodati istim putem, a da ne moraju biti bogati, slavni rimski car koji pokorava svijet svojoj volji; s književnom fikcijom o Isusu iz Nazareta, Marko je pružio proširenu metaforu kako bi dočarao tu poantu. "Postignite teopoeziju kod kuće ovim čudnim trikom! Petrovi rabini ga mrze!"
Baš kao što Marko gotovo sigurno nije bio uključen u namjernu prijevaru, nije nužno slučaj da je njegovo evanđelje sastavljeno kao cinično politički čin. Naprotiv, vjerojatno je bio iskreni Pavlov kršćanin, te je sam napisao dokument. Ono na što Flavijevci vjerojatno dolaze jest jednostavno to što su to pročitali, pomislili hej, mi to možemo iskoristiti i upotrijebili svoj utjecaj kako bi knjizi dali poticaj u optjecaju, a istovremeno ohrabrujući (ili barem ne obeshrabrujući, što je isto s obzirom na divlje represije Zelota) Pavlove kršćanske crkve.
Više-manje je uspjelo i Markovo evanđelje, što će reći i flavijevski pokušaj deradikalizacije. Barem u početku. Dosta Židova napustilo je židovstvo i obratilo se na kršćanstvo; ili, s obzirom na kontekst doba, možda bi bilo točnije reći da su se obratili iz jednog oblika kršćanstva (koje je priznalo Judu iz Galileje kao Mesiju) u drugi (fuziju Cezara i Pavla i Isusa kao Mesije). Često mi je bilo zanimljivo da izgleda da potomci onih koji se nisu obratili gaje ljutnju prema kršćanstvu do danas, videći ga kao lažnu religiju koja je uništila njihov narod rastačući vjerski cement njihove društvene solidarnosti. Ne možete ih zapravo kriviti, jer imaju pravo u oba razloga.
Nažalost po kršćanstvo, tijekom godina mnogi novoobraćenici - primarno izvučeni iz judejskog stanovništva - pokušali su sve što su mogli da vjeru preokrenu natrag u nešto što je više nalikovalo judaizmu. Stare navike teško umiru. Tako, na primjer, dobivate kasnija evanđelja, koja uvode više judaističkih elemenata u Isusovu pripovijest i pokušavaju rehabilitirati sliku apostola (osim Jude, za kojeg su čak i oni morali prihvatiti da nikada neće biti ništa drugo nego negativac priče, čak ni na cool antijunački način...bio je samo ljudsko smeće). Kasnija evanđelja također su utvrdila sve besmislice o tome kako je Stari zavjet zapravo jedno dugo prošireno proročanstvo koje predviđa rođenje i život Spasitelja, što iskreno ne pokazuje nijedno jednostavno čitanje Starog zavjeta. Uopće. Čak ni božanstvo koje slavi Isus - Bog stvoritelj mira, ljubavi i oprosta - nema ništa zajedničko s narcisoidnim, arogantnim vulkanskim demonom kojeg su Izraelci obožavali [Jahve, op.prev.]. Gnostički kršćani, koji su izgleda bili nadahnuti Pavlom 'Ocem svih krivovjerja' iz Tarza, oštro su se protivili uključivanju Starog zavjeta u Bibliju, na temelju toga da on nema nikakve veze s pričom o Kristu.
Dakle, imali ste nešto poput borbe za moć unutar Crkve, između gnostika koji su željeli sačuvati njezinu izvornu namjeru, i židovaca koji su se htjeli vratiti židovstvu. Na kraju su židovci pobijedili. Uspjeli su u tome da se Tora nespretno nakalemi na Novi zavjet kako bi se napravila Biblija, u isključivanju očitijeg gnostičkog dijela raznih evanđelja na temelju toga što nisu bila u skladu s drugim (jednako fiktivnim) evanđeljima (od kojih su 3 oni napisali), i u uređivanju Pavlovih pisama kako bi ih učinili manje očito suprotstavljenima židovskom utjecaju. Nisu se mogli riješiti Marka, jer je knjiga bila ta koja je pokrenula proces i svi su to znali, ali dali su sve od sebe da to razvodne tako što su prepisali priču u drugim, dužim, evanđeljima, a zatim lagali da je Marko izvedeno kasnije djelo.
Ipak, temeljna misija - odvajanje Židova od njihove ksenofobne, genocidne vjere i njihovo uključivanje u carstvo pomoću više kozmopolitske, pluralističke religije - bila je uspješna.
Sljedeće pitanje je kako je, ili zapravo, točnije zašto, ova mutirana verzija imperijalnog kulta završila tako što je zamijenila originalnu verziju.
Opet, mislim da je razlog bio u osnovi politički.
Oko 3. ili 4. stoljeća, Carstvo je ulazilo u krajnje teško razdoblje. Vodili su se stalni, iscrpljujući ratovi koji su iscrpljivali carsku riznicu; ekonomija je išla u propast; obični ljudi su patili su pod sve težim porezima za koje su dobivali sve manje14, a s nizom sve neimpresivnijih degenerika koji su se proglašavali carevima, i stoga jednako božanskima poput Gaja Julija Cezara, sam imperijalni kult izgledao je kao da ga moljci izjedaju. Carstvo je trebalo nešto čime bi stabiliziralo sve nemirnije stanovništvo.
Siguran sam da vidite kamo idem s ovim. Kada se suočite s problemom, rješavate ga alatima koji su vam pri ruci. Kršćanstvo je već bilo vrlo učinkovito korišteno za smirivanje stanovništva Judeje, i od tada se malo proširilo po carstvu kao jedan od nekoliko misterioznih kultova (zajedno s mitraizmom, štovanjem Ozirisa i tako dalje). Kršćanstvo se u prvom redu temeljilo na carskom kultu, pa je već bilo prilično kompatibilno s postojećim društvenim poretkom. I bolje, za razliku od imperijalnog kulta - koji se u konačnici temeljio na štovanju čovjeka koji je prisilio vladajuću klasu na pokornost čistom snagom volje i čija su dobra djela bila usmjerena na opipljivo poboljšanje materijalnih života običnih ljudi u ovom svijetu - Kršćanstvo je zagovaralo da se njegovi pristaše krotko pokore volji svjetovnih vlasti, da prihvate svoju sudbinu na ovom svijetu i da očekuju svoju nagradu na onom svijetu, gdje je kraljevao njihov Spasitelj. Gledano sa stajališta sve nepopularnije aristokracije koja pokušava održati svoje položaje u raspadajućem imperiju, to su bez razmišljanja i napravli.
Dakle, to je uglavnom priča kako je ja vidim. Pravi Mesija, Kristos, Spasitelj, Otkupitelj, bio je upravo Gaj Julije Cezar. Ostavio je tako dubok dojam na svijet da su ga nakon šokantnog ubojstva odmah počeli obožavati kao boga. Nakon njegove smrti, sociopati koji su upravljali carstvom postupno su izopačili njegov službeni kult sve dok nije postao neprepoznatljiva parodija samog sebe, s ključnim porukama izokrenutim do neprepoznatljivosti - što je počelo kao odavanje počasti sjećanju na čovjeka čiji je primjer pokazao da je moguće istjerati gadove iz grada i stvoriti društvo koje zapravo radi za sve, pretvoreno je u oruđe društvene kontrole, prvo da se pokori problematična kolonija, kasnije da se pokori cijelo carstvo.
U međuvremenu, sjećanje na samog čovjeka, koje se nije moglo izbrisati, umjesto toga je vučeno kroz blato do te mjere da ga se sada uglavnom pamti kao brutalnog tiranina... što je upravo suprotno od njegove prave prirode. U međuvremenu, mutirana verzija imperijalnog kulta kombinirana je sa židovskim temama i korištena je za smirivanje židovske populacije odvraćajući ih od nasilnijih oblika fanatizma; kasnije je ova nova verzija kulta nametnuta diljem carstva kao posljednji pokušaj da se održi društvena kontrola.
To nije bilo u potpunosti, ili iskreno govoreći čak ni prvenstveno, u potpunosti negativno. Čitajući ponovno gornji odlomak, pretpostavljam da će ogorčeni kršćani imati dojam da sam duboko neprijateljski raspoložen prema kršćanstvu - što uopće nisam. U isto vrijeme kada su kršćanstvo iskrivili židovci, a kasnije i institucionalna crkva u savezu s posrnulom rimskom državom kako bi postalo društveni mehanizam kontrole, neizbrisivo sjećanje na Cezara, kako se prenosi kroz Pavlov poetski gnosticizam i Markove polemike i parabole, bilo je neodvojivo utkano kroz religiju - dva utjecaja koja se isprepliću jedan oko drugog poput dviju zmija kaduceja zaključanih u smrtonosno neprijateljstvo.
Rezultat je bio šizofreni karakter Crkve: uskogrudna vjerska netrpeljivost s jedne strane, transcendentna gnoza s druge; autoritarni zahtjevi za pokornošću, koji se izmjenjuju s dobrohotnošću i milosrđem. Općenito, mislim da je pavlovska struja ta koja je prevladavala i dovela je do toga da kršćanstvo bude primarna sila za promicanje logosa - ljubavi, znanja, istine i života.
Pa, zašto je to sve bitno? Zašto pišem o svemu ovome?
Djelomično samo zato što mislim da je fascinantno. Ali također mislim da postoji dublja važnost svega toga. Objasnit ću svoje osobno stajalište o tome zašto je ova priča važna u sljedećem i posljednjem poglavlju.
Image Dei, by Carlos Quevado
1 Ta podudarnost inicijala funkcionira samo u latinici. Ne poklapa se na grčkom, gdje su imena Ιούλιος Καίσαρας i Ιησούς Χριστός.
2 Zabavna činjenica: tisuću majmuna koji nasumično udaraju po tisuću tipkovnica trebalo bi puno, puno, puno više od starosti svemira da napišu Hamleta. Radili smo to kao problem na dodiplomskoj termodinamici. Vjerojatnost da se slučajno dogodi na Hamletovih 130 000 znakova (zanemarujući velika i mala slova, interpunkciju i razmake) je 1 prema 26130 000, ili 1 prema 3 x 10183 946. To je velik broj: 1 nakon kojeg slijedi 183 946 nula, za one koji nisu upoznati sa znanstvenim zapisima. Pri brzini tipkanja od 200 znakova u minuti, majmunu bi trebalo oko 650 minuta da ispiše Hamleta. Dakle, svake godine majmun bi imao oko 800 prilika da utipka Hamleta prije nego što bi umro od iscrpljenosti jer tipkati godinu dana bez jela ili spavanja znači puno intravenozne kave ili, vjerojatnije, jakih metamfetamina, a nadbubrežne žlijezde ne mogu sve to podnjeti. Budući da imamo 1000 majmuna, to nam daje 800 000 pokušaja Hamleta godišnje. U otprilike 13,7 milijardi godina od Velikog praska, tih 1000 majmuna imalo bi oko 1016 pokušaja Hamleta, što čak i ne umanjuje ogroman broj pokušaja od 3 x 10183,946 potrebnih prije nego što majmuni to isprave. Idući u drugom vremenskom smjeru, posljednja supermasivna crna rupa će ispariti od Hawkingovog zračenja za oko 10 100 godina; pod pretpostavkom da majmuni nastavljaju tipkati nakon kraja zvjezdane ere, kroz degeneriranu eru, pa sve do mračne ere (priličan trik jer su se protoni do tada raspali), majmuni bi imali 8 x 10116 Hamletovih pokušaja ... što još uvijek nije zagreblo površinu te goleme građevine nevjerojatnosti koja je 1 u 3 x 10183,946. Poanta je da tih tisuću majmuna neće napisati Hamleta čak i ako to nastave do toplinske smrti svemira.
3 Carotta ovo temelji na sličnom latinskom glagolu, possessus, koji se koristi za oboje, i otuda nastavlja da pronađe identitet između svakog događaja u kojem Isus istjeruje demona s raznim poznatim gradskim bitkama koje je vodio Cezar tijekom građanskog rata.
4 Osim ako to ne radite iz šale, a la Crkva Boba.
5 Vidi: Scijentologija.
6 Ovisno o kronologiji - biblijski izvještaj, u kojem je on bio upravitelj Judeje od 26. do 36. godine, ne poklapa se s drugima. Knight-Jadczyk ulaže mnogo truda pokušavajući točno odrediti kada je Pilat bio u Judeji. 19. stoljeće naše ere je njezina najbolja pretpostavka i ona odradila je puno više truda nego što sam ja.
7 To nije tipfeler. Zamjenice za Boga ću pisati velikim slovom, ali ne i za Jahvu.
8 Rimljani i Grci su obrezivanje smatrali devijacijom. Kao i svi kršćani do Amerike 20. stoljeća. Slažem se s Rimljanima i Grcima, u potpunosti, i oprostiti svojim roditeljima zbog toga što je to bila jedna od težih lekcija kroz koju sam morao proći kako bih bio dobar kršćanin.
9 Prije nego što pitate, ne, nije moguće da je Marko Antonije zapravo napisao Marka: Antonije je bio mrtav više od stoljeća prije nego što je Marko sastavljen. To je jednako vjerojatno kao i da je ovaj blog zapravo telepatski prenesen od strane marsovskog heroja Edgara Ricea Burrougha. Zapravo, sad kad bolje razmislim...
10 Kao što se pretpostavlja pred-evanđeoskim kršćanima iz doba Zelota, čiji je Kristos bio gore spomenuti Juda.
11 Što je samo po sebi škakljivo, jer počinjete nailaziti na razna pitanja o kronologiji koja proizlaze iz stratigrafije, datiranja ugljikom, pouzdanosti drugih izvještaja (osobito Josip kao definicija nepouzdanog pripovjedača), i tako dalje.
12 Jer, iskreno, prošlo je dosta vremena otkako sam to pročitao.
13 Čovjek se pita zašto se Cezar nikada nije potrudio to sam objasniti. Osim što je vjerovao Brutu, to je vjerojatno bila njegova najveća strateška pogreška. Da budemo pošteni, općenito je bio prilično zaposlen, što se tiče ratova diljem poznatog svijeta i svega ostaloga. Možda je namjeravao zapisati svoju filozofiju, ali nikada nije stigao do toga. S druge strane, sve što je napisao osim Komentara je izgubljeno, tako da je moguće da jest, i to je zataškano.
14 Da li nešto od ovoga počinje zvučati poznato?
Komentar: