gaza
Petnaest godina opsade, blokade i ponovljenih vojnih operacija stvorilo je trajno stanje straha, brige i tuge među djecom Gaze. Ovo je ocjena organizacije Save The Children International. U "Zarobljenima", izvješću na 32 stranice objavljenom prije tjedan dana, organizacija je izvijestila da je od 2018. "psihosocijalna dobrobit djece, mladih i njihovih skrbnika dramatično pala na alarmantne razine".

Broj djece koja su izjavila da osjećaju strah porastao je s 50 na 84 posto, nervozne s 55 na 80 posto, tužne ili depresivne sa 62 na 77 posto i tugujućih s 55 na 78 posto i "više od polovice djece u Gazi djeca su razmišljala o samoubojstvu, a troje od petoro se samo-ozljeđuje".

Djeca čine 47 posto stanovništva Gaze od dva milijuna ljudi, a "više od 800.000 nikada nije upoznalo život bez blokade".

Iako su se mnogi od dva milijuna Palestinaca u Gazi nadali da će se njihova situacija poboljšati nakon što je Izrael povukao svoje postrojbe i koloniste iz pojasa 2005., to se nije dogodilo jer je Izrael zadržao, pa čak i pooštrio kontrolu zraka, kopna i mora. Uvjeti su se pogoršali 2007. godine kada je Hamas preuzeo i protjerao sigurnosne službe Palestinske uprave.

Od tada, "Save the Children" navodi pet nasilnih izraelskih napada koje su doživjela djeca u Gazi, s COVID-om i izraelskom "blokadom kopna, zraka i mora koja ograničava život".

Dok se usredotočila na djecu u Gazi, organizacija je samo usputno spominjala njihove "skrbnike": roditelje, bake i djedove i širu obitelj. Kako sam već dugi niz godina blisko upoznat s Gazom, dodat ću svoja zapažanja. Odrasli pate od istih tjeskoba, užasa, depresije i pritisaka koji štete i rastužuju djecu. Svi stanovnici Gaze žive u beskrajnoj klimi straha. Stalni preleti izraelskih špijunskih i naoružanih bespilotnih letjelica i balona te prijetnje naoružanih postrojbi raspoređenih duž granične ograde stalni su podsjetnici na osvetoljubivu prisutnost Izraela. Nakon izraelske vojne ofenzive na Gazu, postotak stanovnika Gaze oboljelih od PTSP-a, posttraumatskog stresnog poremećaja, popeo se na 99 posto, prema pokojnom Ayadu Sarraju, osnivaču Programa mentalnog zdravlja zajednice u Gazi.

Građani Gaze također pate od svakodnevnih nestanka struje i nestašice pitke vode, dok Izrael ograničava uvoz cementa i drugog građevinskog materijala, kako bi obnovio 1700 kuća, poduzeća, proizvodnih pogona i javnih zgrada koje su djelomično uništene ili uništene i 22 000 jedinica oštećenih u izraelskom razornom svibnju Ofenziva 2021. na Gazu u kojoj je ubijen najmanje 161, ranjeno 2.200 i raseljeno 113.000. Više od godinu dana nakon ovog napada, samo 20 posto srušenih kuća je obnovljeno, a 70 posto djelomično oštećenih kuća je popravljeno. Nisu uloženi nikakvi napori da se rekonstruiraju četiri visoke zgrade koje je Izrael srušio. Dok su Egipat i Katar obećali milijardu dolara za obnovu, proces je bio spor, a tisuće stanovnika Gaze i dalje žive s obiteljima ili u privremeno iznajmljenom smještaju. Uvjeti su često pretrpani.

Osim ruševina nanesenih izraelskim napadom 2021., postoji 1.300 teško oštećenih stambenih jedinica i 70.000 s određenom štetom od izraelskog napada 2014. koje su ostale bez financiranja.

Uskraćivanje stambenog prostora i neizvjesnost zbog prekida u opskrbi električnom energijom i vodom doprinose patnji obitelji u Gazi. Posebno se djeca osjećaju nesigurno u stalno prijetećem okruženju koje može stvoriti trvenja unutar obitelji koje žive u mjestu koje se smatra "otvorenim zatvorom".

Tim se aspektom bavio Human Rights Watch (HRW) u drugom izvješću o godišnjici zatvaranja. Izraelska politika, usvojena 2007.,
"je devastirala gospodarstvo u Gazi, pridonijela fragmentaciji palestinskog naroda i čini dio zločina [aparthejda] izraelskih vlasti protiv čovječnosti i progona milijuna Palestinaca".
Izraelska politika odbijanja Palestincima da putuju od terminala Erez u sjevernoj Gazi preko Izraela do okupirane Zapadne obale ili Jordana ozbiljno ograničava palestinsko kretanje unutar Palestine ili inozemstva. Izrael također zabranjuje rad morske luke i zračne luke u Gazi te ograničava ulazak i izlazak robe u Gazu.

HRW piše: Izrael
"blokira većinu stanovnika Gaze i ne dopušta im odlazak na Zapadnu obalu, sprječavajući profesionalce, umjetnike, sportaše, studente i druge u traženju mogućnosti unutar Palestine i u putovanju u inozemstvo preko Izraela, ograničavajući njihova prava na rad i obrazovanje".
Također među onima koji su spriječeni putovati na Zapadnu obalu su medicinsko osoblje koje traži obuku o opremi i uređajima, edukatori koji pohađaju seminare, sportaši i slikari i pjesnici.

Palestinci moraju podnijeti zahtjev za dozvole da pređu 104 kilometra od Gaze do Zapadne obale i možda će morati čekati tjednima, ako ne i mjesecima da dobiju odgovor, ako odgovor stigne.

Prije 2006. godine stanovnicima Gaze su davane privremene dozvole, ali od tada im je odbijen legalan boravak na Zapadnoj obali. HRW je prikupio dokaze koji
"sugeriraju da je glavna motivacija kontrola palestinske demografije diljem Zapadne obale... zemlje koju Izrael želi zadržati, za razliku od Pojasa Gaze".
Pogoršana je izolacija Gaze. Egipat je Palestincima ograničio izlazak i ulazak na svom prijelazu u podijeljenom gradu Rafah na južnom kraju pojasa. Posljednjih mjeseci ograničenja su donekle ublažena.

Omar Shakir, izraelski i palestinski ravnatelj u HRW-u, rekao je da umjesto da izađu iz COVID-a s ostatkom svijeta, stanovnici Gaze "ostaju pod 15-godišnjom karantenom".

Autor: Michael Jansen