© WikipediaGeorgij Ivanovič Gurdijeff, 1922.
Gurdjieff je stvorio "sustav četvrtog puta", duhovnog učenja koje se nalazi između klasičnih "triju puteva" jogija, fakira i monaha. Njegov rad su preuzeli Bennet i Ouspensky.
"Suština u čovjeku je ono što je stvarno njegovo.
Osobnost u čovjeku je ono što 'nije njegovo'.
Suština je istina u čovjeku; osobnost je laž. Suština ima više šanse da se razvije kod ljudi koji žive bliže prirodi, u teškim životnim uvjetima i koji se nalaze u jednoj stalnoj opasnosti i bitci za opstanak.
Međutim, po pravilu, osobnost kod takvih osoba je vrlo malo razvijena. Oni imaju više onoga što je njihovo osobno od onoga što 'nije njihovo', što je rezultat obrazovanje i kulture."
Tko je bio Gurdjieff?
Georgij Ivanovič Gurdjieff (1877. - 1949.), proputovao je Istok naširoko i poprijeko u potrazi za tajnim ezoterijskim znanjem. Među njegovim najvećim postignućima su bili tajni sufijski manastiri te manastir Sarmong na dalekim obroncima Tibeta, o čijem unutarnjem radu je Gurdjieff nerado govorio. Jedino što je ispričao je koliko mu se bilo teško popeti na goru na kojoj su ulazna vrata bila i ostala na vrhu ledene mrcine.
© Collection Gurdjieff Foundation of New York
Gurdjieff je sva svoja znanja i uvide raspravio u nekoliko svojih literarnih djela, među kojima se većina može pronaći u našim knjižarama. "Život je stvaran samo kad jesam", "Susreti sa izuzetnim ljudima", "Belzebubove priče", "Glasnik nadolazećeg dobra", "Borba Magičara".
Gurdjieff je stvorio "sustav četvrtog puta" duhovnog učenja koje se nalazi između klasičnih "triju puteva" jogija, fakira i monaha.
Njegov rad je preuzeo Ouspensky te proširio učenje. Ouspensky je inzistirao na komercijalnoj upotrebi ezoterijskog znanja no Gurdjieff ga je upozorio i nakon toga su se razišli. Za života, Ouspensky je napisao jednu uspješnu knjigu u kojoj se pojavljuje i Gurdjieff kao glavni lik - "U potrazi za čudesnim", iz koje smo izvukli neke zanimljive dijelove u nastavku teksta.
S druge strane, Gurdjieffov učenik Bennet je također nastavio s njegovim radom i to prilično uspješno, ali bez literarne ostavštine.
Nisu poznati njegovi današnji nasljednici.
'Eksperiment u Fontainebleauu', Pariz, 1922., osobna reminiscencija dr. Jamesa Carruthersa Younga, zanimljiv je izvještaj očevidaca iz Fontainebleaua, dvorca izvan Pariza, gdje je Gurdjieff godinama podučavao.
Bilješke s predavanja Gurdjieffa
"Mora se razumjeti da se čovjek sastoji iz dva dijela: suštine i osobnosti. Suština u čovjeku je ono što je stvarno njegovo. Osobnost u čovjeku je ono što 'nije njegovo'.
'Nije njegovo' znači da je to došlo izvana, što je on naučio, ili što on odražava, svi tragovi vanjskih impresija ostavljeni u njegovoj memoriji u njegovoj osjetilnosti, sve riječi i pokreti koji su naučeni, svi osjećaji stvoreni uz pomoć oponašanja - sve to 'nije njegovo', sve je to osobnost.
S točke gledišta obične psihologije, podjela čovjeka na osobnost i suštinu je teško pojmljiva. Bolje rečeno, ovakva jedna podjela uopće ni ne postoji u psihologiji.
Jedno malo dijete još uvijek nema osobnost. Ono je ono što ono stvarno jest. Ono je suština. Njegove želje, ukusi, ono što ono voli ili ne voli, sve to izražava njegovo biće onakvim kakvo ono jest.
Međutim, čim se počne sa njegovim tzv. 'obrazovanjem', osobnost počinje rasti. Osobnost se obrazuje dijelom namjernim utjecajima drugih ljudi, odnosno, 'obrazovanjem,' a dijelom i spontanim oponašanjem njih od strane samog djeteta. U obrazovanju osobnosti veliku ulogu igra i 'pružanje otpora' ljudima iz svoje okoline u pokušaju da se očuva ono što je stvarno 'svoje' i što je 'istinsko'.
Suština je istina u čovjeku; osobnost je laž. Proporcionalno s razvojem osobnosti, čovjekova suština se manifestira sve rjeđe i rjeđe i često se događa da ta njegova suština zaustavi svoj razvoj u vrlo ranom dobu tako da više ne raste.
Vrlo često se događa da suština jednog odraslog čovjeka, čak i onog koji je vrlo inteligentan u onom smislu koji se pod tim danas podrazumijeva, vrlo obrazovanog čovjeka, prestane sa svojim rastom na razini djeteta starosti od 5 do 6 godina. To znači da sve što mi u tom čovjeku vidimo, nije njegovo osobno.
Ono što je stvarno njegovo osobno svojstvo, tj. njegova suština, ona se obično manifestira samo u obliku njegovih instinkata i najjednostavnijih emocija. Međutim, postoje slučajevi kada se čovjekova suština razvija paralelno s njegovom osobnošću. Ovi slučajevi predstavljaju vrlo rijetke izuzetke, pogotovo u okolnostima civiliziranog života.
© 2003, Dushka HowarthGurdjieff promatra pokrete u Dalcroze studiju Jessmina Howartha, Pariz 1922. Na lijevo od Gurdjieffa su Madame Ouspensky, Catherine i Maurice Nicoll. Alexandre de Salzmann stoji iza klavira, a vidi se rub ramena i glave Thomasa de Hartmanna dok sjedi za klavirom.
Međutim, po pravilu, osobnost kod takvih osoba je vrlo malo razvijena. Oni imaju više onoga što je njihovo osobno od onoga što 'nije njihovo', tj. fali im obrazovanje i kultura.
Kultura stvara osobnost i istovremeno je produkt i rezultat osobnosti. Mi ne možemo pojmiti da je cijeli naš život, sve ono što nazivamo 'civilizacijom', sve ono što smatramo pod znanošću, filozofijom, umjetnošću i politikom, stvoreno od strane ljudskih osobnosti, tj. od strane onoga u njima, što u suštini 'nije njihovo'.
Taj element tj. ono što 'nije suštinski njihovo', razlikuje se od onoga što 'jest njihovo' po samoj činjenici da se ono može izgubiti, izmijeniti ili oduzeti od njih, na umjetan način.
Postoje načini da se eksperimentalno verificira veza između osobnosti i suštine. U istočnjačkim školama postoje metode uz pomoć kojih je moguće odvojiti čovjekovu suštinu od njegove osobnosti. Za te svrhe oni ponekad koriste hipnozu, nekad specijalne narkotike ili određene vrste vježbi. Ukoliko se osobnost i suština čovjeka razdvoje neko vrijeme, na ovaj ili onaj način, u njemu se onda formiraju dva bića, koji pričaju različitim glasom, imaju potpuno različite ukuse, ciljeve i interese, a za jedno od ta dva bića često se ispostavlja da se nalazi na razini malog djeteta.
Nastavljajući dalje s ovim eksperimentom, moguće je također uspavati jedno od ova dva bića, ili sam eksperiment može započeti tako što se uspava čovjekova osobnost ili se uspava njegova suština. Određeni narkotici imaju ta svojstva da uspavaju čovjekovu osobnost, a da njegova suština istovremeno ostane budna. Tako nakon određenog vremena poslije uzimanja takvog narkotika, čovjekova osobnost nestaje, dok ostaje samo njegova suština.
Onda se događa da čovjek koji je bio pun najraznovrsnijih i najuzvišenijih ideja, pun simpatija i antipatija, ljubavi, mržnje, strasti, patriotizma, stremljenja, želja, uvjerenja, odjednom ostane potpuno prazan, bez misli, bez osjećanja, bez uvjerenja i stavova. Prema svemu onome što ga je prije uzbuđivalo, on sada postaje potpuno indiferentan.
"Ponekad je on u stanju i vidjeti svu izvještačenost i imaginativni karakter svog uobičajenog raspoloženja svojih uzvišenih riječi; a ponekad ih i zaboravi kao da nikada nisu postojale.
© JessminSat 'Pokreta' Jessmin Howartha tijekom polujavnih demonstracija u londonskoj Colet House, 1939. Sudionici su članovi zajednice P. D. Ouspenskyja u Engleskoj, "Lyne Place", predavanja na kojima je inzistirala gđa. Ouspensky.
Ponekad, ali veoma rijetko i kada se najmanje nadamo, ispostavi se da je kod određenog čovjeka njegova suština potpuno odrasla i razvijena, čak i u slučajevima kada njegova osobnost nije dovoljno razvijena. U tim slučajevima, ta suština ujedinjava u čovjeku sve ono što je u njemu ozbiljno i istinsko.
Međutim, to se događa vrlo rijetko. U pravilu, čovjekova suština je ili primitivna, divlja, djetinjasta, ili jednostavno - glupa.
Razvitak čovjekove suštine ovisi o njegovom radu na samom sebi.
Kod rada na samom sebi vrlo važan moment je onaj kada čovjek počne razlikovati svoju osobnost od svoje suštine. Čovjekovo istinsko Ja, njegova individualnost, može jedino izrasti iz njegove suštine. Može se reći da je čovjekova individualnost - njegova suština u jednom odraslom i zrelom obliku.
Međutim, da bi se omogućilo suštini da odraste, potrebno je da se prvo oslabi stalni pritisak kojeg osobnost vrši na nju, jer se sve prepreke razvoju čovjekove suštine nalaze u njegovoj osobnosti.
Ukoliko uzmemo jednog prosječnog kulturnog čovjeka, vidjet ćemo da je u velikoj većini slučajeva aktivni element u njemu njegova osobnost, dok je njegova suština pasivni element. Unutrašnji rast čovjeka ne može početi sve dok se to ne promijeni. Osobnost mora postati pasivna, a suština aktivna. To se može ostvariti samo ako se 'odbojnici' otklone ili oslabe, jer su ti 'odbojnici' glavno oružje uz pomoć kojeg osobnost drži suštinu zarobljenom.
Georgij Ivanovič Gurdjieff
Da bi došlo do unutrašnjeg razvoja i da bi se moglo raditi na samom sebi, potrebna je jedna određena razvijenost osobnosti isto kao i određena snaga suštine. Nedovoljno razvijena osobnost čovjeka podrazumijeva nedostatak znanja, nedostatak informacija i materijala na kojem se mora bazirati rad na samom sebi.
Bez određenih zaliha znanja, bez određene količine materijala koji 'nije njegov', čovjek ne može početi s radom na samom sebi, on ne može početi proučavati samog sebe, on ne može početi boriti se protiv svojih mehaničkih navika, on jednostavno neće imati ni razloga ni motiva da poduzme jedan takav posao.
To ne znači da su svi putevi zatvoreni za takve ljude. Put fakira i put monaha, koji ne zahtijevaju neki intelektualni razvoj još uvijek im ostaju dostupni.
Tako je evolucija za kulturnog čovjeka podjednako teška kao i za nekulturnog čovjeka. "Kulturan čovjek živi daleko od prirode, daleko od prirodnih uvjeta egzistencije, u umjetnim životnim okolnostima i on tako razvija svoju osobnost na račun svoje suštine.
"Manje kulturan čovjek živi u normalnijim i prirodnijim uvjetima, te tako on razvija svoju suštinu na račun svoje osobnosti. "Uspješan početak rada na sebi zahtjeva jednu sretnu okolnost, gdje su osobnost i suština kod čovjeka podjednako razvijeni. Iz takve jedne okolnosti može proizaći najveći uspjeh.
Ako je njegova suština vrlo malo razvijena, onda će čovjeku trebati jedan duži pripremni rad i taj posao će biti skroz besplodan ukoliko je čovjekova suština trula iznutra ili ima neka nepopravljiva oštećenja. Takvi slučajevi se događaju vrlo često. Kod jednog abnormalnog razvoja osobnosti često se događa da se razvoj suštine zaustavi u jednoj vrlo ranoj fazi, tako da ona ostane vrlo mala i deformirana. Od neke male i deformirane stvari ništa se ne može napraviti.
Što je još gore, vrlo često se događa da suština umre u čovjeku dok su njegova osobnost i tijelo još uvijek živi. Značajan postotak ljudi koje svakodnevno susrećemo na ulicama velikih gradova su ljudi koji su prazni iznutra, tj. oni su, u stvari, već mrtvi."
Georgij Ivanovič Gurdjieff
Stvarno se i događa često da ljudi polude zato što su saznali nešto slično, a da prethodno nisu bili pripremljeni za to, tj. vidjeli su nešto što nisu trebali vidjeti."
Da bi čovjek vidio bez opasnosti po sebe, on se mora već nalaziti na putu. Ukoliko čovjek, koji nije u stanju išta učiniti, vidi istinu - onda će on sigurno poludjeti. Međutim, to se rijetko događa. Obično, sve je tako aranžirano da čovjek ne može ništa vidjeti prije vremena.
Osobnost vidi samo ono što ona voli vidjeti i što nema utjecaja na njen život. Ona nikada ne vidi ono što ne želi vidjeti. To je istovremeno i dobro i loše. Dobro je ukoliko čovjek želi spavati, a loše - ukoliko se želi probuditi."
Na jednom od njegovih predavanja neko je postavio Gurdjieffu sljedeće pitanje: "Ukoliko je čovjekova suština predmet utjecaja sudbine - znači li to da je u usporedbi s podložnošću igre slučaja, sudbina ipak poželjnija za čovjeka?" "I može li sama sudbina nagnati čovjeka da se posveti radu na samom sebi?"
Ne, ne radi se uopće o tome, sudbina je bolja od igre slučaja u smislu da se ona može uzeti u obzir, moguće ju je predvidjeti; moguće je se i pripremiti za ono što slijedi.
U vezi s nekim slučajem čovjek ne može ništa znati. Sudbina može biti neugodna ili teška. U tom slučaju, postoje načini da se čovjek izolira od svoje sudbine. Prvi korak ka tome sastoji se od toga da se on mora izolirati od djelovanja generalnih zakona. Isto kao što postoje individualni nesretni slučajevi tako postoje i kolektivni nesretni slučajevi. Isto tako, postoji individualna sudbina, a postoji i općenita ili kolektivna sudbina. Kolektivnim nesretnim slučajevima i kolektivnom sudbinom upravljaju generalni zakoni.
Ukoliko čovjek želi stvoriti svoju vlastitu individualnost, on se mora prvo osloboditi od generalnih zakona. Generalni zakoni nisu ni u kojem slučaju obavezni za čovjeka; on se može osloboditi od mnogo njih ukoliko se oslobodi od svojih 'odbojnika' i fantaziranja. Sve to je povezano s oslobađanjem od osobnosti.
Osobnost se hrani fantazijama i lažima. Ako se smanji količina laži u kojima čovjek živi i ako se smanje njegove fantazije, osobnost će uskoro početi slabiti i čovjek će početi bivati kontroliran ili od strane sudbine ili same prirode rada na samom sebi koja je opet kontrolirana od strane volje jednog drugog čovjeka; to će ga voditi sve dok se kod njega ne formira njegova vlastita volja, sposobna da se odupre oboma, kako igri slučajeva, tako i njegovoj sudbini, ukoliko je to potrebno."
Vježbanje Gurđijevskog svetog plesa, jednostavno nazvanog "pokreti"; Pariz, siječanj 1924.
Komentar: Više o učenjima G. I. Gurdjieffa pročitajte:
- U potrazi za čudesnim - 1. deo (transkript podkasta)
- U potrazi za čudesnim - 2. deo (transkript podkasta)
- G. I. Gurdjieff: Interesantna osobina čudne psihe suvremenog čovjeka
Pogledajte i SOTT emisiju: MindMatters: Who Was G.I. Gurdjieff And Why Does It Matter?