© Mr. Fish"Gdje ima dima..."
Alon Pinkas, pišući u izraelskim novinama Haaretz, proziva koalicijsku vladu koja bi trebala preuzeti vlast za tjedan ili dva:
"izvanredna kakistokracija: vlada najgore i najmanje prikladne skupine ultranacionalista, židovskih supremacista, antidemokrata, rasista, fanatista, homofoba, ženomrzca, korumpiranih i navodno korumpiranih političara. Vladajuća koalicija od 64 zastupnika, od kojih su 32 ili ultra-ortodoksni ili religiozni cionisti. Zasigurno nije koalicija koju bi Zeev Jabotinsky, otac revizionističkog cionizma, ili Menachem Begin, osnivač Likuda, ikada mogli zamisliti."Itamar Ben-Gvir, iz ultra-nacionalističke stranke Otzma Yehudit, "Židovska snaga", bit će novi ministar unutarnje sigurnosti. Otzma Yehudit u svojim redovima ima mnoštvo članova stranke Kach rabina Meira Kahanea, kojoj je 1988. zabranjeno kandidirati se za Knesset zbog zagovaranja "ideologije slične nacističkoj" koja je uključivala zagovaranje etničkog čišćenja svih palestinskih građana Izraela, kao i svih Palestinaca koji žive pod izraelskom vojnom okupacijom.
Ben-Gvirovo imenovanje, zajedno s drugim ideolozima krajnje desnice, uključujući Bezalela Smotricha, da bude zadužen za Okupirane palestinske teritorije (OPT), učinkovito odbacuje stare fraze koje su liberalni cionisti koristili za obranu Izraela - da je to jedina demokracija na Bliskom istoku, da traži mirno rješenje s Palestincima o dvodržavnom rješenju, da ekstremizmu i rasizmu nema mjesta u izraelskom društvu i da Izrael mora nametnuti drakonske oblike kontrole Palestincima kako bi spriječio terorizam.
Oslo nazvan 'činom izdaje'
Ben-Gvir i Smotrich predstavljaju talog izraelskog društva, onog koje promovira "židovski identitet" i "židovski nacionalizam" u cionističkoj verziji fašističkog poziva na krv i zemlju. Njihov vjerski cionistički blok sada je treći po veličini u Knesetu.
Komentar: Krv i zemlja (njemački: Blut und Boden) nacionalistički je slogan koji izražava ideal nacističke Njemačke o rasno definiranom nacionalnom tijelu ("krv") ujedinjenom s naseljenim područjem ("zemlja").
Ben-Gvir, koji je odbijen za vojnu službu zbog svog ekstremizma, ukrao je ukras na haubi s automobila Yitzaka Rabina nekoliko tjedana prije nego što je tadašnjeg premijera ubio židovski ekstremist Yigal Amir 1995. godine. Amir je, kao i mnogi Izraelci krajnje desnice, uključujući nedvojbeno i samog Netanyahua, Rabinovu podršku sporazumu iz Osla smatrao činom izdaje. "Došli smo do njegovog automobila, a doći ćemo i do njega", rekao je tada Ben-Gvir.
On poziva na deportaciju Palestinaca koji se sukobe s izraelskim vojnicima; sljedbenici su anticionističkog ultraortodoksnog pokreta Netueri Karta; zajedno sa izraelsko-arapskim članom Kneseta Aymanom Odehom i anticionističkim marksističkim članom Kneseta Oferom Cassifom, koji je Židov.
Kodificiranje židovske nadmoći
Stare fraze koje je Izrael koristio da bi se opravdao uvijek su bili više fikcija nego stvarnost. Izrael je odavno postao država aparthejda. Svojim ilegalnim židovskim naseljima, ograničenim vojnim zonama i vojnim kompleksima izravno kontrolira preko 60 posto Zapadne obale i ima de facto kontrolu nad ostatkom.
Postoji 65 zakona koji izravno ili neizravno diskriminiraju palestinske državljane Izraela i one koji žive u OPT-u. [Okupirani palestinski teritorij, op.prev.]
Stare fraze se zamjenjuju klevetničkim govorom koji Palestince i Arape (muslimane i kršćane) prikazuju kao zagađivače i egzistencijalnu prijetnju Izraelu. Ovaj govor mržnje prati opaka interna kampanja da se ušutkaju židovske "izdajice", posebno oni koji su liberalni ili ljevičarski i sekularni.
Autokracija koju vodi Otzma Yehudit ugasit će demokratsku raspravu, uništiti zaštitu civilnog društva i dodatno kodificirati ono što je dugo bila stvarnost - židovsku nadmoć i kontinuirano etničko čišćenje Palestinaca s njihove vlastite zemlje koje datira još od osnutka Izraela u 1940-ih.
Komentar: Kodificirati znači posložiti zakone, pravila ili propise u sustavni kodeks. Proces kodifikacije može uključivati donošenje sudskih odluka ili zakonodavnih akata i njihovo pretvaranje u kodificirani zakon.
Nekada nezamislivo sada je zamislivo, kao što je formalno pripajanje velikih dijelova Zapadne obale, uključujući "Područje C" gdje živi do 300.000 Palestinaca.
Ubojstvo oko 140 Palestinaca ove godine, uključujući američku novinarku Shireen Abu Akleh, najgori je broj žrtava od 2006. (ne uključujući velike eskalacije nasilja poput izraelskog bombardiranja Gaze). Popraćen je palestinskim napadima u kojima je poginulo 30 Izraelaca.
Strahote koje dolaze
Nova vlada će ubrzati ova ubojstva zajedno s rušenjem kuća i škola, protjerivanjem Palestinaca iz istočnog Jeruzalema, iskorjenjivanjem palestinskih nasada maslina, masovnim zatvaranjem i etničkim čišćenjem Palestinaca. Ukupnost ovih zločina predstavlja međunarodni zločin genocida, objasnio je 2016. Centar za ustavna prava sa sjedištem u New Yorku.
Gaza, najveći svjetski zatvor na otvorenom, i dalje će biti sve češće bombardiran i granatiran. Njegova infrastruktura, uključujući vodovodni, električni i kanalizacijski sustav, kao i skladišta goriva, bit će meta uništenja. Stanovnici Gaze i njihovi sugrađani Palestinci na Zapadnoj obali bit će podvrgnuti sve čvršćim blokadama, svodeći ih na egzistencijalnu razinu koja će biti jedan korak do gladi. Umjesto pokušaja zataškavanja ubojstava Palestinaca od strane židovskih doseljenika i izraelske vojske, nova vlada će otvoreno slaviti zločine.
Nakon nedavnog smaknuća nenaoružanog Palestinca kojeg je izraelski granični policajac, tjiekom tučnjave, upucao tri puta iz neposredne blizine, a zatim još jednom dok je bio na zemlji, snimljeno je na videu, u kojem je Ben-Gvir policajca nazvao "herojem".
Netanyahu, koji je optužen za prijevaru, zlouporabu povjerenja i primanje mita u tri slučaja korupcije, odlučan je politizirati pravosuđe. On i njegovi koalicijski partneri dodatno će ograničiti prava palestinskih građana Izraela koji su već građani drugog reda.
Nastavit će se agresivno zalagati za rat s Iranom. Oni će podržati napore da se zauzme džamija Al-Aqsa u Jeruzalemu, koju židovski Izraelci nazivaju Brdo hrama, navodno mjesto Drugog hrama, koji su uništili Rimljani 70. godine nove ere. Židovski ekstremisti već dugo traže da se džamija Al-Aqsa, treće najsvetije svetište za muslimane, sruši i zamijeni "Trećim" židovskim hramom, što je potez koji bi zapalio muslimanski svijet.
Ben-Gvir (koji Barucha Goldsteina, židovskog doseljenika koji je 1994. masakrirao 29 muslimanskih vjernika u Hebronu, smatra "herojem") najavio je skori posjet mjestu gdje se nalazi džamija zajedno s drugim židovskim ekstremistima. Kad je Ariel Sharon, tadašnji čelnik izraelske oporbe, otišao na mjesto džamije u rujnu 2000., to je zapalilo Drugu intifadu.
Volio bih da je ovo nagađanje. Nije. To je ono što ti fanatici zagovaraju.
Avigdor Maoz iz ekstremističke stranke Noam, koja se protivi LGBTQ pravima i želi zabraniti ženama služenje vojske, imenovan je da nadzire izraelski školski kurikulum, rusku imigraciju i nacionalni židovski identitet. Rekao je prošli tjedan:
"Svatko tko pokušava naštetiti pravom judaizmu je sila tame. Svatko tko pokušava stvoriti novu takozvanu liberalnu religiju je sila tame. Svatko tko — s namjernim prikrivanjem i zamagljivanjem — pokušava isprati mozak djeci Izraela svojim planovima, bez znanje roditelja, je sila tame."
Suprotno vrijednostima američkih Židova
Jeremy Ben-Ami, predsjednik liberalne cionističke zagovaračke organizacije J Street, rekao je u javnoj izjavi da će sljedeća izraelska vlada
"čini se vjerojatnim da će poduzeti više radnji koje su u suprotnosti s vrijednostima kojima američki Židovi uče našu djecu kao bit židovskog identiteta (uključujući potporu građanskim pravima, radničkim pokretima, pokretima žena i LGBTQ slobode).Nakon rata 1967. u kojem je Izrael izvršio invaziju i aneksirao egipatski Sinajski poluotok, sirijsku Golansku visoravan i palestinsku Gazu i Zapadnu obalu, Izraelci su često posjećivali palestinski teritorij kako bi kupovali, jeli u restoranima, proveli vikend u pustinjskoj oazi Jerihona ili popravili svoje automobile kod palestinskih mehaničara.
"Kako možemo objasniti našoj djeci i našim unucima, a kamoli nama samima, da su te vrijednosti srž židovskog identiteta, kada država židovskog naroda drugom narodu uskraćuje njihova prava i jednakost i potkopava vladavinu međunarodnog prava?
"Ovo je temeljna kriza koja se nadvija nad našom zajednicom u nadolazećim godinama. Oni u establišmentu naše zajednice koji inzistiraju da židovska Amerika mora ostati ujedinjena i bespogovorno odana Izraelu bez obzira na sve čine duboku, duboku medvjeđu uslugu zdravlju židovske zajednice."
Palestinci su bili baza jeftine radne snage, a do sredine 1980-ih oko 40 posto palestinske radne snage bilo je zaposleno u Izraelu. Ali rastuća represija izraelskih vlasti na Zapadnoj obali i u Gazi, otimanje sve većih i većih dijelova palestinske zemlje za širenje židovskih naselja i sve veće siromaštvo, dovelo je Palestince, od kojih je većina bila premlada da bi se sjetila okupacije 1967., da ustanu u prosincu 1987. kako bi pokrenuli šestogodišnje ulične prosvjede poznate kao Prva intifada.
Pobuna je na kraju dovela do sporazuma iz Osla 1993. između Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), na čelu s Yasserom Arafatom. Arafat, koji je veći dio života proveo u egzilu, trijumfalno se vratio u Gazu s vodstvom PLO-a.
'Nova era' je završila
Činilo se da sporazumi iz Osla najavljuju novu eru. Bio sam u Gazi kada su potpisani. Palestinski poslovni ljudi koji su se obogatili u inozemstvu vratili su se kako bi pomogli u izgradnji nove palestinske države. Radikalni islamisti su se povukli. Palestinke su skinule marame. Namnožili su se kozmetički saloni. Postojao je kratak i blistav trenutak kada se normalan život, bez okupacije i nasilja, činio mogućim. Ali brzo se pogoršalo.
Zabrana dolaska palestinskim radnicima iz Izraela, zajedno s povećanim izraelskim nasiljem i krađom zemlje, dovela je do još jednog ustanka 2000. koji je završio 2005. Ovaj, o kojem sam izvještavao za The New York Times, bio je daleko nasilniji. Židovski doseljenici su preseljeni iz Gaze i Gaza je zatvorena.
Izrael je također izgradio sigurnosnu barijeru — po cijeni od oko milijun dolara po milji i koju je Interni sud pravde smatrao nezakonitom — odvojio Izrael od Zapadne obale i pripojio još više palestinske zemlje. Zid je izgrađen nakon niza samoubilačkih bombaški napada koji su bili usmjereni na Izraelce, iako je tu ideju iznio premijer Rabin 1990-ih na temelju toga da "odvajanje kao filozofija" zahtijeva "jasnu granicu".
Arafat, s kojim sam se susreo mnogo puta, proveo je posljednje dane svog života u izraelskom kućnom pritvoru. Neuspjeh sporazuma iz Osla okončao je privid mirovnog procesa ili dogovornog rješenja.
Sumnjam da smo na pragu treće i daleko smrtonosnije intifade.
Izrael je iskoristio ustanak kako bi opravdao divlje odmazde koje su zasjenile kaznenu ekonomsku blokadu i masovni pokolj u Gazi tijekom izraelskih napada 2008., 2012. i 2014., u kojima je ubijeno otprilike 3.825 Palestinaca, 17.757 ranjeno i više od 25.000 stambenih jedinica je djelomično ili potpuno uništeno od strane Izraela, uključujući višekatnice i cijele četvrti.
Deseci tisuća ostali su bez domova, a ogromni dijelovi Gaze su pretvoreni u ruševine. Tijekom prosvjeda Velikog marša povratka 2018., gdje su mladi ljudi u opkoljenoj enklavi demonstrirali ispred izraelske barijere, izraelski snajperisti ubili su 195 Palestinaca, uključujući 41 djece, kao i medicinare kao što je Razan al-Najjar.
Kako se nasilje i represija protiv Palestinaca od strane snaga sigurnosti, kojima će uskoro upravljati židovski fanatici, povećava, sve veći i veći broj Palestinaca, uključujući djecu, umrijet će u zračnim napadima, granatiranju, snajperskoj vatri, ubojstvima i drugim izraelskim napadima, uključujući one izvedene od strane odmetnutih židovskih milicija, koje također napadaju arapske građane unutar Izraela. Glad i bijeda će biti rašireni.
Brutalno pokoravanje Palestinaca, opravdano toksičnom ideologijom židovske nadmoći i rasizma, bit će zaustavljeno jedino vrstom kampanje sankcija koja je uspješno pokrenuta protiv režima apartheida u Južnoj Africi. Bez toga, Izrael će biti despotska teokracija.
O autoru:
Chris Hedges je novinar i dobitnik Pulitzerove nagrade, koji je petnaest godina bio inozemni dopisnik The New York Timesa, gdje je radio kao šef ureda za Bliski istok i šef ureda za Balkan. Prethodno je radio u inozemstvu za The Dallas Morning News, The Christian Science Monitor i NPR. Voditelj je emisije The Chris Hedges Report.
Komentar: Dok je pola svijeta vraški usmjereno na uništenje, izraelski ekstremisti imaju svoju verziju smrti i razaranja: Treća (i posljednja) Intifada.
Pogledajte i: Predstraža Zapada na Bliskom istoku: Izraelska krajnje desničarska vlada skida masku sa lica cionizma