"Seksualnost je feminizmu ono što je rad marksizmu ... oblikovanje, smjer i izražavanje seksualnosti organizira društvo u dva spola: žene i muškarci. Ova podjela čini podlogu ukupnosti društvenih odnosa".Prije nekoliko godina započeo sam neočekivan put niz feminističku rupu. Bilo je to 2014. kada me je moja baka upitala o pobjedniku Eurosonga a ja joj nisam mogao objasniti tko je pobjednik: Conchita Wurst, čovjek koji se odijeva poput žene i šminka se, ali nosi bradu.
Catharine MacKinnon, Toward a feminist theory of the state
Catharine McKinnonm, jedna od osnivačica "radikalnog feminizma".
Dakle, kad je muškarac izložen zlostavljanim ženama (kako je prikazano prema feminističkom uvjerenju), to pokreće njegov temeljni instinkt i socijalnu dužnost da štiti. Osim toga, instinkt koji preuzima i duboke kulturne vrijednosti imaju tendenciju da spriječe bilo kakvo ispravno intelektualno funkcioniranje.
Gornje može biti jedan od razloga zašto je stradavanje žena tako u središtu feminističke ideologije. To bi mogao biti i jedan od razloga zašto tako mnogo muškaraca slijepo prihvaća feminističke priče.
Feminizam nije ništa novo izmislio koristeći žrtve u populaciji kako bi unaprijedio svoju političku agendu. Puno prije feministkinja, Francuska revolucija je bila opravdana viktimizacijom "tiers état" (poljoprivrednika), Boljševička revolucija viktimizacijom proletarijata i nacistička revolucija viktimizacijom 'Arijevaca'. No, povijest pokazuje da revolucionare, bilo u Francuskoj, Rusiji ili Njemačkoj, nikada nije bilo briga o navodnim žrtvama. Svaki put je viktimizirana populacija završila u daleko lošijoj situaciji nakon "revolucije" nego prije toga.
Navodne žrtve samo su izgovor za upiranje prstom na tlačitelje (plemstvo, svećenstvo, Židove), uništivajući ih i oduzimajući njihova prava i imovinu (ostavljajući na stranu njihove dužnosti), i to je upravo ono čemu danas svjedočimo s feminističkim pokretom.
Svakodnevno nas bombardiraju pričama o afirmativnoj akciji, ženskim pravima, osnaživanju žena, ženskim inicijativama, ženskim organizacijama, ženskim događajima, ženskim skloništima, ženskim marševima, sigurnim kućama za žene... sve te političke tvrdnje temelje se na jednoj osnovi: viktimizaciji žena, koja je naširoko uzeta zdravo za gotovo. Ali, postoji li zapravo viktimizacija o kojoj feminizam govori?
1/ Žene su žrtve obiteljskog nasilja
Uvjerenje: Općenito se vjeruje da je nasilje u obitelji raširena epidemija koja utječe na veliki dio američkih kućanstava:
"Polovica žena u Americi su zlostavljane."Prema naširoko prihvaćenoj priči, većinu epidemijskih zlostavljanja u obitelji su počinili muškarci:
Langley & Levy 1977., Wife Beating: the Silent Crisis [Premlaćivanje supruge: Tiha kriza, op. prev.]
"Vjerojatnost je da će žene sedam do četrnaest puta više prijavljivati da su ih intimni partneri pretukli, gušili, prijetili im oružjem ili ih pokušali utopiti."Stvarno stanje stvari: Prvo i najvažnije, obiteljsko nasilje utječe na manjinu parova. Ovisno o metodi i uzorcima, između 85 i 99% američkih parova ne doživljavaju nikakvo nasilje u obitelji.
Arias i drugi, 2002.
Plakat koji je objavila organizacija Domestic violence awareness. Podaci temeljeni na statistici Straussa iz 1977. godine
"70% počinitelja jednostranog bračnog nasilja su žene."Veća učestalost nasilja u obitelji koje su počinile žene također se odnosi na teške napade:
Whittaker i ostali, 2007. CDC nacionalno istraživanje
U najopsežnijoj studiji obiteljskog nasilja ikada provedenoj (meta-analiza s veličinom uzorka od 64.000 ispitanika), zaključak je bio:Tako je zlostavljanje supruga bilo gotovo dvostruko više od zlostavljanja žene
- 10% bračnih parova i 13% parova koji su živjeli u izvanbračnoj zajednici izvijestili su da žene koriste teško nasilje dok muški partner nije bio nasilan (zlostavljanje supruga)
- Obratni uzorak (zlostavljanje žene) je bio 6% -7%.
Stets i Strauss, 1989./1992.
"Žene imaju nešto veću vjerojatnost od muškaraca da koriste obiteljsko nasilje" d' = .05Zanimljivo je da je kod mlađih generacija izraženija prevalencija obiteljskog nasilja kojeg su počinile žene, što je pokazala studija provedena među studentima (19 zemalja - 9.549 ispitanika).
Archer, 2000.
"U prosjeku, žensko nasilje nad partnerom imalo je 21% veću učestalost od nasilja muškog partnera."Iako je mit da obiteljsko nasilje prvenstveno počinjuje muškarac i dalje naširoko prihvaćen, čak i feministice uviđaju da su žene glavni počinitelji obiteljskog nasilja.
Douglas i Strauss, 2006.
"Žene zlostavljaju, jednako ili više nego muškarci."Potvrda da su za najveću učestalost nasilja u obitelji odgovorne žene, uklanjajući muški utjecaj iz jednadžbe, su statistički podaci o lezbijskom nasilju. Lezbijski parovi imaju najveću stopu nasilja, oko 50% više od učestalosti nasilja kod heteroseksualnih parova.
Betty Friedan, It Changed My Life: Writings on the Women's Movement
"Učestalost silovanja tijekom života, fizičkog nasilja ili uhođenja od strane intimnog partnera, po prvi put se fokusira na viktimizaciju prema seksualnoj orijentaciji. U njihovoj je studiji učestalost zlostavljanja bila 43,8 posto za lezbijke."Zaključak: nasilje u obitelji nije toliko rašireno kako je prikazano. Više od 95% parova ne prijavljuje intimno nasilje (Laroche 2005.) Za manjinu parova kod kojih je došlo do nasilja, žene su češći počinitelji nego muškarci. Ovaj se trend pogoršava i mi svjedočimo većem ženskom nasilju kod mlađih generacija.
CDC 2010. National Intimate Partner and Sexual Violence Survey [Nacionalno istraživanje seksualnog zlostavljanja među intimnim partnerima op. prev.]
Jedan čimbenik zašto muškarci tuku manje nego žene je vjerojatno zbog jakog tabua u svezi muškaraca koji premlaćuju žene:
"Samo 2% sjevernoameričkih muškaraca slaže se s uvjerenjem "da je u redu udariti svoju ženu kako bi znala svoje mjesto'."Obrnuto, žene koje udaraju muškarce čini se da nije tabu. Takvo ponašanje pozitivno percipira većina svjedoka koji to vide kao znak osnaživanja ili bezopasne samoobrane. Pogledajte ovaj zanimljiv socijalni eksperiment u kojem žene tuku muškarce (u javnom parku) i reakcije podrške svjedoka:
Simon i ostali, 2001.
Sada, usporedite ovo s obrnutom situacijom u kojoj par (kojeg portretiraju glumci) u Londonu u parku ulazi u vruću raspravu i muškarac počinje fizički zlostavljati svoju djevojku. Promatrači, muškarci i žene, odmah to primjećuju i poduzimaju radnje:
2/ Žene su žrtve silovanja
Uvjerenje: Prema feminističkim izjavama koje naširoko odzvanjaju u mainstream medijima, zapadni svijet prolazi epidemiju silovanja koja proizlazi iz duboko ukorijenjene 'kulture silovanja'. U osnovi, svi muškarci su silovatelji, barem potencijalno ako još nisu u stvarnosti.
"Muškarci, u većini, imaju prekidač za silovanje. Svi muškarci su sposobni za silovanje."Pružene 'brojke' s kojima se potkrijepljuje 'epidemija silovanja' su zabrinjavajuće.
Greg Laden
Žena u Americi navodno ima 26% šanse da bude silovana u svom životu. Situacija na kampusima još je gora: navodno, jedna od pet žena doživljava seksualni napad na fakultetu. Na primjer, stopa silovanja na Berkeleyju procjenjuje se na 3.000 slučajeva godišnje (Gilbert 2005.). Dakle, na 20.000 studentica u periodu od 4 godine (prosječno), ukupna stopa silovanja je veća od 50%.
Stvarno stanje stvari: Pogledajmo slučaj Berkeley. Od 3.000 projiciranih silovanja godišnje, svega 40-80 studenata traži svake godine savjet od centra za savjetovanje za silovanje i samo dva prijavljuju policiji. (To je izvješće, a ne uvjerenje.)
Kada su žrtve feministice Mary P. Koss upitane izravno,
- 73% onih koje su imale pokušaj neželjenog seksa nisu vjerovale da su bile silovane
- 42% njih se kasnije seksalo s muškarcem koji ih je "silovao"
Dutton, 2008.
Cal State Fullerton utrka u donjem rublju: proljetno izdanje 2016.
Berkeleyova pretjerano napuhana epidemija silovanja nije izolirani slučaj. Izvješće o Violent Victimization of College Students [nasilna viktimizacija studenata, op. prev.] temelji se na stvarnim policijskim izvješćima (ne tvrdnjama) i govori o vrlo različitoj priči od priče s Berkeleya.
"Između 1995. i 2002. godine, DOJ je utvrdio da je bilo šest silovanja ili seksualnih napada na tisuću slučajeva godišnje, što znači da je godišnja stopa silovanja 2,5%."Dodatno, iste DOJ statistike pokazuju da je ukupna stopa silovanja u oštrom padu: od 1995. stopa silovanja ili seksualnog zlostavljanja žena smanjena je za oko 60 posto.
DOJ - izvješće u svezi nasilne viktimizacije studenata koledža
Zanimljivo je da se zapravo analize silovanja uvijek usredotočuju na silovanje žena, kao da silovanje muškaraca ne postoji. Zapravo, silovanje muškaraca nije legalno postojalo do 2013. Prije toga, definicija FBI-a za silovanje izričito je isključivala muškarce iz broja žrtava:
[silovanje je] "spolno općenje sa ženom na silu i protiv njezine volje."Nakon što je nova definicija primijenjena, a muškarci nisu bili isključeni iz seksualnog zlostavljanja ili kao potencijalne žrtve silovanja, brojkama koje je dao CDC (Američki centar za kontrolu bolesti) oslikana je uravnoteženija slika:
UCR - FBI
"Stope seksualnog kontakta bez pristanka gotovo su izjednačene, s 1.270 milijuna žena i 1.267 milijuna muškaraca koji tvrde da su žrtve seksualnog nasilja".Nova definicija obuhvaća slučajeve u kojima su muškarci bili prisiljeni na 'penetraciju'. Zbog kulturalnih čimbenika mi uglavnom pretpostavljamo da ako muškarac ima erekciju, mora da žudi za seksom. Uostalom, muškarci su seksualno nezasitni, zar ne?
CDC
Dakle, zamislimo na sekundu da jednaku logiku primjenjujemo na žene, znajući da broj žena pokazuje znakove fiziološkog uzbuđivanja tijekom silovanja:
"Pomagala sam mnogim mladim ženama, više nego što mogu izbrojati, vezano uz ovo pitanje... Bilo je vrlo malo istraživanja o orgazmu tijekom silovanja, no dosadašnja istraživanja pokazuju brojeve od 10% do više od 50% koji su imali to iskustvo".
Popular Science
Nadzornica McCormik je osuđena u slučaju koji je uključivao 12-ogodišnjeg maloljetnog zatvorenika koji ju je optužio za seksualno i fizičko zlostavljanje.
Ta se točka ilustrira u sljedećem slučaju u Južnoj Africi, gdje su tri žene otele muškarca, držale ga tri dana i grupno ga silovale, prisiljavajući ga da uzme viagru i energetska pića. To je bio peti incident otmice i grupnog silovanja u Južnoj Africi od strane ženskog trija u razdoblju od nekoliko godina.
CDC studija koja pokazuje da je seksualno nasilje jednako raspoređeno između muškaraca i žena, ne daje cjelovitu sliku jer podaci zatvora i kaznionica nisu integrirani u njihovom izvješću.
U usporedbi s ostatkom društva, zatvori pokazuju vrlo visoku stopu seksualnog nasilja, s učestalošću koje varira između 9 i 23%, ovisno o izvorima.
Iako uobičajeno uvjerenje prikazuje silovanje u zatvoru kao zločin muškarca nad muškarcem, nekoliko istraživanja o seksualnim napadima u zatvoru otkrivaju neočekivane rezultate:
"Ta su istraživanja pokazala suprotno od onoga što općenito mislimo. Žene su bile češće zlostavljane od strane kolegica zatvorenica, a muškarci od strane stražara, a mnogi od tih čuvara bile su žene.Broj seksualnih zlostavljanja počinjenih u američkim zatvorima dolazi izravno od Ministarstva pravosuđa i neznatni broj seksualnih zlostavljanja počinjenih izvan zatvora:
Na primjer, kod maloljetnika koji su prijavili seksualno nedolično ponašanje, 89 posto dječaka je prijavilo zlostavljanje od strane članova ženskog osoblja. Ukupno, zatvorenici su prijavili astronomskih 900.000 incidenata seksualnog zlostavljanja."
Stemple and Mayer, 2014.
"Više muškaraca je silovano u SAD-u nego žena, prema brojkama koje uključuju seksualno zlostavljanje u zatvorima. Godine 2008. procjenjuje se da je 216.000 zatvorenika seksualno napadnuto tijekom služenja kazne, prema DOJ brojkama. To je uspoređeno s 90.479 slučajeva silovanja izvan zatvora."
The Guardian
3/ Žene zarađuju manje nego muškarci
Uvjerenje: Feministice i mainstream mediji već desetljećima ponavljaju da su plaće žena niže u usporedbi s muškarcima. Čak je i Barack Obama, u svojoj predsjedničkoj poruci 2016. godine, ponovio feminističku mantru prema kojoj "žene zarađuju 77 centa na svaki dolar koji muškarac zaradi". To je, naravno, korišteno kao "jasan dokaz" sustavne seksističke diskriminacije žena.
Stvarnost: Prvo, napominjemo da je '70-ih godina rečeno da žene zarađuju oko 65% u odnosu na muškarce. Danas je taj broj oko 80%. Dakle, ono što uzrokuje jaz plaća se sužava od 1970-ih.
Obamina brojka od 77% je jednostavno razlika u godišnjim prihodima muškaraca na puno radno vrijeme i žena radnika. Kao da uspoređujete jabuke i naranče, jer se ne uzimaju u obzir razlike u zanimanjima, pozicijama, obrazovanju, radnom odnosu ili radnim satima u tjednu.
Kada se uzmu u obzir takvi relevantni čimbenici, jaz u plaćama se sužava do trenutka u kojem nestaje. Više od nestajanja jaza, u nekim zemljama, kao u Velikoj Britaniji, jaz plaća je obrnut:
"Kada se uspoređuju satnice, nedavna anketa u Ujedinjenom Kraljevstvu otkriva da je razlika u plaći obrnuta od 20 do 40 godina. Brojke, koje je sastavio Press Association, pokazuju da će u dobi od 22 do 29 godina žena obično zaraditi 1,111 milijun funti godišnje više od svojih muških kolega. 'Preokrenut jaz plaća vrijedi za radnike između 30 i 39 godina, gdje žene zarađuju 0,2% više od muškaraca."Ove brojke uzimaju u obzir samo satnicu i stavljaju na stranu činjenicu da muškarci i žene ne rade na isti način.
The Guardian
Ispod su čimbenici koji općenito favoriziraju muškarce i pomažu objasniti zašto muškarci zarađuju više To pokazuje da muškarci nastoje zaraditi više novca ne zato što su privilegirani, već zbog toga što je njihov radni unos različit. Ovaj je popis sastavljen iz izvrsne knjige Warrena Farrela, Why Men Earn More: The Startling Truth Behind the Pay Gap - and What Women Can Do About It [Zašto muškarci zarađuju više: Istina Iza jaza plaća - i što žene mogu učiniti u svezi toga op. prev.]:
- Muškarci gravitiraju prema bolje plaćenim zanimanjima u tehnologiji i egzaktnim znanostima (npr., naftni inžinjer).
- Muškarci odabiru visoko rizična, bolje plaćena zanimanja s većim sigurnosnim rizicima za ozljede na radu i smrtne slučajeve (npr. radnik na naftnom polju, krovopokrivač i drvosječa).
- Muškarci su spremniji raditi na otvorenom u neugodnim, fizički zahtjevnim radnim okruženjima (građevina, rad na naftnom polju, komercijalni ribolov, sječa drva).
- Muškarci su voljniji nego žene odabrati zahtjevne, intenzivne poslove na kojima se ne mogu odjaviti kad prestane radno vrijeme (npr. korporativni odvjetnik, više osoblje Bijele kuće).
- Muškarci odabiru poslove s većom plaćom, ali s nižim osobnim ispunjenjem (porezni računovođa).
- Muškarci odabiru poslove s višim financijskim i emocionalnim rizicima (npr., investitori koji se upuštaju u rizične pothvate).
- Muškarci su voljniji od žena raditi najteže smjene tijekom najgorih sati.
- Muškarci često odabiru plaćenije uske specijalizacije (npr. kirurgija i anesteziologija).
- Muškarci su spremniji raditi u prljavim ili neugodnim okruženjima s minimalnim ljudskim kontaktom (npr. zatvorski stražar, rad u čeličani, vozači kamiona).
- Muškarci rade, u prosjeku, više sati tjedno i više tjedana tijekom godine nego žene.
- Muškarci češće nego žene ulažu u ažuriranje svojih vještina s većim financijskim isplatama (npr. magisterij iz računalne tehnologije ili magisterij iz obrazovanja).
- Muškarci imaju veću vjerojatnost da imaju više godina stalnog iskustva u trenutnoj okupaciji nego žene.
- Vjerojatnije je da će muškarci manje biti odsutni s posla nego žene (posjete liječnika, bolovanje, uzimanje slobodnih dana kada su djeca bolesna itd.).
- Muškarci su voljniji nego žene tolerirati duže vrijeme poslovnih putovanja.
- Muškarci su spremniji za preseljenje, posebno na nepoželjne lokacije na zahtjev tvrtke.
- Muškarci su u prosjeku voljniji od žena, opsežno putovati na poslu.
- Muškarci su voljniji od žena preuzimanja rizika od promjenjivog dohotka, npr. plaćanje provizijom u odnosu na fiksnu plaću.
- Muškarci često ostvaruju više izlaznih rezultata, npr., znanstvene članke za sveučilišne profesore
Najviši i najniži plaćeni posao po spolu i prosječnoj plaći
"Američka udruga sveučilišnih žena (AAUW) je konačno priznala da je 'razlika u plaćama među spolovima' prvenstveno uzrokovana izborom žena, a ne diskriminacijom".Ova izjava je malo više od prazne riječi, budući da je mit o jazu plaća još uvijek široko propagirano u mainstream medijima, akademiji i školama.
Leadership Institute
4/ Muškarci su zlostavljači djece
Uvjerenje: Muškarci su suštinski nasilni. Oni tuku svoje žene i svoju djecu. To je ono što su Kahneman i Tversky (1982.) nazvali "reprezentativnom heuristikom", gdje zlostavljači imaju atribute muškosti, i oni sami predstavljaju rizik za dijete.
Stvarnost: Zapravo, dvije glavne studije o nasilju nad djecom donijele su vrlo slične zaključke. Majke imaju veću vjerojatnost nego očevi da budu nasilne prema djeci.
djeca su gotovo tri puta više izložena nasilju majkiU istraživanju Health Canada iz 2001. godine, majke su otkrivene da počinjuju 4 od 5 vrsta nasilja češće od očeva:McDonald i ostali, 2006.
- 4.3% je izloženo ozbiljnom nasilju muškaraca prema ženama
- 11,4% je izloženo teškom zlostavljanju od strane žena prema muškaracima
Biološke majke (u usporedbi s biološkim očevima) vjerojatno će biti češći počinitelji:Američko istraživanje o zlostavljanju djeteta, provedeno 2004. godine među više od 700.000 pojedinaca, otkrila je još veći rodni jaz od kanadskog istraživanja: otkrilo je da je više nego dvostruko veća vjerojatnost da će majke zlostavljati svoju djecu nego očevi.Biološki je otac vjerojatniji počinitelj seksualnog zlostavljanja (15% prema 5%).
- tjelesnog zlostavljanja (47 vs. 42%)
- zanemarivanja (86% vs. 33%)
- emocionalnog maltretiranja (61% vs. 55%)
- u više kategorija (66% vs. 36%).
Dutton, 2008.
Počinitelji zlostavljanja djece prema roditeljskom statusu Zlostavljanje djece, koje su počinile majke, veće je u smislu prevalencije i stupnja. Prema američkom istraživanju 2004. među svim slučajevima djece koja su umrla od zlostavljanja 2003. godine, 30,5% su uzrokovale majke, a 18,2% su uzrokovali očevi.
Činjenica da majke često troše više vremena odgajajući djecu nego očevi vjerojatno je razlog, ali ti podaci odbacuju mit da su uglavnom muškarci ti koji su okrutni prema djeci.
5/ Žena koja optužuje = Žrtva
Andrea Dworkin, druga osnivačica radikalnog feminizma
Stvarnost: I muškarci i žene lažu. To se pogoršava kada pravni sustav prekomjerno štiti tužioca, uklanja optuženom njegova elementarna prava i poništava optužbe gdje je teret dokaza na optuženom, a ne tužiocu. Pojam "nedužan dok se ne dokaže krivim", koji je prevladao stoljeća, okrenut je naopako. U užasnom totalitarnom smjeru, mnogi muškarci se danas smatraju krivima dok se ne dokaže nevinost.
Danas socijalni radnici i odvjetnici potiču žene da podnesu optužbe protiv partnera i supružnika, imaju financijske poticaje (uzimanje kuće, alimentacije), imaju potpunu anonimnost (dok je ime optuženika javno obznanjeno), imuni su od tužbe zbog lažnih optužbi, građanski sudovi nude niže standarde dokaza i još mnogo toga.
Studije o politički osjetljivoj temi lažnih optužbi za silovanje su rijetke, ali ipak postoje:
"Sociolog sa sveučilišta Purdue, Eugene J. Kanin, utvrdio je da je "41% ukupno odbačenih slučajeva silovanja službeno proglašeno lažnim" tijekom devetogodišnjeg razdoblja, "odnosno priznanjem tužitelja da nije došlo do silovanja i optužbe su, dakle, bile lažne.Evo dva primjera lažnih i potpuno dokumentiranih lažnih optužbi. Prvo, navijačica poziva policiju i tvrdi da ju je dečko gušio i tukao. Policija se sprema uhititi čovjeka kad on pruži video koji pokazuje da je zapravo točno suprotno onome što se dogodilo:
Naknadna studija na sveučilištu utvrdila je da je 50% optužbi bilo lažno, ponovo isključivo demantom tužioca.
Nepovučene optužbe sigurno prave stvarni postotak lažnih optužbi puno većim. Kanin je zaključio da "ove lažne optužbe izgledaju da služe tri glavne funkcije za podnositelje pritužbi: pružanje alibija, traženje osvete i dobivanje simpatije i pažnje."
Stephen Baskerville, The New Politics of Sex
U drugom slučaju, djevojka mladog odvjetnika prijeti da će ga lažno optužiti za obiteljsko nasilje kako bi ga izbacila iz njihove kuće:
Koliko je drugih slučajeva tamo gdje muškarci nisu prikupili dokaze o lažnim optužbama, pa su tako završili u zatvoru isključivo na temelju tih lažnih optužbi?
Ključni čimbenik pri laganju vlastima jest hoće li se vjerovati laži. Sljedeći rad ocjenjuje pristranost vlasti u slučajevima nasilja u obitelji, ovisno o tome je li počinitelj muško ili žensko:
Ova istraživanja pokazuju da muškarci vrlo vjerojatno neće prijaviti nasilje (silovanje, obiteljsko nasilje, zlostavljanje djeteta) koje je počinila njihova supruga jer, u najboljem slučaju, neće im se vjerovati, a što je još gore, oni su ti koji će završiti iza rešetaka. Zanimljivo, upravo je to ono što mnoge žene tvrde da im se dogodi kad prijave silovanja.1985 US National Family Violence Survey, koje su proveli Murray A. Strauss i Richard J. Gelles
- Kada je žena pozvala policiju kako bi prijavila IPV-a [intimate partner violence - obiteljsko nasilje, op. prev.], muškarcu je naređeno da napusti kuću u 41,4% slučajeva. Kada je muškarac pozvao policiju, ženi je naređeno da napusti kuću u 0% slučajeva.
- Kada je žena prijavila nasilje, muškarcu je prijetilo momentalno uhićenje u 28,2% slučajeva. Kada je muškarac isto prijavio, ženi je prijetilo uhićenje u 0% slučajeva.
- Kada je žena pozvala policiju, muškarcu je kasnije prijetilo uhićenje u 10,7% slučajeva. Kada je muškarac pozvao, ženi je prijetilo uhićenje kasnije u 0% slučajeva.
- Kada je žena zvala policiju, čovjek je uhićen u 15,2% slučajeva. Kada je muškarac zvao, žena je uhićena u 0% slučajeva. U 12,1% slučajeva kada je muškarac zvao, on je uhićen.
Nasuprot tome, žene se potiču da naprave prijave jer su njihove tvrdnje (vjerodostojne ili lažne) vjerojatnije da će im se povjerovati, pa čak i ako je optužba lažna, one se neće suočiti s pravnim posljedicama.
Kao rezultat toga, sve gore navedene statistike vjerojatno su pristrane od strane muškaraca koji nisu prijavljeni i zbog prekomjernog izvještavanja žena. Uzimajući u obzir da bi pristranost izvješća dodatno povećala učestalost nasilja u obitelji, zlostavljanja djece i silovanja koje su počinile žene.
Primjer savršeno ilustrira prave makijavelske učinke feminističkih laži: udomiteljstvo. Te su institucije u teoriji osmišljene kako bi zaštitile djecu od zlostavljanja koja su doživjela kod kuće.
Prevalencija lažnih navoda o zlostavljanju djeteta tijekom parničnih sporova je nevjerojatno visoka: 55%. Dakle, većina slučajeva je u najboljem slučaju iskrivljena, u najgorem potpuno izmišljena.
Ali lažne tvrdnje o zlostavljanju djeteta mogu dovesti do vrlo stvarnog smještaja u udomiteljsku skrb djeteta koji je do tada živio miran život, bez zanemarivanja i nasilja. U udomiteljstvu dijete će vjerojatno doživjeti daleko manje mirniji život:
"[Tamo je] 10 puta veća stopa fizičkog zlostavljanja i više od 28 puta stopa seksualnog zlostavljanja djece u skupinama nego u općoj populaciji".Više je nego malo ironično (i definitivno tragično) da je rezultat feminističkog pretjerivanja oko zlostavljanja djece u obiteljskoj jedinici omogućavanje uklanjanja djece iz sigurnih obiteljskih domova do smještaja u ustanove za udomiteljstvo gdje je najvjerojatnije da će dijete iskusiti zlostavljanje.
Stephen Baskerville, The New Politics of Sex
Zaključak
Silovanje, nasilje u obitelji i zlostavljanje djece ograničeni su na mali dio stanovništva, a ukupni podaci pokazuju opće smanjenje. Također je jasno da je jaz između spolova izuzetno iskrivljen. Muškarci i žene zarađuju novac, počinjuju silovanje, tuku i zlostavljaju svoju djecu u neusporedivim proporcijama.
Ovo je vrlo važna točka i treba spriječiti bilo kakve rodno orijentirane generalizacije. Brojke pokazuju da mali postotak odraslih osoba djeluje nasilno. Najvažnija predviđanja takvog ponašanja imaju malo veze s rodom, ali su snažno povezani s faktorima kao što su poremećaji ličnosti, negativna emocionalnost, trauma doživljena tijekom djetinjstva itd.
Unatoč ravnopravnosti spolova u smislu nasilja i plaće, zabilježen je trend rasta počinjenja nasilja od strane žena u posljednjih nekoliko godina.
"Želim vidjeti muškarca prebijenog na mrtvo sa štiklom zabijenom u njegova usta kao jabukom u ustima svinje." Stvarni citat Andreae Dworkin, druge feminističke vođe (i zagovornice incesta i pedofilije).
Ovdje možete vidjeti pravu kafkašku prirodu čitavog feminističkog pokreta. Feministkinje maštaju o svijetu kojim dominira kultura silovanja i nasilnih muškaraca, iako one stvaraju gotovo suprotan svijet: u kojem žene sve više prihvaćaju kriminal i nasilje nad muškarcima, ljudima kojima su se, prvotno, ti isti zločini pogrešno pripisivali.
Uvijek će postojati patološki pojedinci, zajedno s njihovim destruktivnim ideologijama. To je nešto što ne možemo promijeniti. Ono što možemo promijeniti jest kako vidimo i riješavamo taj problem. To su isti patološki pojedinci koji stvaraju revolucionarne pokrete pokazujući prstom na stanovništvo žrtvenih jaraca (plemstvo, buržoazija, Židovi).
To je diverzija, prosto i jednostavno, koja usmjerava opravdani bijes ljudi prema pogrešnom krivcu: prema žrtvenom jarcu umjesto prema patološkim majstorima lutaka.
Feministice govore ženama da su svi ženski problemi zbog muškaraca. Ova tehnika traženja žrtvenog jarca može biti vrlo djelotvorna jer nudi vrlo udobnu laž, koja se zatim projicira na drugu osobu i tako oslobađa žene od svake odgovornosti.
Ovo je srž feminističkog/postmodernističkog uvjerenja, gdje je drugi pakao, drugi je izvor svih patnji, drugi je dominantan. Čini mi se da je odaslana poruka zapravo suprotna; prestanimo projicirati na druge naše vlastite slabosti, strahove i sram; prestanimo pokušavati promijeniti drugog s našom proizvoljnom, despotskom i distopijskom vizijom onoga što je dobro.
Nastojmo se usredotočiti na jedinu stvar koju možemo potencijalno promijeniti - same sebe - i umjesto da hranimo našu vlastitu važnost - bilo da to izražavamo u obliku samosažaljenja, viktimizacije, veličine ili krivnje - preuzmimo odgovornost za naše živote i naše društvo i gledajmo svijet i same sebe ne kako bismo željeli da budu, već onakve kakvi jesu. Samo s položaja punog razumijevanja sebe i drugih možemo se ikada nadati da ćemo donijeti pravu odluku koja će rezultirati boljim svijetom za sve.
Komentari čitatelja
na naše novosti