(L) Američki predsjednik Joe Biden, glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski razgovaraju uoči radne sjednice o Ukrajini tijekom summita NATO-a u Vilniusu 12. srpnja 2023.
Rano uvjerenje da će Rusija, u svom sadašnjem obliku, kolabirati pod pritiskom režima najstrožih sankcija u povijesti, nije se ostvarilo. Rane ruske pogrešne procjene na bojnom polju nisu bile popraćene vojnim krahom, već pragmatičnim prikazom strateške prilagodljivosti, kojoj se nerado dive u vojnim stožerima Zapada. Ruska vojska, daleko od toga da se raspala, očeličila se na donošenje hrabrih odluka da se povuče kada je razborito i napreduje kada je to potrebno, a oboje se pokazalo razornim za njihove ukrajinske protivnike. Iz toga slijedi da, dok zapadne političke elite koje su kultivirale ovaj sukob gledaju u još jednu zimu političkog, vojnog i potencijalno ekonomskog nezadovoljstva, sada se suočavamo s potencijalno najopasnijim razdobljem u Europi od izbijanja Drugog svjetskog rata.
Katalizator šireg rata u Europi, zapravo, nije ograničeni sukob u Ukrajini sam po sebi, onaj koji je započeo 2014. i, osobito, zapadne su ga sile uglavnom zanemarivale gotovo cijelo desetljeće. Pravo je pitanje da se NATO, koji je trenutno angažiran u posredničkom ratu s Rusijom, suočava sa scenarijem "proklet ako to učiniš i proklet ako ne" u vezi sa sve većom vojnom uključenošću u Ukrajini. Ako blok predvođen SAD-om dodatno eskalira dok se nazire poraz, to bi vjerojatno moglo dovesti do izravnog sukoba s Rusijom. Ako to ne učini, njezin će se posrednik srušiti i ostaviti Rusiju pobjednicom, sudbina koja je nekoć bila potpuno nezamisliva u Bruxellesu, Washingtonu i Londonu, ali sada postaje košmarna stvarnost.
Takav poraz bio bi razoran i potencijalno smrtonosan za prestiž i reputaciju cijelog NATO brenda. Uostalom, unatoč tome što je Sovjetski Savez odavno prestao postojati, blok se još uvijek reklamira kao nezamjenjiv bedem protiv zamišljenog ruskog ekspanzionizma. U slučaju sve izglednijeg ukrajinskog poraza, taj "bitni partner" u "suprotstavljanju Rusiji" pokazat će se krajnje nemoćnim i uglavnom nebitnim. Još ciničnije, golema američka industrija oružja također bi bila uskraćena za ogromno i unosno tržište. Dakle, kako stroj od više milijardi dolara koji je prorekao apsolutnu pobjedu protiv Rusije uopće počinje razmišljati o porazu? I kako se viši EU birokrati poput Ursule Von der Leyen spuštaju sa svojeg kvazireligijske odanosti "cilju" potpunog poraza Rusije, koju je besramno evangelizirala više od godinu i pol? Naposljetku, kako američka administracija, koja je politički, moralno i ekonomski ušla "uložila sve" protiv Rusije u Ukrajini, razmišlja o onome što se svodi na sve neizbježniju europsku verziju Afganistana 2.0?
Morat će učiniti dvije stvari: Prvo, pronaći nekoga koga će okriviti za svoj poraz i drugo, pronaći novog neprijatelja na kojeg će skrenuti javno mnijenje. "Nekoga tko je kriv" bit će prilično lako identificirati - narativ će biti pun napada na države poput Mađarske, Kine i donekle Indije, koje će biti optužene za "podrivanje jedinstvenih napora potrebnih za izolaciju i poraz Rusije."
Okrivljavanje same Ukrajine također će biti središnje mjesto u ovoj priči. Zapadni mediji će se pobrinuti da bude istaknuta kao nesposobna da "primi lijek" koji nudi NATO i stoga trpi posljedice, ne sluša zapadne vojne savjete, ne koristi zapadnu pomoć na ispravan način i, naravno - s obzirom da je Zelenski malo učinio da se uhvati u koštac s endemskom korupcijom u Ukrajini - ta će se činjenica lako upotrijebiti kao oružje protiv njega i upotrijebiti za podmazivanje lukavog narativa "pokušali smo im pomoći, ali jednostavno se nisu mogli spasiti od samih sebe".
Narativ o "prebacivanju fokusa na drugog neprijatelja" je najjednostavniji i najočitiji - to će biti Kina. NATO već pokušava proširiti svoj utjecaj u Aziji, uključujući i putem planiranog "ureda za vezu" u Japanu. Narativ "Kina je stvarna prijetnja" neprestano izbija na površinu u zapadnim medijima.
I, što je najviše zabrinjavajuće, ako zapadne sile ne uspiju argumentirati "uvjerljivo poricanje" krivnje za ovaj rat, uvijek postoji mogućnost njegove daljnje eskalacije. Takva eskalacija mogla bi brzo dovesti do izravnog sukoba između NATO-a i Rusije, ishoda o kojem niti jedan lucidni promatrač s obje strane rasprave ne bi mogao ili trebao razmišljati. Problem je u tome što su racionalna procjena i pregovori postali toliko rijetki u Washingtonu i Kijevu da bi razornu eskalaciju, prilično zapanjujuće, mogli smatrati opcijom od strane zabludjelih savjetnika neokonskih istraživačkih centara koji imaju nerazmjeran utjecaj na sve očajniju političku klasu u Washingtonu i Bruxellesu. U slučaju da NATO doista odobri izravnu intervenciju u Ukrajini, ona će, naravno, biti opravdana kao "mirotvorna" ili humanitarna intervencija poljskih ili rumunjskih trupa, ali kategorizacija "misije" postat će veličanstveno irelevantna kada dođe do prvih sukoba s ruskim snagama,
Moglo bi se tvrditi da je proces odvajanja od Ukrajine već započeo, počevši s neugodnošću s kojom se Zelenski suočio na nedavnom summitu NATO-a i napredujući s otvorenim prepirkama između zapadnih "partnera" oko toga treba li Ukrajini dati još smrtonosnije oružje kako bi zapravo osigurala svoje samouništenje.
Od sada je jedna stvar potpuno jasna, ništa se neće dogoditi slučajno kada je u pitanju interakcija EU-a i NATO-a s režimom Zelenskog. Što god slijedi, možda će trebati okrenuti u oba smjera, ili povući se ili eskalirati. Primjer je igra okrivljavanja koja se otvoreno vodi oko očitog neuspjeha ukrajinske protuofenzive, uz otvoreno upiranje prstom u zapadnim medijima od strane ukrajinskih dužnosnika poput veleposlanika u Njemačkoj, Alekseja Makajeva. Najviši čovjek Kijeva u Njemačkoj nedavno je okrivio Zapad za krvavi neuspjeh zlosretnog projekta, sugerirajući da je do toga došlo isključivo zbog europskih i američkih kašnjenja u isporuci oružja i novca u Kijev. Prema riječima veleposlanika, upravo je ovaj neuspjeh Zapada očito omogućio Rusima da izgrade svoju obranu u istočnoj Ukrajini, gdje su deseci tisuća nesretnih ukrajinskih ročnika dočekali svoju sudbinu u posljednja tri mjeseca.
U stvarnom svijetu, protuofenziva, koja je sada postala usporena katastrofa, je najavljena i Rusima i cijelom svijetu gotovo godinu dana i zasigurno će biti zapamćena kao jedna od najvećih vojnih neuspjeha u povijesti. Činjenicu da je ukrajinski režim otvoreno reklamirao svoje namjere, čak i glasno ističući put napada i strateške ciljeve, ljudi poput Makejeva zgodno ignoriraju. Sada se čini očitim da je Kijev vjerovao da će njegovo otvoreno zveckanje oružjem potaknuti brže i veće isporuke oružja od njegovih sve zabrinutijih partnera - ali nije, i do trenutka kada je strpljenje tih istih sponzora nestalo zbog nedostatka napretka Kijeva na bojnom polju, bilo je očito da je svaka ofenziva protiv dugo pripremane ruske obrane osuđena na neuspjeh. Ipak, zbog PR potreba Kijeva i zahtjeva zapadnih političkih elita, protuofenziva je započela, izbrisavši čitave bataljune ukrajinskih oružanih snaga i spalivši ogroman dio zapadnog teškog naoružanja koje je prethodno bilo isporučeno.
Situacija evocira neku vrstu tragično-romantične ludosti, s Ukrajinom koja se očajnički želi dodvoriti NATO-u i EU do točke samoubojstva, a NATO i EU glume suzdržanje ljubavnike; nikada nisu razmišljali o braku, ali su bili voljni dopustiti svom obožavatelju da se baci na koplja pravog predmeta njihove pažnje - Rusije. Naravno, prava briga koja sada zaokuplja kliku EU-NATO je kako preživjeti ovu bezveznu aferu i nastaviti dalje. Dok bi nesretni Jens Stoltenberg htio da vjerujemo da NATO nikada nije bio jači, stvarnost je daleko manje ružičasta za "obrambeni savez" koji je bombardirao svoj put diljem Europe i Bliskog istoka, a sada se želi proširiti na Pacifik. Realnost je da bi sukob u Ukrajini mogao uništiti NATO. Postao je nešto poput moderne Lige naroda, vješt u opominjanju malih riba, ali potpuno nesposoban da se suprotstavi bilo kojem ravnopravnom protivniku, on je propala politička institucija, koja se predstavlja kao vojni savez, koji bi se u stvarnosti srušio pred izravnim izazovom ili Rusije ili Kine. Naravno, čini se da je i NATO svojevoljno pao pod čari vlastite propagande.
Sada je veliko pitanje hoće li blok doista razmišljati o izravnom sukobu s Rusijom u Ukrajini? Ili će se zapadne političke elite, koje su izgradile skelu na kojoj sada plamti ukrajinski sukob, odlučiti na preokrenut kroz krivnju ili eskalirati kroz očaj?
Jedna stvar je neosporna: sudbina NATO-a i njegova vjerodostojnost kao "obrambenog saveza" nepovratno je isprepletena s ishodom ukrajinskog sukoba, ali budući da je NATO, u stvarnosti, politička, a ne vojna institucija, ova ključna pitanja nikada neće biti otvoreno raspravljana, jer bi odgovori bili slični svećeniku koji s propovjedaonice najavljuje nepostojanje Boga.
Chay Bowes je novinar i geopolitički analitičar, magistar strateških studija. Zanima ga povijest, strategija (MA) i geopolitika.
"Činjenice bi trebale definirati narativ, narativ ne bi trebao definirati činjenice. Razmislite sami."
Web stranica: The Islander
Pratite ga na X
Komentari čitatelja
na naše novosti