To samo ukazuje kako se Zapad - usprkos nikad većim napetostima s Moskvom i koordiniranim medijskim komentarima i individualnim izjavama političara koji se gotovo u cijelosti temelje na prijetnjama Rusiji bolnim sankcijama zbog njene navodno planirane agresije na Ukrajinu i koje ukazuju na nemogućnost dijaloga s Moskvom jer "Putin poznaje samo jezik sile" - ipak odlučio primarno osloniti na diplomaciju.
Naravno, jedno je predstava za javnost, pokazivanje mišića i jedinstvena retorika Zapada koja više služi za hrabrenje samih sebe nego što može utjecati na promjenu stavova Moskve po pitanju osiguranja ruske strateške sigurnosti, a nešto sasvim drugo realna politika.
A ona jasno ukazuje na slijedeće:
Vrijeme ubrzano istječe! Odnosi između Zapada i Rusije došli su do one ključne točke nakon čijeg prijelaza nema povratka natrag i kada sve što se bude događalo vodi najprije potpunom prekidu međusobnih odnosa, a onda i vrlo izglednom vojnom sukobu, koji bi, zapravo, s obzirom na odnose snaga - završio "neriješeno". Sa sportskog jezika prevedeno na dobri stari hrvatski klasični jezik - to znači "obostrano uništenje".
U tom kontekstu mogu se sagledavati i današnje izjave britanskog ministra obrane Bena Wallacea o tome da je London donio odluku o opskrbi Ukrajine lakim protuoklopnim obrambenim sustavima zbog prijetećeg ponašanja Rusije, a da bi u istoj izjavi odmah i pozvao svog ruskog kolegu Sergeja Šojgu da posjeti London kako bi razgovarali o krizi. Pri tom Wallace kaže kako je "trenutačni jaz velik, ali nije nepremostiv" i da se još nada da će "prevladati diplomacija".
Komentar: To je britanska ideja diplomacije...
Drugim riječima britanski ministar djeluje po navedenom načelu: pokažimo našu odlučnost kroz vojnu pomoć Ukrajini (za domaću i međunarodnu javnost), a onda se okrenimo realnoj politici. Jer kad bi se London odmah okrenuo realnoj politici - a ona znači dijalog s Moskvom na ravnopravnim osnovama i bez vječno prisutne propagande i gledanja s visoka, izgledao bi poražen. Jer tko bi do jučer (čitaj do ruskog "ultimatuma" SAD-u i NATO savezu kroz javno obznanjene poslane ruske prijedloge (zahtjeve) koji se odnose na stratešku sigurnost od 17. prosinca), mogao zamisliti da britanski ministar obrane u London zove jednog od najbližih Putinovih suradnika i definitivno pobornika "tvrde linije" kada je u pitanju zaštita ruskih nacionalnih interesa Sergeja Šojgua.
Još do nedavno ruski politički i vojno-sigurnosni vrh od Londona je optuživan za sve najgore - od kemijskih napada u Siriji, trovanja dvostrukog agenta Skripalja u ožujku 2018 g. u britanskom Salisburyju, za trovanje Alekseja Navaljnog i td. i td.
Ali niti Hrvatska niti Velika Britanija nisu jedine koje svojim navedenim potezima sada očito nastoje odašiljati pomirljivije poruke Moskvi. Da se europska diplomacija zahuktala upravo u tom smjeru (a definitivno se to događa pod utjecajem Washingtona koji ovog tjedna treba Moskvi odaslati svoje protuprijedloge na one spomenute - ruske), svjedoči i navedena vijest s početka teksta.
Dakle, nakon što je prethodno posjetila Kijev i tamo ukazala na potrebu ukrajinskog poštivanja sporazuma iz Minska za rješavanje problema pobunjenih proruskih regija u Donbasu, danas je u Moskvu stigla i njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Bearbock.
Prije nego se osvrnem na njene izjave u Moskvi, samo ću u nekoliko rečenica podsjetiti što je bilo u Kijevu. Tamo je njemačka šefica diplomacije razgovarala s predsjednikom Volodymyrom Zelenskim i ministrom vanjskih poslova Dmitrijem Kulebom.
Teme su bile isporuke njemačkog oružja Ukrajini (od čega nema ništa jer Berlin to ne želi) i plinovodu Sjeverni tok 2 (kojeg Berlin želi a Kijev ne), kao i o provedbi sporazuma iz Minska. Na to zadnje Kuleba je dao potvrdan odgovor, kazavši kako je to najbolji način da se Moskvu primora na zajedničko sjedanje za pregovarački stol i odustajanje od uporabe sile (naravno, pri tom nije rečeno kako Moskva već mjesecima poziva Kijev (ali i na to upozorava Pariz i Berlin kao članove Normandijske četvorke) na potrebu da on provede preuzete obveze o kojima dobro znaju i Francuska i Njemačka i da je Kremlj upravo na to primarno računao kada je Zelenskyy došao na dužnost ukrajinskog predsjednika nakon Petro Porošenka).
Evo što je Annalena Bearbock danas kazala u Moskvi:
Berlin ne vidi alternativu stabilnim odnosima s Moskvom, a nova njemačka vlada spremna je raditi na njihovom održavanju, izjavila je tijekom svog razgovora s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom.
"Tijekom svog posjeta željela bih naglasiti koliko je odnos s Ruskom Federacijom važan za novu saveznu vladu i za mene osobno. Nema alternative stabilnim vezama između Moskve i Berlina. I voljela bih nastaviti raditi na tom zadatku, a ovdje govorim u ime cijele nove savezne vlade", naglasila je Bearbock.Štoviše, njemačka je ministrica istom prigodom istaknula i "duboku povijesnu dimenziju" odnosa između Njemačke i Rusije.
"Važno mi je da danas mirno i dovoljno vremena posvetimo razgovoru o cijelom nizu bilateralnih i međunarodnih tema. One u kojima možemo zajedno poboljšati naše odnose... i one u kojima naše prijateljstvo ovih dana doživljava poteškoće", citira Bearrbock agencija TASS.
"Stoga će mi danas, tijekom mog prvog posjeta Moskvi, biti važno da položim vijenac na Grob Neznanog vojnika. Povijesna dubina i povijesne boli između naših zemalja također su zadatak, zadatak za politiku u sadašnjosti i za buduće generacije. To je zadatak za pomirenje između država i naroda", kazala je do sada "vječno" prema Rusiji ratoborna njemačka ministrica iz redova Zelenih.Iako je proteklih dana u Rusiji bilo mnogo onih koji su se protivili dolasku Annalene Bearbock u Moskvu zbog njenih, kako se navodi - rusofobičnih izjava, jasno je kako Moskva ne može birati tko će predstavljati pojedinu državu odnosno kreirati njene vanjske poslove - pa tako niti one njemačke. U tom kontekstu s Bearbock se morao suočiti i iskusni ruski diplomatski lisac i jedna od preostalih rijetkih ikona stare i uljuđene garde svjetske diplomacije - Sergej Lavrov.
On, naravno, niti danas nije iskakao iz spomenutog okvira, tim više što je i Bearbock "promijenila ploču". Tako se Lavrov založio za konstruktivne odnose Moskve i Berlina još i prije početka pregovora s njemačkom kolegicom. Ruska strana namjerava prevladati nagomilane probleme s novim kabinetom ministara Njemačke, naglasio je Lavrov.
Kazao je kako je Bearbock naglasila da odnosi Moskve i Berlina mogu biti samo stabilni i da nema druge opcije, što je važno i za nju i za novu njemačku vladu. Na tome moramo poraditi, kazao je Lavrov.
Naravno, ovo nije i sve što se europske diplomacije u odnosu na Rusiju tiče. Uskoro se, naime, očekuje dolazak u Moskvu i novog njemačkog kancelara Olafa Scholza koji je već otvoreno kazao kako namjerava uspostaviti novu konstrukciju odnosa između dviju država temeljenu na obostrano korisnoj suradnji.
Što će učiniti Washington?
Usudio bih se prognozirati, kao i u svim svojim prethodnim analizama na ovu temu, kako Washington nakon svega što se događalo proteklih mjesec i pol dana nakon prvog virtualnog razgovora između Joe Bidena i Vladimira Putina (i onog ponovljenog od 29. prosinca) neće imati druge opcije nego sjesti za pregovarački stol s Moskvom i na taj način "skrojiti" kartu nove Europe u smislu povlačenja jasnih linija utjecaja koje dvije strane neće prelaziti. Naravno da se to iz jasnih razloga kao takvo neće prezentirati široj javnosti - ali radit će se upravo o tome.
Sve kada to i ne bi bilo tako, odnosno da Washington takav dogovor s Rusijom iskreno ne želi, ponašanje ključnih europskih država ukazuje kako ne postoji jedinstvo za daljnje sankcijsko kažnjavanje Rusije (osim u slučaju hipotetskog ruskog napada na Ukrajinu za kojeg sam još prije dva mjeseca kazao kako do njega nikad neće doći osim ako Rusija na to ne bude primorana bilo vojnom akcijom ukrajinske vojske u Donbasu, bilo odbacivanjem traženja ruskih sigurnosnih jamstava).
Dakle siguran sam kako SAD žele ući u ozbiljan i ravnopravan dijalog s Rusijom (jučer je Washington odbacio mogućnost izbacivanja Rusije iz međunarodnog platnog sustava Swift, a samo tjedan ranije u Senatu nije prošao niti prijedlog zakona o sankcijama protiv Sjevernog toka 2), a o tome možda najbolje svjedoči i današnji poziv britanskog ministra obrane svom ruskom kolegi za posjet Velikoj Britaniji. London to nikada ne bi učinio ako bi se kosilo s američkim interesima. Pametnom i više nego dosta.
I za sam kraj. Ako ćemo govoriti posve otvoreno (a to kao analitičari moramo ukoliko želimo biti ozbiljni), jasno je kako se NATO savez od raspada SSSR-a širio na istok ne toliko zbog snage svog oružja, koliko zbog ruske 30-godišnje politike odstupanja odnosno ne suprotstavljanja istom - vjerojatno u ime vjere Moskve u neke buduće dobre odnose sa Zapadom koji, međutim, nikako ne dolaze.
Sadašnje prvo otvoreno i oštro rusko suprotstavljanje daljnjem širenju Sjeveroatlantskog vojno-političkog saveza zato je i izazvalo do sada neviđenu pomutnju i izostanak jasnog odgovora. Kakav god on na kraju bio odredit će sudbinu i Starog kontinenta i svijeta u cjelini.
Komentar: Ali kako je ljudski moguće da se iskusni profesionalci poput Ryabkova i Gruška racionalno raspravljaju s hrpom slijepih šišmiša amatera kao što su Blinken, Sullivan, Nuland i Sherman?, pita se Pepe Escobar u: Ovako SAD vodi 'dijalog'