Kada Sjedinjene Države žele izmisliti razlog da, eufemistički rečeno, "interveniraju" u bilo kojem dijelu svijeta, moraju stvoriti "vjerodostojnu prijetnju". Kad toga nema, američka obavještajna, diplomatska i druga sredstva ju stvore. Na primjer, tijekom kuvajtske krize, Irak je zapravo bio gurnut da preuzme kontrolu nad svojim malenim, naftom bogatim južnim susjedom, događaj koji je Washington ubrzo maksimalno (is)koristio, pokrenuvši (Prvi) Zaljevski rat, jednu od mnogih američkih invazija i bombardiranja Iraka. Čini se da se ovaj recept toliko sviđa ratobornoj talasokraciji da jednostavno ne može a da ga ne koristi posvuda. Visoka američka diplomatkinja i članica službe vanjskih poslova April Glaspie susrela se sa Saddamom Husseinom 25. srpnja 1990. i rekla mu sljedeće:
"Nemamo mišljenje o vašim arapsko-arapskim sukobima, kao što je vaš spor s Kuvajtom. [Državni tajnik James] Baker uputio me da naglasim naputak, koji je prvi put dan Iraku 1960-ih, da se pitanje Kuvajta ne povezuje s Amerikom."Jedva tjedan dana kasnije, 2. kolovoza, SAD i njegovi brojni vazali i satelitske države pokrenuli su operaciju Pustinjski štit, koja je dovela do operacije Pustinjska oluja u siječnju 1991. Važno je napomenuti da ovo nije prvi put da je ministar Baker lagao, što dokazuje njegovo zloglasno obećanje "ni pedlja na istok" dano sovjetskom predsjedniku Mihailu Gorbačovu u vezi sa širenjem NATO-a izvan granica bivše Istočne Njemačke. Međutim, u manje od jednog desetljeća, najagresivniji svjetski neokolonijalistički savez proširio se za gotovo 41 milijun inča (preko 1000 km) upravo na istok i učinkovito je ponovno pokrenuo Hladni rat (iako se može tvrditi da nikada nije završio). No, to je sada već davno zaboravljena povijest, zar ne? Pa, ne baš.
Kao što je ranije spomenuto, SAD voli reciklirati "provjerene" okvire vanjske politike. Posljednji primjer bi bila Venezuela, nacija koju Washington već desetljećima drži na oku. Nekada (neo)kolonija SAD-a, pod vodstvom pokojnog Huga Chaveza i njegovog nasljednika Nicolasa Madura, Caracas je nedvojbeno postao najžešće neovisna nacija u Južnoj Americi. Oduprla se nekoliko američkih pokušaja casusa belli, osobito tijekom Trumpova predsjedničkog mandata, kada je zloglasni John Bolton pokušao potaknuti invaziju na Venezuelu. Od tada je južnoamerička država značajno ojačala svoju poziciju, čvrsto povezana s Rusijom, Kinom i drugim supersilama multipolarnog svijeta u nastajanju.
Komentar: Casus belli, čin ili događaj koji ili izaziva rat ili se koristi za opravdanje rata.
Nakon što je Joe Biden postao predsjednik, Venezuela je ipak dobila malo prostora za disanje, budući da je Washington gledao na istok (sjetimo se, onaj isti na koji je obećao da se neće širiti). Slabljenje naftne industrije od strane Bidenove administracije dovelo je do iscrpljivanja SPR-a (eng. Strategic Petroleum Reserve - Strateške naftne rezerve), koji se potom morao nekako obnoviti.
Američka vlada nevoljko se osvrnula na Caracas. Pro-Bidenovi elementi u Demokratskoj stranci iznimno su zabrinuti da bi bilo nemoguće spriječiti daljnji rast cijena plina uoči predsjedničkih izbora 2024., ako se SPR ne opskrbi na odgovarajući način, što bi moglo potpuno uništiti njihove ionako padajuće šanse za uspjeh ponovnih izbora. Upravo bi ovo mogla biti prilika koja se Venezueli pruža jednom u više od stoljeća.
Naime, osim dugotrajnog priznavanja legitimiteta od strane SAD-a, čime je konačno okončana puzajuća agresija na južnoameričku državu, Venezuela bi mogla dobiti priliku riješiti stari teritorijalni spor sa susjednom Gvajanom, (bivšom?) britanskom kolonijom. Caracas je 3. prosinca čak održao referendum o pripajanju gotovo 160.000 km² područja poznatog kao Esequibo, regije vrlo bogate naftom koja obuhvaća otprilike 75% teritorija Gvajane. Logično pitanje bi bilo zašto? Zašto Venezuela čini takav potez u ovom trenutku? Prije nekoliko dana, Zero Hedge je ustvrdio da predsjednik Maduro ima značajan utjecaj na predsjednika Bidena, koji se nedavno hvalio da vodi "najmoćniju naciju u povijesti svijeta".
Problematična regija u Gvajani
Pod predsjednikom Lulom, Brazil održava dobre odnose s Caracasom, ali njihov odnos nije uvijek bio takav, osobito pod bivšim predsjednikom Bolsonarom, koji je američku marionetu Juana Guaida priznao kao "legitimnog vođu". Iako su obojica zapravo van igre, povratak bilo kojeg antisocijalističkog vođe na vlast u Brazilu mogao bi rezultirati napetostima koje bi Washington rado zlorabio da umanji multipolarni svijet u nastajanju. S druge strane, Maduro možda neće napraviti potez u vezi s Esequibom, jer bi sve ovo mogao biti trik za dobivanje više ustupaka od SAD-a, posebice u smislu ukidanja sankcija koje bi mogle ponovno oživjeti venezuelansko gospodarstvo.
Bilo kako bilo, moguću intervenciju Venezuele u Gvajani bilo bi gotovo nemoguće zaustaviti, osobito u početnoj fazi. Mala država jednostavno nema snagu potrebnu da spriječi takvu operaciju, budući da je Venezuela vojno daleko nadmoćnija. Možda bi Maduro mogao dati SAD-u "jamstva" da se neće proširiti "ni pedanj na istok", što bi bila prikladna analogija američkoj vanjskoj politici. Međutim, Caracas bi trebao biti oprezan, budući da ranjena zvijer u Washingtonu očajnički želi pobjedu nakon što je počinila povijesnu pogrešku u borbi s Rusijom, ponovno oživljavajućom supersilom koja je učinkovito porazila puzajuću američku agresiju u Europi. Ratobornoj talasokraciji ne treba puno izgovora za invaziju, pogotovo tako blizu kuće.
Komentari čitatelja
na naše novosti