Walden pond
"Svi mi u pojedinim trenucima znamo da su i najsloženije ustanove našeg života napravljene samo zato da bismo pobjegli od naše prave zadaće, znamo da bismo rado našu glavu skrili bilo gdje, kao da nas tamo naša savjest sa stotinu očiju ne bi mogla ščepati, znamo da državi, stjecanju novca, društvenosti ili znanosti poklanjamo svoje srce samo zato da ga više ne bismo imali, znamo da čak i težak dnevni rad rintamo žešće i nesvjesnije nego što je potrebno za život jer nam se čini potrebnijim da ne dođemo do svijesti. Sveopća je žurba jer je svatko u bijegu od sebe sama".

- Friedrich Nietzsche
Potaknut čitanjem knjige Spokoj je ključ Ryana Holidaya, i sličnim razmišljanjima, htio sam se ovdje osvrnuti, kroz par citata iz te knjiga, na sveprisutnu užurbanost i odsutstvo mirnoće u ljudskoj prirodi koju su primjetili mislioci tijekom stoljeća. Mirnoće ne u fizičkom smislu, već unutarnjem - stanju koje nam dopušta da čujemo glas savjesti - te kako odsutsvo toga djelomično doprinosi raznim problemima sadašnjice i našim privatnim životima.

Jedna od ustanova koja guši kontakt s nečim višim unutar nas, su naravno vodeći mediji koji igraju ulogu glasnogovornika elita na vlasti. Utapaju ljudsku svijest u kakofoniji laži i pokušavaju nametnuti svoju iskrivljenu verziju stvarnosti svima ostalima. Ali ipak, moć koju posjeduju dolazi od toga što mi sami nismo u kontaktu s vlastitom savješću i razumom, jer smo dopustili da te sposobnosti atrofiraju i predali ih neodgovornim institucijama, raznim "stručnjacima" i trgovcima lažima. Time gubimo kontakt sa širim svijetom i nama samima. Nije ni začuđujuće da neki pojedinci karakteriziaju naše trenutno doba kao mračno.
"Morate biti dovoljno mirni da otkrijete što se zapravo događa. Morate pustiti da se mutna voda slegne. To se ne može dogoditi ako letite s jednog mjesta na drugo, ako natrpavate svoj raspored svim aktivnostima koje vam padnu na pamet kako biste izbjegli mogućnost da makar i trenutak provedete sami sa svojim mislima".

- Ryan Holiday
Ono što slijedi su komentari na nekoliko točaka koje sam označio u knjizi, i za koje smatra da bi možda mogle biti korisne drugima. U osnovi knjiga govori o potrebi za unutarnjom mirnoćom u našem bučnom svakodnevnom životu koji je ispunjen raznim obavezama, razonodama i slično, što nas spriječava da pauziramo i razmislimo o tome što je zapravo važno.
"Previše toga dolazi do nas. Kako bismo jasno razmišljali, nužno je da svatko od nas smisli kako filtrirati nebitno od bitnog".
Zahvaljujući tehnologiji i internetu, nebitno je sveprisutno i uvijek pri ruci. Ako smo motivirani da pobjegnemo sami od sebe, imamo i previše mogućnosti za to, plivamo u tome. Od prethodno spomenutih vodećih medija koji odbijaju izvršavati svoju dužnost informiranja javnosti, do raznih videozapisa, igrica, slika, itd., koji osim što nas zabavljaju, zapravo ne doprinose našem razvoju. Da bismo razlučili između onoga što je bitno i nebitno, nužno je imati cilj prema kojem se krećemo. Nakon što smo postavili određeni cilj, možemo si prije određenje radnje (npr. provođenje vremena na društvenim mrežama) postaviti pitanje da li ta aktivnost doprinosi našem cilju ili ne, i onda se ponašati u skladu s našim odgovorom.
"Vanjski izgled je varljiv. Prvi dojmovi također. Uznemireni smo i zavedeni onim što je na površini..."
Obično se ne trudimo previše preispitati prve dojmove koje imamo o nečemu i pogledati ispod površine. Jedan razlog tomu je taj da naš mozak ne voli ulagati trud u takve stvari, za to je potrebna energija. Kada smo u okolini na koju smo navikli, i u kojoj znamo kako stvari funkcioniraju, naš mozak je u određnom smislu uspavan. Većinom je slučaj da počnemo ulagati određeni stupanj truda tek kad se suočimo s nekakvim problemom ili kad se nešto neočekivano dogodi. Postavljanje nekoliko osnovnih pitanja i znatiželja mogu pomoći da počnemo ponovno razmišljati i obraćati pažnju. "Da li stvarno vidim situaciju onakvom kakva je, ili moje emocije i misli zamagljuju ono što je?", "Što sam izostavio?", "Zašto tako mislim?", "Kako možeš biti siguran?", "Koje dokaze imaš?", "A što je s ovom ili onom prespektivom?".
"Ne postoji mirnoća u umu koji misli samo o sebi, niti će ikada biti mira za tijelo i duh koji slijede svaki svoj poriv i ne cijene ništa osim sebe".
Zaokupljenost sobom sužava našu pozornost i svjesnost, postajemo odječeni od stvarnosti i okoline u kojoj se nalazimo, što može izazvati razne neugodnosti. Gledamo kroz subjektivni filter koji iskrivljuje sve sa čime dođemo u kontakt, umjesto da postanemo svjesni tog filtera i da ga uskladimo što je više moguće sa stvarnošću, a za sve to nam je potrebna perspektiva izvana. Ako nam je cilj istina, ili približavanje istini, onda imamo dužnost da sagledamo stvari iz mnogo različitih perspektiva, što također znači da moramo voljeti nešto drugo od samih sebe, da priznamo i prihvatimo vlastito neznanje te da potražimo savjet i mišljenje drugih. Još jedna stvar koja ovdje pomaže je da se usredotočimo na to da pomognemo drugima, da budemo uz njih kad nas trebaju i da budem izvor inspiracije za druge.
"Većina ljudi nikad ne nauči da im njihova postignuća na kraju neće pružiti olakšanje i sreću za koje si govorimo da hoće".
Svi smo u jednom trenutku doživjeli uspjeh ili postigli nešto za što smo mislili da će pružiti olakšanje i sreću, samo kako bi na kraju shvatili da to nije zapravo tako. Nakon toga, umjesto da razmotrimo da takvo stanje možda nikad nećemo postići, većinom počnemo trčati za nekom drugom mrkvom, a ako ju dostignemo, ponovno se razočaramo. Možda bi bilo pametnije biti zahvalan na onome što trenutno imamo, i kao drevni stoici, vježbati zamišljati kako bi se osjećali da izgubimo sve što trenutno imamo, od bližnjih, do zdravlja, raznih posjeda i slično.

U knjizi ima još dosta zanimljivih stvari o kojima bi valjalo razmisliti i usvojiti ih u našem svakodnevnom životu, a gotovo bi svi u današnjem svijetu prepunom užurbanosti imali koristi od usvajanja određene aktivnosti koja doprinosi unutarnjoj mirnoći; od šetnje prirodom, meditacija, određeni hobiji i slično. To naravno neće riješiti naše probleme, teško da bilo što hoće s obzirom na stvarnost u kojoj se nalazimo, ali možda može otvoriti put prema nečemu izvornijem.
"I tako lutamo prema Svetoj zemlji, dok jednog dana sunce ne zasja jače nego ikad, i možda obasja i naše umove i srca, i osvijetli naše čitave živote velikim svjetlom buđenja, toplim, spokojnim i zlatnim, poput obale rijeke ujesen".

- Henry David Thoreau