assorted-color paintbrush
© Photo by Michael Dziedzic on Unsplash
Svi smo vidjeli primjere onoga što se naziva moderna i postmoderna umjetnost: nevidljive "skulpture", bizarne izložbe, neobrađene stijene, itd. Netko bi mogao reći da su ovo samo ekstremni primjeri, i da ne predstavljaju tu umjetnost kao takvu ili da se ne razumijemo u umjetnost. Dok možda možemo reći da to nije sve što ta umjetnost predstavlja, čak i manje ekstremni primjeri su prožeti sličnom filozofijom cinizma, relativizma, materijalizma i nihilizma, jer su to karakteristike koje nisu samo prisutne u umjetnosti, nego i u široj kulturi koja nedvojbeno ima utjecaj na umjetnike. Iako postoje suvremeni umjetnici koji se protive takvim stvarima, i rade na nečemu što ne izaziva mučninu, ovdje se želim osvrnuti upravo na te bizarne primjere jer otkrivaju nešto bitno. Umjetnost očito nije zasebna jedinka odvojena od ostatka stvarnosti, i u normalnom društvu bi nam omogućavala pristup istinama koje se ne mogu izraziti kroz neki drugi medij, umjesto da doprinosi dekadenciji kao što je trenutno slučaj.

Mnogi su već pisali i pokušali objasniti što je dovelo do ove situacije; od ekonomskih do psiholoških teorija. Obično se kaže da moderna umjetnost radi na razbijanju klasičnih ideala kao što su ljepota ili istina, i neki to samo po sebi smatraju hvalevrijednim pothvatom. Poput postmodernističke teorije u filozofiji, subjektivizam ovdje ima vrhovnu vlast jer je to neizbježni rezultat potkopavanja klasičnih ideala i vrijednosti. Bez obzira na neologičnosti i ostale probleme s takvim teorijama, pretpostavljam da nitko ne bi imao problem s postmodernom umjetnošću da rezultira s nečim vrijednim, umjesto toga dobivamo, govna.

Jedna stvar koja je prilično očita je da to ne možemo zapravo smatrati umjetnošću, niti možemo osobe koje se upuštaju u proizvodnju takvih djela smatrati umjetnicima. Slično kako imamo umjetnu hranu koju nam se prezentira kao pravu ili čak bolju od prirodne, tako imamo i umjetnost koju se prezentira kao naprednu, dok je zapravo poput vuka u ovčijoj koži. Konzumiranje umjetne hrane vodi do fizioloških nelagoda, a "konzumiranje" određene moderne umjetnosti vodi do duhovnih nelagoda.

Ako je cilj te tobožnje umjetnosti da se šokira javnost i izazove emocionalnu reakciju kako bi nas se natjeralo da preispitamo svoje pretpostavke o umjetnosti, ljepoti i istini, onda se radi o nečemu više nalik propagandi. Propaganda je širenje informacija — činjenica, argumenata, glasina, poluistina ili laži — da bi se utjecalo na javno mnijenje, pokušaj oblikovanja percepcije i spoznaje. Najočitiji primjer toga danas je umjetnost koja propagira "woke" ideologiju, gdje uloga umjetnika više nije umjetnost kao takva, nego se umjetnost koristi kao mediji putem kojeg se širi ideologija. Umjetnički poriv (ako se uopće može tako nazvati) je podređen i oblikovan ideologijom.

S druge strane, ako je cilj čisto izazivanje emocija poput zgražanja, bez da se nužno utječe na ljudsku spoznaju, to se također ne može smatrati umjetnošću jer se isto može postići kroz različite metode, i nije svojstveno onome što smatramo istinskom umjetnošću1, nego je sličnije pokušaju manipulacije. Ali čak i da dopustimo mogućnost da cilj nije propaganda, već samo izazivanje određenih emocija, i to će zasigurno imati neki učinak na to kako ljudi shvaćaju stvarnost, ovisno o podložnosti osobe.

Ono što je zabrinjavajuće je da takva umjetnost otkriva duhovnu, emocionalnu i intelektualnu pustoš osobe koja ju izvodi, a u slučaju da naiđe na veću podršku i odobravanje, onda nadalje otkriva istu tu pustoš u masi ljudi. Tu umjetnost možemo smatrati još jednim primjerom nečega što doprinosi ponerizaciji društva, kako je opisao poljski psiholog Lobaczewski, pri čemu osobe s određenim stupnjem psihopatologije i karakternih mana šire svoj svjetonazor ostatku društva a to može imati destruktivan učinak na društvo ako se ne zaustavi. Kako neki vjeruju da su umjetnici stvoreni od drugačijeg materijala od većine nas, to može biti problematično jer time možemo pripisati kvalitete i vrline osobama s poremećajem ličnosti koje oni zapravo ne posjeduju, i možemo im dodjeliti auru misticizma putem kojeg oni mogu lakše zamutiti vodu i svoje stvarne namjere.

Viđeno iz ove prespektive, moderna i postmoderna umjetnost je odraz dubljeg problema. Nije nešto što se može riješiti time da zahtijevamo i tražimo da se umjetnici vrate tradicionalnijim pristupima i da počnu stvarati djela koja su lijepa. To što stvaraju ružne stvari koje nemaju dublje značenje je simptom kulture koja već desetljećima proživljava napad na one stvari koje su prethodno smatrane temeljima funkcionalnog društva; istina, ljepota, zajednice i obitelji, religija, itd.

Ako je uloga umjetnika ta da osvijesti nešto unutar nas čega nismo bili sasvim svjesni, da nam podari riječi i jezik za emocionalne tajne u vlastitim srcima koje nismo znali kako točno izraziti, onda je očito da suvremena "umjetnost" u tome ne uspijeva, štoviše, to niti ne pokušava nego nam govori da je samospoznaja nešto besmisleno i vrijedno prezira i na taj način ima korozivni učinak i doprinosi dekadenciji jer bez samospoznaje ne možemo osvijetliti tamu unutar nas, što znači da će tama onda voditi glavnu riječ.

Možemo postati svjesni ponerizacije i raznih načina na koji djeluje i time se oduprijeti vrtlogu koji nas pokušava povući prema dnu. Umjetnost je jedno od poprišta gdje se odvija borba između onoga najvišega i najnižega u nama.

_______________

1 Za više o tome što predstavlja istinsku umjetnost, pogledajte R.G. Collingwood The Principles of Art.