© Muhammed Abu Aoun/TheNews2
Redoslijed depopulacije se tretira kao "preventivno upozorenje" - koncept s kojim se Izrael igrao dugi niz godina kako bi ugrozio međunarodno pravo i legitimirao svoje mete na civile.
Svako ko ostane u sjevernoj Gazi - djeca, bolesni, starci, invalidi - suočit će se sa zastrašujućom sudbinom: ili kišom granata ili kopnenom invazijom koju čine stotine hiljada izraelskih vojnika koji traže osvetu za smrt više od 1.300 Izraelaca tokom napada palestinskih boraca prošlog vikenda.
Zapadni lideri mnogo govore o traumi Jevreja - traumi za koju su njihove države često bile odgovorne - i rezultirajućoj potrebi da Jevreji ne vrijeđaju kritikom prema Izraelu. Francuska i Njemačka zabranile su demonstracije u znak solidarnosti sa Gazom, a Velika Britanija je blizu toga da slijedi njihov primjer.
Čini se da niko od tih lidera nije zabrinut da porodice u Gazi koje su trenutno protjerane žive sa traumom što ih je Izrael nekoliko puta ranije protjerao iz svojih domova pod pretnjom oružjem, ne samo tokom Nakbe 1948. i tokom rata 1967. godine.
Ova najnovija naredba o protjerivanju prisiljava ih da ponovo prožive tu traumu - kao i užas života pod izraelskim bombama - ne samo u svojoj mašti već i u stvarnom svijetu. Još jednom ih etnički čisti njihov serijski mučitelj.
To nije hiperbola.
Imaju razloga da se plaše da ovo nije neko privremeno "preseljenje", čak i pod pretpostavkom da mogu da dođu do zone "evakuacije" i da se ta zona zapravo pokaže sigurnom.
Ovo rizikuje da se pretvori u još jednu Nakbu, osim što je ovaj put snimak u visokoj definiciji i u boji.
Godinama su izraelski lideri tajno sarađivali sa zapadnim saveznicima kako bi izvršili pritisak na Egipat da preuredi Sinajsku pustinju, pored Gaze, u lažnu palestinsku državu. Te mahinacije su jedan od razloga zašto je Kairo svoju kratku kopnenu granicu s Gazom držao tako čvrsto zatvorenom.
Sada će 2,3 miliona Palestinaca biti pritisnuto uz tu granicu, tražeći izlazak iz polja ubijanja.
Zeleno svjetlo za genocid
Put do toga kako smo došli ovdje su utrli zapadni političari i mediji establišmenta. Dali su zeleno svjetlo Izraelu da radi šta god hoće.
Keir Starmer, vođa laburističke opozicije i vjerovatno sljedeći britanski premijer, stvorio je dvostranački politički konsenzus u Velikoj Britaniji prošle sedmice govoreći da podržava "pravo Izraela da se brani" provođenjem "potpune opsade".
Ljudima Gaze se uskraćuje hrana, voda i struja, polazeći od ideje - koju je artikulirao izraelski ministar odbrane Yoav Gallant - da su "ljudske životinje".
Drugim riječima, Starmer je dao podršku laburistima ratnim zločinima u genocidnom stilu od strane Izraela.
U petak je Grant Shapps, državni sekretar za odbranu, otišao još dalje, ako je to moguće, dajući svaki izgled da podržava pravo Izraela da etnički očisti Palestince iz sjeverne Gaze.
Pravni savjetnik Human Rights Watcha, Clive Baldwin, primijetio je da se nalog za depopulaciju donosi kada su "putevi ruševini, gorivo je malo, a glavna bolnica je u zoni evakuacije". Dodao je: "Svjetski lideri bi trebali progovoriti sada prije nego što bude prekasno."
Ali jedan od razloga zašto svjetski lideri nisu bili pod pritiskom da "progovore" je taj što mediji establišmenta nisu uložili truda da drže "žišku na dlanu", čak i dok Izrael gazi cijelo međunarodno pravo, ismijavajući ga.
U stvari, kada je TV ekipa Kanala 4 jurila Jeremija Corbyna na ulici da ga zamoli da "osudi" Hamas, čvrsta insinuacija je bila da je bivši vođa laburista još jednom proglašavan antisemitom - jer je podsetio gledaoce da su prava svih civila , uključujući Palestince u Gazi, treba zaštititi.
Dezinformacijske kampanje
Britanski mediji su se barem malo povukli jer su političari podržali zahtjeve Izraela za depopulaciju polovine Gaze. Ali ova promjena mišljenja je veoma kasno došla.
Lahkovjernost medija bila je posebno flagrantna u odnosu na tvrdnje da je Hamas odrubio glave 40 beba u napadu prošlog vikenda. Izvanredne tvrdnje zahtijevaju izvanredne dokaze - ali ne, čini se, za medije kada je riječ o ocrnjivanju palestinskog naroda.
Izmišljotine se obično fokusiraju na posebno zapaljiva pitanja kako bi uzburkale narodno raspoloženje u korist zločina protiv neprijatelja
Tvrdnja o obezglavljenim bebama dospjela je na naslovne strane nekoliko britanskih novina, iako je izvor diskreditiran u trenutku kada je došao pod lupu.
Novinari koji su prisustvovali obilasku male zajednice u blizini Gaze u kojoj su navodno pronađena tijela beba brzo su povukli tvrdnju, rekavši da nisu vidjeli obezglavljene leševe.
Najbolje što su mogli da urade je da ukažu na vojnike koji su tamo tvrdili. Kada je tražila dokaze, izraelska vojska je neobično ućutala.
Američki predsjednik Joe Biden udahnuo je novi život priči tvrdeći da su mu fotografije pokazane, da bi Bijela kuća brzo priznala da predsjednik nije vidio nijednu takvu fotografiju i da se oslanjao na informacije, ili moguće dezinformacije, iz ureda izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.
Ali svako ko pretpostavi da je ovo bila istinska greška mora se podsjetiti na nekoliko osnova novinarstva.
Kampanje dezinformacija su jedno od glavnih bojnih polja u svakom ratu - čega je svaki ozbiljan novinar previše svjestan. A zapadne sile i njihovi saveznici imaju užasne rezultate u laganju vlastitih medija, čak i ako zanemarimo najzloglasniju od tih obmana. Laž da Sadam Husein skriva oružje za masovno uništenje korištena je za opravdavanje invazije na Irak 2003. godine.
Izmišljotine se obično fokusiraju na posebno zapaljiva pitanja kako bi uzburkale narodno raspoloženje u korist zločina protiv neprijatelja. Omiljene su priče o zlostavljanju beba i žena.
Kuvajt, bliski saveznik SAD-a, 1990. propagirao je potpuno lažnu priču da su iračke trupe iščupale bebe iz bolničkih inkubatora i ostavile ih da umru. To je pomoglo utrti put SAD-u da pokrene Zaljevski rat protiv Iraka 1991., prethodnik invazije iz 2003.
A 2011. zapadni zvaničnici su tvrdili da se libijske trupe opskrbljene Viagrom spremaju da izvrše masovna silovanja u gradu Bengaziju koji drži opozicija. Ta laž je kasnije razotkrivena britanskom parlamentarnom istragom, ali je do tada ispunila svoju svrhu: Zapad je uspješno svrgnuo problematičnog libijskog vođu Muamera Gadafija.
Primjetno je da je zapadna štampa širila dalje nepotkrijepljene optužbe protiv Hamasa. Tvrdilo se da su neki od sudionika zabave bili silovani - prije nego što su ponovno bili prisiljeni povući tvrdnju.
'Gori od ISIL-a'
Nagoveštaj u kojoj meri su mediji bili u dosluhu u manipulaciji javnim osećanjima pokazala je naslovna stranica The Timesa u petak.
Ispod naslova "Izrael prikazuje osakaćene bebe" - što je samo po sebi pogrešno: Izrael nije uradio tako nešto - bila je fotografija okrvavljene male djece. Ali ta djeca nisu bila Izraelci. Bila su to palestinska djeca, prekrivena ruševinama i krvlju nakon izraelskog bombardiranja Gaze.
Usporedba je bila krajnji cinični trik: korištenje slika ranjene palestinske djece kako bi se pojačala buka za izraelsku osvetu - nasilje koje bi samo stvorilo još ranjene i mrtve palestinske djece.
Telegraph se također pridružio okršaju, objavivši zamućenu sliku koju je dostavio Netanyahuov ured, naizgled mrtvu bebu. Nije bilo vidljivih naznaka da je bebi odrubljena glava.
Tu se nije završilo - i nikada nije ni namjeravao. Nakon što je proširila tvrdnju bez dokaza da je Hamas odrubljivao glave bebama, izraelska vlada sada koristi tu tvrdnju kao osnovu za besmisleno, sebično poređenje: da je Hamas isto što i grupa Islamska država (ISIL) kult smrti izazvan američkom invazijom na Irak.
Još jednom su zapadni mediji - uvijek lakovjerni u službi zapadnih sila - dozvolili da budu izigrani.
To je bilo previše očigledno tokom sastanka s Netanyahuom kada se američki ministar odbrane Lloyd Austin izvukao izjavom da su Hamasovi postupci bili "gori od onoga što sam vidio sa ISIL-om".
Ako i Hamas i ISIL odsijecaju glave - a Hamas je gori jer odsjeca glave bebama - zar ne treba da se prema njima postupa na isti način? Ili barem to zvanična logika implicira.
Ako se u glavama zapadne javnosti može stvoriti lažan utisak da su Hamas i ISIL uporedivi, onda će Izraelu i njegovim saveznicima biti mnogo lakše opravdati čak i grublja kršenja međunarodnog prava u Gazi nego što se već dešavaju.
Iskrivljena slika
Ali nisu samo ovi ekstremniji slučajevi medijskih obmana ono što racionalizira izraelsko nasilje zapadnoj javnosti. Dublji problem leži u medijskom kadriranju događaja, koji publici predstavlja žalosno iskrivljenu sliku onoga što se dešava.
U navodnim interesima neutralnosti, BBC javno izbjegava direktno spominjanje Hamasa kao terorističke organizacije. Ali kao nervozni tik, korporacija u svakoj prilici ponavlja da je zapadne vlade označavaju kao terorističku grupu.
BBC-jev Lyse Doucet nedavno je opisao narod Gaze kako se suočava sa 'strašnom humanitarnom krizom' - kao da su upravo pretrpjeli zemljotres
Nijedna medijska korporacija nikada ne bi spominjala izraelsku vladu u ekvivalentnim terminima: napominjući pri svakom spominjanju da je Izrael označen od strane organizacija za ljudska prava kao država aparthejda i serijski kršitelj međunarodnog prava.
Kako je jedna kvalifikacija relevantna, a druga ne? Osim ako cilj nije izbalansirano izvještavanje, kako se tvrdi, već širenje državne propagande.
Slično tome, kada liberalni mediji izvještavaju o katastrofi koja se odvija u Gazi, potencijalno još jednoj Nakbi, oni to uvijek uokviruju isključivo jezikom humanitarnosti. Tipizirajući ovaj pristup, BBC-jeva novinarka Lyse Doucet nedavno je opisala ljude u Gazi kako se suočavaju sa "strašnom humanitarnom krizom" - kao da su upravo pretrpjeli potres.
Izraelska 16-godišnja blokada Palestinaca kopnom, morem i zrakom, izgladnjivanjem i držanjem u kavezima sa snajperima uz ogradu zatvora, predstavlja se kao neki nesretan Božji čin.
U još jednom eklatantnom pogrešnom predstavljanju stvarnosti s kojom se suočavaju Palestinci - tim upečatljivijim jer je toliko u suprotnosti s osjetljivošću BBC-ja na patnju Izraelaca - voditelj Clive Myrie opisao je raspoloženje ljudi u Gazi u petak uveče kao "anksiozno".
To je bilo u trenutku kada je više od milion njih bilo prisiljeno napustiti svoje domove, probijati se kroz ruševine kako bi krenulo na jug, dok su bombe padale nepredvidivo, bez hrane ili struje i bez očiglednog odredišta ili mjesta za sigurno sklonište.
Pomisao da su ovi ljudi "anksiozni" - osjećaj koji sam upravo imao gledajući slike iz Gaze - bila bi smiješna da nije bila tako duboko uvredljiva.
Neki umiru, neki su ubijeni
Novinari BBC-ja, nakon što su godinama bili izloženi kritici svaki put kada koriste takav jezik predrasuda u izvještavanju o najnovijem divljanju Izraela kroz Gazu, i dalje pokazuju da ništa nisu naučili. Njihove karijere zavise od toga da ništa ne nauče.
Web stranica BBC World News-a još jednom se osvrnula na Palestince koji pasivno "umiru" u Gazi i uporedila ih s Izraelcima koji su aktivno "ubijani".
Novinari još uvijek smiješno nazivaju svaki čin palestinskog otpora okončanje "perioda tišine" - tišine koju uživa samo Izrael.
Palestinci koji se bore protiv svoje okupacije i blokade koja ih je učinila zatvorenicima u prenaseljenom malom pojasu zemlje, implicitno su krivi za "eskalaciju tenzija". Očigledno tenzije rastu samo kada Izraelci pate, a ne kada pate Palestinci. Zašto? Jer Palestinci uvijek pate. Njihov bol je tišina.
Slično tome, oslobađajuća riječ "odmazda" je još uvijek rezervirana za nasilje iz Izraela - to je nešto što samo okupator može tražiti.
Može li se ozbiljno zamisliti da BBC opisuje Hamasov krvavi juriš na party pored Gaze prošlog vikenda, ubivši stotine partijanera, kao odmazdu za višegodišnju blokadu Gaze od strane Izraela, ili za hiljade demonstranata u Gazi koje su izraelski snajperisti ostavili amputirane pucajući im u nogu, ili za djecu kojoj je uskraćena budućnost u zatvoru na otvorenom kojim Izrael patrolira kopnom, zrakom i morem?
Naravno da ne.
Niko na BBC-u, međutim, ne razmišlja o tome da opiše kao "odmazdu" svakodnevni masakr stotina Palestinaca, uključujući djecu koju su raznijeli izraelski projektili koji su padali s neba.
Jedino pitanje za ove novinare je da li bi bilo "srazmjernije" svaki dan ubijati nešto manji broj - dok se na uspostavi "tišina".
Zamka 'osude'
Izazovi za palestinske glasnogovornike da se njihov glas čuje previše su očiti u rijetkim prilikama kada im se pruži platforma na Zapadu - obično samo kada Hamas dospije na naslovnice kroz nasilni otpor.
Prošle sedmice novinari su započeli svaki intervju sa Husamom Zomlotom, palestinskim ambasadorom u Velikoj Britaniji, insistirajući da on "osuđuje" Hamas. Jedva prikriveni podtekst je bio da svako odbijanje da se to učini ukazuje na odobravanje nasilja.
Zomlot previše dobro razumije diskurzivnu zamku, zbog čega odbija da bude uvučen. Osmišljen je da ga skrene s puta od davanja glasa palestinskoj patnji. To zahtijeva od njega da postavi pitanja prema scenariju zapadnih medija, zanemarujući kontekst desetljeća mnogo većeg izraelskog nasilja koje je pomoglo stvaranju Hamasa.
U intervjuu u kojem je dominirala potreba da se "osudi" Hamas, njegovih pet minuta pred ekranom će biti potpuno izgubljeno. Gledaocima neće biti dovedena u pitanje ili poremećena nijedna od njihovih unaprijed stvorenih ideja - ideja koje su im usađene poplavom zapadne propagande kojoj su bili izloženi od djetinjstva.
Uloga te propagande je da suptilno, a ponekad i ne tako suptilno, izjednači Izrael sa zapadnim vrijednostima, a Palestince s barbarskim primitivizmom.
Niko na BBC-u nikada ne bi pomislio da zahtijeva od izraelskog ambasadora u Velikoj Britaniji da osudi Netanyahua jer je odobrio ili neselektivno bombardiranje Gaze, gdje polovina stanovništva čine djeca, ili etničko čišćenje sjeverne Gaze.
Pa ipak, izraelski ambasador predstavlja vladu koja radi te stvari. Zomlot predstavlja palestinske vlasti predvođene Fatahom, koje se protive Hamasu.
Izmišljeni citati
Budući da Zomlot odbija da uđe u zamku koju su mu postavili BBC i drugi mediji, novinari izgledaju prilično sretni što pišu scenarij za njega: stavljajući mu u usta riječi koje on nikada nije rekao - ali koje bi voljeli da kaže kako bi im olakšao propagandnu ulogu .
Kay Burley je ovo uradila dva puta na Sky News-u prošle nedelje. Tvrdila je da je Zomlot rekao o masakru izraelskih civila: "U osnovi, Izraelci su to čekali." To je "u suštini" bilo izuzetno teško u Burleyjevoj preciznosti Zomlotovih intervjua. To je osjećaj za koji svako ko poznaje njegove izjave zna da nikada ne bi izgovorio.
Ono što je Burley htjela reći je da je Zomlot odbio oblikovati svoje komentare na način koji je odgovarao novinarima poput nje, koji žele širiti pojednostavljenu, razdornu i opasnu priču - o Izraelu kao središnjem dijelu zapadne civilizacije, a Palestincima kao barbarima na vratima. Stoga je jednostrano odlučila izmisliti citat.
Ako novinarska zloupotreba ovoga nije sama po sebi očigledna, razmislite o zamišljenom scenariju u kojem je Burley izmislila citat i pripisala ga Gallantu, izraelskom ministru odbrane. Kao što je ranije navedeno, prošle sedmice je zaustavio svu hranu, vodu i struju koji ulaze u pojas Gaze, nazivajući 2,3 miliona tamošnjih stanovnika "ljudskim životinjama".
Možemo li zamisliti da je Burley ustvrdila da je Gallant "u osnovi rekao da će Izrael počiniti genocid nad stanovništvom Gaze?"
Zapravo, to bi bio daleko pošteniji sažetak Gallantovog osjećaja nego Burleyjevog izmišljenog citata od Zomlota. Ali nezamislivo je da bi se ikada usudila da pogrešno predstavi riječi izraelskog zvaničnika, ili da bi ostali mediji to tretirali kao potpuno neupadljivo, ili da bi ona i dalje imala svoj posao nakon toga.
Recidivi kolonijalnijalizma
Problem ovdje nije toliko u neznanju novinara koliko u njihovoj nesposobnosti da iz svog uglavnom privilegovanog odrastanja i privatnog školovanja uklone recidive kolonijalizma s kojima su odgajani.
Oni su loše opremljeni da razmišljaju iz ugla okupiranih, potlačenih - i da im je nekim čudom to uspjelo, ne bi dugo preživjeli u britanskoj državnoj televiziji, ili u tisku u vlasništvu milijardera, koji se temelji na oglašavanju.
Imperativ za ove novinare je podržati pretvaranje da smo mi, Zapad, "dobri dečki" i da oni koji se odbijaju podvrgnuti provođenju naših privilegija i vlastitog pokoravanja moraju, po definiciji biti "loši dečki" .
Ta paradigma nije samo pogrešna. To je opasno. To podupire neznanje među zapadnom javnošću, neznanje koje zapadni čelnici zatim iskorištavaju kako bi dali Izraelu neupitnu potporu dok čini zločine nad palestinskim narodom.
Zapadna javnost možda u velikoj mjeri u mraku o tome što se stvarno događa u Gazi, ali izraelski susjedi nisu.
Njihovi mediji prikazuju puni užas. To ne samo da razbjesni arapsku javnost, već i vrši pritisak na njihove vođe da se vidi da čine nešto kako bi pomogli i zaštitili palestinski narod.
Zapad šalje ratne brodove u regiju kako bi dopustio Izraelu da neometano izvršava svoje zločine, kao i opskrbi Izraela oružjem koje mu je potrebno da počini te zločine.
U regiji će se izgraditi protutežni pritisak za aktere poput Hezbollaha da odgovore.
Katastrofa se nazire u mnogim različitim arenama. A to je još vjerojatnije jer zapadni mediji konstantno propuštaju pozivati na odgovornost i Izrael i vlastite vlade - ne samo sada, već desetljećima.
Komentar: Zašto Washington uvijek podržava Izrael, pa čak i u lažnim vijestima?