© Izvor: Brandon Miller
Mauerfall, ili na engleskom, toliko hvaljeni pad Berlinskog zida, svakako je bio općenito poznat kao rušenje svijeta kakvog smo prije poznavali: svijeta polariteta, svijeta suprotnih, pa čak i često sukobljenih vrijednosti između SAD-a i SSSR-a, doveo je do doba unipolarnog svijeta koji se oblikovao na političkom horizontu.
SAD je u to vrijeme postao jedina svjetska sila. Postojalo je neodoljivo uvjerenje da su utrka u naoružanju i antisovjetska propaganda okončane u tom trenutku povijesti.
Za neke političke analitičare, kolaps realnog socijalizma vjerojatno je predstavljao kraj povijesti antagonizma između dva politička centra moći. Za druge, čini se da je utrla put sukobu civilizacija na vjerskim i kulturnim osnovama, da spomenemo samo dvije.
Treća skupina je u otopljavanju Hladnog rata vidjela početak globalnih promjena u trgovini i poslovanju putem "slobodnog tržišta" i formiranja "globalne države".
Gledajući unatrag, neke od ovih prognoza do danas su se obistinile, a neke su se ipak pokazale kao obmana. Vjerojatno je rat u Ukrajini doveo do niza ključnih promjena i uskoro će se još mijenjati. Pad Berlinskog zida 1989. možda je dodatno zaoštrio probleme ili donio prosvjetljenje koje je otvorilo oči barem za nacije EU.
Otprilike u to vrijeme, 1989., George HW Bush došao je na vlast u Bijeloj kući, no vjeruje se da je ovaj put do političke Pandorine kutije još ranije orkestrirao njegov prethodnik, Ronald Reagan, koji je bio slavan i zloglasan po svom antikomunističkom ili još više antisovjetskom uvjerenju i djelovanju. Sada se bez straha od kontradikcije može reći da su ti antikomunistički, odnosno antisovjetski osjećaji zapravo uvijek bili protiv Rusije.
Ipak, čini se da su mijenjali svoje manifestirane oblike mnogo puta kroz povijest. Reaganove riječi pune mržnje, kada je SSSR nazvao Carstvom zla, su nezaboravne, tako da su te riječi očito iskrivile stvarnost.
Gorbačovljev uspon na vlast u SSSR-u dočekan je s velikim uvažavanjem zbog njegovog ogromnog i time primamljivog entuzijazma za obnovu formalnih odnosa između SAD-a i SSSR-a.
U SAD-u je prevladavala atmosfera gostoljubivosti i zahvalnosti u vrijeme Georgea HW Busha.
Pad SSSR-a dvije godine nakon pada Berlinskog zida podudarao se s takozvanim neokonzervativcima ili neokonima koji su preuzeli moć i dominaciju u američkoj vanjskoj politici.
Ako pogledate riječ u rječniku, on kaže da je neokonzervativac ili neokonima "netko čija je politika konzervativna ili desničarska, tko snažno vjeruje u slobodno tržište i misli da bi njegova zemlja trebala upotrijebiti svoju vojnu moć da se uključi u ili pokušati kontrolirati probleme u drugim zemljama."
Američki neokonzervativci su iskoristili svoje obilne prilike nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a u kojem je po njihovom mišljenju "liberalna demokracija" izvojevala svoju ideološku pobjedu. Njegovo značenje i ideološki opseg prikazan je 1989. godine, kada je politički analitičar u američkom State Departmentu napisao članak za desničarski časopis o međunarodnim odnosima, The National Interest, pod naslovom "Kraj povijesti?"
Analitičar se zvao Francis Fukuyama, čiji je članak izazvao velike kontroverze koje je ubrzo pretočio u knjigu. Učinio je to 1992.: Kraj povijesti i posljednji čovjek.
Kako se činilo da su termin i fenomen evoluirali s vremenom, Paul Wolfowitz ga je dalje razradio 1991. godine i napisao "Wolfowitzovu doktrinu".
Ta je koncepcija propisivala da SAD treba iskoristiti svoju jedinstvenu povijesnu priliku da ne dopusti pojavu drugih potencijalnih suparnika u financijskoj i političkoj areni budući da je očito SAD bila "jedina supersila" sposobna drugima nametati pravila. Za neke mislioce postojala je zapanjujuća sličnost između novonastalog Pax Americana i onog iz starog Rimskog Carstva, tj. Pax Romana.Početkom 1990-ih vjerovalo se da je Pax Americana njegov povijesni ekvivalent. Američki čelnici vidjeli su svoju priliku da iskoriste tu zlatnu priliku i nametnu globalnu hegemoniju. U to je vrijeme u SAD-u trajala javna rasprava o tome trebaju li SAD postati globalna sila ili ne. Začudo, postojao je sve veći broj ljudi koji su se zalagali da SAD raspusti NATO, ali su američki neokonski jastrebovi na kraju prevladali.
Ovdje je prikladan citat iz Williama Shakespearea:
"Tko lebdi previše blizu sunca, sa zlatnim krilima, topi ih."Odluka SAD-a i njegovih vazala o proširenju vojnog saveza NATO-a donesena je 1997. godine, što je potom dovelo do agresije na bivšu Jugoslaviju (Srbija i Crna Gora) 1999. godine. Zatim su uslijedile brojne druge američke invazije, agresije, narančaste revolucije i operacije promjene režima, poput onih u Iraku, Libiji, Siriji, Afganistanu, Jemenu, Sudanu i trenutačno posredničkom ratu pod vodstvom SAD-a u Ukrajini.
Paralele između svega ovoga politički neukom oku mogu zvučati nategnuto i neutemeljeno. Prilika da se zakopaju ratne sjekire SAD protiv SSSR-a, da se "prekuju mačevi u raonike", da se surađuje na alternativne načine u trgovini, kulturi, obrazovanju i tako dalje, i da se kuje mir na globalnoj razini, jadno je propala. SAD su zapravo bile te koje su odlučno vrisnule "Ne" i odlučile se za oštro i često divlje geopolitičko nadmetanje, koje je polako, ali sigurno cijeli svijet dovelo na rub Trećeg svjetskog rata.
U vrijeme unipolarnog svijeta, dok je trajao, SAD, odnosno G7 ili kolektivni Zapad, kao da je vladao svijetom. Alternativno, neki imaju tendenciju koristiti njegovu teatralniju verziju, "Duboku državu".
Jedna od većih promjena paradigme dogodila se nakon prvog mandata Georgea HW Busha tijekom predsjedničkih izbora 1992. s kandidatom demokrata Billom Clintonom koji se natjecao za svoj prvi mandat. Treći kandidat Ross Perot pojavio se iznenada, a neki analitičari skloni su misliti da je Perot podmetnut samo kako bi uzeo dio glasova i na taj način spriječio Georgea HW Busha da osvoji svoj drugi mandat u Bijeloj kući.
Ovom kolosalnom promjenom američka vanjska politika nekako se misteriozno stopila s imperijalnim globalizmom u kojemu pozornicom vladaju financijski tajkuni. Financijski kapital uspio je oteti i kontrolirati sve i svakoga u potpunoj pokornosti u kojoj se plejada drugih zemalja jednostavno pokoravala američkom diktatu. To se odnosilo čak i na moćne zemlje poput Britanije i Njemačke zahvaljujući financijski moćnim strukturama SAD-a potpomognutim svojim vojno-industrijskim kompleksom.
Za usporedbu, činilo se da su zemlje EU-a imale više suvereniteta tijekom Hladnog rata nego što su imale otkako je SAD potvrdio "dominaciju punog spektra". Pitamo se, međutim, je li kolektivni Zapad ikada pokazao bilo kakav stupanj otpora američkoj hegemoniji.
Godine 2003. postojao je evidentan otpor Njemačke i Francuske protiv američkog imperijalizma kada su se pokušale suprotstaviti invaziji Iraka od strane SAD-a i Britanije. Ali Washington ih je besramno ignorirao. Tada je bilo očigledno da SAD nikada neće dopustiti bilo kakve glasove protivljenja ili političko rivalstvo unutar globalnog Zapada, što je još jedan paradoks, prema kojem SAD želi biti diktator sam po sebi, a ipak plešu ponosno uokolo pretvarajući se da donose demokraciju u svijet.
Svjedočili smo kulminaciji ovoga u aktualnom ratu u Ukrajini, u kojem su SAD brutalno prisilile globalni Zapad da se pridruži njegovom posredničkom ratu protiv Rusije. Kad je Berlin oklijevao, SAD su digle u zrak plinovod Sjeverni tok između Rusije i Njemačke. Washington još uvijek očekuje da će EU žrtvovati vlastite temeljne interese za dobrobit SAD-a. Ratnohuškačke, profitom vođene, moći gladne SAD eliminiraju sve koji im stoje na putu.
Čini se zapanjujuće kako je SAD uspio uspostaviti svoju nadmoćnu dominaciju ne samo nad EU nego i globalno. Washington je uspio uspostaviti dominaciju pribjegavanjem mekoj moći, nakon što su druge uništili tvrdom moći.Nema učinka u korištenju meke moći osim ako je čvrsta moć oružja i tenkova prethodno izazvala pustoš u zemlji po njihovom izboru u bilo kojem trenutku u vremenu. SAD je tada uspio nagovoriti druge da padnu na ono što su plasirali kao Washingtonski konsenzus. SAD bi uvele sve veći broj pravila i propisa u gospodarstvu, bankarstvu i financijama, uz jednostrano donošenje odluke. I kada svaka ciljana zemlja usvoji američka pravila, SAD obećava da će zemlja zajamčeno imati veliku korist od njihove primjene u svom gospodarskom i financijskom kontekstu.
U stvarnosti, međutim, svaka zemlja koja mu postane plijen postaje kolonizirana, a da njihove vlade toga nisu svjesne. Ako se zemlja prilagodi američkom "čudesnom sustavu", njezino gospodarstvo može steći konkurentsku prednost na globalnoj razini, ali ta nacija gomila beskrajne dugove i siromaštvo trgovcima zmijskim uljem u Washingtonu.
Ipak, na sreću, ovaj zastrašujući koncept globalne hegemonije postao je preambiciozan. Jednostavno, politički Gulliver zaslijepljene ambicije nije se predugo mogao uklopiti u zemlju "drugačije sposobnih" Liliputanaca.
Otpor globalističkom imperijalizmu, koji se pogrešno naziva "vanjskom politikom SAD-a", dobio je preveliki zamah i prije ukrajinske krize. Rastuće raspoloženje žestoko je protiv američkih elita koje pretpostavljaju da vladaju cijelim svijetom iz jednog središta moći.
Komentari čitatelja
na naše novosti