MKUltra Jolly West Manson

"S Alanom Scheflinom, forenzičkim psihologom i profesorom prava koji je napisao knjigu o MKULTRA-i, iznio sam slučaj temeljen na okolnostima koji povezuje (gurua CIA-inog programa kontrole uma Jollyja) Westa s Mansonom. Je li moguće, pitao sam, da su Mansonova ubojstva bila MKULTRA eksperiment koji je pošao po zlu? 'Ne', rekao je, 'MKULTRA eksperiment koji je bio uspješan'". (CHAOS, str. 369)
Odselio sam se iz južne Kalifornije u ljeto 1969. Imao sam deset godina, a moji su roditelji bježali od dekadencije i pokvarenosti u korist zdravijeg okruženja Srednjeg zapada.

Prije naše selidbe, kružila je priča o nekim lokalnim srednjoškolcima (Newport Beach) koji su "otišli na LSD trip" i koje je uhitila policija. Koliko sam shvatio, tinejdžeri su "uzeli LSD" i počeli skakati s krova na krov, "spotičući" se po cijelom kvartu, budeći ljude uz zvuk gromoglasnih udaraca nad njihovim glavama. U to vrijeme sam se pitao daje li LSD čudesnu sposobnost skakanja ili letenja, budući da su kuće u Lido Sandsu, iako prilično zbijene, uglavnom udaljene oko osam ili deset stopa, što se činilo kao velik razmak za skok.

Nejasno se sjećam da je ova priča o "tinjedžerskim ponoćnim konjanicima apokalipse na LSD-u" imala neke veze s odlukom mojih roditelja da se vrate u Wisconsin. Južna Kalifornija, otprilike 1969., nekoliko godina nakon što je hipi pokret dostigao vrhunac i pretvorio se u lošu halucinaciju, nije izgledala kao dobro mjesto za slanje svoje djece u srednju školu. (Moji roditelji nisu znali da će 60-e pogoditi srednjoškolske škole Wisconsina 10 godina kasnije, što će mene i moje sestre i braću staviti izravno na put psihodeličnog uragana.)

Godinama kasnije, kao "iskusni" (u smislu Jimi Hendrixa) subverzivni tinejdžer koji želi postati intelektualac, čitao bih o Mansonovim ubojstvima i primijetio kako su ona bila prikladna za vladajuću elitu. Od trenutka kada je nasmijano, demonsko lice Charlie Mansona počelo buljiti sa svake naslovne stranice i TV ekrana u Americi, cijela hipi-antiratna stvar se činila mnogo više zastrašujućom. Pročitao sam službenu verziju Manson mita, Helter Skelter Vincenta Bugliosija, i pomislio: Ovo je previše ludo da bi bilo istinito. Niti jedan od hipija u Wisconsinu koje znam nije čak ni približno nalik na ove likove. Možda je to zbog nečega što dodaju fluoridu u vodi Južne Kalifornije.

Do 1975. vidio sam prezentaciju Zapruder snimke Marka Lanea i znao sam da je Amerika doživjela neizrecivo zli državni udar 1963. 1979. godine pročitao sam knjigu Johna Marksa "The Search for the Manchurian Candidate: The CIA and Mind Control" i raspravljao o njoj s Williamom S. Burroughsom, koji mi je rekao da je bio upoznat s takvim aktivnostima mnogo godina prije nego što su ih komisije Church i Rockefeller javno otkrili: "Stvar u tim tajnama je da nisu uopće toliko tajne."

Pa, možda i nisu, Bill. Ali ako ste 1960. godine izjavili da je CIA-ov najfinanciraniji program imao za cilj pretvoriti ljude u zombije ubojice, najbolje što biste dobili bio bi prazan pogled. Glasine šaputane u boemskim polusvijetovima, napuhane u distopijsku parodiju u knjigama kao što je Naked Lunch, teško da su prijetnje tajnosti nacionalne sigurnosti.

Gledajući unatrag, čini se sumnjivim da se Amerika ikad oporavila od loše halucinacije 1960-ih. Doista, treba se zapitati nije li potencijalni oporavak namjerno spriječen. Ubojstva Kennedyja, zajedno s ubojstvima Martina Luthera Kinga, Malcolma X, Freda Hamptona i mnogih drugih, bili su nacionalna noćna mora. Isto vrijedi i za besmisleno razaranje u Vijetnamu. Protestni pokret koji je ustao protiv te noćne more, koji je želio probuditi naciju i vratiti joj zdrav razum, srušio se u promiskuitet podriven drogom i krvavi kaos, čiji avatar nije bio nitko drugi nego Charles Manson. Povodom pedesete obljetnice Mansonovih ubojstava, moramo se zapitati je li Manson također bio avatar druge vrste CHAOS-a: CIA-inog ultra-tajnog, ultra-ilegalnog unutarnjeg protupobunjeničkog programa.

Taj pojam nije posve nov. Godine 1993., dok sam istraživao za svoju prvu knjigu, A Guide to Mysterious San Francisco, čuo sam glasine da je Manson bio CIA-in rob s kontroliranim umom. Ali budući da je to bila samo glasina, koju ne podržavaju izvori koje se može citirati, izostavio sam je iz knjige i stavio ju na relativno kratki popis glavnih teorija zavjere koje zapravo mogu biti neistinite.

Taj popis postaje sve kraći. Knjiga Toma O'Neilla CHAOS: Charles Manson, the CIA, and the Secret History of the Sixties uvjerljivo, temeljito dokumentiran slučaj da je službeni prikaz Vincenta Bugliosija o Manson ubojstvima jednako sulud kao i Bugliosijeva verzija atentata na JFK-a da je "Oswald to sam učinio". Iako to O'Neill ne kaže direktno, njegovi dokazi upućuju na to da je CIA-in manijak operacije za kontrolu uma Louis Jolyon "Jolly" West i / ili njegovi sljedbenici isprao mozak psihopatskom zatvoreniku po imenu Charles Manson, dao mu CIA-inu karticu za besplatni izlazak iz zatvora, postavio ga je pored Jollyjeve sigurne kuće u hipijskoj četvrti Haight-Ashbury u San Franciscu i naučio ga kako kontrolirati ljudski um koristeći droge i hipnozu. CIA-ina operacija CHAOS, može se vjerodostojno pretpostaviti, najprije je instrumentirala obitelj Manson radi korištenja protiv Crnih pantera, a zatim je Mansona konačno pretvorila u vrhunsku TV reklamu protiv antiratne kontrakulture. Kad su Manson i jedan od njegovih rukovodilaca iz CIA-e, Reeve Whitson, preuredili mjesto Tate ubojstava prije nego što je itko drugi tamo stigao, doslovno su postavljali pozornicu za nadolazeću kazališnu produkciju.

Dvadesetogodišnje istraživanje Toma O'Neilla definitivno pokazuje da masovno zataškavanje istine o Mansonovim ubojstvima više nije hipoteza, nego utvrđena činjenica. Federalne, državne i lokalne agencije za provođenje zakona, kao i sudovi i veliki mediji učinkovito su korumpirani i ušutkani. Ali istina, ili barem dovoljno toga da steknemo sliku, skrivena je u dokumentima koje su zaboravili uništiti. Iako su najvažniji dokumenti o Mansonu ili "misteriozno nestali" iz raznih arhiva ili ih se tvrdoglavo zadržava iz neotkrivenih razloga, O'Neill - opsesivno uporan novinarski detektiv - uspio je pribaviti dovoljno njih i pronaći i saslušati dovoljno svjedoka, kako bi konvencionalnu sliku porodice Manson okrenuo naopačke i iznutra.

Čitava ta priča u svojoj višeslojnoj složenosti detalja i dokumentacije lijepo je ispričana u O'Neillovoj knjizi. Kao i mnogi autori s mainstream izdavačima, O'Neill se uglavnom suzdržava od nagađanja o širokoj slici; umjesto toga iznosi teške činjenice i poziva čitatelja da spoji točkice. Stoga prihvatimo njegov poziv i razmotrimo CIA-inu operaciju Manson u povijesnoj perspektivi.

Politička demonizacija i stvaranje i održavanje javnog mita

Manson operacija je bila vježba demonizacije. Manson, obični psihološko poremećen zločinac s psihopatskim tendencijama, postao je, pod stručnim vodstvom Jolly Westa & Kompanije, avatar demonskog, iznad njega stoji tek Hitler, u masovno posredovanoj popularnoj mašti. Mansonova duga kosa i neuredna brada postali su ikona čistog zla, kao što je Hitlerov brk bio prije, kao što je brada Bin Ladena postala kasnije. Doslovno demonizirajući Mansona, Jolly i Kompanija (zar to nije bio bend 60-ih iz Zaljevskog područja? Ne, vi mislite na Big Brother) figurativno su demonizirali antiratnu kontrakulturu koja Ustanovi nije odgovarala.

Demoniziranjem Mansona, CIA je "usmrdila" poruku antiratne kontrakulture "mira, ljubavi, slobode" povezujući je sa slikom nasilja, mržnje i ekstremnog autoritarizma. Uostalom, ljudi koji stoje iza takvih operacija znaju da je najbolji način da se poruka diskreditira to da je se stavi u usta neugodnog glasnogovornika. Zato se kritika najgoreg svjetskog kriminalnog sindikata, međunarodnog bankarskog kartela, povezala s Hitlerovim zlim brkom. Na sličan način, otpor cionizmu i drugim zapadnjačkim napadima na islamski svijet postao je povezivan s velikom crnom bradom Bin Ladena. Te se asocijacije nisu dogodile samo slučajno. One su proizvedene.

Philip Zelikow, zapravo jedini autor fikcijskog djela poznatog kao izvješće Komisije za 11. rujna (a koji je dovršio u sažetku poglavlja prije nego što se Komisija uopće sazvala), je profesor povijesti i samozvani stručnjak za "stvaranje i održavanje mitova javnosti". Zelikow definira javne mitove kao "vjerovanja (1) za koja se smatra da su istinita (iako se ne zna nužno da su istinita sa sigurnošću) i (2) zajednička u relevantnoj političkoj zajednici". Javni mitovi koji ga najviše zanimaju su oni koji najsnažnije oblikuju političku percepciju i ponašanje; prvi primjer koji on daje je mit o podlom japanskom iznenadnom napadu na Pearl Harbor, koji je pretvorio Ameriku iz izolacionističke republike u intervencionističko carstvo.

Svatko tko je proučavao alternativnu literaturu o takvim događajima kao što su Pearl Harbor, Kennedyjev atentat i 11. rujna zna da bi svaki silno moćan mitski događaj koji mijenja percepciju javnosti i na taj način mijenja povijest trebao biti dočekan s dubokom sumnjom i podvrgnuti najtežem ispitivanju. Kao što je Philip Zelikow napisao u članku za Foreign Affairs 1998. godine, katastrofalni teroristički napad na Ameriku, poput uništenja Svjetskog trgovinskog centra, bio bi "preobražavajući događaj", "prelomni događaj u američkoj povijesti" koji bi, poput Pearl Harbora... podijelio našu prošlost i budućnost na prije i poslije". "Poslije" bio sadržavao "drakonske mjere, smanjivanje građanskih sloboda, omogućavanje šireg nadzora građana, zatvaranje osumnjičenih i upotrebu smrtonosne sile". Zelikowova operacija pod lažnom zastavom 2001. postigla bi sve to i još više. Uspjela je u demonizaciji opozicije cionizmu i carstvu i tiraniji općenito, spajanjem otpora sa zastrašujućom slikom strašnog momka koji ima bradu zlikovca koju je lako prepoznati.


Komentar: Primjetite da se isto događa s proizvedenom histerijom oko koronavirusa; drakonske mjere, smanjivanje građanskih sloboda, omogućavanje šireg nadzora građana, zatvaranje osumnjičenih...


Doista, izgleda da bradati teškaši poput Bin Ladena i Mansona dolaze izravno iz središnjeg kastinga. Oni nas podsjećaju na savjete neokonzervativnog gurua Lea Straussa machiavellijevskim operaterima: Učinite da vaša operacija bude poput hollywoodskog westerna B-produkcije: stavite veliki bijeli šešir na dobrog momka i veliki crni šešir na negativca. A ako nemate pravog neprijatelja koji bi igrao ulogu negativca, izmislite ga.

Službenu verziju Mansonovog mita iznosi njegov samohvalisavi, profitistički junak, Vincent Bugliosi, tužitelj koji je negativca stavio iza rešetaka. Na pomalo sličan način, čini se da je službena verzija mita o 11. rujnu, koju je Zelikow ventrilokizirao [trbuhozborstvo, op. prev.], ispričana svojevrsnim grčkim zborom koji predstavlja herojske žrtve, američki narod. Ali u oba slučaja, naoko herojski pripovjedač je pravi negativac. U slučaju 11. rujna, Zelikow se mora sumnjičiti za umiješanost u pisanje scenarija za samu operaciju pod lažnom zastavom 11. rujna, a zatim za plasiranje te skripte u svoje Izvješće. A u slučaju Bugliosija, jasno je da je svjesno sastavio veliku laž za porotu koju je kasnije prilagodio za svoj bestseler, čineći brojne zločine, uključujući i krivokletstvo u procesu.

Što se tiče negativaca, i Manson i Bin Laden su proizvodi CIA-e. Kao što sugeriraju O'Neillovi dokazi, Manson je bio golem Jollya Westa, kojeg je Jolly podučavao kako izraditi još više golema... po mogućnosti ženskih 14-godišnjakinja. Bin Ladena je sa svoje strane stvorila CIA i njeni saudijski operativci kao frontmena CIA-saudijskog rata za protjerivanje Rusa iz Afganistana. Originalno mu je bila dodijeljena herojska ulogu za muslimansku publiku, Osama je kasnije prebačen u drugi film u kojem je glumio negativca za američku publiku.

Iako službena priča o Mansonu demonizira hipije, revizionistički prikaz O'Neilla pokazuje da najgora dekadencija i pokvarenost nije bila na uglu Haight-a i Ashburyja, već u Hollywoodu i industriji zabave; Los Angeles, kao što je Faulkner slavno rekao, "plastični šupak svemira". Filmska i glazbena industrija, pokazuje O'Neill, bili su (i pretpostavlja se da su ostali) preplavljeni gangsterima, kriminalcima obavještajnih agencija i zapanjujućom raznolikosti izopačenih ljudskih štetočina. (Postoji znatno preklapanje između ove tri kategorije.) Najgore je što ti ljudi, zemaljski otpad, doslovno vode show. Prava moć i autoritet ne leži u izabranim dužnosnicima i sudovima, već u gangsterima supermafije i njihovim partnerima u zločinu, agentima obavještajnih agencija. Policija, sudovi i mediji prestravljeni su takvim ljudima i u osnovi rade sve što im kažu.

Manson ubojstva i atentat na JFK-a, dva zločina kao da su iz noćnih mora, zaokružili su "60-e": to kratko razdoblje od 1964. do 1969. koje je svjedočilo meteorskom usponu i padu mladenačkog idealizma, čiji su glavni izrazi bili građanska prava i antiratni pokreti. Poput 11. rujna, atentat na JFK-a podijelio je vrijeme na nevinije "prije" zdravih obiteljskih humorističnih serija i manje nevino "poslije" prosvjeda, nasilja i društvenog sloma koji potiču pilule, posebno one psihodelične i kontracepcijske vrste. Između JFK-a i Mansona, izgledalo je da bi mladenački idealizam mogao pobijediti dan. Nakon Mansona, Amerika je ušla u "cijeli novi svijet" ekstremnog otrežnjenja.

Ubojstvo JFK i Manson ubojstva nisu samo povezana u američkoj mitskoj mašti; oni se presijecaju i putem već spomenutog psihopata za kontrolu uma CIA-e, dr. Jollya Westa. O'Neill-ova knjiga Chaos predstavlja dokaze da je Jolly West isprao mozak i doveo do ludila dvije ključne figure u dotičnim dramama, Charlesa Mansona i Jacka Rubensteina, a.k.a. Rubyja. Već smo vidjeli kako je West od Mansona napravio luđaka. Što se tiče Rubyja, čini se da je on vrlo vjerojatno programiran da ubije Lee Harvey Oswalda, baš kao što je i Sirhan Sirhan kasnije programiran da puca u generalnom pravcu Roberta Kennedyja. I premda ne postoji čvrsta dokumentacija koja bi dokazala da je West kontrolirao Rubyjev um, O'Neill dokumentira Westov sumnjivo brz i intenzivan interes za Rubyja nakon atentata, što je kulminiralo time da je West dobio pristup ubojici organizacije Mickeyja Cohena koji je krijumčario oružjem i podmićivao policiju. Prije Westovog sastanka s Rubyjem iza zatvorenih vrata i bez svjedoka, potonji je bio savršeno razuman, iako zbunjen time što je optužen za zločin za koji nije imao sjećanja da ga je počinio. Od trenutka kada je West izišao kroz vrata Rubyne ćelije, Ruby je otvoreno i potpuno pomahnitao.

Amerika ima prave neprijatelje, ljude poput Jollya Westa i njegovih šefova, psihopatske štetočine koji su preplavili najviše ešalone moći. Nakon ubojstva JFK-a, razumljivo su se bojali otkrivenja. Najveća prijetnja dolazila je od poštenih, idealističkih, politički angažiranih građana, od kojih se većina naginjala političkoj ljevici općenito, a naročito antiratnim pokretima i pokretima za građanska prava. Kako bi neutralizirali tu prijetnju, poplavili su antiratne i zajednice za građanska prava LSD-om i amfetaminima (kao i agentima provokatorima Cointelpro-a i CHAOS-a). Nakon nekoliko godina ovoga, oni su administrirali državni udar tako što su ovjekovječili ikonskog zlog hipija, Charlesa Mansona, u masovnoj operaciji kontrole uma koja je označila smrt 1960-ih i postavila pozornicu za doba distopijskog neoliberalnog autoritarizma koje je uslijedilo.

Činjenica koja nam ostaje je da se naši stvarni neprijatelji kriju tako što izmišljaju surogat neprijatelje uzdižući ih do mitskog, ikoničnog statusa. Njihovi kontrolirani mainstream mediji svakodnevno nas pozivaju da se uključimo u obavezne orwellovske dvije minute mržnje. Kad ćemo se probuditi i naučiti mrziti ne crtani lik na ekranu, već psihopata iza zavjese?