Napomena autora: Članak je povezan sa dva prethodna. Kao što ćete vidjeti, uništavanje ljepote (moderna umjetnost), uništavanje obitelji i identiteta (rodna teorija) i uništavanje religija pokazuju nekoliko sličnosti.Možda već znate nešto o mojoj baki i njezinim duhovitim primjedbama. Spomenuo sam ju u dva gore povezana članka. Nešto što još nisam podijelio s vama jest njezino religijsko vjerovanje.
Kad sam bio klinac, odgajan od roditelja ateista, bilo mi je teško razumjeti zašto moja baka ide u crkvu, zašto ju zanima što radi i govori Papa, zašto se moli, zašto su joj visile slike Djevice Marije na zidovima i raspelo iznad njezina kreveta.
Da budem iskren, sav ovaj vjerski prikaz smatrao sam pomalo smiješnim. Kako je i moglo biti drugačije, kad jedino što sam ikada čuo o Crkvi su bila njena zla djela: križarski ratovi, inkvizicija i, u novije vrijeme, svećenici pedofili.
Bakino religijsko vjerovanje nije opadalo s vremenom. Sada ima 100 godina i još uvijek je religiozna osoba. Svaki puta kad se vratim s nekih liječničkih pregleda, kažem joj da su rezultati dobri i ona je na rubu suza jer joj je laknulo. Ona mi tada blagim emotivnim glasom kaže: "Toliko sam se molila za tebe".
Zapanjila me je naša razlika u uvjerenjima. Stvari su se tako brzo promijenile. Prije dvije generacije, većina umova bila je prožeta religijom, dok ju moja generacija u najboljem slučaju ignorira, a u najgorem ju prezire.
Ovaj bi vam uvod mogao dati ideju o temi ovoga članka. Bavit ćemo se religijama, posebice kršćanstvom. Točnije, kako religije utječu na nas i zapravo kako bilo koje društveno/kulturno okruženje, bilo religiozno ili ne, utječe na nas. Vidjet ćemo da je religijsko okruženje daleko manje štetno za pojedince i društva od ateističkog i nihilističkog uvjerenja koji dominira današnjim svijetom.
Naše društveno/kulturno okruženje sastoji se od skupa uvjerenja, pravila i normi koje u osnovi definiraju što je dobro, a što je zlo. Dugo su religije igrale glavnu ulogu u definiranju tih stavki. Stoga će naš prvi korak biti brzi pogled na to kako su se temeljna uvjerenja (tj. kozmogonija, način na koji vidimo svijet) razvijala tijekom vremena.
Porijeklo religije
Religije su stare, možda koliko i čovjek. Gotovo svaka civilizacija koja je postojala, uključivala je neki oblik religije. Samo nekoliko grupa poput naroda Hazda ili nekih pigmejskih plemena pokazuje malo ili nimalo znakova religioznosti. Čini se da je još u razdoblju gornjeg paleolitika već postojao neki oblik religije.
Religija Božice Majke trajala je jako dugo, gotovo 20.000 godina, a također je zahvatila veći dio planeta. Prikazi božice pronađeni su u Europi, Americi, Africi i Aziji.
Ne možemo biti potpuno sigurni u sadržaj ove religije, jer nema izravnih dokaza. Jedini dostupni materijal temelji se na tumačenju drevnih mitova, posebice grčkih i rimskih mitova za koje se čini da potječu iz vremena kulta božice.
Ti mitovi upućuju na vjeru u imanentnu Božicu, koja je prožimala svaki aspekt stvaranja: drveće, planine, vodu, oblake, tebe i mene. Svemir je bio jedan, sve je bilo međusobno povezano (uključujući vjerojatno ljudska ponašanja i kozmičke događaje - to je 'ljudsko-kozmička veza' s kojom ćemo se kasnije pozabaviti).
U odnosu na danas, ljudi su se vjerojatno osjećali manje individualiziranima i zasigurno su imali više odgovornosti i poštovanja prema 'vanjskom' svijetu jer su bili dio tog istog živog bića.
Antika
U vrijeme Grčke i Rima, kult božice je nestao. Možda su ga pomele kataklizme koje su označile kraj brončanog doba. U to vrijeme dogodile su se teške klimatske, geološke i arheološke promjene koje su zbrisale civilizacije u Egiptu, Mezopotamiji i Grčkoj.
Arheolozi i povjesničari općenito se slažu da se u to vrijeme dogodila velika katastrofa. Otkriće pola tuceta kratera koji su nastali unutar jednog stoljeća od 2350. godine prije Krista, uključujući jedan masivni (promjera 3,4 km) koji je otkriven u Iraku, podupire hipotezu o udaru komete, koju je godinama promoviralo nekoliko znanstvenika.
Grci i Rimljani imali su religiju utemeljenu na panteonu muških i ženskih bogova. Bogovi su postojali za doslovno sve; svaku ulicu, svaku zgradu. Interakcije između ljudi i bogova isključivo su se temeljile na poštovanju rituala. Kada bi pojedinci obavljali ispravne obrede, prinose, žrtve, ceremonije, bogovi bi bili umireni, pa čak i djelovali u njihovu korist, inače bi se bogovi naljutili i dogodile bi se nesreće.
Primijetite da su te rane religije bile lišene ikakvih moralnih referenci. Nije se radilo o tome da li ste dobar ili zao. Grčki i rimski mitovi opisuju bogove koji su se ponašali poput ljudi: napili su se, tukli su se, svađali se, varali, itd. Dakle, religioznost je bila ograničena na odvraćanje bijesa bogova kroz odgovarajuće rituale.
Ipak, još uvijek je postojao osjećaj imanencije, ljudsko-kozmička veza je još uvijek bila vrlo prisutna u glavama ljudi. Kroničari (povjesničari antičkog doba) pisali su beskonačne tekstove o kozmičkim nesrećama (božjem gnjevu) u vezi sa zlostavljanjima koje su počinile elite.
Na primjer, kroničar Mihael Sirijac strukturirao je svaku stranicu svojih kronika kao dva stupca. Desno je naveo političke afere i ponašanje elita, dok je lijeva bila posvećena prirodnim katastrofama, a cilj je bio pronaći neku korelaciju između prvih i drugih.
Kršćanska revolucija
U prvom stoljeću naše ere pojavilo se kršćanstvo postavljajući postojanje jednog, muškog, udaljenog boga. To je bio veliki raskid s grčkim i rimskim panteizmom.
Ali prava novina koju je uvelo kršćanstvo bilo je stvaranje skupa pozitivnih moralnih vrijednosti. Panteizam se temeljio isključivo na ritualima, judaizam je prikazivao Boga koji prikazuje negativne moralne vrijednosti: ljubomoru, ljutnju, ucjenu, ubojstvo... Novi zavjet, s druge strane, prenosi moralne vrijednosti koje su gotovo suprotne starom zavjetu (judaistička Biblija): tolerancija, poštenje, poniznost, strpljivost, suosjećanje, dobrota, milosrđe i iznad svega ljubav. To je možda najbolje ilustrirano u prekrasnom i nadahnjujućem pismu sv. Pavla Korinćanima o ljubavi:
Ako jezike ljudske i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao mjed, koja ječi, ili cimbal, koji zveči. I ako imam dar proročanstva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru, da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam. I kad bih razdao sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje, da se spali, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi.Za razliku od Starog zavjeta, Novi zavjet nije toliko o Bogu koliko o mitskom heroju, novom arhetipskom religijskom heroju: 'Isusu Kristu, Sinu Božjem', koji pokazuje milosrđe, suosjećanje, ljubav, inteligenciju, hrabrost. To su moralne osobine koje će utjecati na zapadni svijet u sljedeća dva tisućljeća.
Ljubav je strpljiva, ljubav je draga. Ne zavidi, ne hvali se, ne ponosi se. Ne obeščašćuje druge, nije sebična, ne naljuti se lako, ne vodi evidenciju o nepravdama. Ljubav ne uživa u zlu nego se raduje istini. Uvijek štiti, uvijek vjeruje, uvijek se nada, uvijek ustraje.
Ljubav nikad ne prestaje. Ali gdje postoje proročanstva, ona će prestati; gdje su jezici, oni će se stišati; gdje ima znanja, ono će proći. Jer djelomično znamo i dijelom prorokujemo, ali kad dođe potpunost, ono što je djelomično nestaje. Kad sam bio dijete, pričao sam kao dijete, razmišljao kao dijete, rasuđivao kao dijete. Kad sam postao muškarac, ostavio sam puteve djetinjstva iza sebe. Za sada vidimo samo odraz kao u zrcalu; onda ćemo se vidjeti licem u lice. Sad dijelom znam; tada ću znati potpuno, kao što sam potpuno poznat.
A sada ostaje ovo troje: vjera, nada i ljubav. Ali najveća od njih je ljubav.
Sveti Pavao, 1. Korinćanima 13,4-7
Ovo je bio snažan motiv jer većinu ljudi emocionalno privlače heroji. Prema C.G. Jungu, junak je jedan od dvanaest najosnovnijih arhetipova. Ljudi imaju tu duboku potrebu oponašati, imitirati i identificirati se s uzorom.
Dajte im dobar model i na kraju će oponašati te pozitivne osobine. Dajte im zao model i na kraju će oponašati zle osobine.
Kod kršćanstva nije samo strah od Božjeg gnjeva poticao vjernike na dobro ponašanje, već i želja za oponašanjem pozitivnog uzora koji je bio mitski lik Isusa Krista. Strah od pakla, strah od nesreća su bili prisutni, ali to više nisu bili jedini motivatori. Uveden je novi osnažujući izvor inspiracije.
Kršćanstvo je nadahnulo živote većine, ako ne i svih, pripadnika zapadne civilizacije. Ta je vladavina trajala do 17. stoljeća.
Nihilističke revolucije prosvjetiteljstva
Za razliku od imanentnih religija, za Katoličku crkvu ljudska bića su bila odvojena od Boga. Ljudi su živjeli u materijalnom svijetu kojim su vladali prirodni zakoni dok je udaljeni transcendentni bog intervenirao u materijalnom svijetu čineći čuda i nadnaravne podvige. Doduše, kršćanskoj crkvi je trebalo neko vrijeme da prihvati te prirodne zakone, pa su čak i znanstvenici poput Giordana Bruna (koji je također bio dominikanski fratar) spaljeni na lomači dijelom zbog predlaganja novih (i točnih) znanstvenih teorija.
No na kraju je prihvaćanje od strane krščanske crkve da ljudskim područjem upravljaju isključivo prirodni zakoni postavilo temelje za ekspanzivni znanstveni napredak koji se dogodio tijekom renesanse. Zadatak znanosti bio je otkriti te prirodne zakone. Dakle, nakon 'srednjovjekovnog mračnog doba' nastupilo je razdoblje 'prosvjetljenja', ili su nas barem naveli da tako mislimo:
Možete, s određenom vjerodostojnošću, renesansu prikazati mračnijom od srednjeg vijeka. Machiavelli, Medici i Borgias dugo su se smatrali grijehom inkarniranim u odvratnim oblicima. Uzimajući u obzir svo pretjerivanje i izvrtanje istine, renesansa nije bila zlatno doba, a drame strave su nešto više od noćnih mora luđaka.Izravna primjena prosvjetiteljske filozofije dogodit će se tek kasnije s valom revolucija koje su zahvatile Europu (Engleska 1642., Francuska 1789., Rusija 1917.).
Potter, M., 'Povijest, III Renesansa', Lectures on the Harvard Classics. Harvardski klasici, 1909. - 14
Rezultat tih revolucija bio je uništenje aristokracije, čija su moć i privilegije prenijete na novu i daleko podliju elitu (bankare i buržoaziju).
Još temeljnija posljedica bilo je uništenje svećenstva. Na primjer, tijekom Francuske revolucije svećenici su bili prisiljeni na recidiv, tisuće redovnika su ubijeni, časne sestre silovane, crkve spaljene. Takva su zlodjela počinjena pod plemenitom zastavom 'slobode, jednakosti i bratstva'.
Među ciljanim skupinama (aristokrati, srednja klasa, radnici, seljaci) svećenstvo je pretrpjelo proporcionalno najveći gubitak tijekom onoga što je postalo poznato kao 'teror', prikladnog naziva za razdoblje povijesti u kojem je ubijeno oko 100.000 ljudi.
Ovo razdoblje označilo je kraj starog svijeta prožetog tradicionalnim vrijednostima: obitelji, zajednicom, religijom, umjetnošću i rođenjem hrabrog novog svijeta kojim vladaju nihilizam, materijalizam i individualizam. Razum je postao nova religija:
Kao što sunce zamjenjuje zemlju kao središte našeg kozmosa u Kopernikovom kozmološkom sustavu, tako i samo čovječanstvo zamjenjuje Boga u središtu svijesti čovječanstva u Prosvjetiteljstvu.S hegemonijom razuma stvari su postale još gore jer nije preostalo ništa osim razuma. Nestale su moralne vrijednosti (dobro i zlo, vrline i grijesi) ili osjećaji poput vjere ili nade, a izbrisana je transcendencija (entiteti i principi koji su viši od ljudskih bića). Čovjek se, u svojoj cjelini, sada smatrao biokemijskim strojem bez duha. Ovo je bio početak ere generaliziranog ludila:
'Prosvjetiteljstvo', Stanford Encyclopedia of Philosophy, 20. kolovoza 2010.
Luđak nije čovjek koji je izgubio razum. Luđak je čovjek koji je izgubio sve osim razumaNo, da bi se pojedinci obratili u novi, ateistički, znanstveni kult, elite su morale, barem nakratko, dokazati njegove zasluge. U isto vrijeme je 19. stoljeće obilježeno brojnim tehnološkim otkrićima, ubrzanjem materijalnog napretka, znanstvenim otkrićima i širokom distribucijom znanja. To je bilo dovoljno da se održi iluzija trajnog napretka i da u ovaj novi materijalistički kult upiše i posljednje skeptike.
Chesterton, Pravoslavlje
Dobra doza te rane propagande također je bila neophodna da se preoblikuju oni umovi koji su još uvijek bili duboko vezani za religiju.
U starom svijetu svećenstvo se bavilo sa mnogo više od duhovnih stvari, bilo je zaduženo za bolnice, sirotišta i dijeljenje besplatne hrane siromašnima. Također su upravljali školama diljem cijele zemlje. Većina tih društvenih dostignuća uništena je prosvjetiteljskim revolucijama.
Ali revolucionari su bili dovoljno pametni da zadrže škole. Svjetovna vlast koja je preuzela kontrolu nad obrazovnim sustavom dala im je mogućnost da mijenjaju sadržaj nastave i promoviraju svoju ateističku, nihilističku paradigmu.
Službena povijest tvrdi da je sekularizam stvorio besplatno školovanje. To nije istina. Sekularizam je stvorio obvezno školovanje kako bi mozak svakog pojedinog djeteta bio ispunjen istom propagandom. Prava motivacija nije bila poučavanje masa, već uklanjanje svih preostalih dijelova religioznosti iz ljudskih srca.
Novo zlatno tele
U prvim verzijama Opće deklaracije o ljudskim pravima, Bibliji nihilističkih revolucionara, može se pronaći riječ 'sveto', što je prilično paradoksalno za takav klerikalni dokument. Nalazimo ju jednom, a vezana je uz riječ 'imovina'. Ova je fraza još uvijek bila prisutna u službenoj verziji iz 1848.:
Vlasništvo je nepovredivo i sveto pravoDoista je to bio početak ere kapitalista i međunarodnih bankara. Sveto vlasništvo označilo je i početak materijalizma i konzumerizma.
UDHR - članak 17 (verzija iz 1848.)
Dok je religija bila u procesu iskorijenjivanja, nova vjera se usađivala u naše umove. Zlatno tele se vratilo u Babilon. Pojedinci su dobili novog idola, beskrajnu potragu za trenutnim zadovoljstvom, iluzornu potragu za užitkom, gdje pojedinac sveden na hedonističkog roba trči za obećanom srećom koja mu stalno izmiče između prstiju:
Traženjem zadovoljstva izgubio je glavni užitak, jer je glavni užitak iznenađenje.Chesterton je možda bio puno bliže istini nego što je mislio. Nedavne studije temeljene na magnetskoj rezonanciji (MRI) koje mjere moždanu aktivnost kao odgovor na ugodne podražaje otkrile su da je nucleus accumbens — regija poznata kao centar za užitak mozga — reagirala mnogo snažnije kada je događaj bio neočekivan. To znači da našem centru za užitak doista odgovaraju neočekivane stvari.
JK Chesterton, Pravoslavlje
Seks, zabava, sport, hrana i konzumacija različiti su oblici istih droga. Očekivani užitak je ova droga, prolazna i koja dolazi uz sve veću cijenu. Doze se moraju povećati kako bi se postigao isti učinak. Nakon nekog vremena, dodatna doza niti ne pruža užitak, već samo nakratko skriva bol, prazninu i polagano propadanje duše. Otuda sve veći broj pretilih ljudi, devijantnih seksualnih zlotvora, ovisnika o drogama, adrenalinskih ovisnika o 'ekstremnim sportovima', hardcore gamera i TV ovisnika.
Uništavanje znanja
Do 1960-ih, misija je bila praktički ispunjena; Kršćanstvo je bilo oslabljeno do krajnosti. Otprilike u to vrijeme počelo je i uništavanje obrazovanja. Znanost i tehničko znanje su se neko vrijeme promovirali kako bi istisnuli religije. Sada kada su religije bile praktički mrtve, znanost i znanje konačno su mogli biti uništeni.
Obrazovani umovi, čak i ako više nisu religiozni, imaju kritičko mišljenje, analitičke vještine, znanje. Oni su u stanju vidjeti laži psihopatskih elita i suprotstaviti im se.
Zato se, desetljećima za desetljećima, namjerno snižavala razina obrazovanja, stvarajući nove generacije pojedinaca koji su veći neznalice od prethodnih. Naravno, ovo zaglupljivanje nije bio otvoren potez; sve se to radilo pod krinkom 'jednakosti'. Novi obrazovni programi omogućili bi za 80% tinejdžera da steknu srednjoškolsku diplomu, dok bi ih više od 50% stiglo do fakulteta.
Tko bi mogao prigovoriti protiv tako velikog 'napretka'? Ne bi li bilo divno živjeti u svijetu u kojem bi svaki pojedinac (bez obzira na njegove vještine i motivaciju) imao doktorat? Možda to nije baš tako divno ako taj doktorat više ne znači ništa?
Jeste li znali da je prema izvješću Nacionalnog instituta za pismenost iz 2011., nevjerovatnih 47% odraslih u Detroitu, Michigan, su "funkcionalno nepismeni"? Nažalost, Detroit nije izolirani slučaj. Tijekom razdoblja od jedanaest godina [1992.-2003.], stručnost svih otprilike 37 milijuna diplomiranih studenata [u SAD-u] naglo je opala.
U srednjem vijeku, neuki kršćanin je barem imao moralni kompas, osjećaj za dobro i loše, poštovanje prema svom svijetu i svojim bližnjima, gdje su oboje bili stvoreni od Boga. U 19. stoljeću, obrazovan ateist imao je intelektualne vještine i sposobnost razumijevanja stvarnosti koja ga okružuje. Ali danas su ljudska bića svedena na stanje neukih ateista, koji nemaju ni znanje ni duhovnost, dva temeljna stupa na kojima se može graditi zdrav identitet.
Podjela i demoniziranje religija
Unatoč stoljeća napastvovanja, osjećaj vjerskog pripadanja je još uvijek opstao na nekim mjestima. To je svakako zbog činjenice da je religioznost usađena u samu srž ljudske duše. A ti posljednji ostaci religije (posebno unutar islama i kršćanstva) rješavali su se pomoću podjela.
Elite su promicale dva suprotna oblika religioznosti, od kojih nijedan nije bio umjereni, duhovni. S jedne strane, sekularizirane religije - neka vrsta bezalkoholnog piva - je religija koja je toliko izbrisana od svojih temeljnih zapovijedi da više nije religija.
S druge strane, ekstremističke religije - poput fundamentalističkih kršćanskih ili radikalnih vehabijskih pokreta - koje su toliko doslovne, tako prozelitske, toliko netolerantne da su lišene bilo koje pozitivne značajke tradicionalnih religija.
U međuvremenu su tradicionalni oblici religija demonizirani. Islam opet i iznova vrijeđaju mainstream mediji (vidi na primjer sliku desno) pod krinkom 'slobode govora', a muslimane prikazuju kao teroriste (nema veze što su ti navodni muslimanski teroristi toliko retardirani da sve što rade je to da ubijaju druge muslimane).
Tradicionalno kršćanstvo je imalo sličan tretman. Primjerice, 2013. godine aktivistice radikalne feminističke skupine Femen upale su u crkvu u Parizu. Bile su u toplesu, simulirale pobačaj i mokrile pred oltarom (navodno, sve to u ime 'slobode govora' i 'prava na svetogrđe').
Da vam dam ideju o podršci koje su države dale takvoj organizaciji, Inna Ševčenko, ukrajinska čelnica Femena u Francuskoj, dobila je vizu kao politička izbjeglica u roku od 7 mjeseci, a francusku putovnicu 9 mjeseci kasnije. U međuvremenu, njihov ured u Parizu besplatno osigurava gradska vijećnica.
Usuditi se isticati da takvi postupci nemaju veze sa slobodom govora, da su, zapravo, čista mržnja i provokacija, dovodi do toga da vas se proziva reakcionarom, puritanom, tradicionalistom, dok se Femen prikazuje kao progresivna, neustrašiva, itd.
Dok smo na toj temi, ne zaboravimo spomenuti nezaboravni "Piss Christ", raspelo potopljeno u čašu urina, prodano za 15.000 dolara. Kao da to nije bilo dovoljno, ovo veliko umjetničko djelo bilo je dobitnik nagrade za suvremenu umjetnost i dobilo je 5000 dolara od poreznih obveznika 1986. godine.
Na sličan način, mediji u više navrata prikazuju kršćansko svećenstvo kao jazbinu pedofila. U modernim medijima, za katoličke svećenike je daleko najvjeća mogućnost da budu umiješani u optužbe za zlostavljanje . No, u stvarnom životu, pedofili su mnogo vjerojatnije učitelji, dadilje ili obiteljski prijatelji.
Jeste li se ikada zapitali zašto se 90% slučajeva pedofilije, koje opširno prezentiraju mediji, odnose na svećenike, dok se u svjedočenjima preživjelih iz pedofilskog lanca uglavnom spominju pripadnici elite koji, usput rečeno, kontroliraju te iste medije koji svećenike izjednačavaju s pedofilijom?
Snaga vanjskih utjecaja
Sada imamo bolju viziju kako su naša 'moderna' uvjerenja i norme evoluirali tijekom vremena. Kada se stave jedan pored drugog, kontrast je upečatljiv. Iz kulturnog okruženja definiranog religioznošću, odgovornošću i zajedništvom, prešli smo na skup normi koje su suprotne: materijalizam, nihilizam, individualizam.
Prešli smo iz svijeta kojim dominiraju svećenici koji su propovijedali poniznost, poštenje i ljubav, u svijet u kojem mediji promiču mržnju, strah i konzumerizam.
Nedavni novinski članak upečatljivo ilustrira ovu inverziju vrijednosti. Prije nekoliko tjedana, fancuskoj muslimanskoj učenici zabranjeno je pohađanje škole jer je nosila predugačku suknju. Osim očitog muslimanskog žrtvenog jarca, ne možemo ne uvidjeti radikalnu promjenu normi.
U prošlosti su bile zabranjene kratke suknje. No, s 'revolucijom' 60-ih, koja je bila nešto više od početka ere seksualnog promiskuiteta i zlouporabe droga, kratke suknje su postale moda.
No, je li ovaj preokret normi i vrijednosti doista važan? Utječu li doista na nas društvene norme? Slobodni smo ih prihvatiti ili ne, zar ne?
Svi znamo za one slučajeve jednojajčanih blizanaca koji su bili razdvojeni pri rođenju, ali su pokazali zapanjujuće sličnosti u ponašanju. Pa je li važna samo priroda ili i odgoj igra ulogu?
Društveni eksperiment pod nazivom Ashov eksperiment sukladnosti daje nam ideju o ogromnom utjecaju našeg društvenog okruženja na način na koji razmišljamo i na koji se ponašamo.
U eksperimentu su učenicima postavljana vrlo jednostavna pitanja. U kontrolnoj skupini, oni koji nisu bili izloženi pritisku vršnjaka, svi su dali točne odgovore.
Rezultati za ostale skupine bili su zanimljivi; kada su okruženi ljudima koji daju netočan odgovor, preko jedne trećine ispitanika također je iznijelo netočno mišljenje.
Najmanje 75% ispitanika dalo je pogrešan odgovor na barem jedno pitanje, iako je eksperimentalna pogreška mogla utjecati na ovu brojku. Stoga nije bilo sumnje da pritisak vršnjaka doprinosi konformizmu.
Važno je istaknuti da smo mi ljudi društvena bića. Tisućljećima je naš opstanak ovisio o našoj pripadnosti skupini (plemenu/klanu/selu). Biti odbačen i osuđen živjeti sam u divljini bila je smrtna kazna. Ova snažna želja za konformacijom i pripadanjem se nije promijenila. Da bismo pripadali, moramo se prilagoditi skupu pravila, normi, figura autoriteta i uvjerenja koji definiraju identitet naše grupe/društva.
Ashov eksperiment ilustrira utjecaj koji vrše naši vršnjaci, ali kada se tu uvedu autoriteti poput policajaca, novinara ili političara, prisila na konformiranje se povećava. Upravo je to pokazao Milgramov eksperiment, koji je pokazao utjecaj autoriteta (u ovom slučaju znanstvenika) na pojedince.
U ovom eksperimentu, ispitanicima je rečeno da daju električni šok 'učeniku' prema uputama 'učitelja'. Ispitanici su sjedili ispred kutije s električnim prekidačima. Prekidači su prikazivali napon koji se isporučuje uz tekstualni opis razine boli u rasponu od 'blage' do 'iznimno jake', što je kulminiralo sa 'XXX'. U izvornom eksperimentu, ispitanik nije mogao vidjeti 'žrtvu', ali ju je mogao čuti.
Milgram je mislio da će njih manje od 1% dati najveći udar (450 volti). Rezultati su bili daleko od njegovih predviđanja (vidi grafikon desno).
100% ispitanika bilo je spremno poslati napon do 135 volti (točka u kojoj 'učenik' traži da bude pušten) kroz nekoga koga nisu poznavali. 80% ih je bilo spremno ići na 285 volti (u tom trenutku 'učenik' ispušta mučne krikove). Više od 62% bilo je spremno primijeniti punih 450 volti, unatoč vriscima i naljepnicama na stroju na kojima je pisalo 'ozbiljna opasnost' i 'XXX'!
Ali što ako ste svjesni manipulacije? Što ako znate da se na vas pokušava utjecati? Primjer za to je oglašavanje. Ako ne obraćamo pažnju na reklame, ili ako znamo što namjeravaju, onda to neće utjecati na naše ponašanje, zar ne?
Nažalost, to nije slučaj, jer reklame zaobilaze naš intelektualni centar. Izravno se obraćaju našem emocionalnom centru. Smisao oglasa nije tvrditi da je ovaj automobil brži ili da onaj deterdžent pere bolje, čak i ako to izričito stoji u poruci. Poanta je da proizvod povežete s pozitivnim emocijama, zato su pored auta lijepe žene i slatka beba je pored kutije deterdženta, dok u pozadini svira lijepa glazba.
I djeluje. Djeluje tako dobro da studije pokazuju da će vas oglasi s pozitivnim asocijacijama natjerati da odaberete proizvod za koji savršeno dobro znate da je inferioran u odnosu na konkurenciju. Nesvjesne emocionalne asocijacije jače su od zdravih intelektualnih argumenata. Osobno sam to doživio kad smo moj brat i ja prošli pored natpisa s reklamnim panoom za pivo Budweiser, gdje je boca imala metalni čep okrenut naopako da izgleda kao kruna i slogan je glasio "Kralj piva". Dok smo prolazili, moj brat je to komentirao, rekavši: "Zar oni stvarno misle da to na nekoga utječe?!". Nakon 30-ak minuta našli smo se u baru. Pitao sam brata što bi želio, on je oklijevao na trenutak, a onda je rekao: "Ja ću Budweiser". Nisam mu ništa rekao.
Učinci religioznosti
Imaju li religije sličan učinak? Je li dovoljno reći nekome da bude dobar pa da on i bude dobar? Na primjer, čini li suosjećanje koje se promiče u propovijedima, vjerskoj umjetnosti ili Novom zavjetu kršćana suosjećajnijim?
Zapravo je utjecaj religija na osjećaje i ponašanje ljudi opširno proučavan. Izvrstan rad pod naslovom 'Religijsko oblikovanje osjećaja' sažima rezultate dobivene u ovom polju istraživanja.
A odgovor je da, vrijednosti i osjećaji koje nosi religija, imaju, naravno, veliki utjecaj na to kako se vjernik želi osjećati (željeno/idealno stanje), ali i (iako u manjoj mjeri) na to kako se vjernik zapravo osjeća (stvarno stanje):
dok kulturne ideje i prakse oblikuju kako se ljudi zapravo osjećaju, one još više oblikuju kako se ljudi žele osjećati.Religioznost ne utječe samo na osobne osjećaje (sreću, optimizam), već i na način na koji se ljudi osjećaju prema drugima (pro-socijalne emocije).
Istraživači su počeli ispitivati povećava li angažman u određenim religijskim praksama iskustvo pro-socijalnih emocija. Iako je na ovom području potrebno mnogo više rada, nekoliko studija povezuje praksu meditacije s povećanom empatijom (Lutz, Brefczynski-Lewis, Johnstone i Davidson, 2008.; Shapiro, Schwartz i Bonner, 1998.), društvenom povezanošću (Hutcherson, Seppala, & Gross, 2008.), te nadom i optimizmom za drugoga.Problem s većinom tih studija je taj što se temelje na samoizvještavanju ili izvješćivanju kolega. Dakle, postoji li promjena samo u percipiranim osjećajima ili postoji promjena u stvarnim osjećajima? Prema studijama koje se temelje na nepristranim fiziološkim mjerama, čini se da je potonje istinito:
Iako većina studija o religiji i dobrobiti u korištenju mjera samoprocjene, koje su osjetljive na različite predrasude (npr. društvena poželjnost), nekoliko ih je koristilo fiziološke mjere za prevladavanje ovog ograničenja. Na primjer, u nedavno objavljenoj studiji (lnzlicht & Tullett, 2010.), autori su ispitali razine obrambenog uzbuđenja kao odgovor na pogrešku korištenjem potencijala povezanih s događajima (ERP). Otkrili su da kada su kršćanski vjernici bili izloženi vjerskim ikonama, pokazali su manje obrambeno uzbuđenje kada su pogriješili od nevjernika. Ova otkrića sugeriraju da su vjernici, kada razmišljaju o svojoj vjeri, manje tjeskobni tijekom prijetnji od nevjernika. Druge studije koje koriste fiziološke mjere sugeriraju da ljudi koji su bili podvrgnuti intervencijama meditacije pokazuju neuralne promjene povezane s povećanim iskustvom pozitivnih emocija povezanih s pristupom u usporedbi s kontrolama na listi čekanja (Davidson i sur., 2003.). Ove studije sugeriraju da čak i kada se procijene fiziološkim mjerama, vjerska praksa može promicati dobrobit.Jedna studija, koju je 2008. provelo Sveučilište Oxford, temeljila se na fiziološkim mjerama boli. Slike mozga volontera pokazale su da je kod vjernika dio mozga koji potiskuje reakcije na prijeteće situacije zasvijetlio kada im je prikazana slika Djevice Marije. Ista slika nije proizvela nikakav učinak među nevjernicima. Ukupna doživljena bol bila je 12% manja među vjernicima.
'Psihopatizacija' pojedinaca i društava
U ovom trenutku, čovjek se može zapitati zašto su religije tako temeljito potkopane? Čemu takvi nemilosrdni napadi (korupcija iznutra, uništenje izvana) na prave religije? Ovdje dolazimo do srži ponerizacije: kontaminacija ljudi i društva psihopatskim osobinama.
Prave religije poštuju život, dok psihopati žele uništiti život. Religije uče da su drugi naša 'braća i sestre', dok psihopati druge smatraju objektima. Religije veličaju ljubav, dok psihopati podržavaju mržnju. Religije zagovaraju brak i vjernost, dok psihopati traže nasilan seks i dominaciju. Religije cijene poštenje, dok psihopati u pravilu lažu i varaju. Religije prenose koncepte općeg dobra i zla, dok je za psihopate ono što služi njihovim sebičnim interesima 'dobro', a ono što im se protivi je 'loše'.
Kao što možete vidjeti, vrijednosti koje prenosi većina tradicionalnih religija gotovo su dijametralno suprotne psihopatskim 'vrijednostima'. Budući da nas psihopati žele pokoriti i nametnuti nam svoju devijantnu viziju svijeta (to je temeljno obilježje ponerizacije), religijska načela glavna su prepreka tom procesu subverzije. Religije nam pružaju moralne reference koje nam pomažu oduprijeti se ponerizaciji našeg uma i društva.
Zato nas psihopati žele "osloboditi" religioznih osjećaja.
Nije iznenađujuće da čelnici koji se istinski bore protiv dominacije nihilističkog carstva podržavaju tradicionalne religije, poput Chaveza koji hvali revolucionarnog Krista, poput Putina koji podržava pravoslavnu crkvu ili pape Franje koji hvali Putinove napore za mir.
Danas oni ljudi koji još uvijek podržavaju ili zastupaju tradicionalne vrijednosti - obitelj, zajednicu, vjeru, istinske herojske vođe, kraljevske obitelji - mogu vidjeti da je njihov svijet na rubu uništenja.
Zato se, unatoč brojnim različitostima, sve više udružuju pod istim barjakom kako bi obranili ono malo što je ostalo od onoga što nas još uvijek čini ljudima.
Ne bi se trebali zavaravati; ovo je borba za naše vlastite duše. To je ono što psihopati u konačnici žele. Ali vukovi nose ovčju kožu. Njihovi podli ciljevi skriveni su iza politički korektne glazure, orvelovskog novlanga ('novogovora') koji pokušava učiniti crno bijelim, i obratno:
"To nije uništavanje religija, to je samo sekularizam. Ne radi se o uništavanju obitelj, radi se o braku za sve. Ne radi se o pro-cionizmu, nego o anti-rasizmu. Ne radi se o uništavanju ljepote, nego o modernoj umjetnosti. Ne radi se o vrijeđanju religija, nego o slobodi govora. Ne radi se o uništavanju identiteta, to je rodna teorija."
Put u pakao popločan je dobrim namjerama. Čovjek mora uvidjeti kroz laži, propagandu, izopačene riječi kako bi izabrao pravi put.
Naše uspostavljene vlasti nam izravno ne zapovijedaju da budemo pohlepni, uplašeni, individualisti ili materijalisti. Koriste novlang, gore spomenuti, ili posredno usađuju takve emocije.
The false-flag terror operations are a case in point, particularly in the US, where mass shootings have become almost traditional. The implicit message is rather clear: "be afraid, you need us, because you can be killed any time." Now shootings even happen in ultra-secure military bases, like Fort Hood in 2009 (you can be killed anywhere, even in the safest places). And shootings also frequently happen in schools, like in Sandy Hook (if the terror of being shot dead is not enough, now the threat is to shoot your children).
Terorističke operacije pod lažnom zastavom su pravi primjer, posebice u SAD-u, gdje je masovna pucnjava postala gotovo tradicionalna. Implicitna poruka je prilično jasna: "boj se, trebaš nas, jer možeš poginuti bilo kada." Sada se pucnjave događaju čak i u ultra-sigurnim vojnim bazama, kao što je to bilo u Fort Hoodu 2009. (možete biti ubijeni bilo gdje, čak i na najsigurnijim mjestima). A pucnjave se često događaju i u školama, kao u Sandy Hooku (ako strah da vi sami budete upucani nije dovoljan, sada je prijetnja da vaša djeca budu upucana).
Religioznost i povezanost čovjeka i kozmosa
Jedan od najopsežnijih i znanstveno najispravnijih pokusa psihokineze proveli su dr. Robert Jahn, dekan Fakulteta za inženjerstvo i primijenjene znanosti na Princetonu, i Brenda Dunne, razvojna psihologinja sa Sveučilišta u Chicagu.
Ovo istraživanje je jedno od rijetkih 'parapsiholoških' studija koje je priznala istaknuta znanstvena organizacija, Nacionalno istraživačko vijeće SAD-a, koje je zaključilo da je eksperiment bio rigorozan i da se njegovi rezultati ne mogu slučajno objasniti.
Tijekom 12-godišnjeg razdoblja, Jahn i Dunne proveli su gotovo 2,5 milijuna ispitivanja u kojem bi sudionici koji su sjedili ispred pažljivo konfiguriranog Generatora slučajnih događaja (eng. Random Event Generator - REG) najprije pokušali 'natjerati' da stroj proizvede više 1 od 0, zatim obrnuto, a zatim pokušati ne utjecati na stroj ni na koji način.
Jahn i Dunne pronašli su kumulirano odstupanje koje je bilo statistički vrlo značajno, jer su rezultati prikupljeni iz milijuna pokusa, s desecima korelirajućih eksperimenata. Šanse da se ti rezultati proizvedu slučajno su jedan naprama trilijun.
Jedan skup eksperimenata koje su proveli Jahn i Dunne nazvan je ArtReg; istraživački tim je pretpostavio da će različite slike prikazane subjektima modulirati način na koji utječu na REG. Sveukupno su svojim ispitanicima predstavili 24 različite slike.
ArtReg nije uspio postići značajne ukupne rezultate, ali kada su pomnije pogledali rezultate, otkrili su da je 7 od 24 slike dalo pozitivne REG rezultate. Te su slike bile arhetipske, ritualne ili religiozne.
Umjesto da se usredotoči na pojedince, Robert D. Nelson je testirao učinak cijelih gomila i mjesta na 'slučajne' događaje. U tu svrhu je donio prijenosni REG na svakakve vrste okupljanja (stand-up komedije, koncerti, kazališna događanja).
Tijekom napjeva, molitva i meditacija koje su se izvodile na svetim mjestima, uočio je odstupanja daleko veća od bilo koje druge obične PEAR studije.
Daljnjim proučavanjem ovog fenomena otkrio je da su i sveta mjesta (čak i bez ikakve aktivnosti) i napjevi (čak i kad su izvođeni na svjetovnim mjestima) vršili utjecaj. No, zanimljivo, utjecaj je bio maksimalan kada su aktivnost (ceremonija s napjevima) i mjesto (sveto mjesto) bili spojeni zajedno, kao da su djelovali na sinergijski način.
U mom članku o rodnoj teoriji, spomenuo sam zanimljivu podudarnost: dok su istospolni parovi imali najmanji utjecaj na generatore slučajnih događaja, homoseksualnost se sve više promicala u zapadnim društvima. U međuvremenu se religije, za čije se značajke poput ikona, svetih mjesta, napjeva i okupljanja čini da povećavaju utjecaj ljudi na slučajne događaje, potkopavaju.
Negativna pristranost protiv kršćanstva?
Razgovarao sam o ovoj temi s nekim prijateljima. Nekoliko puta me iznenadila gotovo automatska negativna reakcija na religije. Zar nam nisu rekli da je posljednjih 2000 godina judeo-kršćanske kulture oblikovalo naše umove? Ne bismo li stoga trebali očekivati pozitivnu pristranost prema religijama?
Problem je u tome što je vladavina kršćanstva završila prije 200 godina. Od tada su se stvari dramatično promijenile.
Pogledajmo prikaz kršćanstva u medijima: kršćani u sapunicama obično su prikazani kao slabi, glupi ili fanatični. Ljudi koji se protive pobačaju prikazani su kao teroristi. Vatikan je predstavljen kao središte svjetske zavjere. Svećenici se obično spominju u kontekstu slučajeva pedofilije, Pape se prikazuju kao ludi, jedine povijesne značajke kršćanstva su križarski ratovi i inkvizicija, a kršćanski pogled na prapovijest sažet je u Adamu i Evi, ili čak Isusu Kristu koji živi s dinosaurima.
Suvremeni mediji prikazuju negativnu pristranost prema religijama, uključujući kršćanstvo. No, ima li ta negativna pristranost ikakvog utjecaja na naše percepcije?
Dok su studije negativne pristranosti prema manjinama poput homoseksualaca ili crnaca naširoko publicirane, malo se spominje antikršćanska pristranost.
Takve studije ipak postoje, a njihovi su rezultati prilično jasni. Neka istraživanja (Gartner, 1986.; Lewis i Lewis, 1985.; O'Connor & Vandenberg, 2005.), temeljena na samoizvještavanju, pokazala su negativnu pristranost prema kršćanima, unatoč društvenoj poželjnosti (društvene norme obeshrabruju predrasude prema kulturnim skupinama pa su subjekti skloni skrivati svoje negativne predrasude u samoprocjenama).
Još zanimljivija je studija pod nazivom 'Pristranost psihologa u implicitnom odgovoru na religijski različite ciljeve onih koji nisu pacijenti i eksplicitnom odgovoru na religijski različite pacijente', koja se, za razliku od većine drugih studija, temeljila na automatskim stavovima koji su se aktivirali spontano - to jest, bez sposobnosti sudionika da koristi reaktivne i cenzurirajuće procese da ih ublaži.
Oko 400 psihologa zamoljeno je da procijene psihička stanja različitih pacijenata. Studija je dala dijagnozu religioznih pacijenata kao mentalno bolesnijih od njihovih nereligioznih pandana.
Ova negativna pristranost je još upečatljivija kada shvatimo da literatura ne podržava korelaciju između religioznosti i lošeg mentalnog zdravlja. Naprotiv, religioznost je povezana s nižim razinama depresije (Smith, McCullough, & Poll, 2003.) i tjeskobe (Bergin, Masters i Richards, 1987.), suočavanja s kroničnom boli (vidi Rippentrop, 2005.) i nastojanja za rehabilitaciju (Kilpatrick & McCullough, 1999.).
Zaključak
Naravno, kao i sve druge organizacije, religije su ubijale i mučile ljude. Vrh svake moćne organizacije neizbježno je poneriziran.
Inkvizicija je jedan od dokaza okrutnosti Crkve. Ali ju treba staviti u perspektivu. Prema nedavnim istraživanjima, samo 1% od 125 000 ljudi kojima su crkveni sudovi sudili kao osumnjičenim hereticima u Španjolskoj su pogubljeni; odnosno 1.250 ljudi. I ne zaboravimo da se inkvizicija protezala u rasponu od pet stoljeća.
Kakve su te brojke u usporedbi s milijunima života žrtvovanih na oltaru komunizma, kapitalizma ili imperijalizma? Trebamo li počupati žito sa kukoljem? Budući da je i Crkva, kao i svaka druga organizacija, ponerizirana, trebamo li odbaciti sve kršćanske vrijednosti ili ih zamijeniti gorima?
Te su katastrofe vođene u ime kršćanstva, ali nisu imale nikakve veze s tradicionalnim kršćanskim vrijednostima, isto kao što se danas čitave zemlje uništavaju u ime demokracije ili slobode, dok ta dva koncepta nemaju nikakve veze s imperijalnom pljačkom.
Ni 'tradicionalne kršćanske vrijednosti' nisu savršene. Komentatori su spomenuli pretjeranu pokornost ('voli svoga neprijatelja', 'okreni drugi obraz') i krivnju ('iskonski grijeh'). No, usprkos svim svojim nesavršenostima i korupciji kojoj su bile podvrgnute, tradicionalne religije i dalje nose neke važne vrijednosti: solidarnost, milosrđe, zajedništvo, ljubav. U tom su smislu materijalističke, individualističke vrijednosti koje su ukucane u naše umove daleko su gore od religioznih koje su im prethodile.
U idealnom svijetu, prihvatili bismo objektivnu znanost i istinsku duhovnost. Ali više nismo u Kansasu; u današnjem svijetu nemamo ni jedno ni drugo.
Komentar: "Više nismo u Kansasu." To je fraza koja je počela značiti da smo iskoračili izvan onoga što se smatra normalnim; ušli smo u mjesto ili okolnost koja je nepoznata i neugodna; našli smo se u čudnoj situaciji. "Izvan normalnog, nepoznatog, neugodnog, čudnog..."
Kršćanstvo je, iako vrlo nesavršeno, imalo niz pozitivnih moralnih vrijednosti koje su poticale ljude da postanu bolji ljudi. Materijalizam koji dominira današnjim svijetom predlaže niz negativnih vrijednosti koje otkrivaju ono najgore u ljudima. To je jednostavno tako.
Što nije u redu s individualističkim životom? Ništa zapravo, ako su pojedinci uistinu zadovoljni svojim životnim stilom, budući da je sreća glavna pretpostavka ove 'vjere'. Ali jesu li uistinu sretni? Samoubojstva, depresije, konzumiranje lijekova za ublažavanje anksioznosti nikada nisu bila ovako visoki.
Značenje
Što je još važnije, čini se da glavna razlika između ta dva kulturna miljea kruži oko pojma značenja. Kroz perspektivu pakla i raja i mitskog uzora poput Isusa Krista koji pokazuje uzorno ponašanje, kršćanska načela davala su poticaj da budemo bolji, da se usvoje vrijednosti poput dobrote ili suosjećanja. Sama vjera u Boga poslužila je kao poticaj za postizanje većih stvari, za stvaranje, za materijalizaciju ljepote.
Nekoliko studija je otkrilo da ljudi daju veći prioritet ciljevima koji se smatraju "svetim" (Emmons, 2005b) i da posvećeni ciljevi stvaraju veću predanost, samopouzdanje i ulaganje vremena i energije nego neposvećeni ciljeviModerna nihilistička vjera ne daje takav smisao životu, gdje je zadovoljstvo jedina 'vrijednost', jedini cilj koji bismo trebali postići, poput hrčaka na divovskom kotaču.
Mahoney i dr., Implikacije teorije vrednovanja afekta 279, 2005.
Ako nema dobra i zla, koji je smisao razmišljanja, donošenja odluka ili napora, govorenja 'ne'? U svijetu lišenom nade, koji je smisao živjeti? U nihilističkom svijetu lišenom ljepote i transcendencije, gdje pojedinac može pronaći motivaciju za stvaranje, napredak, učenje i usavršavanje?
Društveni život
Crkva je pružala osjećaj zajedništva i solidarnosti s kolektivnim okupljanjima, zajedničkim uvjerenjima i običajima. Kršćanstvo je poticalo ljubav prema bližnjemu, tretirajući druge kao braću.
Materijalistička paradigma uništila je društvene veze. Iskorištavanjem radnika i prenaglašavanjem potrošnje, pojedinci su bili prisiljeni napustiti svoja sela, udaljiti se od svoje zajednice, obitelji i prijatelja. Većina ih je završila u tmurnim izoliranim stanovima u betonskim sivim gradovima u kojima nisu ni poznavali svoje susjede.
Kako možemo poznavati svoje susjede kada većinu vremena provodimo znojeći se za mizernu plaću, a onda nam mediji govore da se bojimo drugoga dok u svom 'slobodnom vremenu' gledamo vijesti? Čak i ako pobjegnemo od utjecaja izazivanja straha, što današnji ljudi mogu dijeliti jedni s drugima?
Individualizam je svaku osobu stavio u vlastiti balon, nesvjestan drugih, fokusiran isključivo na kratkoročnu osobnu korist, zadovoljstvo i užitak, doživljavajući drugog u najboljem slučaju kao stranca, u najgorem slučaju kao neprijatelja.
Ali izolacija dolazi s visokom cijenom. Kao što je pokazalo nedavno istraživanje provedeno među 1000 starijih osoba, ljubavni odnosi, a ne materijalni dobici, ključni su za zadovoljstvo. Osim toga, od 176 starijih osoba kojima je dijagnosticirana demencija, oni s manje društvenih veza pokazali su veći rizik.
Civilizacijsko naslijeđe
Pragmatičari obično tvrde da su važni samo rezultati. Ako pogledamo rezultate 'moderne civilizacije' u usporedbi s onim što je bilo prije, razlike su upečatljive. Zašto je 90% najvećih umjetnika, poput Leonarda, Michelangela, Mozarta, Beethovena ili Shakespearea, živjelo prije revolucija? Zašto su najveća umjetnička djela, kao što su katedrale, slike, rezbarije, glazba ili pjesme, nastali prije 18. stoljeća? Ako su ljudi tada bili takvi neuki porobljeni fanatici, kako su stvorili takva čuda?
Što je naslijeđe nihilističke materijalističke civilizacije? Zašto naša velika moderna civilizacija - uzor slobode, napretka i inteligencije - ostavlja za sobom samo ružne građevine, komadiće plastike, modernu umjetnost i površne 'bling' ekstravagancije? [eng. bling - skupa, razmetljiva odjeća, nakit i drugo; op.prev.]
Još jedna velika promjena uvedena putem nihilističkih revolucija izravno se odnosi na sam način na koji komuniciramo sa svijetom. Kršćanstvo je unijelo osjećaj čuđenja i zahvalnosti. Svijet i život bili su čudo, Božji dar. Poštovanje i strahopoštovanje prema stvaranju inspiriralo je ljude i navodilo ih da ga poštuju i oponašaju.
Za materijalista, svijet je dosadna stvar. Kozmos je divovski sat, život je niz biokemijskih reakcija. Stablo nije ništa drugo nego hrpa stanica koje proizvode klorofil. Materijalistima je svijet dosadan jer nisu svjesni njega i njegove prave prirode. Oni ne vide njegovu magiju, njen sklad. Izgubili su svaki osjećaj čuđenja, radoznalosti ili zahvalnosti. Oni svijet vide kao divovski supermarket, koji je ovdje da služi njihovoj želji za osobnim, trenutnim zadovoljstvom.
Život je religija. Životna iskustva čovjeka odražavaju u kakvoj vrsti interakcije se on nalazi s Bogom. Oni koji spavaju su oni koji nemaju nimalo vjere, u smislu svoje interakcije sa kreacijom. Neki ljudi misle da ovaj svijet postoji kako bi ga oni sputavali, ignorirali ili uništavali. Za takve pojedince će svi svjetovi prestati postojati. Oni će postati upravo ono što su i dali životu. Oni će postati samo san iz "prošlosti". Ljudi koji obraćaju strogu pozornost na objektivnu stvarnost sa svoje lijeve i desne strane, postat će stvarnost "Budućnosti".
Kasiopejci, 28.09.2002
Komentar: Slijedeći nastavak iz ove serije članaka je Postimperijalizam: Predložak za novi društveni poredak.
O podrijeklu kršćanstva i bilo kakvom vrijednosnom sustavu koji se zadržao nakon što su mu lišene mitološke značajke, čitatelji bi mogli uživati slušajući našu raspravu u radijskoj emisiji s autorom i biblijskim znanstvenikom dr. Robertom Priceom: