easter island rapa nui
© my LifeShow via FlickrNova studija također ukazuje na polinežanske ljude koji su naselili Rapa Nui pomiješani s autohtonim Južnoamerikancima stoljećima prije dolaska Europljana. Prevladavajući narativ o tome što se dogodilo ljudima Rapa Nuija može biti potpuno lažan.
Ubrzo nakon što su Europljani prvi put došli na udaljeni pacifički teritorij koji su zvali Uskršnji otok, pojavila se priča o ljudima koje su tamo zatekli. Prema priči, ljudi su iscrpili otočke resurse, što ih je odvelo u kanibalizam i ozbiljan kolaps populacije, koji se često naziva ekološkim samoubojstvom. Nova analiza DNK nekih od povijesnih stanovnika otoka govori sasvim drugačiju priču.

Koristeći radiokarbonsko datiranje i sekvenciranje genoma, istraživački tim, koji je uključivao J. Víctora Moreno-Mayara, genetičara sa Sveučilišta u Kopenhagenu, zaključio je da populacija Rapa Nuija, kako je otok sada poznat, nikada nije doživjela tako dramatičan pad. Tim je također pronašao neke iznenađujuće informacije o precima naroda Rapa Nui, što bi moglo imati veliki utjecaj na naše razumijevanje načina na koji se stanovništvo prije kolonizacije miješalo i međudjelovalo.

Prethodna arheološka istraživanja pokazala su da su Rapa Nui prvi naselili Polinezijci oko 1250. godine. Tijekom sljedećih pet stoljeća, potomci tih ljudi razvili su ono što je postalo poznato kao kultura Rapanui, koja je najpoznatija po visokim kipovima s kamenim licima poznatim kao Moai (da bude jasno, "Rapanui" se odnosi na ljude, dok se " Rapa Nui" odnosi na otok) .

Godinama je prevladavala teorija da su, kako je populacija otoka rasla, dosegnuvši vrhunac od oko 15.000, krčili šumu na otoku, što je dovelo do nestašice hrane. To je rezultiralo populacijom od samo 3.000 ljudi do dolaska Europljana. Posljednjih godina počeli su se skupljati dokazi da to nije bio slučaj, uključujući analizu alata koje su koristili Rapanui koji ukazuju na napredno društvo u vremenskom okviru navodnog kolapsa.


Nova analiza DNK, objavljena danas u časopisu Nature, daje dodatnu potporu rastućoj protupriči.

Rekonstruirali su genome koristeći uzorke iz 15 ljudskih ostataka, za koje radiokarbonsko datiranje sugerira da su od pojedinaca koji su vjerojatno živjeli prije 1860. Koristeći te podatke, mogli su zaključiti koliko su ljudi s Rapa Nuija bili blisko povezani kroz vrijeme. Iako je došlo do malog smanjenja stanovništva u razdoblju oko naseljavanja otoka, dokazi su pokazali postupni rast tijekom vremena. Nije bilo populacijske eksplozije, napisali su znanstvenici. Umjesto toga, postojao je samo stalan rast, od prvih doseljenika do dolaska Europljana 1722. godine.

Otkrića su najnoviji udarac priči da su, kada su Europljani prvi put došli u Rapa Nui, "zatekli jadnu zajednicu sa samo nekoliko preostalih ljudi nakon prekomjerne konzumacije, nasilja i kanibalizma tijekom sedamnaestog stoljeća", napisali su Stephan Schiffels i Kathrin Nägele, oboje s Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju, u popratnom članku News & Views.

"Najnoviji rezultati pridružuju se rastućoj količini dokaza da bi Rapa Nui zapravo mogao održati veliku populaciju unatoč promjenama u okolišu, s prvim povijesnim izvještajima koji opisuju otok kao 'zemaljski raj'."

Schiffels i Nägele povukli su usporedbu između navodnog kolapsa Rapa Nuija i trenutne borbe čovječanstva s klimatskim promjenama. Umjesto priče o očaju, napisali su, možda bi Rapa Nui mogao pružiti "priču punu nade o ljudskoj otpornosti i sposobnosti da nauče upravljati resursima na održiv način suočeni s promjenama okoliša".

Još jedno otkriće predstavljeno u novom radu bilo je jednako iznenađujuće. Prethodne DNK analize ostataka drevnih Rapanuija nisu pronašle nikakve znakove indijanske genetike. Koristeći sveobuhvatnije sekvencioniranje cijelog genoma, genetičari su pronašli dokaze da su Rapanui počeli rađati djecu s američkim domorocima između 1336. i 1402. godine - nakon njihova dolaska na otok, i stoljećima prije nego što su Europljani tamo stigli. Ukupno, oko 10% DNK moglo bi se pratiti do ljudi domorodačkih obalnih područja Južne Amerike.

Ostaje nejasno kako su točno ti ljudi s američkog kontinenta tamo dospjeli. Rapa Nui je preko 1.180 1.900 kilometara udaljen od najbližeg naseljenog otoka, što ga čini jednim od najudaljenijih naseljenih mjesta na licu planeta. Iako je tehnički dio Čilea, udaljen je 3.686 kilometara od kopna.

Jedno važno upozorenje za studiju je kako su istraživači došli do uzoraka. DNK je uzet iz ljudskih ostataka koji su poslani u pariški muzej u 19. stoljeću. Ta vrsta kolonijalne prakse razumljivo je uznemirujuća i uzrujavajući, a antropolozi su se pobrinuli da se time pozabave u svom radu.

U tekstu studije jasno su rekli da su radili sa zajednicama Rapa Nui kako bi dobili pristanak za ispitivanje ljudskih ostataka. U svojoj analizi otkrili su da su ljudski ostaci povezani s današnjim Rapanuijem, a nalaz koji su napisali će, nadamo se, dovesti do toga da se uzorci na kraju vrate u domovinu.