2018 protest WEF
© KeystoneWEF prosvjed 2018. • Švicarska
Na nesreću za čuvare Davosa, stvarnost Novog velikog narativa je svijet koji je lišen upravo onih principa koje čovječanstvo zahtijeva da bi preživjelo i napredovalo unutar našeg kreativnog, razumnog svemira.

U slučaju da ste se počeli osjećati kao da vaš svijet postaje klišejski distopijski filmski scenarij, nemojte se osjećati loše. Čini se da se barem neki od zlikovaca slažu s vama.

Nesretni nezadovoljavajućim pričama, scenarijima i narativima koji oblikuju naš neorganizirani duh vremena, Klaus Schwab i drugi jezivi gospodari tamnica koji pokušavaju upravljati svijetom nakon Covida pozvali su na "Novi narativ" koji će oblikovati naše 21. stoljeće i dalje. Schwab je opisao veliku narativnu inicijativu Svjetskog ekonomskog foruma najavljenu 11. studenog kao
"suradnički napor vodećih svjetskih mislilaca da oblikuju dugoročne perspektive i sukreiraju naraciju koja može pomoći u usmjeravanju stvaranja otpornije, uključivije i održivije vizije naše kolektivne budućnosti".
Nije upitno da ovaj novi projekt smrzne kosti, ali može li uspjeti? Ima li to ikakve osnove u stvarnosti ili je oligarhijsko visoko svećeništvo koje upravlja ovom hrpom sranja opijeno vlastitim samoinduciranim narativima i potpuno nesposobno vidjeti sjeme samouništenja koje su sami sebi prouzročili? Proučimo ovo pitanje malo detaljnije.

Koliko god unatrag da se osvrnemo, zabilježena povijest pokazuje mitove i priče koji oblikuju subjektivno iskustvo svake kulture dok ona nastoji shvatiti objektivni svijet i mnoge izazove koji su nam bačeni na put.

Narativi duboke strukture

Ledeno doba završi i razina mora naraste na stotine stopa utapajući milijune dok briše obalne gradove. Kao posljedica toga, mitovi o potopu pojavljuju se u različitim kulturama svijeta.

Vatre s neba odražavaju strašne asteroide koji udaraju o Zemlju uništavajući ekosustave, a možda čak i izazivajući vulkanizam i ogromne vremenske anomalije. Kao posljedica toga, stvara se više mitova u kojima se pojavljuju heroji, negativci, anđeli i bogovi koji kažnjavaju grešnike i nagrađuju one s vrlinama.

Kroz povijest su šamani, svećenici i pjesnici stvarali bezbroj priča koje su pokušavale uliti značenje traumatičnim događajima izazvanim bilo prirodom ili geopolitičkim strategijama. Neke su klasične priče možda čak razotkrile geopolitička zla pod sigurnijim terenom fikcije kada su doslovne istine bile nemoguće. Jedan primjer ovog potonjeg slučaja može se pronaći u Homerovim pričama o olimpijskim bogovima koji su po svoj prilici bili predstavnici stvarnih oligarhijskih obitelji koje su manipulirale beskrajnim ratovima i iskorištavale ludost i pokvarenost svojih odabranih šahovskih figura na Velikoj igri antičke Grčke.

Te su priče dio ljudskog stanja i uglavnom su sasvim prirodne.

Međutim, u našem navodno prosvijećenom sekularnom dobu, ovi oblici mitova se odbacuju kao glupe prakse jednostavnijih neznanstvenih vremena.

Znanost nas je naučila vjerovati u logiku. Ne da vjerujemo u Boga ili zdravlje naših nematerijalnih duša.

Srednjovjekovni mitovi o morskim čudovištima i ravnim zemljama iza kojih će nesvjesne putnike dočekati strašna sudbina zamijenjeni su novim nizom narativa tijekom razdoblja prosvjetljenja. Tijekom tog razdoblja, čista logika i empirizam stavljeni su na nove oltare na kojima je nekada stajala religija i rečeno nam je da obožavamo nova božanstva s imenima kao što su Kant, Locke, Hegel, Bacon i Newton. Kada je Nietzsche proglasio Boga mrtvim, to je bila struja mislilaca koja ga je navodno ubila.

Indijski pjesnik Rabindranath Tagore osvrnuo se na one koji pate od ove bolesti metastazirane logike govoreći:
"Um pun logike je kao nož koji je samo oštrica. Krvari ruka koja ga koristi".
Kada su se temelji prosvjetiteljske logike počeli rušiti pod pritiskom stvarnosti prije više od jednog stoljeća, novi narativi u obliku kvantne mehanike Standardnog modela počeli su poučavati modernog čovjeka da je ono što se čini živim u istini, samo sastavljeno od neživih atoma i kemijskih interakcija... a ono što se čini uređenim oblikom koji djeluje sa svrhom je samo stohastičko kretanje atoma lišeno svrhe, ljepote ili čak objektivne istine. Rečeno nam je da sve to drži na okupu samo mješavina sreće (statistička vjerojatnost) i četiri temeljne sile stvorene prije 13,7 milijardi godina. Sva ponašanja u ljudskom životu ili u prirodi tako su objašnjena darvinističkim modelima preživljavanja najsposobnijih i slučajnih mutacija. Uspon modernih monstruoznosti poput eugenike i neomaltuzijanizma bili su bolesna djeca ovih jezivih pretpostavki.

Što više istražujemo iza impresivnog furnira ovih popularnih narativa, to više otkrivamo da su mitovi koje su moderni visoki svećenici stvorili u ime političkih interesa ne samo nastavljeni u naše današnje doba, već su kontinuirano usvajali nove kostime kako bi se prilagodili našem promjenjivom svijetu. Oni briljantni umovi čija su otkrića zapravo poništila stare narative skočivši izvan domena induktivnog/deduktivnog mišljenja pažljivo su zatamnjeni matematičkim formulama lišenim duha i osobnosti ovih izuzetnih pojedinaca (1).

Političke posljedice lažnih makronarativa

Neki politički izričaji današnjih sekularnih narativa viđeni su dok su neokonzervativci trčali pred kamere i emitirali poruku da su dva oteta aviona koji su uništila tri tornja 11. rujna 2011. orkestrirali bijesni muslimani u pećinama koji su mrzili našu slobodu.

Rečeno nam je da je Covid-19 nastao od loše kuhanog sisavca koji je poljubio šišmiša što zahtijeva potpuno ukidanje naših ustavnih sloboda.

Rečeno nam je da su prosvjedi 6. siječnja 2021. u Washingtonu DC bili pobuna gora od svega što su SAD vidjele od građanskog rata kada se 500.000 Amerikanaca međusobno ubijalo četiri godine.

Stalno nam se govori da Rusija ima ambicije potkopati demokratske izbore u cijelom slobodnom svijetu, dok Kina nastoji srušiti zapadne vrijednosti i nametnuti globalnu komunističku vladu kroz svoj imperijalistički Novi put svile.

Očito bih ovdje mogao nastaviti još neko vrijeme, ali suvišno je reći da je stvaranje političkih mitova ružan dio života. No, iako svaka laž zasigurno nanosi veliku štetu, naša podložnost nasjedanju na te laži ni na koji način nije odvojena od našeg prihvaćanja onih viših meta narativa ugrađenih u te znanstvene mitove koji oblikuju KAKO se kreću naši umovi. Svaki veliki svećenik zna da je kontroliranje KAKO ljudi misle uvijek beskonačno moćnije od kontroliranja onoga ŠTO misle o bilo kojoj određenoj stvari. Ovako je trulež neokona rasla u SAD-u tijekom nekoliko generacija što nas je dovelo do današnje višestruke krize sloma sustava.

Jedan od očeva mutanta koji je postao neokonzervativizam bio je majstor izgradnje narativa po imenu Leo Strauss.

Neokonzervativina monstruoznost Lea Straussa

Usko surađujući s Fabijanskim društvom i agentima Frankfurtske škole tijekom svoje karijere kao učitelj u Columbiji, Novoj školi i na Sveučilištu u Chicagu, Strauss je propovijedao perverzno tumačenje Platonove Republike desecima tisuća odanih učenika raširenih kroz nekoliko desetljeća.

Među najvišim poukama sadržanim u Straussovim učenjima (barem za nekolicinu odabranih među njegovim učenicima) bila je ideja plemenite laži koju je razvio Platon u 3. knjizi Republike. Strauss je učio svoje učenike da je ova plemenita laž najveće oružje i ispravni alat svakoga tko se našao u poziciji moći da vlada nad slabima u bilo kojem trenutku u povijesti.

Na pravi nietzscheanski način, uska definicija "moći" kao podređenosti slabih jakima bila je jedina definicija koju je dopuštao Strauss koji je svoje učenike učio da, dok je Platon propovijedao ljubav prema mudrosti masama, potajno je držao drugačije učenje za one elite među njegovom Akademijom koje će kontrolirati političku moć. Ovoj nekolicini elitnih dao je naziv "gospoda" i "čuvari".

Strauss je učio da će Platonovi čuvari kontrolirati sjene bačene na zid špilje koje su plebejci okovali za svoja osjetila, i da će vjerovati da su jedina moguća stvarnost. Mandat ovih perverznih neoplatonista bio je živjeti ideal ne Sokrata, već prije Trasimaha čiju je nemoralnu doktrinu Sokrat uništio u prvoj knjizi Republike. Oni mladi neokonzervativci koji su učili od svog učitelja bili su poučeni da je pravi 'tajni Sokrata' vjerovao, poput Trasimaha ili Kalikla (Gorgijevog učenika), da je najviša svrha života postići moć, zadovoljiti naše požude i kontrolirati sjenke u špilji.

Kao što su mnogi od Straussovih vlastitih učenika (poput Shadia Drury) tijekom godina shvatili, stari je majstor i sam bio kriv za projiciranje vlastite perverzne sklonosti prema fašizmu na Platona dok je sam održavao tajna učenja za svoje odabrane elitne studente kao što svi dobri oligarhijski lovci na glave moraju.

Čišćenje Straussa iz Platona

Iako obožavam Platona, nikada ne bih poricao da je stvarao mitove.

Priče prikazane u njegovim dijalozima iz Timeja, Kritije, Teeteta, Sofista, Državnika, Menona, Zakona, Fedona, Apologije, Gorgija, Republike itd... oblikovale su umove nekih od najvećih povijesnih ličnosti kroz 2400 godina svjetske povijesti. Renesansne ličnosti poput sv. Augustina, Ibn Sina, Erasmusa, Shakespearea, Benjamina Franklina, Lincolna, Mosesa Mendelsohna, Puškina, Martina Luthera Kinga Jr. i bezbroj drugih briljantnih duša izoštrile su svoju oštroumnost na pričama i poukama sadržanim u Platonovim spisima.

Ali je li Platon uistinu tiranin dvosmislenog govora kako su ga prikazali Strauss i njegovi sljedbenici koji su propovijedali moral za slabe i porok za one koji će kontrolirati sjenke?

Biti pravi čuvar u Platonovom svijetu značilo je više od jednostavnog izlaska iz špilje i gledanja pod sunčevom svjetlošću (simbolično iz kreativnog razloga), a zatim gospodariti masama.

Dok Nietzscheanci poput Straussa u ovom trenutku prestaju čitati i odlučuju dominirati nad robovima koristeći višu moć razmišljanja rezerviranu samo za nekolicinu odabranih iz zlatne elite... Platon je vrlo jasno dao do znanja u svojoj Republici i drugim spisima da je ISTINSKI filozof (i implicitno pravi čuvar) bio dužan vratiti se u špilju riskirajući svoj život kako bi pomogao osloboditi svoje drugove u zarobljeništvu.

Narativi za slobodu ili ropstvo?
"Svaki umjetnik, svaki znanstvenik, svaki pisac sada mora odlučiti gdje stoji. Umjetnik mora zauzeti stranu. Mora izabrati da se bori za slobodu ili za ropstvo. Ja sam odlučio".
-Paul Robeson, 1937
Sada se može postaviti pitanje: kako da znamo koji su narativi osmišljeni da nas porobe, koji nas osnažuju, a koji su benigni (poput dječjeg vjerovanja u zubić vilu ili debeljuškastog tipa s igračkama koji darove mijenja za dobro ponašanje)?

Budući da se unutarnji svemir svake osobe povezuje s vanjskom stvarnošću kroz filtar logike, osjetila, mašte i slobodne volje, je li moguće da nas neki narativi mogu podići i nadahnuti da budemo više nego što jesmo suočeni s nemogućim izgledima? Mogu li određene priče izoštriti našu mudrost i osloboditi nas okova osjetilne percepcije dok nas uče da sve više vidimo kroz oko razuma i razvijene mašte?

Kada je George Washington 1776. vodio malenu silu poljoprivrednika protiv najveće svjetske plaćeničke snage, je li ih u ovoj statistički nemogućoj borbi vodila čista logika ili su priče o Kristovoj muci potaknule ovu naizgled iracionalnu želju za slobodom? Kada je Sirija bila opterećena džihadistima koji su sponzorirani iz inozemstva i klatila se na rubu ponora, jesu li priče o proroku Muhammedu potaknule njihova srca da učine nemoguće kada je lakši, ali više ropski put čekao njihovu predaju?

Svakako, povijest je uvijek iznova dokazala da nas određena vrsta poetske priče može osnažiti da skočimo preko svojih ograničenja i steknemo uvid u dublje istine ljudskog stanja i same univerzalne stvarnosti. Čak i Shakespeareove "fiktivne" priče nude osjetljivoj duši velike univerzalne lekcije o čovječanstvu i stvarnoj politici koja je stoljećima služila velikim državnicima.

Posljednji pogled na današnje oligarhijske graditelje narativa

Iako sa sigurnošću možemo tvrditi da narativi mogu biti dobri, a drugi zli, je li moguće da oligarsi koji upravljaju današnjim projektom Velikog narativa ne žele čovječanstvu nikakvu štetu?

Možda je Lynn Forrester de Rothschild potpuno iskrena kada je pokrenula Vijeće za inkluzivni kapitalizam zajedno s princom Charlesom, Markom Carneyjem i nekolicinom milijardera iz Davosa koji predstavljaju desetke bilijuna dolara kapitala 2014. Pomaganje transformaciji kapitalizma u zeleni, ekološki prihvatljiviji, inkluzivniji sustav koji sve tretira jednako je dobra stvar, zar ne?

Kada se ovo Vijeće spojilo s Vatikanom u prosincu 2020., Lynn de Rothschild opisala je događaj kao
"povijesno novo partnerstvo između nekih od najvećih svjetskih investicijskih i poslovnih lidera i Vatikana... udruživanje moralnih i tržišnih imperativa za reformu kapitalizma u moćnu silu za dobro čovječanstva".
Ovo vijeće čak vodi "osnovna skupina svjetskih vođa" koji se čak nazivaju "čuvari" prema nazivu koji je koristio Platon prije 2400 godina.

Ti čuvari uključuju izvršne direktore moćnih organizacija kao što su State Street, Bank of America, Johnson and Johnson, Rockefeller Foundation, Ford Foundation, Merck, British Petroleum i Rothschild bankarske kuće. Nije baš moralno najnaprednija skupina političkih teškaša koja se može zamisliti, ali je ipak možda zlo u kojem su oni desetljećima uključeni učinjeno radi višeg dobra za koje samo elita smije znati...

Na nesreću za čuvare Davosa, stvarnost Novog velikog narativa je svijet koji je lišen upravo onih principa koje čovječanstvo zahtijeva da bi preživjelo i napredovalo unutar našeg kreativnog, razumnog svemira. Posjedovanje moći kontrole nad zemljom sjena zaglupljenih robova unutar špilje može se nekima činiti impresivnim, ali kada se usporedi s aktivnom, kreativnom multipolarnom paradigmom koja se sada uzdiže i postaje globalna sila znanstvenog i tehnološkog napretka, kontrola nad stanovnicima špilja postaje malo više nego sumorna i jadna ambicija.

I poput svakog parazita koji ne može učiniti ništa osim da ubije samog domaćina kojeg mora sisati za svoj opstanak, te čuvare Davosa vjerojatno će zadesiti ista sudbina kao i ona koju je susreo impotentni, nihilistički oligarh Roderick Usher u priči Edgara Poea dok se njegov dvorac raspadao.
O autoru:
Matthew J.L. Ehret je novinar, predavač i osnivač Canadian Patriot Review. Autora se može kontaktirati na matthewehret.substack.com
Bilješka:
(1) Neka uzorna imena ovih izuzetnih pojedinaca su Leonardo Da Vinci, Luca Pacioli, Pierre Fermat, Christian Huygens, Johannes Kepler, Gottfried Leibniz, Max Planck i Dimitry Mendeleyev (da spomenemo samo neke).