graphic four empires nato america china russia
Herodot (Povijest, knjiga 1.53) priča priču o Krezu, kralju Lidije 585.-546. pr. Kr. u današnjoj zapadnoj Turskoj i jonskoj obali Sredozemnog mora. Krez je osvojio Efez, Milet i susjedna područja u kojima se govorilo grčki, dobivši danak i plijen koji ga je učinio jednim od najbogatijih vladara svog vremena. Ali te pobjede i bogatstvo doveli su do arogancije i oholosti. Krez je okrenuo pogled prema istoku, ambiciozan da osvoji Perziju, kojom je vladao Kir Veliki.

Nakon što je obdario kozmopolitski hram u Delfima značajnim srebrom i zlatom, Krez je upitao proročicu hoće li biti uspješan u osvajanju koje je planirao. Svećenica Pitija je odgovorila: "Ako krenete u rat protiv Perzije, uništit ćete veliko carstvo."

Krez je stoga krenuo u napad na Perziju 547. pr. Kr. Marširajući prema istoku, napao je perzijsku vazalnu državu Frigiju. Kir je pokrenuo specijalnu vojnu operaciju kako bi otjerao Kreza, porazio Krezovu vojsku, zarobio ga i iskoristio priliku da ugrabi zlato Lidije kako bi predstavio vlastiti perzijski zlatni novac. Dakle, Krez je doista uništio veliko carstvo, ali ono je bilo njegovo.

Da premotamo do današnje težnje Bidenove administracije da proširi američku vojnu moć protiv Rusije i, iza nje, Kine. Predsjednik je zatražio savjet od današnjeg analoga antičkom Delphi proroku: CIA-e i njezinih savezničkih istraživačkih centara. Umjesto upozorenja protiv oholosti, poticali su neokonski san da će napad na Rusiju i Kinu učvrstiti američku kontrolu nad svjetskim gospodarstvom, postižući kraj povijesti.


Nakon što su 2014. godine organizirali državni udar u Ukrajini, Sjedinjene Države poslale su svoju NATO posredničku vojsku na istok, dajući oružje Ukrajini da vodi etnički rat protiv njezinog stanovništva koje govori ruski jezik i pretvori rusku pomorsku bazu na Krimu u NATO utvrdu.


Ova ambicija na Krezovoj razini imala je za cilj uvući Rusiju u borbu i iscrpiti njezinu sposobnost da se sama brani, uništavajući njezino gospodarstvo u tom procesu i uništavajući njezinu sposobnost da pruži vojnu potporu Kini i drugim zemljama koje su ciljane jer traže samoovisnost kao alternativu američkoj hegemoniji.

Nakon osam godina provokacija, upadljivo je pripremljen novi vojni napad na Ukrajince koji govore ruski, koji su bili spremni krenuti prema ruskoj granici u veljači 2022. Rusija je zaštitila one koji govore ruski od daljnjeg etničkog nasilja pokretanjem vlastite Specijalne vojne operacije. Sjedinjene Države i njihovi saveznici u NATO-u odmah su zaplijenili ruske devizne rezerve u Europi i Sjevernoj Americi i zahtijevali da sve zemlje uvedu sankcije protiv uvoza ruskih energenata i žitarica, nadajući se da će to srušiti tečaj rublje. Delfski State Department očekivao je da će to izazvati pobunu ruskih potrošača i svrgnuti vladu Vladimira Putina, omogućujući manevriranje SAD-a da instalira marionetsku oligarhiju poput one koju su njegovali 1990-ih pod predsjednikom Jeljcinom.

Nusproizvod ovog sukoba s Rusijom bilo je zadržavanje američke kontrole nad njezinim zapadnoeuropskim satelitima. Cilj ovog manevra unutar NATO-a bio je onemogućiti europski san o profitiranju od bližih trgovinskih i investicijskih odnosa s Rusijom razmjenom njihove industrijske proizvodnje za ruske sirovine. Sjedinjene Države izbacile su tu mogućnost dizanjem u zrak plinovoda Sjeverni tok, presjekavši Njemačkoj i drugim zemljama pristup jeftinom ruskom plinu. Zbog toga je vodeće europsko gospodarstvo postalo ovisno o skupljem američkom ukapljenom prirodnom plinu (LNG).


Osim što moraju subvencionirati domaći europski plin kako bi se spriječila rasprostranjena nelikvidnost, velik dio njemačkih tenkova Leopard, američkih raketa Patriot i drugog NATO-ovog "čudesnog oružja" uništeno je u borbi protiv ruske vojske. Postalo je jasno da američka strategija nije jednostavno "boriti se do posljednjeg Ukrajinca", već boriti se do posljednjeg tenka, projektila i drugog oružja koje se briše iz zaliha NATO-a.

Očekivalo se da će ovo iscrpljivanje NATO-ovog oružja stvoriti golemo tržište zamjene za obogaćivanje američkog vojno-industrijskog kompleksa. Njegovim klijentima iz NATO-a rečeno je da povećaju svoju vojnu potrošnju na 3 ili čak 4 posto BDP-a. Ali slab učinak američkog i njemačkog oružja na ukrajinskom bojištu možda je srušio ovaj san, dok europska gospodarstva tonu u depresiju. S obzirom na to da je njemačko industrijsko gospodarstvo poremećeno prekidom trgovine s Rusijom, njemački ministar financija Christian Lindner izjavio je za novine Die Welt 16. lipnja 2023. da njegova zemlja ne može priuštiti da uplati više novca u proračun Europske unije, kojoj je već dugo davao najveći doprinos.

Bez njemačkog izvoza koji podupire tečaj eura, valuta će se naći pod pritiskom u odnosu na dolar jer Europa kupuje LNG, a NATO obnavlja svoje iscrpljene zalihe oružja kupnjom novog oružja od Amerike. Niži tečaj smanjit će kupovnu moć europske radne snage, dok smanjenje socijalne potrošnje za plaćanje ponovnog naoružavanja i osiguravanje subvencija za plin gura kontinent u depresiju.

Nacionalistička reakcija protiv dominacije SAD-a raste u cijeloj europskoj politici, i umjesto da Amerika preuzme svoju kontrolu nad europskom politikom, Sjedinjene Države bi mogle završiti tako da izgube - ne samo u Europi, nego što je najvažnije na cijelom globalnom jugu. Umjesto da se ruska "rublja pretvori u ruševine" kao što je predsjednik Biden obećao, trgovinska bilanca Rusije je skočila, a njena opskrba zlatom se povećala. Kao i zlatni fondovi drugih zemalja čije vlade sada imaju za cilj dedolarizaciju svojih gospodarstava.

Američka diplomacija je ta koja tjera Euroaziju i globalni Jug iz američke orbite. Američki arogantni nagon za unipolarnom svjetskom dominacijom mogao se tako brzo demontirati samo iznutra. Administracija Biden-Blinken-Nuland učinila je ono čemu se ni Vladimir Putin ni kineski predsjednik Xi nisu mogli nadati da će postići u tako kratkom razdoblju. Niti jedan od njih nije bio spreman baciti rukavicu i stvoriti alternativu svjetskom poretku u čijem su središtu SAD. Ali američke sankcije protiv Rusije, Irana, Venezuele i Kine imale su učinak zaštitnih carinskih barijera kako bi se nametnula samodostatnost onome što EU diplomat Josep Borrell naziva svjetskom "džunglom" izvan SAD/NATO "vrta".

Iako su se globalni Jug i druge zemlje žalile na dominaciju SAD-a još od Bandungske konferencije nesvrstanih nacija 1955., nedostajala im je kritična masa za stvaranje održive alternative. Ali njihova je pozornost sada usmjerena američkom konfiskacijom ruskih službenih dolarskih rezervi u zemljama NATO-a. To je odagnalo pomisao o dolaru kao sigurnom vozilu u kojem se drži međunarodna štednja. Ranija zapljena venezuelanskih zlatnih rezervi čuvanih u Londonu od strane Banke Engleske - obećavajući da će ih donirati bilo kojem neizabranom protivniku njenog socijalističkog režima koje američki diplomati odrede - pokazuje kako se sterling i euro kao i dolar koriste kao oružje. Usput, što se dogodilo s libijskim zlatnim rezervama?

Američki diplomati izbjegavaju razmišljati o ovom scenariju. Oslanjaju se na jednu jedinstvenu prednost koju Sjedinjene Države mogu ponuditi. Mogu se suzdržati od bombardiranja, od pokretanja obojene revolucije u stilu "Pinočea" od strane Nacionalne zaklade za demokraciju, ili instalirati novog "Jeljcina" dajući gospodarstvo marionetskoj oligarhiji.

Ali suzdržavanje od takvog ponašanja je sve što Amerika može ponuditi. Deindustrijalizirali su svoje vlastito gospodarstvo, a njihova ideja o stranim ulaganjima je stvorila prilike za traženje monopolske rente koncentriranjem tehnoloških monopola i kontrole trgovine naftom i žitom u rukama SAD-a, kao da je to ekonomska učinkovitost, a ne traženje rente.

Ono što se dogodilo je promjena u svijesti. Vidimo kako globalna većina pokušava stvoriti neovisni izbor u mirnim pregovorima o tome kakav međunarodni poredak žele. Njihov cilj nije samo stvoriti alternative korištenju dolara, već čitav niz institucionalnih alternativa MMF-u i Svjetskoj banci, SWIFT bankovnom klirinškom sustavu, Međunarodnom kaznenom sudu i cijelom nizu institucija koje su američki diplomati oteli od Ujedinjenih naroda.

Rezultat će biti civilizacijskih razmjera. Ne vidimo kraj povijesti, već svježu alternativu neoliberalnom financijskom kapitalizmu usmjerenom na SAD i njegovoj otpadnoj ekonomiji privatizacije, klasnom ratu protiv rada i ideji da se novac i kredit umjesto toga trebaju privatizirati u rukama uske financijske klase umjesto da budu javno dobro za financiranje ekonomskih potreba i rastućeg životnog standarda.

Ironija je da je povijesna uloga Amerike bila u tome što, iako ona sama nije bila sposobna voditi svijet naprijed tim putem, njeni pokušaji da zatvori svijet u antitetički imperijalni sustav osvajanjem Rusije na ravnicama Ukrajine i pokušajem izolacije kineske tehnologije od razbijanja američkog pokušaja IT monopola su bili veliki katalizatori koji su gurali globalnu većinu u tom smjeru.