Publika u studiju bila je više nego voljna za ovo nostalgično putovanje. Burno su aplaudirali kada se Amanpour usprotivila Stewartovoj primjedbi da se "bliži kraj svijeta" i ukazala na to kako je pomračenje Sunca, koje se odigralo neposredno prije snimanja, okupilo toliko mnogo ljudi "u ovoj nevjerovatno podjeljenoj zemlji".
Ali stvari su krenule naopako kada je Stewart upitao Amanpour o njenim kolegama na CNN-u: "O čemu novinari iza kulisa govore kao o svojim frustracijama? Šta bi htjeli vidjeti u raportima? Kako bi voljeli da se o tome izvještava i da li izvještavaju onako kako misle da treba?"
Amanpour se osvrnula na segment Stewartove emisije prije njenog dolaska, u kojem je poredio kako američka vlada i mejnstrim mediji prikazuju rusku agresiju protiv Ukrajine (loše) naspram onoga kako prikazuju američko-izraelsku agresiju na Palestinu (ništa naročito).
Amanpour je rekla: "Naš glavni problem pokrivanja Izraela, Gaze, ove faze, koja traje već šest mjeseci, jest taj da ne možemo stići tamo. Ovo je situacija bez presedana. Novinari nisu na terenu u Gazi."
Stewart ju je, svaka mu čast, odmah prekinuo govoreći: "Novinari su na terenu. Ubijaju ih."
"U pravu ste, u pravu ste", priznala je Amanpour, "govorim o neovisnim, zapadnim novinarima koji ne mogu doći tamo, ili o bilo kome drugom, osim o onim ljudima koji apsolutno riskiraju svoje živote svaki dan."
Vratit ćemo se za trenutak na njezin duži odgovor, ali pogledajmo prvo što je rekla. Amanpourina tvrdnja, "Novinari nisu na terenu u Gazi," je, s pravom i podrugljivo, s podsmijehom dočekana od strane novinara poput Hind Khoudary, koja je jednostavno objavila svoju fotografiju na terenu, uz reči Amanpour..
Ovo je jedan od mnogih darova koje palestinski novinari, uz veliku osobnu žrtvu, daju svijetu: daju nam priliku da sagledamo ulogu novinara na bitno drugačije načine.Ali da li je tvrdnja Christian Amanpour da u Gazi nema "nezavisnih, zapadnih novinara" istinita? I da i ne. U pravu je kad kaže da u Gazi nema nezavisnih novinara, jer nijedan novinar nije istinski nezavisan - svakako ne sama Amanpour, niti bilo ko od nas iz zapadnih zemalja koje osiguravaju novac i bombe za ubijanje desetina hiljada civila, djece i naših kolega. (Svakako ne New York Times koji, kako je Intercept izvjestio, instruira svoje autore da izbjegavaju upotrebu riječi "genocid", "etničko čišćenje" ili "okupirane teritorije" pa čak - "osim u veoma rijetkim slučajevima" - i izraza "izbjeglički kampovi".)
Palestinski novinar Hossam Shabat, stacioniran (i gladan) u sjevernoj Gazi, odgovorio je Amanpour napisavši:
Najveći problem nije što zapadni novinari ne mogu ući, nego činjenica da zapadni mediji ne poštuju i ne cijene palestinske novinare. Moje kolege i ja svaki dan riskiramo svoje živote da bismo izvještavali o ovom genocidu. Nitko ne poznaje Gazu kao mi i nitko ne razumije složenost situacije kao mi. Ako vam je stalo do onoga što se događa u Gazi, trebali biste pojačati palestinske glasove. Ne trebaju nam zapadni novinari da ispričaju naše priče; sposobni smo pričati i izvještavati o vlastitim pričama.Shabat (21) je ove godine trebalo da završi treću godinu studija. Umjesto toga, poput svojih kolega sa medicinskih fakulteta koji su u improviziranim bolnicama preuzeli ulogu ljekara prekaljenih u ratnoj zoni, genocid je gurnuo Shabata na prve linije izvještavanja sa ratišta.
Amanpour je u pravu da Shabat nije neovisan. Njegove objave na društvenim medijima pune su vrlo subjektivnih iskustava: kako doživljava glad, zakopava mrtve ljude u zemlju, pokušava iskopati možda žive ljude iz zemlje, hrani gladne ljude, skuplja novac za hranu, razgovara s djecom koja umiru od raka, zabavlja djecu (zajedno s klaunom) za Bajram, dajući djeci odjeću, osuđujući "poniženje" i nasilje i nasilje bacanja paketa pomoći iz zraka, distribuirajući pomoć i pokušavajući pronaći nestalu novinarku Bayan Abusultan (koja je ušutjela tijekom opsade Al Shifa nakon što je vidjela da joj je brat ubijen, ali koji je na kraju preživio).
Kao što je Shabat kratko napisao nakon što je svijet oplakao ubojstvo šest stranih i jednog palestinskog radnika Svjetske centralne kuhinje:
Osim novinarstva, gotovo svaki dan kuhamo obroke kako bismo nahranili raseljene u školama u Sjevernoj Gazi. Uz naše vrlo ograničene zalihe, svaki dan kuhamo i distribuiramo obroke stotinama. Cijenimo sve humanitarne radnike koji su poginuli pokušavajući nam pomoći u Gazi, ali naši su životi važni koliko i njihovi. Naše živote treba poštivati i cijeniti jednako kao i njihove. Životi Palestinaca zaslužuju oplakivanje jednako kao i bilo koji drugi život.Ne, Shabat sigurno nije ni zapadnjački ni neovisan. Ali ovo je jedan od mnogih darova koje palestinski novinari, uz velike osobne žrtve, daju svijetu: daju nam priliku da sagledamo ulogu novinara na bitno drugačije načine, da vidimo kako bi međuovisnost mogla biti bolji pristup našem zanatu od nezavisnosti.
Novinarstvo je, konačno, javno dobro. Možda nije najbolji način da se služi tom dobru tako što će, recimo, nekakav Anderson Cooper iskočiti padobranom po ekskluzivu dok se pretvara da je nezavisan od onoga što trpe lokalni novinari, pa čak ni da se lokalni novinari utrkuju jedni protiv drugih da objave najnovije vijesti.
Umjesto toga, što ako je novinarstvo izgledalo kao video koji je Ahmed El-Madhoun objavio u prosincu, kada je, "Grupa hrabrih novinara odlučila ostati u Khan Yunisu i pratiti što se ovdje događa unatoč intenzivnom granatiranju. Svi mi, ruku pod ruku"?
Šta ako bi novinarstvo, u svom najuzvišenijem obliku, izgledalo tako da se novinari ne pretvaraju da je bilo tko od nas nezavisan, već prihvataju da su sudbine "svih nas, ruku pod ruku" međuzavisne? Da od nas zahtjeva da radimo zajedno kako bismo prenijeli vijesti javnosti i da bismo jedni druge sačuvali sigurne, nahranjene i žive?
Amanpour se dalje osvrnula na smrt lokalnih novinara, rekavši Stewartu (naglasak moj):
Prema Komitetu za zaštitu novinara skoro stotinu medijskih radnika, novinara ubijeno je u Gazi, na Zapadnoj obali i u Libanonu za šest mjeseci. To je situacija bez presedana. I to nadilazi užas onoga što se dogodilo tim ljudima i njihovim obiteljima. Radi se o pričanju priče o Gazi, pričanju priče o Palestincima, znate, stvarni lokalni novinari će vam ispričati priču o ljudima. Znate, nisu to samo dehumanizirane brojke, ili slično, već ljudi. A kada moramo obaviti svoj posao, a ja to radim gotovo od prvog Zaljevskog rata, idemo tamo da budemo oči i uši svima koji ne mogu ići. Tko nije domaći. Ali nismo u mogućnosti doći tamo.Svaka joj čast, Amanpour je izričito okrivila Izrael zašto ljudi poput nje ne mogu doći do Gaze. Ali vjerujem da je u krivu što u Gazi nema zapadnih novinara. Postoje, prema zadanim postavkama, neki ulaze, izlaze i pokušavaju podijeliti ono što su vidjeli sa svijetom.
Dok ljudi koji su samo strani novinari ne mogu ići u Gazu, medicinski radnici dolaze po smjenama od dva do tri tjedna, odlaze i pokušavaju ispričati svijetu užas onoga što su vidjeli. Snimaju video dokumentarce za BBC. Pišu eseje za New York Times. Oni su intervjuirani u New Yorkeru. Oni se susreću s predsjednikom Sjedinjenih Država, pokazuju mu svoje fotografije i - nakon što su dobili jedinstven i doista ekskluzivan intervju s Bidenom - izvještavaju NBC News o njegovoj iskrenoj (ne)reakciji. I u emisijama poput Democracy Now!, čak ustupaju fotografije i video snimke.
Ovi doktori su de facto zapadni novinari. A ono što imaju za reći snažno je i toliko kontroverzno, da je palestinsko-britanskom kirurgu Ghassanu Abu Sitti zabranjen ulazak u Njemačku, kako ne bi rekao njemačkoj javnosti što je vidio u Gazi (i dodao dokaze protiv njemačke vlade suočene s optužbama za omogućavanje genocida pred Međunarodnim sudom pravde).
Duga je povijest doktora koji su postali novinari u zapadnim medijima, posebno kao televizijski komentatori. Moja vlastita zemlja: Doktorova priča Abrahama Verghesea jedan je od najvažnijih tekstova o neoprostivo nedovoljno izvještavanoj krizi AIDS-a u ruralnim Sjedinjenim Državama. Ali to što su takvi ljudi, zapravo, jedini strani dopisnici u Gazi, nije samo prijetnja za sve novinare poput Amanpour, već prijetnja čitavoj predstavi o nezavisnosti i objektivnosti novinara.
Jer način na koji ovi ljudi prepliću uloge ljekara, pomagača i izvještača upravo je nalik međuzavisnoj vrsti novinarstva koju su oblikovali Palestinci i odbacivanje mita o nezavisnosti koji projektira Amanpour. Ne može se poreći da neko sa zapada tko zašiva rane i stavlja ruke u tijelo pacijenta ima bliskije razumjevanje toga šta se dešava u genocidu u Gazi, od nekoga sa zapada koji samo posmatra, ne gladuje i nema medicinske vještine.
Šta ako ta bliska subjektivnost ne čini nekoga manje novinarom, već više od toga? Šta ako uloga novinara nije samo da izvještava, već da pomaže?
Stewart je upitao Amanpour je li "američki problem" to što svijet, putem društvenih medija i izvještavanja Al Jazeere, dobiva sasvim drugačiju percepciju Gaze od one koju općenito pokazuju zapadni mediji. Čak je djelovao ljutito kada je izjavio da je eliminacija Hamasa nerealan vojni cilj za Izrael ("Pa što to znači, nećeš stati dok sve ne pobiješ ?") i iznerviran kada je Amanpour odgovorila "Izrael je napadnut 7. oktobra, u najgorem jednodnevnom masakru u svojoj historiji" i dodala (baš kao što bi to rekli promoteri Bidenove administracije, Karine Jean-Pierre, Matt Miller ili John Kirby "Izrael ima pravo da se brani, ali... poenta je da se ostane u okvirima međunarodnog prava."
Stewart je zvučao istinski uplašeno kada je govorio o lošim reakcijama koje očekuje, i upitao Amanpour: "Imaš li ti predstavu koliko će mi se sranja sručiti na glavu zbog današnje emisije?"
Podsjetio me je na to kako je Ta-Nehisi Coates bio iskreno zabrinut zbog svog istupa protiv izraelskog "segregacionističkog režima aparthejda" na Democracy Now! u studenom ("Imam svojih strahova. Imam. Imam. Znaš, sada se bojim dok sjedim ovdje i razgovaram s tobom!") Pomislio sam na strah koji osjećam dok pišem i govorim o Gazi, što je značajno utjecalo na pet različitih poslova ili ugovora koje sam imao tokom 15 godina.
Vjerujem da je to slučaj i sa Stewartom i Coatesom - a mogu definitivno potvrditi za sebe - da se kao američki pisci osjećamo krivima zbog Palestine jer znamo da se iz našeg poreza plaća užas koji vidimo. Čak i kada govorimo o tome, na određenom nivou se plašimo jer znamo da bi to moglo naškoditi našoj karijeri.
Ali evo u čemu je stvar: ovo opovrgava prirodu naše takozvane neovisnosti i otkriva koliko su naši stavovi subjektivni.
Doista, na vrhuncu porezne sezone, ne trebamo tražiti dalje od palestinskog novinara da vidimo koliko smo upleteni. Ahemd El-Madhoun, isti reporter koji je napravio viralni video palestinskih novinara koji rade "svi zajedno, ruku pod ruku", objavio je osuđujući video u petak. Izvještavao je iz izbjegličkog kampa Nuseirat (isti dan Izrael je granatirao skupinu novinara, što je rezultiralo amputacijom noge novinara Samija Shehade).
U krateru je, El-Mahoud je pronašao granatu s natpisom "MADE IN USA". To je ista ona vrsta granate za čije je slanje Izraelu, u količini od 14.000 komada, Bidenova administracija zaobišla Kongres u prosincu.
"Izrael nas ubija američkim bombama financiranim vašim porezom", napisao je El-Madhoun, onog vikenda kada su milijuni Amerikanaca slali svoj novac u Washington, ispravno dodajući da smo "izravno sudjelovali u genocidu!"
El-Madhoun nije nezavisni, zapadni novinar. Ali on zapadnim novinarima prenosi vrijedne vijesti.
Jer možda najbolji način da se "poštuju i cijene palestinski novinari", kako to od nas traži Hossam Shabat, jeste da ne pokušavamo da se umješamo i pričamo palestinske priče umjesto njih. Možda je najbolja stvar za nas da zahtjevamo od Sjedinjenih Država da prestanu isporučivati bombe koje ubijaju naše kolege, kako bi oni mogli da rade svoj posao u miru.
(TBT, Literary Hub)
Komentar: U međuvremenu, nagradu za slobodu medija UNESCO je dodijelio palestinskim novinarima