slika
© Ilustrativna slika
Napiso Eric Zuesse

Dana 25. rujna izdao sam izvješće pod naslovom "Važne vijesti nisu objavljene u američkim i savezničkim 'medijskim' vijestima", opisujući incident u kojem je birokracija UN-a skrivala od javnosti da ukrajinski režim ispaljuje projektile na glasačka mjesta u četiri dijela Ukrajine ili u bivšim dijelova Ukrajine u kojima se održavaju referendumi o tome hoće li postati novi dijelovi Ruske Federacije, te da je ta birokracija također skrivala činjenicu da su promatrači UN-a "dobili prijetnje" i "preporuke" da ne izlaze na izbore [kao promatrači].

Ovaj fenomen, da birokracija UN-a odbija ispuniti svoje obveze prema Povelji UN-a kada američki režim to želi — čak do te mjere da UN dopušta da vlastite agencije i osoblje budu smrtno ugroženi od režima SAD-a i saveznika zbog toga što rade ono za što je to osoblje UN-a plaćeno učiniti — sada je zapravo uobičajeno, i tako je to već dugo. UN je dugo bio teroriziran od strane američkog režima kako bi ispunio zahtjeve SAD-a. Možda se ovo sviđa američkim nacionalistima, ali i svi ostali moraju barem znati da je situacija takva.

Ovdje će biti riječi samo o novijim primjerima ovog fenomena. Ove primjere su objavile samo web stranice koje podupiru rusku invaziju na Ukrajinu, kao nužnu mjeru samoobrane Rusije od daljnjih napada američkih i savezničkih snaga i od oružja koje je sve bliže ruskom središnjem zapovjedništvu u Moskvi; i, dakle, svatko tko odbije razmotriti mogućnost da je Rusija u pravu, a da su SAD u krivu u vezi s ovim ratom, sve će ih bezuvjetno odbaciti, ali osobno sam provjerio autentičnost izvora u svakom od ovih izvješća i uvjeren sam da su svi pouzdani i vjerodostojni prikazi stvarnosti: stoga ih ovdje sažimam i nudim poveznice.

Dana 25. rujna, Scott Ritter - bivši glavni inspektor UN-a za oružje u Iraku, koji je utvrdio da su navodi američke vlade u vezi sa "Saddamovim oružjem za masovno uništenje" sumnjivi, ako ne i potpuno lažni, a koji je također prethodno bio glavni inspektor za oružje CIA-e i drugih američkih obavještajnih agencija koje nadziru sovjetsku usklađenost s američko-sovjetskim sporazumom o ograničenju naoružanja Neposrednih nuklearnih snaga (INF) - napisao je članak na ruskoj web stranici RT pod naslovom "Od poštovanja do ogorčenosti: Moja povijest s CIA-om" i podnaslovom "Moja povijest s CIA-om. Američka Središnja obavještajna agencija nedavno je napunila 75 godina. Imam razloga da ne želim da doživi još jedan rođendan." Tamo je sažeo svoju povijest s CIA-om i svoje razloge za zaključak: "Moja osobna interakcija sa Središnjom obavještajnom agencijom pomogla mi je da prozrem njenu mističnost prožetu legendama i shvatim da nije činila ništa više nego je služila kao tjelohranitelj laži. Zato je moja jedina želja za njen 75. rođendan - da 76. ne bude." Jedan odlomak tamo navodi da je Hladni rat (na sovjetskoj, ali nikad na američkoj strani) završio oko 1990.:
Prijavio sam se u CIA-u, nadajući se da ću dobiti mjesto analitičara u bivšem odjelu za sovjetske poslove, sada preimenovanom u Ured za ruske i istočnoeuropske poslove. Pozvali su me u Langley, gdje sam razgovarao s višim menadžerom. Ukratko, moja prijava je odbijena, jer su me smatrali previše 'starom školom' u mom razmišljanju. "Nije ovo Hladni rat", rekao mi je menadžer. "Potrebni su nam ljudi koji mogu sagledati ruski problem iz nove perspektive."

Očigledno se moje pohvale od strane direktora CIA-e, sve temeljene na analitičkom radu, više nisu smatrale prednostima.

Međutim, postojao je još jedan dio CIA-e koji se počeo više zanimati za moj rad. Poznat kao Uprava za operacije, ili DO (eng. Directorate of Operations), ovaj aspekt CIA-e se nije bavio analizom, već mračnim svijetom ljudske špijunaže [putem međuljudskog kontakta, za razliku od tehničkih disciplina prikupljanja informacija, op.prev.] i tajnim aktivnostima. Kako se rad UNSCOM-a udaljavao od zadaće obračunavanja s oružjem za masovno uništenje koje je objavio Irak, prema potrazi za dokazima o oružjem za masovno uništenje koje je Irak skrivao od inspektora, tako se promijenila i priroda samih inspekcija.

Bio sam u središtu ove tranzicije, preuzimajući vodstvo u organiziranju i vođenju izuzetno agresivnih, konfrontirajućih inspekcija osmišljenih da otkriju skrivene aspekte neprijavljenog iračkog arsenala oružja za masovno uništenje. Predvodio sam međunarodne obavještajne napore koji su uključivali obavještajne službe nekoliko zemalja, uključujući CIA-u. Iskoristili smo cijeli spektar obavještajnih sposobnosti kako bismo ispunili mandat razoružanja koji je postavilo Vijeće sigurnosti [UN-a].
Gdje on kaže da je "moja prijava odbijena jer su me smatrali previše 'starom školom' u mom razmišljanju. 'Nije ovo Hladni rat', rekao mi je menadžer. 'Trebamo ljude koji mogu sagledati ruski problem iz nove perspektive', on je potvrdio da su obećanja koja je Bushova administracija dala Mihailu Gorbačovu na temelju kojih se Sovjetski Savez raspao bila laž, i Vlada SAD-a je u konačnici imala za cilj osvojiti samu Rusiju.

Ali Ritter, u to vrijeme, nije znao ništa o tome: on nije bio dio američkog režima, američke Duboke države, koja vlada Amerikom i koja je započela 25. srpnja 1945. i koja je u konačnici imala za cilj kontrolirati cijeli svijet i gurnuti UN u stranu, uspostaviti "međunarodni poredak temeljen na pravilima" vlade SAD-a - u kojem Vlada SAD-a donosi međunarodna "pravila", umjesto da UN donosi međunarodne "zakone" - i da se tako u konačnici pojavi američki režim kao hegemonija cijele svjetske vlade, nad svim drugim zemljama (kao njihovim vazalnim režimima ili kolonijama), tako da američki režim postane prvo svjetsko sveobuhvatno carstvo.

G. Ritter je, očito, oko 1990. još uvijek mislio da je američka vlada demokracija, nimalo imperijalistička - još manje globalno-imperijalistička ili "hegemonistička". CIA, u to vrijeme, više nije prihvaćala nikoga tko je bio iz "stare škole", što znači one koje su prihvačali CIA-inu priču i ne bi prihvatiti CIA-inu "svježu perspektivu," kako bi osvojili svaku vladu koja se odbija podrediti američkom hegemonističkom režimu.

Ritterov članak također otkriva drugu ključnu i vrlo relevantnu povijest SAD-a:
Ono što nismo znali je da je CIA koristila inspekcije UNSCOM-a - posebno presretanja komunikacija, koja su bila usmjerena na predsjedničku sigurnost [tj., za zaštitu Sadama Huseina] - da provede tajnu operaciju osmišljenu da ukloni Sadama Huseina s vlasti. Ovaj plan je proveden u lipnju 1996., dok je tim koji sam vodio bio uključen u sukob s iračkim vlastima u vezi s pristupom stranama povezanim s iračkim predsjedništvom.

CIA je koristila moj tim da pokrene krizu koja je trebala završiti američkim krstarećim projektilima koji su uništili iračke sigurnosne snage, dok je jedinica predsjedničkih zaštitara koju je regrutirala CIA ubila Saddama Husseina i zamijenila ga osobno izabranim sredstvom CIA-e. Zavjera državnog udara spektakularno je propala, ponizivši CIA-u, koja je zauzvrat krenula u potragu za nekim koga će okriviti.

Taj netko sam bio ja.

Nisam znao apsolutno ništa o planiranom državnom udaru.
Naravno, 1996. godine to je bila operacija američkog predsjednika Billa Clintona. George W. Bush (GWB) ju je jednostavno izveo 2003. godine, a da to nije bio državni udar, već javno objavljena operacija "promjene režima", koja se u potpunosti temeljila na lažima. GWB je dokazao da predsjednik SAD-a to može učiniti i opet biti ponovno izabran od strane odabrane američke javnosti. Dakle, do sada je to postala rutina u Americi. Američki diktatori — njezina Duboka država, otprilike 1000 američkih milijardera, koji posjeduju sve uspješne nacionalne političare i medijske 'vijest' — sada to mogu učiniti ili državnim udarom ili vojnim prevarantom, i još uvijek dobiti svog muškarca (ili ženu) ponovno 'izabranog'. To je istinska dvostranačka diktatura.

Ritterov prijezir prema CIA-i ima izuzetno čvrste empirijske temelje, kako on i objašnjava iz svojih osobnih iskustava s agencijom tijekom razdoblja od nekoliko desetljeća.

Drugi primjer je također od tog istog dana, 25. rujna, ali za drugu rusku novinsku web stranicu, Sputnik, i citira drugog autora, Alfreda de Zayasa, profesora međunarodnog prava u Ženevi, bivšeg neovisnog stručnjaka UN-a za međunarodni poredak (2012. -2018.) i umirovljenog višeg pravnika pri Uredu visokog povjerenika za ljudska prava. Članak je pod naslovom "Bivši stručnjak UN-a: Da su SAD i NATO poštovali Povelju UN-a, ukrajinska kriza bi odavno bila riješena" :
De Zayas opisuje Povelju UN-a, "koju bi trebalo smatrati svjetskim ustavom", kao već "snažan i provediv međunarodni poredak utemeljen na pravilima". Problem je u tome što su SAD sustavno kršile temeljna načela Povelje od njezina usvajanja 24. listopada 1945. ... SAD samo riječima govori o Povelji i u isto vrijeme pokušava pozvati se na drugačiji 'poredak temeljen na pravilima' koji je ništa drugo nego skup pravila koje su SAD i njegovi saveznici jednostrano nametnuli ostatku svijeta."

Uz to, Washington je de facto instrumentalizirao agencije UN-a za promicanje geopolitičkih interesa SAD-a i NATO-a što je "uništilo povjerenje koje su mnogi imali u Ujedinjene narode", kaže bivši stručnjak UN-a. Prema de Zayasu, "postalo je sasvim očito da su Opća skupština UN-a i Vijeće UN-a za ljudska prava uglavnom u službi Washingtona i Bruxellesa."

Dakle: u velikoj je mjeri američki režim već preuzeo autoritet i utjecaj UN-a. Članak završava citiranjem de Zayasa:

Kada organizacije kao što su Vijeće za ljudska prava, Međunarodni kazneni sud, te Organizacija za zabranu kemijskog oružja izdaju temeljno načelo objektivnosti i nepristranosti, gube svoj autoritet i vjerodostojnost. ... Kada primjenjuju dvostruke standarde i izdaju svoje mandate, oni opravdavaju cinizam i nanose znatnu štetu univerzalnom pravu na istinu, potrebi za promicanjem mira i pomirenja. Činjenica je da se pojavila industrija ljudskih prava, velikim dijelom financirana od neoliberalnih zemalja, koja širi lažni narativ o ljudskim pravima. Glavni mediji su suučesnici u sustavnom dezinformiranju i ispiranju mozga što prevladava u mnogim zemljama, pa čak i među članovima tajništva UN-a.
Nova knjiga istraživačkog povjesničara Erica Zuessea, AMERIČKO CARSTVO ZLA: Hitlerova posthumna pobjeda i zašto se društvene znanosti trebaju promijeniti, govori o tome kako je Amerika preuzela svijet nakon Drugog svjetskog rata kako bi ga porobila milijarderima iz SAD-a i njihovim saveznicima. Njihovi karteli izvlače svjetsko bogatstvo, kontrolirajući ne samo svoje 'medijske vijesti' već i društvene 'znanosti' — obmanjujući javnost.