Govoriti o odabiru života iz perspektive muškarca koji je svakog dana izlagao svoj život smrtnoj opasnosti, jedini je primjeren način da se o tome govori, jer se tek u kontrastu sa smrću razjašnjavaju naši razlozi za život. Saint Exupery piše iz davnog razdoblja koje je možda bolje razumjelo muškarce, jer ih nije kažnjavalo što nisu žene. Stoga ne čudi da bi iz tog doba trebale proizaći najmoćnije ideje koje nas mogu naučiti o muškoj psihi.

A koga briga za mušku psihu? Zašto bi posebno žene trebalo biti briga? Ne mogu govoriti u ime svih, ali postoje muškarci u mom životu koje duboko volim. Moj otac, moj brat i moj muž su ljudi koji su mi toliko dragi da je moja ljubav prema njima prožeta gorčinom zamišljanja nezamislive stvarnosti njihove smrtnosti. Za razliku od žena u mom životu, oni drže svoja srca umotana u svoje dostojanstvo. Čeliče se protiv nedaće svijeta kako bi me zaštitili. Obične životne nedaće drugačije dotiču muškarce, jer oni moraju biti jaki. Ali pitam se kakve bitke vode ispod površine.

Postoji jedna velika greška koju moderne žene koje vole muškarce rade kako bi zaštitile muškarce koje vole: tretiraju ih kao svoje bebe, jer smo tako programirane da brinemo o drugima. Naravno, muškarcu je potrebna mekoća i nježnost, ali ono što ga tjera da nastavi kada se čini da mrak nadire sa svih strana, ono što muškarca tjera da odabre život i pred najmračnijim neprijateljem jesu dostojanstvo, poštovanje i osjećaj da je koristan u zaštiti svojih voljenih.

Postati žena je neprivlačan zadatak
Kad sam sredinom osamdesetih predavala kompoziciju brucošima na njujorškim koledžima, primijetila sam neobičan obrazac na konferencijama u dvoje sa svojim studenticama. Iznenađujuće često, povjeravale bi se da su anoreksične. Izraz je tek prije desetak godina ušao u popularni leksikon, a svijest javnosti o uznemirujućoj poremećenosti znatno je porasla smrću pop pjevačice Karen Carpenter 1983. Ipak, nisu sve te 18-godišnje studentice bili uznemirujuće mršave. Trebala mi je minuta da shvatim. Željele su biti anoreksične. Anoreksija je bila prestižna dijagnoza.

Dok su neke od tih studentica možda samo koketirale s tim stanjem, bile su kanarinci u vrlo mračnom rudniku ugljena. Previše je njihovih vršnjakinja vrlo ozbiljno poduzimalo po život opasne restrikcije kalorija. Već se znalo da je anoreksija najsmrtonosnija od svih psihijatrijskih bolesti. (Željeti biti anoreksičan je, dakle, kao žudjeti za nekrozom.) U devedesetima, moj prirodni jezivi voajerizam nadahnuo me da pročitam nekoliko knjiga o opsesivnom samoizgladnjivanju, od kojih je najbolja bio mučan roman "Life Size", Jenefer Shute.

Tako da sam zasigurno ovaj mjesec iskoristila priliku da pročitam "Good Girls: A Story and Study of Anorexia" Hadleya Freemana? Počevši od 1992. godine, kolumnistica se godinama borila s poremećajem u prehrani, zbog kojeg je više mjeseci bila hospitalizirana. Ipak, prije nego što sam zaronila u ono što se pokazalo uvjerljivim i iskrenim memoarom, odoljela sam. Iskreno? Tema se činila zastarjelom. Jer kao prestižna dijagnoza, anoreksija je zamijenjena. I to s transrodnosti.

Iako Freeman pola poglavlja posvećuje preklapanju dviju tegoba - obje su "ukorijenjene u uvjerenju da ako promijenite svoje tijelo, više nećete mrziti samog sebe" - u cijelom njezinom prikazu počela sam primjećivati druga sjecišta.

Davnih 1930-ih, britanski filozof R. G. Collingwood razvio je ideju koja je zbunila — čak i razljutila — njegove kolege. Neki, poput njegovog prijatelja T. M. Knoxa, čak su otišli toliko daleko da sugeriraraju da su Collingwoodove kasnije ideje možda proizvod slabljenja uma uzrokovanog bolešću.¹


Oko čega su ljudi imali takav problem, možda čak i do danas?

Jednostavno. Collingwood je smatrao da kada je u pitanju metafizika, trebamo odustati od ambicije da konačno, jednog dana, dođemo do istine. Umjesto toga, smatrao je da je posao metafizičara otkriti i opisati povijesnu evoluciju metafizičke misli, uključujući logiku koja je svojstvena tim razvojima. Iako je vidio vrijednost u formuliranju filozofskih sustava, bio je uvjeren da oni nikada neće moći proći test vremena i da se nikada ne mogu smatrati istinitima (ili lažnima).

Najmanje dva otmičara zrakoplova 11. rujna bila su unovačena u zajedničku operaciju CIA-e i Saudijske obavještajne službe koja je zataškavana na najvišoj razini, prema novom eksplozivnom sudskom podnesku.

Novoobjavljeni sudski podnesak postavlja ozbiljna pitanja o odnosu između Aleca Stationa, CIA-ine jedinice osnovane za praćenje šefa Al Qaide Osame bin Ladena i njegovih suradnika, i dvojice otmičara zrakoplova 11. rujna koji su doveli do napada, a koji je bio predmet zataškavanja na najvišim razinama FBI-a.

Pribavljena od strane SpyTalka, podnesak je izjava na 21 stranice Dona Canestrara, glavnog istražitelja Ureda vojnih povjerenstava, pravnog tijela koje nadzire slučajeve optuženih za 11. rujna. Sažetak je tajnih vladinih otkrića i privatnih intervjua koje je vodio s anonimnim visokorangiranim dužnosnicima CIA-e i FBI-a. Mnogi agenti koji su razgovarali s Canestrarom predvodili su operaciju Encore, prekinutu, dugotrajnu istragu Biroa o povezanosti saudijske vlade s napadom 11. rujna.

Simone Weil i osveta Platonove Velike Zvijeri
To je klasični spor između konzervativaca i liberala: pitanje uloge morala i reguliranja ljudskog ponašanja, bilo putem sekularnog zakona, vjerskog zakona ili društvene prisile. Rekao bih da je to depresivno pitanje jer se čini da nema rješenja.

Simone Weil opisuje dva kraja spektra između laissez-faire liberalizma i prisilne moralne kohezije kao "Rim" i "Izrael", gdje Rim predstavlja potpuno materijalističko propadanje - poslovičnu močvaru dekadentnog i bezbožnog kasnog carstva — dok se Izrael zalaže za autoritarnu teokraciju koja mikroupravlja svakim pokretom ljudi.¹

Oba se scenarija čine vrlo odbojnima.

I postavljaju nam zagonetku koja nas vraća na ozloglašenu ulogu Zakona u Pavlovim poslanicama: moralni kodeks, kojeg provodi društvo, djeluje kao neka vrsta dadilje i sprječava nas od pada u grijeh i zlo. Weil izražava istu ideju:

Na nenadnaravnoj razini, društvo je ono što zlo (određene njegove oblike) drži podalje stvarajući takoreći barijeru. ... Jedino nas društvo sprječava da prirodno padnemo u najstrašniji porok i zločin.²

Bez sumnje: odbacite nametnute društvene konvencije ili ih preko noći promijenite u njihovu suprotnost i vidite koliko će se ljudi opirati promjeni i odbijati (često svim srcem) slijediti novi svijet. Vrlo malo.

"Ljubav je stanje svijesti, stanje uma. Strah je nedostatak svijesti, nedostatak uma. Ono prvo dovodi do stanja blaženstva, ono drugo do stanja psihoze."

Mase nikada nisu pokazivale previše interesa za istraživanje istine. One izbjegavaju dokaze koji im nisu po ukusu i radije obožavaju zabludu koja ih zavodi. Tko god ih može opskrbiti iluzijama postaje njihov gospodar. Tko god pokuša uništiti njihove iluzije postaje njihov neprijatelj, a naposljetku žrtva.

Prema psihologu Carlu Jungu,

najveća prijetnja civilizaciji ne leži u silama prirode, niti u bilo kojoj fizičkoj bolesti, već u našoj nesposobnosti da se nosimo sa silama vlastite psihe. Sami smo sebi najveći neprijatelji - otud poznata izreka "čovjek je čovjeku vuk".

Često se tvrdilo da materijalni svijet igra podređenu ulogu i da mora zauzeti stražnje mjesto - iza uma i duha, ili čak iza nadnaravnog svijeta.

Međutim, ovaj potez nosi opasnosti jer prijeti da malo previše usmjeri pogled prema unutra. Stoga je Goethe ispravno primijetio da "Spoznaj samoga sebe" često nije dobar savjet: naprotiv, tvrdio je, hitno moramo pogledati u ogledalo koje nam drugi ljudi drže. Trik je ovdje razlikovati one pojedince koji su prijateljski naklonjeni prema nama i koji su sami daleko dogurali u svom razvoju, i one koji slijede vlastitu destruktivnu agendu i prijete da će nas uvući u svoju silaznu spiralu.

Ne, povlačenje u vlastiti um nije rješenje i brzo vodi u iracionalnost i subjektivizam.

Ekstremni vremenski uvjeti i dalje pogađaju Kaliforniju. Obilne kiše, poplave, orkanski vjetrovi i tornada ostavili su stotine tisuća bez struje i potaknuli evakuacije iz najteže pogođenih područja. Povrh svega, država je prijavila drugu najsnježniju kasnu zimu u povijesti i treći najsnježniji mjesec u povijesti. Anomalno jaki snijeg zatrpao je planinske zajednice južne Kalifornije sa skoro 4 metra snijega i uzrokovao zatvaranje Nacionalnog parka Yosemite na neodređeno vrijeme, koji je dobio 4,5 metara snijega i pritom srušio desetljećima star rekord snježnih padalina.

Utah je također zabilježio svoju najsnježniju kasnu zimu, srušivši rekord postavljen 1983. Snowbasin Resort u okrugu Weber službeno je imao najsnježniji mjesec u povijesti.

A isti sustav koji je zahvatio dijelove zapadne obale također je pogodio južne države sa snijegom, poplavama, tučom veličine golf loptice i tornadima, ostavivši više od milijun ljudi bez struje i ubivši najmanje 13. I sjeveroistok SAD-a također je dobio svoj udio ekstremnog vremena, jer je sjeveroistočni vjetar donio 90 cm snijega, kišu, olujne vjetrove i obalne poplave.

Tropski ciklon Freddy je po drugi puta dotaknuo kopno u južnoj Africi (što je neuobičajena pojava), usmrtivši najmanje 216 ljudi. Najteže su bili pogođeni Malavi i Mozambik, sa 190 mrtvih, 19.000 raseljenih i tisućama bez struje.

Uz svu buku o 'Razotkrivanjima' koja kruže uokolo, ne mogu a da se ne zapitam zašto oni koji su zainteresirani za ovu temu naizgled propuštaju najveće zataškavanje od svih: komete/asteroide koji su disruptori/razarači povijesti.

Uništavanje povijesti znači, naravno, uništavanje velikih segmenata ljudske populacije koji povijest prenose na svoje potomke. Kad nađete praznu točku u povijesti, diskontinuitet, možete biti poprilično sigurni da se moralo dogoditi nešto stvarno grozno.

Nedavno sam prolazila kroz cjelokupna djela Anatolija Fomenka. Oni od vas koji su čitali moju knjigu Tajna povijest svijeta znaju da sam se pozivala na njega i na njegove teorije, ali ovo se temeljilo na dostupnim člancima o tome na engleskom u to vrijeme. Sada sam dobila knjige od 1 do 4 njegovog dijela od 7 knjiga, zajedno sa slikama iz zadnje tri knjige koje se još uvijek prevode. To je pravo otkriće.

Pročitala sam Stajronov roman, Sofijin izbor, kada je prvi put izašao. Bila sam opčinjena do kraja (i to je prilično duga knjiga!). Nisam išla da gledam film u bioskopu jer, znajući priču, u to vreme, nisam želela da budem depresivna. Moje bebe su bile male i nisam mislila da mogu da podnesem da vidim kako Sofija pravi taj izbor!

Pre par godina sam kupila film, ali je dugo stajao na polici, negledan sve do sinoć kada ga je većina nas ovde u SOTT štabu pogledala. Mislim da niko drugi ovde nije pročitao knjigu, tako da nisu znali šta da očekuju.

Ark, moj muž Poljak, je napustio sobu otprilike na pola puta jer jednostavno nije mogao da podnese da ga podsećaju na stvari koje su bile previše stvarne za njega. Mi ostali smo nastavili da gledamo, hipnotisani neumoljivim raspletom tragedije. Nakon što se završilo, dugo niko nije govorio. To je takav film.

Međutim, nešto je u filmu izostavljeno i ovo "izostavljanje" sugeriše da je ovaj film korišćen kao deo ekskluzivne jevrejske propagandne kampanje o holokaustu.

Vidite, knjiga je imala određeni naglasak koji je isključen iz filmske verzije. U Stajronovom romanu, on je eksplicitan o paralelama između nacističkih zločina protiv jevreja i užasnih zloupotreba američkog juga protiv crnačkih Amerikanaca. Ovo je bila važna tema - univerzalnost patnje - koju je potom potpunije razvio tako što je Sofiju, NE-Jevrejku, stavio u centar priče.

U romanu se govori o stradanju Jevreja, ali je sasvim jasno da su Hitlerova glavna meta bili Sloveni. On pažljivo tvrdi da Holokaust NIJE isključivo jevrejsko iskustvo ili tragedija.

Činjenica je da su nacisti ubili 6 miliona poljskih građana, a samo polovina su bili Jevreji. Ostala tri miliona žrtava bili su poljski hrišćani i katolici. Za naciste, Poljaci su, u stvari, bili prva meta:

"Svi Poljaci će nestati sa lica sveta... Neophodno je da veliki nemački narod smatra svojim glavnim zadatkom uništavanje svih Poljaka." (Hajnrih Himler)