Prije nekoliko dana jedna fotografija je postala toliko viralna da su je prenijeli gotovo svi mainstream mediji. Fotografije stalno postaju viralne, jer slike zaista mogu prenijeti više od tisuću riječi. Moć ovakvih vizualnih podražaja je jako dobro poznata i često se koristi za reklame i propagandu. Pa ipak, riječ je o fotografiji mravlje glave - hororu kakvog rijetko kada viđamo. Nešto u svemu tome smrdi jer vrag je u detaljima.

"Posve je bolesna glava i posve je iznemoglo srce. Od pete do glave nema ništa zdrava na tebi, samo uboj, modrice i rane svježe. Nije ih se iscijedilo, ni zavilo, ni uljem ublažilo". (Izaija 1:5-6)

Pokvarenost, bankrot i opća degradacija zapadnih društava nekada su bili nešto što su mogli vidjeti samo zaluđeni teoretičari zavjere poput mene. Ipak, kako se brzina klaunskog automobila povećavala iz godine u godinu, iz tjedna u tjedan, iz dana u dan, nema sumnje da je čak i nekima od "uglednih" ljudi sve teže ignorirati očite znakove da smo sada u modu Wile E. Kojota, mašemo rukama po zraku u očajničkom pokušaju da se odupremo gravitaciji, prije nego što nam se gravitacija neizbježno suprostavi i pošalje nas prema tlu, u podnožje litice s koje smo upravo skočili.

Kakvi znakovi? Pa, činjenica da je takozvani vođa takozvanog slobodnog svijeta čovjek koji ne zna koji je dan u tjednu i koji svog izuzetno pokvarenog, drogiranog, perverznog sina smatra "najpametnijim čovjekom kojeg znam".

Ili činjenica da je zemlju prethodno znanu kao "Velika" Britanija, koju je posljednjih nekoliko godina vodio plavokosi glumac s Eton Collegea, zatim nekoliko dana vodila osoba koja oponaša posebno glupu učenicu šestog razreda koja sudjeluje u njezinoj prvoj školskoj debati, a uskoro će je voditi kompetentniji globalist WEF-a (možda opet plavokosi glumac), čiji će posao biti da nastavi upravljati kontroliranim rušenjem ekonomije i tranzicijom na distopiju digitalne valute središnje banke.

Urednik španjolskog SOTT-a, Luis Miguel Chirinos, sudjelovao je u emisiji 'El Zoom' na RT-u, gdje je analizirao skandal u koji je upletena predsjednica Europske komisije zbog njene uloge u potpisivanju milijunskih ugovora s Pfizerom.
Zajedno s voditeljem Javierom Rodríguezom Carrascom i sa osnivačicom "Izquierd Unida" ["Ujedinjena ljevica", politička stranka u Španjolskoj; op.prev.] i bivšom članicom španjolskog Kongresa zastupnika Ángeles Maestrom, upustili su se u istragu (koju je otvorio i otkrio jedan američki medij) koja se povezuje s Ursulom Von der Leyen i koja je u korjenu stvaranja Posebnog povjerenstva za otkrivanje detalja ugovora potpisanih s Albertom Bourlom, izvršnim direktorom farmaceutske tvrtke.

Naša priča počinje in medias res i završava in nihilo.

Johnny promatra kako se pepeo doma njegovog najvećeg neprijatelja Jimmyja uzdiže u nebesa, a plamen ocrtava oblik malog Peteya u oštroj silueti dok on gasi šibicu. Vrisci obitelji, sada jedva čujni, ugušeni su u urliku proždiruće vatre.

"Ali Petey, nisam slutio da ovo smjeraš!"

"Ali Johnny, rekao sam da bogati mogu gorjeti u paklu, a ti si se složio."

Johnny čvrsto drži stolicu dok mali Petey namješta omču oko vrata oca Johnsona. Improvizirana vješala koja su napravili ispod golemog hrasta gospođe Montgomery su čvrsta. Podnijet će težinu svećenika iz susjedstva.

"Ali Petey, nisam slutio da ovo smjeraš."

"Ali Johnny, rekao sam da je Bog tiranin, i da su njegovi svećenici korumpirani, i ti si se složio."

Johnny drži pištolj, ruke su mu ispružene i drhte. Nasuprot njega su njegovi roditelji koji su vezani za stolice. Ruka položena na njegovo rame daje nježno ohrabrenje. Mali Petey strpljivo stoji pokraj njega.

"Ali Petey, nisam slutio da ovo smjeraš..."

"Ali Johnny, rekao sam da su roditelji tlačitelji, a ti si se složio."

Johnny gleda u zacrnjeli krajolik. Oči mu suze od smrada smrti i raspadanja. Odsutnost bilo kakvog zvuka života je alarmantna. Samo čuje teško disanje malog Peteya, koji je blizu njega, a blijeda zora se odražava u njegovim hladnim sivim očima.

"Što sada, Petey? Ništa nije ostalo."

"Što sad, Johnny? Pa, Johnny, sada možemo raditi što god želimo."

Proučavanje pokreta Učinkovitog Altruizma [engl. Effective Altruism] pomalo nalikuje intelektualnom ekvivalentu kada svjedočimo ogromnoj prometnoj nesreći: jedina razumna reakcija je odvratiti oči, polako odmahnuti glavom, mrmljajući nešto poput "o, Bože, o, Bože".

Uz to, čini se da je ovaj pokret dobio na snazi ​​i donekle ga podržavaju ljudi poput Petera Thiela, pa čak i Billa Gatesa. Pa pogledajmo o čemu se tu radi.

Ideja Učinkovitog Altruizma (UA) vrlo je jednostavna: ako želite činiti dobro, potrošite svoje resurse na najučinkovitiji cilj: onaj koji vodi do najvećeg povećanja blagostanja i najvećeg smanjenja patnje. Ne vjerujte svojim instinktima ili svojim interesima, već nepristrano gledajte grafikone, izračunajte koji je uzrok (ili program¹) objektivno najbolji rezultat za novac, a zatim to izvršite. Ako to znači da morate uložiti vrijeme i novac u pomoć afričkom plemenu u borbi protiv smrtonosnih pandemija, neka bude tako - čak i ako vašoj susjedi možda očajnički treba nešto novca da svom djetetu kupi nove cipele.

O Bože, o Bože.

Uragan Ian je pogodio Floridu kao žestoka oluja 4. kategorije koja je odnijela živote najmanje 100 ljudi. Snažni vjetrovi i poplave uništili su stotine kuća i poslovnih objekata i ostavili stotine tisuća ljudi bez struje. Neki stanovnici otočnih zajednica bili su odsječeni od kopna.

Ian je uzrokovao najveću štetu od uragana u povijesti Floride, s ukupnom ekonomskom štetom od 100 milijardi dolara.

Obilne kiše i rekordne poplave nastavljaju stvarati kaos diljem svijeta, ali paralelno s time, vulkanska i seizmička aktivnost u Vatrenom prstenu dosegla je vrhunac u rujnu:

• potres od 7,6 M u Michoacanu, Meksiko (19. rujna)
• potres od 7,6 M u regiji istočne Nove Gvineje (10. rujna)
• potres od 7,0 M jugoistočno od Loyalty Islands (14. rujna)
• potres od 6,9 M u Tajvanu (18. rujna)
• potres od 6,9 M u središnjem srednjeatlantskom grebenu (4. rujna)

19. rujna 1985., potres jačine 8,1 po Richteru ubio je 10 000 ljudi u Mexico Cityju. 19. rujna 2017. potres je pogodio Pueblu, usmrtivši 369 ljudi u nekoliko država, uglavnom u Mexico Cityju. A sada, potres magnitude 7,6 pogodio je Mexico City ... na isti dan kao i prethodnih godina.

José Luis Mateos, fizičar s Nacionalnog autonomnog sveučilišta u Meksiku, istaknuo je da je vjerojatnost za tri jaka potresa na isti dan u različitim godinama iznosi 0,00000024%.

"Podudarnost datuma potresa zaslužuje otvaranje novih pravaca znanstvenog istraživanja. To se mora odraditi ozbiljno i s metodologijom. U znanosti, nova pitanja traže odgovore", poručili su iz Državne seizmološke službe. "Nema znanstvenog razloga koji ovo objašnjava ili opravdava."

Dakle, što stoji iza ovog prilično nevjerojatnog niza događaja?

Pierre Lescuadron nam u svojoj knjizi Earth Changes and the Human Cosmic Connection govori da su ljudsko iskustvo i kolektivna svijest povezani s prirodom na suptilne, i ne tako suptilne načine, te se čini da priroda reagira na emocionalno nabijene ljudske događaje (prevedenu knjigu možete pročitati ovdje).

Možda nije slučajnost vidjeti značajne događaje zemaljskih promjena kada postoje krize i previranja u društvu. To pokazuju i kineski dinastički ciklusi.

Stoga možemo pretpostaviti da ove serije slučajnih potresa u Meksiku imaju veze s patnjom, ugnjetavanjem i sveukupnom društvenom krizom.

Općenito, stvari tamo vani postaju, u najmanju ruku, napete. Imamo psihopate Velikog reseta koji guraju kontrolirani kolaps postojećih ekonomskih i društvenih sustava kako bi nametnuli svoju totalitarnu utopiju, a jedinu protusilu trenutno predstavljaju Rusija i Kina.

Za sada, niti jedna fronta ne popušta u svojim ciljevima, ali zapadni svijet počinje pokazivati jasne znakove nadolazećeg strmoglavog pada. Stoga možda nije tako ludo sugerirati da kako se ovaj sukob između ovih suprotstavljenih sila bude razvijao, a ozbiljne i globalne društvene posljedice budu počele postajati očitije (glad i bolest, na primjer), mogli bismo vidjeti postupno sve veći odgovor iz kozmosa u obliku zemljinih promjena i kozmičkih događaja.

Sve ovo i još više pogledajte u SOTT video sažetku zemaljskih promjena za rujan 2022. (napomena: prijevod na hrvatski jezik dostupan je klikom na "kotačić" koji se nalazi dolje desno u prozoru pokrenutog video uratka, pri čemu odaberete Croatian među ponuđenim titlovima):

Jedan problem s grupnom politikom je njezina sljepoća za unutarnju trulež

Napomena: aktivirao sam plaćene pretplate. Sve ostaje oslobođeno plaćanja i još uvijek nema povlastica za članove osim zadovoljstva podržavanja nečega što vam se sviđa. Pa ako želite, razmislite o nadogradnji. A ako radije ne biste, nastavite čitati. Nećete povrijediti moje osjećaje - mnogo.

Možda sam ja čudan.¹ Neki momci dobiju napadaje depresije kad njihov tim izgubi. Pogotovo ako konstantno gube. Ne gledam više mnogo sport. Ali kada sam ga pratio, vjerojatnije bi bio impresioniran nego deprimiran ako je druga momčad zabila posebno vješt gol ili izvela pažljivo planiranu igru. Nazovite to kako hoćete: bezdušno odbacivanje timskog duha, djelomični imunitet na konformizam. U svakom slučaju, nije baš statistički normalno.

Uz nekoliko zastoja usput, mislim da mi je ta tendencija omogućila da izbjegnem neke od zamki politike identiteta. Nikad nisam mislio da su djevojke odvratne, zbog čega je moja budućnost kao pripadnik MGTOW-a bila malo vjerojatna. Nisam zadirkivao Francoisa u četvrtom razredu jer je bio jedan od rijetkih klinaca iz Francuske — iako sam ga zadirkivao jer je bio pomalo kreten i jer je to zaslužio. Imao sam azijske i afričke prijatelje, slagao sam se s pripadnicima svih maloljetničkih klika: štreberima, sportašima, narkićima, gotičarima, samotnjacima.

Školsko igralište za bejzbol nudi ograničene mogućnosti. Ili je vaš tim odabran za vas ili svaka strana naizmjenično bira iz skupine dostupnih igrača. Na internetu je izbor širi. Radije bih oformio vlastiti "tim" s ljudima za koje mislim da su najbolji iz širokog spektra postojećih "timova". Vjerojatno bih bio užasan vojnik. S druge strane, mislim da bih imao prilično odličnu momčad. (Osim toga, mogu se malo upustiti u interni bejzbol sa svojim kolegama čudacima.)

Jedan od najvećih kamena spoticanja u razumijevanju prirode ljudskog zla je sklonost da mislimo da su svi isti: da su poput nas. Čitajući neke od socijalističkih filozofa prošlih stoljeća, čovjek ne može a da se ne nasmiješi njihovim čudnim pretjeranim pojednostavljivanjima ljudske prirode i naivnom utopizmu.¹ Kad bismo samo mogli eliminirati svo privatno vlasništvo, raskinuti vezu roditelj-dijete i (kod mnogih socijalističkih utopija) dijelite žene jedni među drugima (ili bolje, riješite se "opresivnog" braka i jednostavno učinite žene zajedničkim seksualnim vlasništvom),² pa, onda bi sve bilo sjajno. Sva bi svjetska zla nestala (ili bi se barem lako riješila). Svi bi živjeli u skladu, imali ispravne misli (jer roditelji i svećenici ne bi imali utjecaja na djecu) i dijelili sve u bratstvu ljudi (dobro, moglo bi biti nekoliko onih koji odbijaju odustati od starih načina, ali za njih uvijek postoji ropstvo ili smrt). Ponašajte se prema svima na isti način i svi će biti isti - onakvi kakvi ih želimo.

Nekako je teško shvatiti kako su tako naizgled inteligentni ljudi mogli biti tako glupi. To je poput priče o Aristotelu (vjerojatno apokrifnoj, ali tko zna), koji je navodno do smrti bio uvjeren da muškarci imaju više zuba od žena. Kao što je Bertrand Russell jednom šaljivo rekao, mogao je vrlo lako razjasniti ovu pogrešnu predodžbu tako da je jednostavno zamolio svoju ženu da otvori usta. Ne morate imati djecu da biste to vidjeli, ali onima koji ih imaju očito je da ni od malih nogu isti trikovi ne rade za sve. Postoji vrlo jednostavan razlog za to: ljudi su različiti. Neki su toliko buntovni da ih ni grubost neće odgovoriti od izazivanja nevolja; drugi su toliko popustljivi da je čak i naznaka kritike dovoljna da promijene svoje ponašanje i potakne doživotnu neurozu.

Put lijeve ruke u seksu i socijalizmu

S vremena na vrijeme osjetim neku vrstu shizofrenog zadovoljstva u plodovima moje navike čitanja knjiga. Nazovimo ih bibliosinkronicitetima, jer ... ja ih tako nazivam. Mjesecima (ili godinama) mogu se baviti čeznutljivim fantazijama o nepostojećoj knjizi koja se bavi određenom temom na određeni način — a kad se ta knjiga pojavi u tisku, ne mogu a da ne zahvalim Umu Kozmosa što mi je udovoljio (autori tih knjiga i ne znaju da moje moždane misli neizravno vode njihove intelektualne potrage!). Ponekad počnem čitati knjigu, zavolim je, ali je neobjašnjivo odbacim, zatim je onda opet nastavim čitati godinama kasnije. I gle čuda, došla je u savršeno vrijeme; ne bih je cijenio da sam je završio kad sam je počeo. Možda je riječ o pomalo uobraženom obliku intelektualne prekomjerne stimulacije u kombinaciji s gotovo mazohističkim odgađanjem zadovoljstva. Ili se možda ne radi o ničemu značajnom. Što god bilo, vrlo je zabavno.

Evo najnovije. Nakon što sam nedavno ponovno intervjuirao Joshuu Slocuma za MindMatters (pogledajte ovdje, jer je odličan), odlučio sam uzeti Cleckleyjevu knjigu Caricature of Love [CL], nekih 12 godina nakon što sam je prvi put pročitao. (Ovdje sam napisao kratku objavu inspiriranu time.) Otprilike u isto vrijeme čitao sam knjigu Igora Šafareviča o socijalizmu (koja je također inspirirala ovu objavu). (Počeo sam je čitati prije nekoliko godina, ali sada već znate priču — moram priznati da sam prestao čitati nakon prvog poglavlja, iako sam željno iščekivao drugo.) Winston s knjigom Escaping Mass Hypnosis mi ju je preporučio prije nekoliko mjeseci, pa sam obrisao prašinu sa svog djelomično pročitanog ispisa i nastavio čitati.

1. dio: "Wow, ovo je prilično zanimljivo. Ovi socijalistički mislioci su stvarno bili ludi".

2. dio: "Kul, pravi poveznice s arhaičnim društvima slične onima koje sam ja pravio nakon čitanja Turchina".

3. dio: "Čovječe!!! Ovo je remek-djelo. Mračno i prekrasno remek-djelo".

Ozbiljno, 3. dio. Ne znam što sam očekivao, ali sigurno ne to. I sigurno nisam očekivao takav konceptualni odjek i preklapanje s Cleckleyjevom knjigom o patološkoj seksualnosti (koja se uopće ne referira na socijalizam). Ali neću vam još odati ovo otkriće. Za to, nastavite čitati.

Privlačnost jednakosti i paradoks istrebljenja

Na jedan ili drugi način, sve seže nazad do Platona. Kao što je rekao Whitehead, "Najsigurnija opća karakteristika europske filozofske tradicije jest ta da se sastoji od niza fusnota prema Platonu". I naša religija također. Judaizam je bio prvi (i jedini?) polu-uspješan pokušaj provedbe Platonovog političkog projekta kako je izložen u njegovom posljednjem djelu, Zakoni. Kršćanstvo je naslijedilo tu tradiciju, s daljnjim injekcijama platonizma - O.G. i neo. A socijalizam, tema mojih posljednjih nekoliko objava, naslijedio je svoj DNK iz obje ove struje.¹

Šafarevič naziva filozofski socijalizam "hilijastičkim" upravo iz ovog razloga: socijalisti predlažu neku vrstu milenarističkog "Kraljevstva Božjeg", sretnijeg društva izgrađenog na pepelu starog, koje će biti uništeno. U knjizi The Socialist Phenomenon, on komentira o "dubokoj ovisnosti socijalističke ideologije" o kršćanstvu: ideal jednakosti (izričito utemeljen na ideji jednakosti pred Bogom), zajedništvo (na praksama apostola u Djelima apostolskim i samostanima), povijesni cilj, osuda grešnosti svijeta i sudnji dan. Zapravo, francuski socijalisti ranih 1800-ih bili su izričito religiozni, Saint-Simonijci su zagovarali "pravo" kršćanstvo i "pojmove stvaranja Kraljevstva Božjeg na Zemlji, konačnog univerzalnog jedinstva, sinteze religije, znanosti, i filozofije, kao i progresivnu regeneraciju čovječanstva uzastopnom inicijacijom" (Strube, "Socialism and Esotericism in July Monarchy France", str. 214).

Šafarevič poziva na analizu načina na koje su kršćanski koncepti "preusmjereni" i naposljetku izokrenuti u socijalizmu: "na primjer, kada se Božji sud nad svijetom reinterpretira kao sud 'izabranih' nad njihovim neprijateljima, ili kada je uskrsnuće mrtvih prevedeno u 'deifikaciju' u sekti slobodnih duša" (SP, str. 79). Moje zanimanje seže malo dublje: osim instinkta smrti, koje brige - koje duboke aspekte i težnje ljudske psihe - iskorištava socijalizam, bilo da ima religijski ili svjetovni oblik?