© washingtonjewishweekS lijeva: Benjamin Netanyahu, Bezalel Smotrich, Itamar Ben-G'vir
Iako je tačan, ovaj pogled je takođe iskrivljen. Pretpostavlja se da je Izrael do sada zaista bio zapadna demokratija, a da sada vidljivo postaje nešto drugo. Istina je, međutim, manje o tome da se Izrael fundamentalno mijenja, a više o tome da je odbacio svoje maske.
Ono što se mjenja je izgled. Pukotine koje se pojavljuju na slici Izraela nemaju mnogo veze sa osnovnom suštinom. Sa ovog stanovišta - i samo ovog stanovišta - nova vlada se može posmatrati kao preteča pozitivne poruke: istina o Izraelu će izaći na videlo, iako uz veliku cijenu u smislu ugnjetavanja Palestinaca i raspada krhkih demokratskih struktura koje su do sada služile izraelskim Jevrejima.
Nova vlada će biti najdesničarskija i vjerski najkonzervativnija u historiji Izraela. Istina je, barem u smislu ideologije većine njenih ministara, da će to biti i najekstremističkija vlada bilo gdje na Zapadu danas. Ekstremna desnica u Izraelu je mnogo ekstremnija od desnice u Evropi, a možda čak i nego u SAD.
Sada će vladati Izraelom i kontrolirati najviše pozicije. Vlada u kojoj je Benjamin Netanyahu zastavnik sekularnih i liberalnih je zaista vrlo ekstremistička vlada.
Prijetnje čekaju sa svih strana: uništenje pravosudnog sistema, nanošenje štete manjinama, besramno jačanje jevrejske nadmoći, teška ruka religije u svakodnevnom životu i okupacija koja je sve okrutnija prema palestinskim podanicima. Teško je u tako ranoj fazi znati šta će se od toga zaista i ostvariti.
Izrael je već imao desničarske vlade i ekstremističke stranke čiji je dolazak na vlast imao umjereni učinak na njihove planove, iz raznih razloga. "Odavde stvari izgledaju drugačije nego odande" je uobičajeno prihvaćeno objašnjenje. Ali svakako je u okviru mogućnosti da su Netanyahuovi novi partneri napravljeni od strožih stvari i da će izvršiti prijeteću prijetnju promjene režima u nekoliko područja od ključnog značaja za Izrael.
Pritiskom na dugme za paniku
Suočeni s potencijalnom aktualizacijom ovog ekstremnog scenarija, izraelska ljevica i centar su pritisnuli dugme za paniku, prije svega krenuvši u kampanju pokušaja zastrašivanja. Ne prođe dan bez još jednog proročanstva o propasti - i neka, ako ne i sva, od ovih predviđanja će se sigurno potvrditi.
Ipak, ne može se a da se ne zapita: da li je ugrožena promjena zaista tako radikalna? Da li je Izrael zaista bio toliko usamljena ispostava demokratskih normi, jednakosti pred zakonom, zaštite ljudskih prava i svetosti pravosudnih sistema da je ova nova vlada mogla ući u pravu pozornicu i sve to uništiti?
Da li je to bio Izrael "starih dobrih vremena" - onaj prije nove vlasti - zemlja toliko udaljena od fašizma, ultranacionalizma i aparthejda da nova vlast može doći na vlast i promijeniti sve, pa da se Izrael pretvori u takvu vrstu zemlje sada?
Očigledno ne. Bez umanjivanja opasnosti koje predstavlja nova vlada i njen izabrani put, ne može se a da se ne primijeti da alarmističke kampanje kao odgovor na njene deklaracije imaju prikriveni podtekst o tome kako je ovdje bilo dobro kada su cionistička ljevica i centar bili na vlasti; kako će svemu tome sada doći kraj i kako će sve biti loše. Ta slika je, međutim, daleko od prave.
Uzmite u obzir 166 Palestinaca, uključujući najmanje 39 djece, koji su poginuli u djelima izraelske vojske i doseljenika na Zapadnoj obali i istočnom Jerusalemu od početka ove godine. Dodatnih 49 Palestinaca, uključujući 17 djece, koji su ubijeni u Gazi tokom trodnevnog napada Izraela u avgustu na opkoljeni pojas.
Jesu li ubijeni pod zastrašujućom novom vladom u kojoj su bili Itamar Ben-Gvir i Bezalel Smotrich, ili pod takozvanom "vladom promjena" koja je predstavljala liberalna obećanja Yaira Lapida i Bennyja Gantza, čiji mandat se sada završava?
Razlika između režima će najvjerovatnije biti, prije svega, retorička: lijevi centar pokušava da zataška činjenice, dok ekstremna desnica neće ništa sakriti. Na neki način, ovo se može pokazati korisnim.
Nova vlada, riječju i djelom, može natjerati izraelske saveznike, zajedno sa gotovo nepostojećim ljevičarskim taborom u Izraelu, da iskreno pogledaju Izrael i priznaju stvarnost. Sa vladom kao što je ova koja dolazi, više neće postojati opcija da se ignoriše, skreće pogled i zamagljuje, pokušavajući da se zadovolji slabim osudama i drži se fiktivnog "mirovnog procesa" ili rešenja dve države koje dugo traje bilo nerealno.
Nova vlada će natjerati Zapad da pogleda Izrael i prizna, barem sebi: ovo je država aparthejda. Nastavak maskenbala sa Izraelom će postati neodrživ. Nova vlada bi čak mogla natjerati izraelske saveznike da krenu korak naprijed i, po prvi put u historiji Izraela, preduzmu praktične akcije protiv nje.
Razlog za nadu
Neće se sve ovo dogoditi. Izrael se možda neće radikalizirati u mjeri u kojoj bi se neki bojali; ili, uprkos svojoj radikalizaciji, Zapad - posebno SAD - može nastaviti insistirati da su rhinestones dijamanti, tvrdeći da je Izrael predstraža Zapada na Bliskom istoku i insistirajući da je kritika države zabranjena zbog Holokausta.
Ali postoji i druga mogućnost. Kada Izrael donosi užasne ultranacionalističke zakone; kada su rušenja i protjerivanja kuća na okupiranoj Zapadnoj obali porasla; kada je Vrhovnom sudu Izraela oduzeta sva vlast; kada vojska ubije nezamisliv broj Palestinaca i aneksija okupiranih teritorija postane činjenica koja se više ne može poricati - možda tada Zapad neće imati druge opcije nego da okrene leđa svom voljenom Izraelu, svjetskom šampionu nekažnjivosti, za kojeg gotovo sve je dozvoljeno.
Možda će se tada pozicija Zapada morati promijeniti. Možda će Zapad konačno shvatiti da nema pravne i moralne razlike između okupacije u Ukrajini i okupacije Palestine, te da se mjere koje je odmah poduzeo protiv ruske okupacije konačno mogu smatrati protiv izraelske okupacije, nakon 55 godina koje tek odgodio krajnji ishod?
Istina je da bi nova vlada, a posebno neki njeni ministri, mogli poduzeti nepovratne korake koji bi mogli dodatno pojačati nejednakost, ugnjetavanje, deprivaciju, diskriminaciju i jevrejsku nadmoć u svim područjima života. Istina je i to da će prvi platiti cijenu svega ovoga Palestinci na okupiranim teritorijama i palestinski državljani Izraela. Njihovi životi bi se svakako mogli promijeniti, ali imajmo na umu da je njihova situacija već decenijama nepodnošljiva.
Nekolicina aktivista za ljudska prava u Izraelu također bi mogla platiti cijenu, zajedno sa slobodom izražavanja, koja se već suočava sa značajnim pokušajima ograničavanja.
Osim toga, očekivana šteta vladinim kontrolama i ravnotežama mogla bi ugroziti cjelokupnu državnu strukturu, od planirane "klauzule o nadjačavanju" koja potkopava moć Vrhovnog suda u zemlji bez ustava, do predloženog zakona osmišljenog da omogući osuđenim kriminalcima da služe u vladi. Već su napisana mnoga mišljenja koja upozoravaju na ove opasnosti, koje ne treba shvatiti olako.
U međuvremenu, došlo je vrijeme da se Izrael podvrgne temeljnim promjenama, uključujući i stav njegovih prijatelja na Zapadu. Više od pet decenija Izrael je tvrdio da je okupacija 1967. bila privremena i da je svijet prihvatio taj blef.
Nova vlast će tome stati na kraj. Okupacija će biti trajna, a ne privremena, i jasno je da neće postojati namjera da se ikada dodijele nacionalna prava polovini ljudi koji žive između rijeke Jordan i Sredozemnog mora.
To zahtijeva međunarodni odgovor; to nije unutrašnja izraelska stvar. Onaj ko misli da će Izrael ikada dobrovoljno promijeniti kurs, ne poznaje Izrael baš dobro. Izrael nema razloga ni poticaja za to. Svijet je do sada prihvatio Izrael sa njegovim aparthejdom i ugnjetavanjem, dok Izrael ignorira međunarodnu zajednicu, njene institucije i njene odluke.
Nijedna druga zemlja ne može gurnuti nos u međunarodno pravo kao Izrael i da ne plati cijenu. Ali očigledno, postoji tačka u kojoj kritična masa drskosti, arogancije i preteranog samopouzdanja ne bi mogla da ostavi svijetu ništa drugo nego da preduzme akciju. Nada je da će ova nova vlada Izrael približiti upravo toj tački - osim toga, malo je nade vidljivo u blizini.
Komentar: Da li je Izrael psihopata?