Porast prijavljenih seksualnih napada u britanskom javnom prijevozu vratio je u središte političke pozornosti zamisao o uvođenju posebnih željezničkih vagona za žene, unatoč zabrinutosti da bi spolna segregacija pojačala seksističko ponašanje i ne bi uspjela riješiti problem.

Jeremy Corbin, kanidat za predsjednika oporbene ljevičarske Laburističke stranke, rekao je da bi, u slučaju izborne pobjede, zamisao o vagonima samo za žene razmotrio tek nakon što bi od žena doznao jesu li sklone takvom rješenju ili nisu.

Britanska prijevozna policija (BTP), zadužena za sigurnost u britanskim vlakovima, objavila je izvješće iz kojeg se vidi da je broj prijavljenih seksualnih napada u javnom prijevozu u razdoblju 2014./2015. iznosio 1399, čak 25 posto više od dotad rekordnih 1117 godinu prije.

Deset posto Londončana izloženo neželjenom seksualnom ponašanju

BTP je tako velik porast pripisao kampanji kojom se ljude ohrabruje da prijave seksualne napade pošto je ispitivanje javnog mnijenja 2013. pokazalo da u prosjeku deset posto Londončana biva izloženo neželjenom seksualnom ponašanju, ali ih više od 90 posto to nikad ne prijavi.

"Neprihvatljivo je da mnoge žene i djevojke prilagođavaju svakodnevni život na način da izbjegnu uznemiravanje na ulici, u javnom prijevozu i na drugim javnim mjestima, od parka do trgovine", rekao je Corbyn u pisanoj izjavi.

Corbynu su se odmah suprotstavile političarke, ne samo iz njegove stranke.

"Upravo stižem iz podzemne. Većina putnika su žene. Zašto bismo se morale izolirati da bismo bile sigurne? Zaustavite nasilje nad ženama", napisala je na svojem Twitter profilu laburistkinja Yvette Cooper, ustvrdivši da bi vagoni samo za žene "vratili vrijeme unatrag, a ne riješili problem".


Parlamentarna zastupnica vladajućih konzervativaca Sarah Wollaston rekla je da vagoni samo za žene nisu rješenje jer bi to normaliziralo neprihvatljivo ponašanje.

Trebao je to biti rutinski intervju za jutarnju emisiju. No, odjednom, u izravnom televizijskom prijenosu, odjeknulo je nekoliko hitaca, kamera je pala na pod, a u pozadini su se zaorili vriskovi. Prijenos je odjednom prekinut, a slika se vratila u studio, ostavljajući gledatelje koji su pratili program sa šokiranom voditeljicom. Malo kasnije, šokirat će se i ostatak Sjedinjenih Američkih Država, ali i svjetska javnost. Naime, dvoje zaposlenika televizijske postaje WDBJ7, reporterka Alison Parker (24) i snimatelj Adam Ward (27) ubijeni su u srijedu na zadatku, u gradu Moneti u američkoj saveznoj državi Virginiji, i to na samom početku intervjua koji se uživo prenosio na malim ekranima.

Intervju su snimali u velikom šoping centru Bridgewater Plaza, na temu turizma u tom zdanju. Intervju je naprasno prekinut hicima, a na jednom od posljednjih kadrova koje je snimateljeva kamera uspjela snimiti bio je upravo krvnik kako se daje u bijeg.

Osoba koju je reporterka intervjuirala u trenutku napada, Vicki Gardner iz lokalne trgovinske komore, preživjela je napad. Ipak, nije prošla neozlijeđena. Nalazi se u bolnici, no njezino je stanje stabilno. Bio je to grozomoran zločin "u režiji" Vestera Leeja Flanagana (41), u tamošnjim novinarskim krugovima poznatog i pod imenom Bryce Williams, a koji je svojedobno i sam radio za spomenutu televizijsku postaju.

Odmah nakon napada za njim je pokrenuta policijska potjera, a kada ga je jedan prometni policajac na drugom kraju Virginije, 275 kilometara od poprišta masakra, primijetio i pokušao zaustaviti, Flanagan je sletio automobilom s ceste i ustrijelio se, a preminuo je u bolnici nedaleko od Washingtona.

No, nakon samog napada malo se toga isprva znalo, a kamoli motiv napadača. Kockice su se počele slagati tek malo kasnije, djelomično zahvaljujući i samom napadaču. Naime, on je na svojim računima na društvenim mrežama nakon napada objavio snimku sebe kako se približava reporterki i snimatelju kada su radili intervju, kako cilja u njih te naposljetku i puca. Njegova snimka bilježi 14 hitaca. Snimka s kamere ubijenog snimatelja osam.

Nakon objave snimke njegovi su računi na Twitteru i Facebooku, iz kojih se, među ostalim, moglo iščitati da ima određene zamjerke prema ubijenima, ugašeni. Isto tako, prenose mediji, on je sam navodno u međuvremenu faksirao manifest na 23 stranice ABC Newsu u kojem objašnjava da je bio meta diskriminacije i zlostavljanja na postaji za koju su radile njegove žrtve, i to zato jer je, kako je naveo, crnac i homoseksualac. Kao okidač za krvavi pohod naveo je, prenosi AFP, masakr u crkvi u Charlestonu, koji je iz rasističkih pobuda prije nekoliko mjeseci počinio mladi bijelac nad crncima.

Dvojica pijanih muškaraca, od kojih je jedan imao nož, upala su u azilantski dom u mjestu Parćim u Meklenburg-Prednjoj Pomeraniji,javljaju danas mediji, navodeći da su napadači uhapšeni.

„Obojica su imala preko dva promila alkohola u krvi“, saopštila je policija u Rostoku, a mediji saznaju da su, prilikom uzimanja krvi, iznosili komentare mržnje prema strancima.

Policija vodi istragu protiv dvojice mladih ljudi, od kojih je jedan nosio nož sječiva oko 20 centimetara, zbog narušavanja kućnog reda i zakona o naoružanju.

Uhapšeni, stari 29 i 31 godinu, nalaze su u protvoru, potiču iz okruženja i nisu pripadnici desnice, prenose mediji.

Policija iz američke savezne države Virginije traži napadača koji je ranio nekolicinu ljudi u srijedu ujutro po lokalnom vremenu i pritom ubio novinarku WDBJ7-a Alison Parker (24) te fotoreportera i snimatelja Adama Warda (27).

Televizijska postaja izvijestila je kako se njihova ekipa prilikom javljanja uživo našla usred vatrene paljbe u blizini grada Roanokea.

Glasnogovornik šerifa Phillip Young kazao je kako se incident dogodio u Moneti u blizini jezera Smith Mountain oko 6:45 sati.

"U incidentu su ranjena još tri člana televizijske ekipe no zasad nije poznata težina njihovih ozljeda", kazao je Young.

Policija je izvijestila kako pretražuju područje, ali ubojica još uvijek nije pronađen. Prema informacijama koje je iznio guverner Virginije Terry McAuliffe, vjeruje se da je riječ o rastrojenom zaposleniku televizijske postaje te da zasad nema govora o terorizmu.

Četiri osobe su poginule, dok su još tri teško ranjene, od kojih dvojica policajaca, danas popodne u pucnjavi u romskom kampu na severu Francuske.

Područje je blokirala policija koja ispituje okolnosti pod kojima se dogodio vatreni obračun, prenosi „Raša tudej“, pozivajući se na lokalne izvore.

U pucnjavi su poginuli muškarac, žena i šestomesečno dete, a kasnije je ranama podlegao i jedan policajac.

Policija je, inače, brzo reagovala na vest o pucnjavi, a čim je pristigla, dočekana je pucnjima iz vatrenog oružja.

Kako se saznaje, među ranjenima je i jedno dete, kao i sam napadač, koji je možda bio u alkoholisanom stanju. Ranjenici su helikopterom prebačeni u Univerzitetsku bolnicu u Amijenu.

Prema saopštenju lokalne policije incident nema terorističku pozadinu.

Francuska ili Italija već dugo su ostvarenje sna za siromašne stanovnika Magreba, ali najnoviji talas migranata, koji prolazi i kroz Srbiju i širi se na veliki deo Evrope, pokrenut je sa celog Bliskog istoka i toliko je masovan da se tu više ne može govoriti o ekonomskim imigrantima u potrazi za boljim uslovima života. To je seoba naroda koja se može razumeti samo ako se vratimo nekoliko godina unazad i podsetimo na političke zemljotrese koji su ugrozili fizičku egzistenciju ljudi širom severa Afrike, Bliskog i Srednjeg istoka.

Talas unesrećenih, koji hitaju da pređu severnu srpsku granicu pre nego što nikne mađarski zid, posredno je krenuo nizom ustanaka koji su se od 2010. proširili arapskim svetom i u pojedinim slučajevima prerasli u krvave građanske ratove, a Siriju i Libiju pretvorili u neuspešne države. Uzrok džinovskog talasa izbeglica - jer, ljudi koji beže od rata nisu ekonomski imigranti već izbeglice - nalazi se i u još daljoj prošlosti, odnosno američkim invazijama na Kabul (2001) i Bagdad (2003).


Prema podacima koje je juče objavio Rojters, u EU je od početka godine ušlo 340.000 izbeglica. U istom periodu kroz Srbiju je prošlo njih 90.000, a najveći došao je upravo iz zemalja u ratu: Sirije (57 odsto), Avganistana (23 odsto) i Iraka (7 odsto). Američka vojska je pre 14 godina s vlasti svrgla talibane, ali ih nikada nije pobedila. Njihovi gotovo svakodnevni napadi na civile i snage reda - avganistanska su svakodnevica. Sklanjanje Sadama Huseina trebalo je da, kako je govorio predsednik SAD Džordž Buš, Iraku donese mir, blagostanje i demokratiju, ali je donelo rat, osvete i podele. Posle vladavine sunitske manjine za vreme Sadama, većinski šiiti su preuzeli vlast, potčinjavajući sunite i Kurde. Radikalizovani Sadamovi podržavaoci, suniti, različite terorističke grupe svakodnevno su izvodile napade ubijajući građane Iraka da bi tragedija kulminirala sa prošlogodišnjim usponom Islamske države (ID). Militantna vehabijska grupa osvojila je ogromne delove zemlje na kojima je proglasili kalifat i šerijatsko pravo, proterujući i ubijajući Jazide, Kurde i šiite. Bagdad nema kontrolu ni nad sunitskim regionom pod ID, ni nad severom gde preovladavaju Kurdi.

Vlast ekstremista protegla se i na susednu Siriju u kojoj se građanska pobuna protiv autokratske vlasti pretvorila u krvavi rat između snaga predsednika Bašara el Asada i radikalnih islamističkih pokreta koji nemaju ništa zajedničko sa demonstrantima koji su 2011. tražili demokratiju. Za mnoge Sirijce je nepojmljivo da žive u zemlji u kojoj pravila ponašanja pišu ID, Nusra front ili Al Kaida, a što je alternativa Asadovoj vladavini.

„Arapsko proleće”, zajednički naziv za pobune u arapskim zemljama, počelo je krajem 2010. spaljivanjem tunišanskog uličnog prodavca. Usledile su demonstracije koje su oterale s vlasti predsednika Tunisa, ali koje su i prizvale nicanje militantnih islamističkih pokreta koji napadom na strane turiste ugrožavaju nacionalnu ekonomiju. U junu su pobili 38 ljudi na plaži u Susu, dok su u martovskom napadu na prestonički muzej Bardo usmrtili 20 osoba.

Tako se „arapsko proleće”, koje je hvaljeno kao narodni ustanak protiv despotske vladavine, premetnulo u opštu nesigurnost. Oteran je i predsednik Jemena, da bi ta zemlja danas bila pocepana između sunita i šiita i posrednog rata Saudijske Arabije i Irana. Otišao je i dugogodišnji egipatski šef države Hosni Mubarak, ali posle njega nisu došli sekularisti, već Muslimanska braća, pa ni oni nisu dugo trajali - posle državnog udara na vlast dolazi Abdel Fatah el Sisi. Progonom novinara, aktivista i neistomišljenika samo je produžio političku i ekonomsku nestabilnost i ohrabrio uspon ID na Sinaju.


Slika „arapskog proleća” koju je najteže izbaciti iz sećanja prizor je višedecenijskog neprikosnovenog vladara Libije Muamera el Gadafija koji završava na ulici, gde ga je ščepala i linčovala rulja militanata 2011. SAD i pojedine evropske zemlje bombardovale su njegove položaje i pomagale libijskim pobunjenicima, ali se ispostavilo da je Gadafijeva čvrsta ruka još bila i nežna u poređenju sa onim što je usledilo. Libija suštinski više ne postoji, nema nikakve sigurnosti od islamista i različitih frakcija koje su među sobom podelile zemlju i resurse.

Francuski istražitelji odjeljenja za borbu protiv terorizma ispitali su Marokanca osumnjičenog za napad u vozu koji tvrdi da je samo pokušao da opljačka putnike.

Marokanac, identifikovan kao 25-godišnji Ajub El-Hazani, rekao je da je zapanjen optužbama da je namjeravao da izvede teroristički napad, saopštio je njegov advokat.

Obavještajne agencije nekoliko zemalja, međutim, imaju podatke o vezama Hazanija i terorista, prenijela je agencija AFP, podsjetivši da je on u petak ušao u brzi voz u Briselu, naoružan "kalašnjikovim", automatskim pištoljem i municijom.

Svjedoci navode da je počeo da puca i da je ranio jednog muškarca, a da su ga potom savladala tri putnika, američki državljani, koji su ga vezali. Jedan od Amerikanaca je i pripadnik Nacionalne garde Alek Skarlatos koji je na konferenciji za novinare rekao da bi Hazani, da je znao da rukuje oružjem, mogao da ubije mnogo ljudi. Skarlatos je kazao da smatra da Hazani nije imao obuku u korišćenju oružja.

Hazani, međutim, tvrdi da nije imao namjeru da izvede teroristički napad i da je oružje pronašao u jednom parku u Belgiji, pa je odlučio da ga iskoristi za pljačku putnika.

Osumnjičeni Marokanac je u subotu ujutro prebačen u policijsku stanicu za borbu protiv terorizma izvan Pariza. Tu policija u pritvoru može da ga drži do 96 sati.

Marokanca su savladali putnici, uključujući tri Amerikanaca, od kojih su dvojica pripadnici američkih oružanih snaga koja su za to primili medalju i pohvale američkog i francuskog predsjednika.

Sportska dvorana u gradiću nedaleko od Berlina koja je trebala biti budući dom za izbjeglice namjerno je zapaljena i izgorjela je do temelja, saopštila je u utorak policija.

Nitko nije ozlijeđen u tom požaru tokom noći u Nauenu, četrdesetak kilometara zapadno od Berlina.

Oko 100 tražitelja azila trebalo je biti smješteno u tu sportsku dvoranu u septembru. Ove godine u Nauenu održano je nekoliko protesta protiv izbjeglica.

Diljem Njemačke zabilježeno je više napada na skloništa za izbjeglice. Protuimigrantsko raspoloženje je naraslo zbog toga što je zemlja suočena s valom izbjeglica.

Krajnje desni prosvjednici sukobili su se ovog vikenda, dvije noći zaredom, u Heidenauu u Saskoj s policijom zbog otvaranja prihvatnog centra za izbjeglice, samo nekoliko sati nakon što je jedno drugo prihvatilište uništeno u misterioznom požaru.

Reutersov fotograf je u subotu navečer vidio dvjestotinjak većinom pijanih militanata u Heidenauu kako bacaju pirotehniku i boce na policiju. Neki su uzvikivali 'Heil Hitler'.

Pijani neo-nacisti u napadu su ozlijedili čak 30 policajaca, a zbog incidenta je reagirala i njemačka kancelarka koja je posjetila mjesto sukoba i osudila okrutan prosvjed protiv tražitelja azila.

- Njemačka kancelarka Angela Merkel osudila je u ponedjeljak nasilje krajnje desnice tijekom vikenda u Saskoj, na istoku zemlje, i ne želi tolerirati da izbjeglice u Njemačkoj dočekuju 'pijane galamdžije' - rekao je njezin glasnogovornik.

„Za svakog gosta tri dana dosta!“ Iako se diče gostoljubivošću, mnogi žitelji Srbije strahuju od mogućih posledica velikog priliva migranata na Balkan. Strepnja od porasta nasilja i terorizma rađa teorije zavere koje počivaju na pitanjima: otkud baš sada toliko migranata kad sukobi na Bliskom istoku traju decenijama i ko ih navodi da hrle baš u Evropu?

„Bliskoistočne zemlje su nekada bile jedne drugima utočište. Ako bi se nešto desilo, recimo, u Libanu, ljudi bi odlazili u Libiju ili Siriju... Sada je zaista teško naći zemlju na Bliskom istoku koja bi bila stabilna i u mogućnosti da finansijski podrži veliki broj izbeglica“, napominje sagovornik Sputnjika, ekspert za međunarodna pitanja Dragan Simeunović.

Evropa — raj za azilante

Evropa je ogromnoj većini žitelja Bliskog istoka krajnje odredište ne samo zbog relativne geografske blizine nego i zbog toga što ima najliberalniju politiku kada je o azilantima reč.

„Evropa je prosto neka vrsta prirodnog završetka njihovog puta. Ona je najliberalnija — primi, nahrani, da mesečno veliki iznos. Amerika je daleko. Tu je okean, prevoz je preskup. Slično važi i za Rusiju, Kinu...“, objašnjava Simeunović.

Imućne zemlje tog regiona, poput Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta, veoma su zatvorene, a neke od njih u ratovima na Bliskom istoku učestvuju na strani SAD, bombardujući Siriju i delove drugih zemalja.

„U očima begunaca s ratom zahvaćenih područja, te zemlje su veoma često tretirane kao neprijateljske“, naglašava naš sagovornik i podseća da je među migrantima i mnogo bivših boraca koji bi u nekoj od susednih zemalja bili zatvoreni ili streljani.

Istovremeno, migranti su se užurbali kako bi se domogli Evrope dok još postoji kao „raj za azilante“.

„Bogate evropske zemlje počele su da napuštaju politiku takozvane ’države blagostanja‘. Strah od toga da bi mogli da zakasne i ostanu bez velikih iznosa socijalne pomoći takođe je važan motivacioni faktor“, napominje naš sagovornik.