slika
© AME
Dva vrlo establišmentska, anglo-američka medija u Ujedinjenom Kraljevstvu konačno su - i s gorčinom - 'naglas' priznala: Sankcije Rusiji nisu uspjele.

The Spectator (koji je svojedobno uređivao Boris Johnson), piše, Zapad je usvojio dvosmjernu strategiju: jedna je bila vojna potpora Ukrajini, a druga:
"Oslobađanje financijskog 'šoka i strahopoštovanja' u razmjerima dosad neviđenim. Rusija je trebala biti gotovo u cijelosti odsječena... Putinova Rusija, govorila je teorija, bila bi osiromašena i predala bi se". Malo je ljudi na Zapadu svjesno koliko loše ide ovaj aspekt rata. Europa je sama platila visoku cijenu za djelomični bojkot ruske nafte i plina.

"Ali [sva ograničenja za energetski bojkot EU] ne objašnjavaju razmjere neuspjeha u nanošenju štete ruskom gospodarstvu. Ubrzo je postalo jasno da dok je Zapad bio zainteresiran za ekonomski rat, ostatak svijeta nije. Kako je njezin izvoz nafte i plina u Europu pao, Rusija je brzo povećala svoj izvoz u Kinu i Indiju - obje su radije kupovale naftu po sniženju nego se suprotstavile invaziji na Ukrajinu.

"Zapad je krenuo u svoj rat sankcijama s pretjeranim osjećajem vlastitog utjecaja širom svijeta... Rezultati pogrešne procjene su tu i svi mogu vidjeti... Ruska ekonomija nije uništena; samo je rekonfigurirana i preorijentirana da gleda prema istoku i jugu, a ne prema zapadu".
Allister Heath u The Telegraphu također žali:
"Rusija je do sada trebala propasti. Gambit Britanije, Amerike i Europe bio je da će drastične trgovinske, financijske i tehnološke sankcije, ograničenje cijene ruske pomorske nafte i znatna pomoć Ukrajini biti dovoljni da poraze Moskvu. Nije upalilo...Razlog? Kina je tiho uskočila, spašavajući Putinovo oštećeno gospodarstvo na transformacijskoj razini, mijenjajući energiju i sirovine za robu i tehnologiju. Sankcije su šala".
Za neke će, čitajući ove riječi, njihova reakcija biti krajnje zaprepaštena: Kako to da je britanskom establišmentu trebalo toliko vremena da se 'probudi' za ono što je cijeli svijet znao?

Spectator nam, zapravo, daje odgovor:
'Precjenjeni osjećaj utjecaja Zapada diljem svijeta'. Ili jednostavno rečeno: iluzorna oholost navukla je 'povez na oči' zapadnim kreatorima politike; nisu mogli vidjeti ono što im je bilo pred vlastitim očima.
Američki i britanski obaveštajni analitičari, obuzeti svojim uverenjem da je Rusija mala, krhka ekonomija koja ne može da izdrži svu težinu zapadnog ekonomskom sustava, a još manje da mu se suprotstavi; uvjerili su Europljane da je 'kolaps' Rusije sigurno 'zakucavanje'. Ruski financijski kolaps destabilizirao bi moskovske elite, a predsjednik Putin bi 'otišao'. I, pod ponovno potvrđenom hegemonijom SAD-a, ruske ekonomske stvari bi se vratile na 'kakve su bile' - Rusija kao dobavljač jeftine robe za Zapad.

Bila je to velika pogreška (u rangu s tvrdnjama da će rat protiv Iraka stvoriti 'Novi Bliski istok'). A sada Europa plaća cijenu. I nastavit će plaćati cijenu još dugo vremena.

Bilo bi, međutim, teško podcijeniti učinak ovih 'uvida' koji prodiru na površinu 'uma' zapadnog establišmenta. Jasno je da netko u američkoj 'Stalnoj državi' želi da se ovi uvidi pojave u dvama blizanačkim medijima (britanski mediji uobičajeno služe za širenje onih medijskih poruka establišmenta kojima nije moguće pripisati izvor).

Hibridni financijski rat - od sukoba u Iraku - bio je ključni činilac zapadne strategije za širenje njegove hegemonije. Vidjeti tu strategiju tako ikonički razobličenu u Rusiji; gledati kako 'ostatak svijeta' govori da Ukrajina možda jest europska briga, ali nije njihova; vidjeti kako sveopće odustajanje od dolara za trgovinu postaje ključni mehanizam za zamjenu unipolarnog svijeta pod vodstvom SAD-a multipolarnim svijetom, objašnjava velik dio gorčine izražene u dva britanska urednička razmišljanja.

Spectator je trebalo da kaže kako ove epizode pogrešnih strateških procjena proističu iz prenapuhane zapadnjačke samovažnosti i predstavljaju izuzetan trenutak sa sopstveno preispitivanje, čak iako je natopljeno gorčinom zbog onoga što su kao odraz Zapada u ogledalu vidjela dvojica autora.

Ali nemojmo se zanositi. Takve zablude neće ispariti. Zapadni neokonzervativci ne posjeduju 'rikverc'; kad su poraženi u jednoj sferi, nikada se ne ispričavaju; jednostavno prelaze na sljedeću obojenu revoluciju.

Čak i dok pišem ovaj članak, nacrt zakona koji su predstavili zastupnik Wilson i Sen McCaul ima za cilj spriječiti vladu SAD-a da prizna predsjednika Assada kao predsjednika Sirije i kao upozorenje drugim zemljama koje razmišljaju o normalizaciji odnosa s vladom predsjednika Assada da bi se mogle suočiti s teškim posljedicama (tj. financijske sankcije), prema Cezarovom zakonu.


Komentar: Oštre sankcije koje je uveo SAD prema "Cezarovom zakonu" pridonijele su tragediji Sirijaca, u vrijeme kada je zemlja usred ekonomske krize, dok američka okupacija i kurdska autonomna uprava kontroliraju ogromna područja zemlje bogate u nafti, plinu i poljoprivrednim usjevima na istoku zemlje, pored turske okupacije drugih regija.


Zapad se priprema sankcionirati Tursku zbog njezinih veza s Rusijom; SAD nastavlja sankcionirati Irak kao dio pokušaja Washingtona da izvrši pritisak na Irak da izbjegne energetsku suradnju s Islamskom Republikom Iran; i SAD se sprema ojačati svoju 'obrambenu poziciju' u Perzijskom zaljevu, a dužnosnici tvrde da će Pentagon rasporediti dodatna sredstva u regiji kako bi patrolirali komercijalnim plovnim putovima i 'štitili privatne brodove' od Irana.

Sankcijski način razmišljanja neće izblijedjeti sve dok Zapad ne doživi dovoljnu katarzu da donese transformaciju u svoj opći trend razmišljanja. Otkriće da sankcije nisu djelovale - i da ostatak svijeta sada vidi oslobađanje od hegemonije dolara kao oslobađanje od američke političke hegemonije - došlo je kao traumatično iskustvo.
O autoru:

Alastair Crooke je direktor Conflicts Foruma; Bivši viši britanski diplomat; Autor.