afganistan
© dpa/Chrustiog GateauVojnici u Berlinu odaju počast vojnicima koji služe 2 desetljeća operacije u Afganistanu
Putin nije spreman na kompromis u iščekivanju zime koja će za Evropljane biti duga i bolna. Njegov strateški cilj je da Evropa shvati da bira između prosperiteta građana i zavisnosti od SAD

Avgust je (tekst je objavljen 30. avgusta; prim. prev) - tu su Dan nezavisnosti Ukrajine, a takođe i godišnjica katastrofalnog Bajdenovog povlačenja iz Kabula. Vašington je i te kako svestan da će se ove bolne slike (Avganistanaca koji vise sa aviona "Herkules") ponovo emitovati dok se približavamo novembarskim izborima za Kongres.

Situacija se i u Ukrajini odvija loše za Vašington jer spora ali precizna lokomotiva ruske artiljerije postepeno melje ukrajinsku vojsku. Ukrajina je upadljivo nesposobna da ojača pozicije koje su pod opsadom, kao i da izvrši kontranapad ili zadrži teritoriju koju zauzme. Ukrajina je koristila "himarse", artiljeriju i dronove da gađa neka od ruskih skladišta municije, ali to su za sada bili izolovani incidenti koji mnogo više predstavljaju medijske uspehe nego realnu promenu strateškog balansa u ovom ratu.

Zato hajde da menjamo narativ! Tokom prošle nedelje, Vašington post je imao pune ruke posla da sastavi novu priču. Ukratko, ova promena je vrlo jednostavna:
američka obaveštajna zajednica je možda u prošlosti pravila katastrofalne greške, ali je ovog puta "zakucala". Upozorili su na Putinov plan za invaziju. Imali su detaljne ruske vojne planove.
Prvo: Bajdenov tim je više puta upozorio Zelenskog, ali je on tvrdoglavo odbijao da posluša. Rezultat je to da su Ukrajinci bili beznadežno nepripremljeni kada je invazija usledila. Poruka - Zelenski je kriv.

Hajde da ne ulazimo u zjapeću rupetinu u ovom narativu - činjenicu da je NATO osam godina pripremao mega napad na Donbas, što je moralo da izazove rusku reakciju. Ne treba vam kristalna kugla da biste to predvideli. Ruska vojska je mesecima bila na 70 kilometara od ukrajisnke granice.

Drugo: Vašington post tvrdi da ukrajinska vojska postiže preokret zahvaljujući zapadnom naoružanju. Zaista?
Poruka: nema reprize kabulskog debakla, a kolaps Kijeva je neprihvatljiv dok ne prođu izbori za Kongres. Zato ponavljajte mantru: "Ukrajina je pred prekretnicom, samo strpljivo, držite se ovog kursa".
"Propast totalnog rata"

Treće (od urednika Fajnenšel tajmsa): Ruska ekonomija pokazala se otpornijom nego što se to očekivalo, ali cilj sankcija nikada i nije bio da je unište. Zapravo, američki zvaničnici, kao i obaveštajci SAD i Ujedinjenog Kraljevstva, predviđali su da će baš finansijski i institucionalni kolaps Rusije, izazvan sankcijama, da dovede do takvog ekonomskog i političkog haosa u Moskvi da će Putin izgubiti vlast, a Moskva sposobnost da vodi rat u Donbasu - pa će tako Kijev pobediti.

Ovo je bila priča kojom je evropska politička elita ubeđena da sve stavi na kocku zbog sankcija. Francuski ministar finansija Bruno le Mer objavio je "totalni ekonomski i finansijski rat" protiv Rusije kako bi se izazvao njen kolaps.

Četvrto (opet FT) - Evropljani se nisu dovoljno pripremili za posledični rast cena energenata. Zato moraju više da trpe u borbi za smanjenje ruskih prihoda, dodatno se prilagođavajući predstojećem naftnom embargu.
Poruka: EU je stvari pogrešno razumela. Nije se očekivalo da će sankcije da sruše rusku ekonomiju. Takođe se nisu ni spremili za dugotrajni rast cena energenata. Sami su krivi.
Iako je ova promena narativa možda razumljiva iz perspektive američkih interesa, ona je hladan tuš za Evropu.

Helen Tomson, profesorka političke ekonomije na Kembridžu, piše za FT:
"Vlade u Evropi žele da ublaže žestok pritisak na domaćinstva, dok dopuštaju da strah od predstojeće zime smanji potrošnju. Fiskalno gledano, to znači državne subvencije za smanjenje rastućih računa za struju. Ono što međutim nije dostupno je brzo rešenje za fizičko uvećanje zaliha energenata (kurziv autora).

Ova kriza nije neočekivana posledica pandemije ili brutalnog rata Rusije protiv Ukrajine. Ona ima mnogo dublji koren koji se nalazi u dva strukturna problema. Prvo, koliko god neprijatna ova realnost bila iz klimatskih i ekoloških razloga, svetskom ekonomskom rastu i dalje je neophodna proizvodnja fosilnih goriva. Bez dodatnih investicija i istraživanja, teško da će srednjoročno gledano biti dovoljno zaliha da se namiri potražnja. Aktuelna gasna kriza ima poreklo u skoku potrošnje gasa koji je izazvala Kina 2021. godine. Potražnja je rasla toliko rapidno da je evropskim i azijskim kupcima ova roba bila dostupna jedino po veoma visokim cenama.

Za to vreme, predah od rasta cena nafte ove godine dogodio se jedino kada se pokazalo da su ekonomski podaci iz Kine loši. Prema oceni Međunarodne energetske agencije, veoma je moguće da će se već sledeće godine pokazati da je globalna proizvodnja nafte premala za potražnju. Dobar deo prošle decenije, svetska ekonomija je prosperirala zahvaljujući bumu koji su napravili naftni škriljci. Ali američki sektor škriljaca ne može ponovo da raste istom stopom. Ukupno gledano, američka proizvodnja i dalje je više od milion barela dnevno manja od onoga što je bila 2019. godine. Čak i u Permskom basenu, dnevna proizvodnja po bušotini opada.

Više ofšor bušotina, poput onih koje su napravljene u Meksičkom zalivu i na Aljasci zahvaljujući Zakonu o smanjenju inflacije, zahtevaće više cene ili investitore spremne da ubrizgaju kapital bez obzira na perspektive profita. Najbolje geološke perspektive za prekretnicu poput one iz 2010-ih ima ogromna formacija škriljaca Baženov u Sibiru. No, zapadne sankcije znače da je mogućnost da zapadni naftni teškaši tehnološki asistiraju Rusiji geopolitički ravna nuli. Drugo, malo je toga što bi momentalno ubrzalo tranziciju sa fosilnih goriva na nešto drugo. Električne mreže na solarnu energiju i vetar zahtevaće tehnološke prodore u pogledu skladištenja tako prikupljene energije. Nemoguće je pouzdano planirati kakav će napredak biti ostvaren za 10 godina, pa čak i za godinu dana."
Ruska ponuda

Geostrateška poruka svega ovoga je jasna kao dan: ovo je otvoreno upozorenje da se interesi EU ne poklapaju sa interesom Sjedinjenih Država, koje žele da u narednim mesecima, do izbora za Kongres, Evropa nametne Rusiji pooštrene sankcije (jer će navodno "tehnološke sankcije" uzeti danak ruskoj ekonomiji) i istraje u vojnoj i finansijskoj podršci Kijevu.

Kako profesorka Tomson britko ocenjuje:
"Poimanje geopolitičke realnosti takođe je esencijalno. Zapadne vlade moraju ili da izazovu ekonomsku bedu u dimenzijama koje bi dovele u pitanje opstanak demokratske politike u bilo kojoj zemlji, ili da se suoče sa činjenicom da energetika ograničava metode kojim se Ukrajina može braniti".
Drugim rečima, ili ćete spasavati evropsku političku elitu povratkom na jeftini ruski gas, ili ćete stajati uz Vašington i podvrgnuti svoje birače bedi - a vođe političkim posledicama koje već počinju da nastupaju.

Ovo stavlja Rusiju u poziciju u kojoj može da igra "na veliko": Isto onako kako su Sjedinjene Države u godinama nakon implozije Sovjetskog Saveza pustile s lanca svoju vojno podržanu dolarsku dominaciju kako bi ugurale najveći deo sveta u svoju "na pravilima zasnovanu" sferu uticaja, tako danas Rusija i Kina nude Globalnom Jugu, Africi i Aziji oslobođenje od Zapadnih "pravila". One podstiču ostatak sveta da ističe svoju autonomiju i nezavisnost preko BRIKS-a i Evroazijske ekonomske zajednice.

Rusija, u partnerstvu sa Kinom, gradi rasprostranjene političke veze duž Azije, Afrike i Globalnog Juga, zasnovane na svojoj dominantnoj ulozi kao snabdevača fosilnim gorivom i velikog dela hrane i sirovina. Kako bi dodatno uvećala uticaj nad izvorima energije od kojih zapadni protivnici zavise, Rusija sklapa gasni OPEK sa Iranom i Katarom, a takođe je izvela i uspešna otvaranja ka Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima u cilju udruživanja i postizanja veće kontrole nad svim ključnim energetskim sirovinama.

Štaviše, ovi veliki proizvođači udružuju se sa velikim potrošačima energije kako bi otrgli tržišta plemenitih metala i sirovima iz ruku Londona i Amerike - sa perspektivom okončanja zapadnih manipulacija cenama sirovina pomoću tržišta hartija od vrednosti i finansijskih derivata.

Poruka koju ruski zvaničnici šalju drugim državama istovremeno je jako privlačna i jednostavna: Zapad se odrekao fosilnih goriva i planira da ih u potpunosti isključi iz upotrebe - za deceniju ili nešto više. Poruka je da ne morate da učestvujete u ovoj mazohističnoj "politici žrtvovanja". Možete imati naftu i prirodni gas - i to po popustu u odnosu na ono što Evropa mora da plati, što će pomoći konkurentnosti vaših industrija.

"Zlatna milijarda" uživala je u koristima modernosti, a sada žele da se vi odreknete svega toga i izložite svoje birače ekstremnim teškoćama radikalne zelene agende. Međutim, nesvrstanom svetu potrebna je makar osnova modernosti. Puna rigoroznost zapadne zelene ideologije ne može se prosto nametnuti ostatku sveta protiv njegovih želja.

Ovaj uverljivi argument predstavlja stazu kojom Rusija i Kina vode dobar deo sveta na svoju stranu.

Novi tip kolonijalizma

Neke će države, iako možda saosećaju sa potrebom rešavanja klimatskih promena, videti kako se iz ESG režima (engl. "Environment, Social and Governance" - životna sredina, društvo i vladavina, prim. prev.) jasno ocrtava novi zapadni finansijalizovani kolonijalizam - u kojem se novac i krediti dodeljuju samo onima koji se u potpunosti povinuju zelenom projektu Zapada. Ukratko, sumnjaju na novu zavrzlamu koja bi jedino koristila zapadnim finansijskim interesima.

Rusija prosto govori: "Ne mora da bude tako". Da, klima se mora uzimati u obzir, ali fosilna goriva trpe akutni manjak investicija, više zbog zelenih ideoloških razloga nego zato što nestaju. A koliko god to neprijatno bilo nekima, činjenica je da je za svetski ekonomski rast i dalje neophodna proizvodnja fosilnih goriva. Bez dodatnih investicija i istraživanja, teško da će srednjoročno gledano biti dovoljno zaliha da se namiri potražnja. Ono što nigde nije dostupno su brza rešenja za uvećanje proizvodnje energije iz alternativnih izvora.

Gde se sada nalazimo? Rusija vodi veliku ofanzivu u Ukrajini. A Evropa se možda nada da prosto može da se neprimećeno iskrade iz svoje ukrajinske blamaže, bez otvorenog raskidanja sa Bajdenom, dok Kijev postepeno implodira. To se već primećuje. Koliko još vesti o Ukrajini dospeva na naslovne strane u Evropi? Koliko na televiziju? "Evropa može tiho da odstupi od debakla" je ono što se poručuje.

Ali tu je kvaka: Pre nego što Putin smanji pritisak na države EU, verovatno će insistirati na povlačenju američkog uticaja iz Zapadne Evrope, ili makar na tome da Evropa počne da deluje u potpunosti autonomno i u svom interesu.

Nema sumnje da je ovo bilo na Putinovom umu kada je pokrenuo "specijalnu vojnu operaciju" u Ukrajini. Mora da je očekivao reakciju NATO i nametanje sankcija Rusiji, od kojih je (za Zapad potpuno neočekivano) upravo Rusija profitirala. EU je ta koja je opasno prignječena, a Putin, ako mu se prohte, može dodatno da pojača stisak.

Drama se nastavlja. Putin mora da održava pritisak na Ukrajinu kako bi se stezanje nastavilo. Verovatno nije spreman na kompromise. Zima u EU biće još gora, a nestašice energenata i hrane verovatno će izazvati društvene nemire. Putin će stati tek onda kada Evropljani budu iskusili dovoljno bola da zacrtaju drugačiji strateški kurs - i raskinu sa SAD i NATO.

Izvor Strategic Culture Foundation