stari Beograd
© Arhiva RASPrva električna sijalica za javno osvetljenje počinje da sija 6. oktobra 1893. godine, na uglu Kolarčeve i Makedonske
Stanovništvo je uglavnom smatralo da je struja donela nemir u njihove živote, da je grad unakažen postavljanjem ružnih stubova i slično. Za razliku od struje, sveće, petrolej i gas su im delovali bezbednije.

Tek što su se varošani navikli na fenjere, počinju priče o struji i električnim sijalicama. Međutim, uvođenje struje nije išlo baš lako, postoje oni kojima uvek nešto smeta i koji se bune na sav glas. Čak je u ono vreme, jedan odbornik opštine subotičke podigao glas, čija je opaska stigla čak do Beograda.

- Ne treba nam to osvetljenje, jer pošten čovek ide spavat rano, a bitanga neka lomi glavu - rekao je odbornik.

Bitanga ili ne, Petar Jovanović, gazda kafane “Hamburg” ili kafana “Kod Skupštine”, davne 1880. godine, uvodi električnu svetiljku u svoj lokal.

Kad je upaljena električna sijalica uzbuđeni gosti kafane su uzvikivali “Živela elektrika! Smrt fenjerima!”.

Iako im se dopala svetlost koja je dopirala iz sijalica, koristili su unapred pripremljena nagaravljena stakla, smatrajući da se od jake svetlosti iz sijalica može oslepeti.

Odluka o elektrifikaciji javnog svetla grada Beograda usvaja se 1890. godine, dok prva električna sijalica za javno osvetljenje počinje da sija 23. septembra tj. 6. oktobra po novom kalendaru 1893. godine, na uglu Kolarčeve i Makedonske.

Kako bi osvetljenje postalo svakodnevna potreba, zaslužan je predsednik Nadzorne komisije za osvetljenje Beograda, profesor Đorđe Stanojević.

- Da elektrika pored ‘leba i vode, postane svakodnevna potreba i to, kako za varošanina, tako i za najsiromašnijeg seljaka našeg - govorio je predsednik Nadzorne komisije za osvetljenje Beograda, profesor Đorde Stanojević.