metagenics
"Mi smo strojevi za preživljavanje - automati koji su slijepo programirani kako bi sačuvali sebične molekule poznate pod imenom geni". Tako piše Richard Dawkins u knjizi Sebični gen. Njegova teorija sebičnog gena, primijetio je 1989. godine, "postala je udžbenička ortodoksija", jer je samo "logični izdanak ortodoksnog neodarvinizma, ali izražena kao nova slika".

Slika je obmanjujuća. Dawkins ne vjeruje doslovno da su geni sebični entiteti s voljom da se repliciraju. Da jesu, bili bi poput animirajućih duša. U darvinističkom svijetu u kojem živi Dawkins, geni nisu duše, već samo molekule kojima vladaju deterministički zakoni kemije. A oni su rezultat niza kemijskih slučajnosti tijekom milijuna godina, počevši od prvog samoreplicirajućeg proteina.

Usprkos bahatim tvrdnjama znanstvenika, funkcija gena ostaje vrlo tajnovita - i precijenjena. Da geni čine ono što nam Dawkinsi kažu, bili bismo 99 posto identični čimpanzama. Nismo. Na kemijskoj razini možda, ali mi nismo kemijska bića. Mi smo duhovna bića. Očito, genetički hardver ne objašnjava ukupnost našeg urođenog nasljeđa predaka.

"Krv" je termin koji su ljudi nekada davali duhovnim svojstvima koja se prenose s koljena na koljeno, prije nego što su išta znali o DNK. Ideja je da smo genealoška bića, duhovno kao i fizički. Kako to radi? Imamo li naslijeđenu ili rasnu kolektivnu dušu? Kako "krv" ili "geni" objašnjavaju osjećaj srodstva koji čini osnovu organskih društava - ono što je Ludwig Gumplowicz nazvao "singeničkim osjećajem"?

Čitajući o zagovaranju bjelačke rase i "rasnom realizmu" posljednjih nekoliko godina, uključujući i na ovoj stranici, naučio sam mnogo o tome što je varljivo u liberalnim ideologijama, ali nisam našao zadovoljavajuću filozofsku alternativu, teoriju o čovjeku koja bi objasnila duhovnu i društvenu važnost srodstva, roda, porijekla, etničke pripadnosti i rase.

Kulturni ratovi vode se s kulturalnim oružjem i čini mi se da se većina "rasnih realista" koristi neprimjerenim oružjem, poput darvinizma ili kršćanstva. To oružje zapravo koriste naši protivnici s većom učinkovitošću: uobičajena darvinistička dogma je da je rasa mit, a jedino što bi trebalo biti važno za kršćane jest da su pod Kristom svi ljudi braća. Već sam pisao o manama kršćanske antropologije (ovdje i ovdje). Sada bih se usredotočio na darvinizam, našu agresivno dominantnu antropološku paradigmu. Započet ću s kritikom darvinizma, i kao nihilističke teorije života i kao umiruće znanstvene paradigme. Tada ću predstaviti alternativne poglede na život i evoluciju, od Inteligentnog dizajna do "morfičke rezonancije" Ruperta Sheldrakea. To su, u osnovi, poboljšane verzije platonizma, koji se također može smatrati idealizmom. Na kraju ću objasniti kako je ova platonska znanost o biološkim organizmima relevantna za razumijevanje prirode društvenih organizama, kako to tvrdi Aleksandar Dugin u političkom platonizmu.

Darvinovska katastrofa

Prvo, pojašnjenje: mora se napraviti razlika između Darwinove teorije o tome kako su se biljne i životinjske vrste pojavile iz prethodnih, i onoga što se obično naziva "socijalnim darvinizmom", ali koji bi se doista trebao zvati Spencerizam. Iako je Herbert Spencer, koji je smislio izraz "preživljavanje najsposobnijih", izrazio veliko oduševljenje Darwinovom knjigom, njegovi sociološki stavovi prethode Darwinovoj biološkoj teoriji i ne ovise o njoj. Sociološki koncepti ne mogu potvrditi Darwinovu teoriju o "podrijetlu vrsta", koja jedina zaslužuje naziv "darvinizam". Također se mora istaknuti, kao što to čini Dawkins, da je koncept "grupne selekcije", koji je koristan za razumijevanje rasnih odnosa, nespojiv s darvinovskim mehanizmom prirodne selekcije, jer altruistički pojedinci koji su se spremni žrtvovati za tu skupinu imaju manje šanse za preživljavanje. Usput, budući da altruizam i grupna selekcija postoje čak i u životinjskom carstvu, Darwin je bio u pravu kad je rekao: "Smatram apsolutno sigurnim da će za mnogo toga iz Podrijetla biti dokazano da je smeće". [1]

Ali prije nego što razotkrijem znanstvenu zabludu darvinizma, razgovarajmo o njegovom utjecaju na našu civilizaciju. Kao što ga je Nietzsche ispravno okarakterizirao u drugoj od svojih posthumnih Neblagovremenih meditacija, darvinizam u osnovi za laike znači "nedostatak svake radikalne razlike između čovjeka i zvijeri". A Nietzsche je to vidio kao filozofsku atomsku bombu:
ako ove [ideje] budu nametnute ljudima na uobičajeni ludi način na još jednoj generaciji, nikoga neće trebati iznenaditi ako se ti ljudi utope na njihovim malim jadnim plićacima egoizma i skamene u traganju za sobom. Isprva će se raspasti i prestati biti narod. Umjesto njega, na kazalištu budućnosti pojavit će se možda individualistički sustavi, tajna društva za istrebljenje nečlanova i slična utilitarna stvaranja.
Iako je darvinizam okarakterizirao kao "istinsku, ali kobnu ideju", Nietzsche je kritizirao mehaničku prirodu darvinističkog modela i njegovo zanemarivanje "volje za moći" svojstvenu životu, o čemu je saznao od Arthura Schopenhauera. U svom predgovoru drugom izdanju knjige O volji u prirodi (1836.), pet godina prije Darwinova djela O podrijetlu vrsta, Schopenhauer je upozorio na
neusporediv žar i aktivnost koji se pokazuju u svakoj grani Prirodne znanosti koja, budući da je ova potraga uglavnom u rukama ljudi koji nisu naučili ništa drugo, prijeti da dovede do grubog, glupog materijalizma, čija je manje uvredljiva strana manje moralna bestijalnost krajnjih rezultata, nego nevjerojatna apsurdnost prvih principa; jer se njime uskraćuje čak i vitalna sila, a organska Priroda degradira se na puku slučajnu igru kemijskih sila.
Sedamdeset godina kasnije, engleskog književnika Bernarda Shawa, u predgovoru knjizi Natrag Metuzalemu (Metabiološka pentalogija), zabrinjavala je sekularna etika nemilosrdne konkurencije koja je implicitna u darvinizmu, i okrivio ju je za Veliki rat:
Neodarvinizam u politici proizveo je europsku katastrofu toliko zastrašujuće magnitude, i toliko nepredvidljivog opsega, da dok pišem ove retke 1920. godine još uvijek nije sigurno hoće li ga naša civilizacija preživjeti. [2]
Dok je Shaw ovo pisao, darvinizam se nametao kao metafizički okvir svih "društvenih znanosti" i temelj nove ideje o čovjeku, koji se više ne razlikuje od životinjskog carstva kvalitativnim skokom. Sigmund Freud, među ostalim, svoj je uspjeh dugovao ponovnim utemeljenjem psihologije na darvinističkim principima, odnosno na predikatu da je kreativni duh čovjeka samo nusprodukt njegovih (potisnutih) životinjskih instinkta: "To je samo princip užitka [...] koji od početka upravlja radom psihičkog aparata" (Civilizacija i njeno nezadovoljstvo, 1929.). Budući da, prema darvinističkoj logici, razmnožavanje određuje selekciju, Freud je prirodno u spolnom nagonu pronašao ključ ljudske psihe.

Budući da svi sada živimo unutar darvinovske matrice, ne možemo lako izmjeriti njezin utjecaj niti vidjeti kamo nas vodi. Uzmimo kao dobar pokazatelj uspjeh najnovije darvinističke zvijezde Yuvala Noah Hararija, koji je prodao blizu 30 milijuna primjeraka na 60 jezika. U knjizi Sapiens: Kratka povijest čovječanstva (2015., prvi put objavljeno na hebrejskom 2011.), on ističe poantu: ne razlikujemo se od životinja i "život nema scenarij, nema dramatičara, nema redatelja, nema producenta - i nema smisla". Zatim su u Homo Deus: Kratka povijest sutrašnjice (2017.) stigle dobre vijesti, obećanje otkupljenja, novo savezništvo čovjeka sa samim sobom, proročanstvo o njegovom samoobogotvorenju čudom napredne tehnologije:
Sada, kad smo smanjili mortalitet od gladi, bolesti i nasilja, željeti ćemo pobijediti starost, čak i samu smrt. Sada, kad smo spasili ljude od teške bijede, naš će cilj biti učiniti ih doista sretnima. I sada, kad smo uzdignuli čovječanstvo iznad zvjerske razine napora za preživljavanje, cilj će nam biti promaknuti ljude u bogove te učiniti da Homo sapiens postane Homo deus.

[...] bioinženjeri će uzeti staro tijelo koje je bilo Homo sapiens i namjerno mu preinačiti genski kod, prespojiti veze u mozgu, izmijeniti biokemijsku ravnotežu, čak i uzgojiti posve nove udove. Tako će stvoriti nove male bogove koji bi od nas, koji pripadamo vrsti Homo sapiens, mogli biti toliko drukčiji koliko smo mi drukčiji od vrste Homo erectus. Kiborg inženjering napravit će i korak dalje integrirajući organsko tijelo s neorganskim napravama poput bioničkih ruku, umjetnih očiju ili milijuna nanorobota koji će nam prolaziti krvotokom, dijagnosticirati probleme i popravljati oštećenja. ...

Hrabriji pristup potpuno odbacuje sve organske dijelove tijela i nada se da će stvoriti potpuno neorganska bića. Živčane mreže zamijenit će inteligentan softver koji može surfati i virtualnim i nevirtualnim svijetom, slobodan od ograničenja organske kemije. Poslije 4 milijarde godina lutanja kraljevstvom organskih spojeva, život će se probiti u golemo prostranstvo neorganskog područja i poprimiti oblike koje ni u najluđim snovima ne možemo zamisliti. Jer naši su najluđi snovi ipak proizvod organske kemije.
harari macron
Tako glasi neo-neo-darvinovsko uvjerenje: nekom genetskom čudesnom nesrećom koja je proizvela "Kognitivnu revoluciju" prije 70 000 godina, kemijski determinizam iznjedrio je beskonačni samo-determinizam, a čovjek majmuna sada se pretvara u boga-čovjeka. Sada se Dawkinsov "stroj-robot" može početi nadograđivati u vječnog elektroničkog zombija. Takva mašta o fizičkoj besmrtnosti i svemoći zvuči smiješno u današnje vrijeme kovidofobije, ali naravno da postoji veza: sve je to u svrhu širenja filozofije da je svrha života izbjegavanje smrti (pojedinačne fizičke smrti, tj.).

Mehanički pogled na život

Ovaj kolektivni mentalni poremećaj zbog kojeg čovjek misli o sebi kao o stroju (postoji li ime za to u DSM-5 priručniku?) [3] može se pratiti od Francuza Renéa Descartesa (1596. - 1650.). Descartesa su od djetinjstva fascinirali novi strojevi njegova doba, i osjećao je da se životinje ne razlikuju od sofisticiranih automata. Kao i svi ostali, bio je impresioniran Keplerovom tvrdnjom da "nebeski stroj ne treba uspoređivati s božanskim organizmom, već sa satom", i zaključio je da živi organizmi također nisu organizmi već strojevi.

Prema aristotelovskoj tradiciji koju je slijedio Toma Akvinski, živa su se bića bitno razlikovala od nežive materije po svom svojstvenom vitalnom principu, odnosno animi, koja je zamišljena kao da okružuje tijelo, a ne da se nalazi unutar njega. No budući da je kozmički organizam sada bio lišen svoje anima mundi i pretvoren u mehanizam, Descartes se želio riješiti anime i kod životinja. Bio je dovoljno oprezan da napravi iznimku za čovjeka koji je imao racionalnu dušu smještenu u epifizi.

Descartesovu strojnu teoriju života kontinuirano je osporavala škola mišljenja koja se u devetnaestom stoljeću nazivala "vitalizam". Vitalisti su tvrdili da se fenomeni života ne mogu u potpunosti objasniti mehaničkim ili kemijskim zakonima izvedenim proučavanjem neživih sustava te da procesi morfogeneze i razmnožavanja zahtijevaju dodatni uzročni čimbenik. Za vitaliste evolucija vrsta mogla bi se objasniti ako "élan vital" (Henri Bergson, L'Évolution créatrice, 1907.) uključuje neku vrstu schopenhauerovske "volje za razvojem". Bergson je napisao:
što više usmjeravamo pažnju na ovaj kontinuitet života, to više vidimo da organska evolucija nalikuje evoluciji svijesti, u kojoj prošlost pritišće sadašnjost i uzrokuje nastanak novog oblika svijesti, koji je neusporediv sa svojim prethodnicima. [4]
Iako je izraz "holizam" tek 1926. godine smislio Jan Smuts, pojašnjava kako vitalisti razlikuju organske od anorganskih sustava. Prema riječima Arthura Koestlera (Duh u stroju, 1967.), svaki dio holarhije, nazvan holon, "ima dvostruku tendenciju da svoju individualnost sačuva i utvrdi kao kvazi-autonomnu cjelinu; i da funkcionira kao integrirani dio (postojeće ili evoluirajuće) veće cjeline".[5] U svom razvoju, holistički sustavi zahtijevaju neku vrstu teleološkog principa, već postojećeg plana, drugim riječima platonskog ili aristotelovskog "oblika ".

A symbolic representation of holistic systems
1802. Jean-Baptiste de Lamarck mislio je pobijediti vitalizam svojom doktrinom transformizma, koja je objašnjavala kako su se vrste razvijale jedna od druge nasljeđivanjem stečenih karakteristika. Darwin je kasnije predložio drugačiji mehanizam za evoluciju ("razvoj s preinakama"). Takve teorije evolucije imale su prednost što su hipotezu o Bogu učinile suvišnom: za strojeve je obično potreban dizajner (Newton je zamišljao da je Bog "vrlo vješt u mehanici i geometriji"), ali organizmi to ne trebaju ako su se progresivno razvijali spontanim varijacijama i prirodnim odabirom. "Slučaj i potreba" stvorili su sve oblike života, od bakterija do čovjeka.

Ponovnim otkrivanjem Mendelovih zakona nasljeđa, darvinizam se razvio u ono što će Julian Huxley nazvati "modernom sintezom" (obično zvanom neo-darvinizam). Tridesetih godina prošlog stoljeća, zahvaljujući elektronskom mikroskopu, potraga za objašnjenjem života prešla je sa stanične na molekularnu razinu. Biologija je zamišljena kao grana kemije. Francis Crick, koji je dijelio Nobelovu nagradu zbog otkriće strukture DNA, napisao je u knjizi Of Molecules and Men (1966.): "konačni cilj modernog pokreta u biologiji zapravo je objasniti svu biologiju u smislu fizike i kemije".[6]

Ironično, fokus na molekularnoj razini otkrio je zapanjujuću složenost živih stanica, što je dovelo do sve većeg pritisak na pojednostavljeni darvinovski model evolucije slučajnim mutacijama.

Inteligentni dizajn

Michael Behe u svom bestseleru Darwinova crna kutija objašnjava:
Biokemija je pokazala da bilo koji biološki sistem koji zahtijeva više od jedne ćelije (kao što je organ ili tkivo) neophodno predstavlja složenu mrežu puno različitih sistema izuzetne složenosti. "Najprostija" samodovoljna, umnožavajuća ćelija ima kapacitet da proizvede tisuće različitih proteina i drugih molekula, u različitim trenucima i pod promjenljivim uvjetima. Sinteza, razgradnja, stvaranje energije, replikacija, održavanje ćelijske arhitekture, pokretljivost, regulacija, popravka, komunikacija - sve se te funkcije odigravaju u praktično svakoj ćeliji, a svaka funkcija i sama zahtijeva interakciju mnogo komponenti. [7]
Je li se takva silna složenost mogla dogoditi darvinovskim nizom pogrešaka u replikaciji gena, samo slučajno? Važno je shvatiti da je, prema Darwinu, jedini kreativni proces u evoluciji "slučajno proizvedene varijacije". Prirodni odabir ne stvara ništa; djeluje samo negativno uklanjanjem nepovoljnih varijacija. Kako Stephen Meyer iznosi u Darwinovoj sumnji, prirodni odabir objašnjava "samo preživljavanje najsposobnijih, a ne dolazak najsposobnijih". Ovo je ključna točka, skrivena za širu javnost, koja je naivno dovedena do uvjerenja da je prirodna selekcija kreativna snaga. Richard Dawkins, na primjer, obmanjuje svoje čitatelje kad u Sebičnom genu piše da "evolucija djeluje prirodnim odabirima". Ta je izjava očito lažna unutar darvinističke znanosti, ali je ključna za darvinističku indoktrinaciju.

I upamtite: Darwin nije znao ništa o genima. Najmanji dio organizma koji je mogao vidjeti bila je stanica, a stanica je za njega bila "crna kutija". Nije imao pojma o prirodi i uzrocima "slučajno proizvedenih varijacija" koje bi nekim čudom mogle donijeti selektivne prednosti. Tek 1940-ih utvrđeno je da su slučajne varijacije pogreške u replikaciji u DNK kodu. Međutim, eksperimenti pokazuju da spontane ili inducirane genetske mutacije rađaju samo slabiće ili čudovišta, koja su često sterilna. Drugim riječima, prirodna selekcija teži očuvanju genetskog nasljeđa uklanjanjem pojedinaca koji previše odstupaju od standarda.

Darwin je inzistirao, a današnji neodarvinisti i dalje inzistiraju na tome da svaka varijacija mora biti vrlo mala i da samo postupno nakupljanje velikog broja mikromutacija može proizvesti značajnu promjenu. Behe naglašava najveću prepreku ovoj teoriji, s onim što naziva "neumanjivom složenošću". Sustav je "neumanjivo složen" ako se "sastoji od nekoliko dobro usklađenih dijelova, koji uzajamno djelujući pridonose osnovnoj funkciji, a uklanjanje bilo kojeg dijela uzrokuje da sustav prestane funkcionirati". Klasični primjer je oko. Čini se da je postupni razvoj ljudskog oka nemoguć, jer su njegove brojne sofisticirane značajke međuovisne.
Oko ili funkcionira kao cjelina ili uopće ne funkcionira. Kako je onda ono evoluiralo sporim, stalnim, beskrajno malim darvinističkim poboljšanjima? Da li je stvarno vjerovatno da su se na tisuće i tisuće sretnih slučajnih mutacija istovremeno odigrale kako bi leća i mrežnica, koje nisu od koristi jedno bez drugog, evoluirale usklađeno? Kakva bi vrijednost u pogledu preživljavanja mogla postojati od oka koje ne vidi? [8]



Imajte na umu da alternativa Darwinovom gradualizmu, poznata kao "saltacionizam", ne rješava taj problem, kao ni teorija Stephena Jaya Goulda o "isprekidanim ravnotežama": pojava bilo kakvog "neumanjivo složenog" organa i dalje je probabilistički nemoguća pukom slijepom mutacijom.

Michael Behe istaknuti je biokemičar koji brani hipotezu o "inteligentnom dizajnu". Budući da ovaj pokret tvrdi da je složenost života, koja se čini sve većom i većom sa svakim novim otkrićem, najuvjerljiviji dokaz postojanja Boga - ili Uma ili Svrhe -, znanstvenici su krenuli u ofenzivu. Otuda i agresivna kampanja zabrane sveučilišnih profesora naklonjenih inteligentnom dizajnu, kako je dokumentirano u filmu Expelled: No Intelligent Allowed. Sada u akademskim krugovima postoji darvinistički odabir za uklanjanje nedarvinističkih znanstvenika. Slučajno sam to doživio u manjem obliku kad mi je, nakon što sam doktorirao, odbijeno sveučilišno nastavničko mjesto iz razloga - što mi je bilo jasno dano do znanja - što sam preveo, uredio i predstavio knjigu Phillipa Johnsona, Suđenje Darwinu.

Zagovornik i popularizator inteligentnog dizajna Stephen Meyer razvija još jedan ključni argument u svojoj knjizi Darwinova sumnja:
"entiteti koji daju funkcionalne prednosti organizmima - novi geni i njihovi odgovarajući proteinski proizvodi - čine dugački linearni niz precizno sekvenciranih podjedinica, nukleotidnih baza u slučaju gena i aminokiselina u slučaju proteina. Ipak, prema neodarvinskoj teoriji, ovi složeni i visoko specificirani entiteti moraju prvo nastati i pružiti određenu prednost prije nego što prirodna selekcija može djelovati kako bi ih očuvala. S obzirom na broj baza prisutnih u genima i aminokiselina prisutnih u funkcionalnim proteinima, velik broj promjena u rasporedu ovih molekularnih podjedinica obično bi se morao dogoditi prije nego što bi mogao nastati novi funkcionalni i odabrani protein. Da bi se pojavila i najmanja jedinica funkcionalne inovacije - novi protein - moralo bi se dogoditi mnogo nevjerojatnih preslagivanja nukleotidnih baza prije nego što bi prirodna selekcija imala nešto novo i korisno za odabrati".[9]
Meyer naglašava da je revolucija u biokemiji dovela do spoznaje da život u osnovi nije stvar materije; nego informacija. DNA "kodira" informacije koje se mogu "prenijeti" u molekule RNA, a zatim "prevesti" u niz aminokiselina dok se sintetiziraju molekule proteina. "Otkad je molekularna biološka revolucija prvi put istakla primat informacija u održavanju i funkciji živih sustava, pitanja o podrijetlu informacija odlučno su prešla u prvi plan rasprava o evolucijskoj teoriji." [10] Nasumične ili slučajne promjene u bilo kojem slijedu s informacijama pogoršavaju informacije i ni na koji način ne mogu dodati nove informacije. Zbog toga su glavni izazov darvinizmu matematičari: ugledna skupina matematičara, inženjera i znanstvenika sazvala je 1966. konferenciju na Institutu Wistar u Philadelphiji pod nazivom "Matematički izazovi neodarvinovskom tumačenju evolucije". [11]

Morfogenetska polja i morfička rezonanca

Za Stephena Meyera, "otkriće digitalnih informacija čak i u najjednostavnijim živim stanicama ukazuje na prethodnu aktivnost dizajnirajuće inteligencije na djelu u porijeklu prvog života". [12] Ali ovu "dizajnirajuću inteligenciju" ne mora se nužno zamišljati kao transcendentnog Boga, izvan svog stvaranja. Drugim riječima, paradigma inteligentnog dizajna ne bi se trebala sužavati na modernu verziju proizvođača satova (proizvođača računala), koji s vremena na vrijeme stvara nove modele. Također je moguće slijediti panteistički ili animistički način razmišljanja i pretpostaviti da je inteligencija (ili um, koji uključuje volju i osjećaje) svojstvena samom životu. Dokumentarci o inteligenciji biljaka mogu pomoći (ovdje, ovdje ili ovdje).

Biolog s Cambridge-a Rupert Sheldrake zagovara takvu tezu: "Živi organizmi mogu imati unutarnju kreativnost, kao što to imamo i mi sami". [13] Ali Sheldrake postaje zanimljiviji kada uvodi pojam "morfogenetska polja". Nije ga izmislio, a odaje priznanje Hansu Spemannu, Aleksandru Gurwitschu i Paulu Weissu, koji su početkom 1920-ih predložili da morfogenezu organiziraju "razvojna", "embrionalna" ili "morfogenetska" polja. Ta polja organiziraju razvoj embrija i vode procese regulacije i regeneracije nakon oštećenja.
Specifična priroda polja, prema Weissu, znači da svaka vrsta organizma ima svoje morfogenetsko polje, iako polja srodnih vrsta mogu biti slična. Štoviše, unutar organizma postoje pomoćna polja unutar ukupnog polja organizma, zapravo ugniježđena hijerarhija polja unutar polja. [14]
Razmišljanje u smislu polja je neophodno, tvrdi Sheldrake, jer se genetske informacije ne mogu nalaziti samo unutar gena:
"Koncept genetičkih programa zasnovan je na analogiji s računalnim programima. Metafora podrazumijeva da oplođeno jajašce sadrži unaprijed stvoreni program koji nekako koordinira razvoj organizma. Ali genetski program mora uključivati nešto više od kemijske strukture DNA, jer se identične kopije DNA prosljeđuju svim stanicama; ako su sve stanice programirane na identičan način, ne bi se mogle razvijati drugačije". [15]
Dio informacije koji organizmu "daje oblik", stoga nije materijalno kodiran; pripada morfogenetskim poljima, a ne DNA. Sheldrake koristi jednostavnu metaforu kako bi tu ideju učinio lako razumljivom:
Razmotrimo sljedeću analogiju. Glazba koja izlazi iz zvučnika nekog radio uređaja ovisi i o tvarnim strukturama toga uređaja i o energiji koja ga napaja i o odašiljanju na koje je uređaj ugođen. Na tu glazbu mogu, dakako, utjecati promjene u žicama, tranzistorima, kondenzatorima, itd., i ona prestaje kad se ukloni baterija. Netko tko ne bi znao ništa o odašiljanju nevidljivih, neopipljivih i nečujnih titranja kroz elektromagnetska polja mogao bi zaključiti da bi ona mogla u potpunosti objašnjena pomoću dijelova radija, načina na koji su oni ustrojeni, i energije o kojoj njihov rad ovisi. Ako bi ikad razmotrio mogućnost da išta ulazi od izvana, odbacio bi je kad bi otkrio da uređaj teži jednako kad je uključen i kad je isključen. Stoga bi morao pretpostaviti da ritmični i harmonični obrasci glazbe nastaju unutar uređaja kao posljedica beskrajno složenih međudjelovanja među njegovim dijelovima. Nakon pomnog proučavanja i razlaganja tog uređaja, možda bi uspio čak i napraviti njegovu repliku koja bi proizvodila točno jednake zvukove kao i izvorni uređaj, i vjerojatno bi taj ishod smatrao izrazitim dokazom svoje teorije. Ali, unatoč njegovom postignuću, ostao bi posve nesvjestan da muzika zapravo nastaje u radio studiju udaljenome stotinama kilometara. [16]
Na pojmu morfogenetskih polja, Sheldrake gradi pojam "morfičke rezonancije". Budući da morfogenetska polja sadrže inherentnu memoriju, ta memorija možda neće biti nepromjenjiva, a na nju bi mogle utjecati povratne informacije. Drugim riječima, svi organizmi (ili organi, ili stanice) koje pokreće određeno polje ulaze u rezonanciju jedni s drugima, a ta rezonancija čini samo polje.
Morfička rezonancija odvija se na temelju sličnosti. Što je organizam sličniji prethodnim organizmima, to je njihov morfički rezonancijski utjecaj veći na njega. I što je više takvih organizama bilo, to je njihov kumulativni utjecaj snažniji. [17]
To je ono što Sheldrake naziva i "tvorbena uzročnost": "prema hipotezi o tvorbenoj uzročnosti, oblik sustava ovisi o kumulativnom morfičkom utjecaju prethodnih sličnih sustava"; "morfička polja nisu precizno definirana, nego su strukture vjerojatnosti koje ovise o statističkoj raspodjeli prethodnih sličnih oblika". [18] To još uvijek ne objašnjava pojavu novih vrsta, pitanje koje Sheldrake ostavlja otvorenim.

Ne mogu ulaziti u detalje o Sheldrakeovim teorijama, ali evo njegovog vlastitog sažetka iz knjige Presence of the Past:
sjetimo se hipotetičkih svojstava ovih polja na svim razinama složenosti: Oni su samoorganizirajuće cjeline. Oni imaju i prostorni i vremenski aspekt i organiziraju prostorno-vremenske obrasce vibracijskih ili ritmičkih aktivnosti. Oni privlače sustave pod njihovim utjecajem prema karakterističnim oblicima i obrascima aktivnosti, čiji nastanak organiziraju i čiji integritet održavaju. Krajevi ili ciljevi prema kojima morfička polja privlače sustave pod njihovim utjecajem nazivaju se atraktorima. Putovi kojima sustavi obično dosežu ove atraktore nazivaju se creode. Oni međusobno povezuju i koordiniraju morfičke jedinice ili holone koji leže u njima, a to su pak cjeline organizirane morfičkim poljima. Morfička polja sadrže u sebi ostala morfička polja u ugniježđenoj hijerarhiji ili holarhiji. Oni su strukture vjerojatnosti i njihova je organizacijska aktivnost vjerojatnosna. Sadrže ugrađenu memoriju koju daju samo-rezonancija s vlastitom prošlošću morfičke jedinice i morfička rezonancija sa svim prethodnim sličnim sustavima. Ovo je sjećanje kumulativno. Što se češće ponavljaju određeni obrasci aktivnosti, oni postaju uobičajeniji.



Platonizam i organsko društvo

Možda najviše postignuće europskog pretkršćanskog mišljenja bio je filozofski koncept božanske Stvaralačke inteligencije, često personificiran kao Aja Sofija, Sveta Mudrost. U to su doba učenjaci bili "filozofi", ljubitelji Sofije, koji su vjerovali da se Inteligenciji koja je dizajnirala i animirala kozmos može približiti ljudska inteligencija u kojoj se ona odražavala.

Platon, princ filozofa, smatrao je da su sve manifestacije u ovom svijetu osjetilnog iskustva nesavršeni odraz arhetipskih oblika ili ideja. Uz Inteligentni dizajn i Sheldrakeovu morfičku rezonanciju svjedočimo povratku Platona. Ovo je opći trend u znanosti, gdje pojmovi energetskih polja zamjenjuju materiju. Werner Heisenberg, jedan od utemeljitelja kvantne mehanike, napisao je:
Po tom pitanju moderna se fizika definitivno odlučila za Platona. Jer najmanje jedinice materije zapravo nisu fizički predmeti u uobičajenom smislu riječi; oni su oblici, strukture ili - u Platonovom smislu - ideje, o kojima se može nedvosmisleno govoriti samo na jeziku matematike. [19]
Budući da je Platonova središnja teza stvarnost Ideja, platonizam se može nazvati "Idealizam". U širem smislu, idealizam potvrđuje postojanje drugog svijeta, stvarnijeg od materijalnog, ali nedostupnog našim fizičkim osjetilima. Idealizam je teorija koja postulira primat uma nad materijom.

Ovim možemo početi formirati organsku političku teoriju. Zajednica ili nacija mogu biti organske ili cjelovite samo ako imaju vlastiti život, animu, kolektivnu dušu koja ujedinjuje ljude u morfičkoj rezonanci ne samo fizički i socijalno, već i duhovno. Zanimljivo je da je upravo Herbert Spencer izveo prvu sustavnu usporedbu između građe pojedinih organizama i zajednice u članku pod naslovom "socijalni organizam". Poput bioloških organizama, primijetio je, socijalni organizmi rastu i povećavaju složenost i diferencijaciju kako rastu. Oboje su napravljeni od međusobno ovisnih mikroorganizama. Civilizacija je najrazvijeniji oblik društvenih organizama. [20]

Implicitna politička teorija zapadnog liberalnog društva temelji se na individualizmu i materijalizmu, čista suprotnost holizmu i idealizmu. Pojedinac je proglašen ultimativnom, zapravo jedinom, ljudskom stvarnošću. Individualistička koncepcija čovjeka prvo je dovela do "kontraktualističkih" političkih teorija, počevši od Thomasa Hobbesa (Levijatan, 1651). [21] Za njim je došao Bernard Mandeville, koji je raspravljao u The Fable of The Bees: or, Private Vices, Publick Benefits (1714) da je porok neizostavan motiv koji stvara društvo luksuza, dok je vrlina beskorisna ili možda štetna za prosperitet javnosti. Tada je došao Adam Smith (Bogatstvo naroda, 1776). Postulirajući, poput Hobbesa, da su ljudi motivirani isključivo vlastitom osobnom dobiti, Smith je pretpostavio da bi u društvu slobodne konkurencije zbroj svačije sebičnosti stvorio pravedno društvo: "Svaki pojedinac [...] namjerava samo svoje dobitka, i on je u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima, vođen nevidljivom rukom kako bi promovirao kraj koji nije bio dio njegove namjere". Rezultat znamo: novac nije krv društvenog organizma sačinjenog od stanica i organa, već gorivo društvenog stroja u kojem su pojedinci svedeni na nebitne i zamjenjive dijelove.

U nedavnom eseju, Alexander Dugin krivnju stavlja na "nominalizam", filozofiju koja je osporavala platonski idealizam (također nazvan "esencijalizam" ili "realizam") negirajući postojanje univerzalija u četrnaestom stoljeću. "Nominalizam je postavio temelje budućem liberalizmu, kako u ideološkom, tako i u ekonomskom smislu. Ovdje su ljudi viđeni samo kao pojedinci i ništa drugo, a svi oblici kolektivnog identiteta (religija, klasa itd.) trebali su biti ukinuti". Prema Duginu, nominalizam je nanio najveću štetu uništavajući "kolektivni identitet Crkve", shvaćen kao "mistično tijelo Kristovo".

To je istina, ali Crkva je natprirodan, a ne prirodni organizam. I svojim ekskluzivizmom, pridonijela je potkopavanju ostalih cjelovitih sustava. Početkom petog stoljeća kršćanski pjesnik Prudentius prosvjedovao je protiv poštovanja koje je trebalo ukazati zaštitničkom "geniju" Rima, negirajući da je takav "duh" imao i najmanju stvarnost. Kako to vidi Edward Gibbon, kršćani su, usredotočenih pogleda na Božji grad, uzrokovali pad Rimskog carstva pokazujući "indolentno, ili čak kriminalno, zanemarivanje javnog blagostanja". [22] Kršćanstvo je poganskog heroja koji žrtvuje svoj život za svoju zajednicu zamijenio svecem koji se odriče obiteljskih veza i umire zbog svoje vjere ili gladuje u pustinji! Kome treba sv. Antun ili sv. Ignacije? Obično se slaže da je kršćanstvo sa svojim egalitarnim, atomističkim konceptom ljudske duše i fokusom na individualno spasenje rodilo individualizam, a kasnije i modernu demokraciju: od "jednog spasenja po osobi" do "jednog glasa po osobi".[23]

Dakle, ja sam za to da se kršćanski rasni realisti bore s "Kristovim mačem", ali ideja da se bijelci trebaju vratiti kršćanskoj vjeri da bi se zajednički spasili opasna je zabluda. Mogli bismo i početi izvoditi Ples duhova.

Antropolog Weston La Barre koristio je Ples duhova kao simbol teorije da je odnos s mrtvim precima temelj tradicionalnih društava (The Ghost Dance: The Origins of Religion, 1970). To je hrana za razmišljanje.

Ali dopustite mi da istaknem još jednu lekciju u konceptu: s Plesom duhova Indijanci su pokušavali magično okončati vlastiti genocid. Pokret je završio Wounded Knee masakrom. Deset dana prije, Lyman Frank Baum, urednik časopisa Aberdeen Saturday Pioneer iz Južne Dakote (i budući autor Čarobnjaka iz Oza), napisao je:
Plemenitost crvenokožaca je ugašena, a ono malo što ih je ostalo je čopor cvilećih mješanaca koje ližu ruku koja ih udara ... Bijeli su, po zakonu o osvajanju, po pravdi civilizacije, gospodari američkog kontinenta i najbolja sigurnost pograničnih naselja osigurati će se potpunim uništenjem nekolicine preostalih Indijanaca. Zašto ne uništenje? Njihova je slava pobjegla, njihov duh slomljen, njihova muškost nestala; bolje da umru nego da žive poput jadnih nesretnika kakvi jesu". [24]
Zamijenite "crvenokožce" s "bijelima" i "bijele" s "Židovima", i imate pogled na budućnost bijelih Amerikanaca kakvu bi je neki željeli. Sigurno postoji karmička veza između dva scenarija: kolektivna sudbina znači kolektivnu odgovornost. Istrebljivanje Indijanaca koji nisu mogli biti robovi i nehumani uvoz milijuna Afrikanaca umjesto toga donijeli su prokletstvo bijeloj civilizaciji. Yahweh vas je možda na to natjerao (Schopenhauer je za zapadnjačko barbarstvo okrivio judaistički duh), a Yahwe vas (nas) sada tjera da zbog toga platite.

Transgeneracijski faktor

Ali još nismo spremni za Ples duhova. Bijelci će se boriti za svoje živote, svoj identitet, dostojanstvo, slobodu govora i legitimno mjesto vođe. Predstoje vrlo teška vremena.

Znamo snagu neprijatelja: Židovi, napisao je Martin Buber, od krvi čine "najdublji i najmoćniji sloj svog bića". Židov opaža "kakvo ga je stjecanje krvi stvorilo. [...] U toj besmrtnosti generacija osjeća zajednicu krvi" [25] (više o tome u mom članku "Izrael kao jedan čovjek"). Naša slabost je individualizam. Naš osjećaj za krv je slab. Većini bijelaca ta riječ sama po sebi ne izaziva ništa osim onoga što im produžuje bijedni individualni život. Gdje drugdje osim u Americi možete kupiti krv?


Komentar: Neprijatelji, ako netko želi razmišljati na taj način, su psihopati na vlasti.


blood transfusions
Ako ima neke istine u znanosti o životu koju sam ovdje iznio, postoji i lekcija, filozofski put da se oslobodimo individualizma i počnemo slušati svoje unutarnje genetsko ja. U određenom smislu, Dawkinsova metafora ima svoju vrijednost, ako samo dodamo duhovnu dimenziju koja nedostaje. Geni su nas, piše on, "stvorili, tijelo i um; i njihovo je očuvanje krajnje opravdanje za naše postojanje". [26] Ali "očuvanje" je pogrešan koncept: dijelite svoje gene kad spolno općite; miješate svoju krv, svoju lozu, s drugom. To je najviša ljudska odgovornost. Genetsko nasljeđe pravo je bogatstvo nacija. Jednom je, usput rečeno, bio europski pokret zasnovan u potpunosti na toj ideji: sada kad su ga Amerikanci uništili, o tome mogu čitati u knjizi Johanna Chapoutota, The Law of Blood: Thinking and Acting as Nazi (2018).

Naš je osnovni identitet, htjeli mi to ili ne, činjenica da smo svi članovi obiteljskih stabala. Naš liberalni način razmišljanja mogao bi nam reći drugačije, ali krv ne laže. Naši preci žive u nama. Ponekad se bore u nama; pomislite na rasni rat koji se odvija u glavi čovjeka mješovitog podrijetla, ali uvijek identificiranog kao crni, nikad kao bijeli.

Vjerojatno je privilegija starosti shvatiti koliko je našu psihologiju i našu sudbinu oblikovala naša genealogija. U svojim osamdesetim Carl Jung rekao je:
Imam snažan osjećaj da sam pod utjecajem stvari ili pitanja koja su ostala nepotpuna ili bez odgovora mojih roditelja, djedova i baka, pradjedova i prabaka... Često mi se čini da postoji obiteljska karma koja se prenosi s roditelja na djecu. Neprestano sam mislio da sam ja taj koji mora odgovoriti na pitanja koja je sudbina postavila još mojim precima, na pitanja koja još nisu našla odgovor ili jednostavno da moram popraviti ili naučiti lekcije iz teškoća naše prošlosti. Teško je utvrditi jesu li ta pitanja više osobne ili više opće (kolektivne) prirode. Čini mi se da je ovo posljednje. [27]
Transgeneracijska psihologija iznjedrila je puno iznenađujućih potvrda Jungove intuicije. Jedan od pionira bio je Ivan Boszormenyi-Nagy, koji je dokumentirao one "nevidljive odanosti" koje nas nesvjesno povezuju s našim precima i oblikuju našu sudbinu, na temelju sustava vrijednosti, dugova i zasluga. [28] Francuski sociolog Vincent de Gaulejac govori o "genealoškim ćorsokacima", neurotičnim čvorovima tipa: "Ne želim biti ono što jesam". Pojedinac koji se pokušava otrgnuti od svoje obitelji "ostaje predodređen filijalom koja mu se nameće čak i ako misli da bježi od nje". [29] Francuski bestseler na tu temu napisala je "psihogenealoginja" Anne Ancelin Schutzenberger, a preveden je kao The Ancestor Syndrome: Transgenerational Psychotherapy and the Hidden Links in the Family Tree (Routledge, 1998). Imao sam privilegiju upoznati autoricu tijekom seminara o psihogenealogiji. Tema me već dugo zanima iz osobnih razloga. Odrastao sam u obitelji koju progoni jedna od onih "obiteljskih tajni" koja kao da misteriozno stvara transgeneracijske neuroze. Kad sam napokon otkrio što je to bilo nakon desetljeća nagađanja, počeo sam shvaćati zašto se na "očinstvo izvan para" (antropološki tehnički izraz) u većini civiliziranih društava (ali ne u plemenu Himba) gleda kao na ozbiljno destruktivni čimbenik.

Antropologija uči da složena mreža krvnih i bračnih odnosa koja okružuje svaku osobu od rođenja do smrti (ono što je Lewis H. Morgan 1871. nazvao "sustavima srodstva i afiniteta") tvori prepoznatljivu strukturu svakog društva. Naš drevni srodnički sustav, naslijeđen iz rimskog svijeta, rastrgan je u komade. Bez obzira želimo li spasiti svoju civilizaciju ili se pripremiti za novu, možda bismo trebali raditi na obnavljanju klana s najniže razine. Izgradnja nove klanske kulture popriličan je izazov, jer se klan može održati samo na temelju prirodnih hijerarhija, koje se sukobljavaju s našim demokratskim i merkantilnim "vrijednostima".

Ali ako kao prioritet postavimo izgradnju velikih jakih zdravih održivih obitelji, dobri muškarci i žene poteći će od njih - možda heroji. Neki će propasti, neki će biti ubijeni, ali njihovo će sjećanje živjeti i doći će novi. Podsjeća me na nešto što je Laurence Leamer napisao o Kennedyjevim:
Joseph P. Kennedy stvorio je jednu veliku stvar u svom životu, a to je bila njegova obitelj. [...] Joe je učio da krv vlada i da moraju vjerovati jedni drugima i otisnuti se u opasan svijet pun izdaja i neizvjesnosti, uvijek se vraćajući u utočište obitelji. [30]
john f kennedy
Laurent Guyénot, doktor znanosti, autor je knjige From Yahweh to Zion: Jealous God, Chosen People, Promised Land ... Clash of Civilizations, 2018, i JFK-9/11: 50 years of Deep State, 2014. (zabranjeno na Amazonu). Sakupio je neke od svojih ranijih članaka sa stranice Unz Review u "Our God is Your God Too, But He Has Chosen Us": Essays on Jewish Power.

Bilješke

[1] Darwin Falconeru 1862., citirano u Stephen Jay Gould, The Structure of Evolutionary Theory, Harvard UP, 2002, str. 2. Darwin je dodao (ali nije bio u pravu): "ali očekujem i nadam se da će okvir ostati na mjestu". Istina je da je pojam "grupne selekcije" sam Darwin uveo u Podrijetlo čovjeka i odabir ovisan o spolu (1871.), ali to ne mijenja činjenicu da je nespojivo s darvinizmom, barem s neodarvinizmom.

[2] Bernard Shaw, predgovor za Natrag Metuzalemu (1921.), www.gutenberg.org.

[3] Zanimljivo je da se Darwin na to požalio u svojoj autobiografiji: "Čini se da je moj um postao vrsta stroja za brušenje općih zakona iz velikih zbirki činjenica" (str. 144).

[4] Henri Bergson, L'Évolution créatrice, citirano u Rupert Sheldrake, The Presence of the Past: Morphic Resonance and the Habits of Nature, Icon Books, 2011

[5] Arthur Koestler, Duh u stroju (1967.), citirano u Rupert Sheldrake, The Science Delusion: Freeing the Spirit of Enquiry, Coronet, 2012.

[6] Citirano u Rupert Sheldrake, The Science Delusion.

[7] Michael Behe, Darwin's Black Box: The Biochemical Challenge to Evolution, S&S International, 2006, str. 46.

[8] Michael Behe, Darwin's Black Box, str. 37.

[9] Stephen Meyer, Darwin's Doubt: The Explosive Origin of Animal Life and the Case for Intelligent Design, HarperOne, 2013, str. 177.

[10] Stephen C. Meyer, Darwin's Doubt, str. 168.

[11] Stephen C. Meyer, Darwin's Doubt, str. 170.

[12] Stephen C. Meyer, Darwin's Doubt, str. 159.

[13] Rupert Sheldrake, The Science Delusion.

[14] Rupert Sheldrake, The Presence of the Past: Morphic Resonance and the Habits of Nature, Icon Books, 2011.

[15] Rupert Sheldrake, Morphic Resonance: The Nature of Formative Causation, Park Street Press, 2009, str. 9.

[16] Rupert Sheldrake, Morphic Resonance, str. 111-112.

[17] Rupert Sheldrake, The Presence of the Past.

[18] Rupert Sheldrake, Morphic Resonance, str. 94, 109.

[19] Citirao Rupert Sheldrake, The Presence of the Past.

[20] Herbert Spencer, Social Statics: or, the Conditions Essential to Human Happiness Specified, and the First of Them Developed, Appleton-Century-Crofts, 1888, str. 497, citirano ovdje.

[21] T. D. Weldon ih je u knjizi States and Morals, 1947., nazvao "mehaničkim političkim teorijama", za razliku od organskih.

[22] Edward Gibbon, The History of the Decline and Fall of the Roman Empire, citirano u Catherine Nixey, The Darkening Age: The Christian Destruction of the Classical World, Houghton Mifflin Harcourt, 2018, str. 31.

[23] Louis Dumont, Essays on Individualism: Modern Ideology in Anthropological Perspective, University of Chicago Press, 1992, str. 23-59.

[24] Citirano u David E. Stannard, American Holocaust: The Conquest of the New World, Oxford UP, 1992, str. 126.

[25] Citirao Brendon Sanderson u svojoj recenziji knjige Geoffreya Cantora i Marka Swetlitza Jewish Tradition and the Challenge of Darwinism, u The Occidental Observer.

[26] Usput se pitam kako Dawkins opravdava to da ima samo jedno dijete u tri braka. Je li on pametniji od svojih gena?

[27] Carl Jung, Memories, Dreams, Reflections, zabilježila i uredila Aniela Jaffé (1963.), Vintage Books.

[28] Ivan Boszormenyi-Nagy, Invisible Loyalties: Reciprocity in Intergenerational Family Therapy, Harper & Row, 1973.

[29] Vincent de Gaulejac, L'Histoire en héritage. Roman familial et trajectoire sociale, Payot, 2012, str. 141-142, 146-147.

[30] Laurence Leamer, Sons of Camelot: The Fate of an American Dynasty, HarperCollins, 2005.