© Mustafa HassonaKada je Mustafa Hassona snimio ovu sliku 22. listopada 2018., tada 20-godišnji Aeb Abu Amro sudjelovao je u prosvjedu "Veliki marš povratka u Gazu" protiv Izraelske blokade Pojasa.
Moram ovo reći, jer ne znam što drugo učiniti. Jedino što imam je moj glas, moje riječi i ne želim proživjeti ovo vrijeme u povijesti s osjećajem da nisam učinila ništa, iako znam da je ovo tako malo.
Kada gledam sliku za slikom, video za videom potpunog i sveokupnog uništenja u sićušnom pojasu Gaze, kada vidim ozlijeđene, osakaćene, mrtva tijela muškaraca, žena i djece, kada gledam neopisivu i vrišteću bol ovih ljudi koji moraju kopati po ruševinama da bi pronašli svoje najmilije ili ono što je od njih ostalo, koji uzimaju malo svojih stvari i svoju djecu na leđa da se presele (po drugi, treći put?) na neko sigurnije mjesto... osjećam da sam uhvaćena u nepodnošljivu noćnu moru kojoj nema kraja. Ipak, ja sam samo daleki svjedok, sigurna u udobnosti svog doma.
Za njih je sve stvarno.
Domovi tolikih ljudi, koji zapravo svakodnevno doživljavaju ono što ja samo gledam, sada su hektari za hektarima sravnjenih ruševina. Te kuće koje su vjerojatno teškom mukom priuštili, toliko ih je obiteljskih domova, punih sjećanja na prve korake, prve riječi, obroke oko stola, slavlja svakodnevnog života, čak i svađa, a možda čak i nasilnih nezdravih odnosa. Ali nije li to život? Kakva oholost i poremećeni kompleks boga daje Izraelu za pravo da uništi toliko života i sredstava za život?
Dosta!
Svaki dan vidim muškarce koji nisu u stanju osigurati najosnovnija sredstva sigurnosti ili normalan život svojoj djeci i ženama, muškarce koji koračaju kroz ruševine nadajući se da su oni koje vole još živi, muškarce koji nose mrtva tijela članova svoje obitelji, ili njihovu ozlijeđenu djecu u bolnice koje jedva da su sigurne ili više ne rade. Ovi ljudi, koji su odrasli s etiketom "terorista" na njihovim leđima, samo zato što su rođeni u zemlji koja je mitski obećana drugoj skupini ljudi prije tisuća godina. Uvijek trebamo govoriti o ženama i djeci, ali nemojmo zaboraviti na muškarce, jer oni pokreću sve što je više moguće usred strašnog rata koji se vodi protiv njihovih tijela i umova.
Dosta!
Svaki dan vidim majke kako gledaju svoju djecu kako umiru, držeći ih ozlijeđene, osakaćene, mrtve u svojim rukama, Madone nad tijelom njihovih potomaka tako nepravedno ubijenih za grijehe drugih. Dok oplakuju gubitak vlastitih roditelja, braće, sestara, muževa, prijatelja, rodbine... Žene prekrivene busenjem i prašinom, bez vode za osnovne potrebe i minimuma medicinske pomoći kad treba da donesu novi život u svijet. Žene koje su vjerojatno rano naučile liječiti sve vrste rana iz rata, zarobljeništva i deprivacije, čim su to mogle, rane tijela i rane duše podjednako.
Dosta!
Svaki dan vidim djecu. Vidim toliko djece svaki dan! Ali umjesto da se veselo igraju na igralištu ili plaži, oni leže izrezani, slomljeni, ozlijeđeni, osakaćeni, beživotni među ruševinama, na bolničkim krevetima, u rukama svojih roditelja ili braća i sestara. Nikad prije nisam vidjela toliko mrtve djece u tako kratkom vremenu, ili vjerojatno ikada, a cijeli sam život gledala mrtve Palestince od rukama IDF-a.
Pitam vas, sve vas: što bi ikada uopće mogao biti razlog da ubijate djecu?
Zar nam nije dosta?
Neću ni pokušati iznositi povijesne činjenice ili netočnosti, ili realnost da ovo zatočeništvo i klanje traje već 48 dana i 75 godina (tako Muhammad Smiry, učitelj koji živi u Gazi, broji dane). Sve to možete čuti iz prve ruke od pravih židovskih Izraelaca kao što su Norman Finkelstein, Gilad Atzmon, Ilan Pappé, Miko Peled i Gideon Levy između ostalih. Neću čak ni raspravljati protiv službenog izraelskog stava o tome kako i zašto je sve počelo 7. listopada. Neću ni spominjati dosadne i prašnjave povelje Ujedinjenih naroda o pravima i odgovornostima svakog ljudskog bića tijekom vremena mira i vremena rata, niti ono s čime se cijeli svijet slaže a to su uloga okupatora i onih koji su pod njihovom okupacijom. Sve navedeno su informacije koje su, u naše vrijeme, dostupne samo klikom miša (ili dodirom na telefonu). Neznanje je neoprostivo. Na kraju, neću se ni upuštati u bilo kakve socio-ekonomske, političke, vjerske, filozofske ili znanstvene rasprave, čak ću ostaviti po strani Zapadnu obalu ili ubojstvo nevinih muškaraca i žena (Bog mi pomogao!) i jednostavno ću ponovno pitati:
Koji bi ikada mogao biti razlog za ubijanje djece?
Koji bi ikada bio razlog da se podržava ubijanje djece?
Koji bi ikada bio razlog da se opravda ili traži izgovor za ubojstvo tisuća djece?
Može li ga ikada biti?
Dosta više!
Kako bi bilo koje ljudsko biće koje razmišlja, osjeća i ima savjest moglo odgovoriti potvrdno na bilo što od navedenog? A oni koji mogu i koji to rade, što to govori o njima?
Kako to da nitko ne poduzima ništa da zaustavi ovaj holokaust? U 2023. godini, pred našim očima se odvija najgnusniji genocid, a većina naših "predstavnika" vlasti šuti, ako ne i promovira i financira ga. Nisu ganuti očajničkim povicima palestinskog naroda, kao ni pisani ili stvarni prosvjedi milijuna ljudi diljem svijeta, koji su jednako užasnuti i svladani tugom, a neki čak stavljaju svoje karijere i život na kocku zbog podrške narodu Gaze.
Nije prvi put da interesi političke i financijske moći dolaze ispred života ljudskih bića, ali upravo ovo sada učinjeno zlo je toliko prozirno, toliko je neopravdano, ČAK I AKO je vjerovati službenim pričama, da mi kao čovječanstvo svjesno ili nesvjesno osjećamo izvjesnu jezu da naše "predstavnike" nije briga ni za naše vlastite živote, baš kao što ih nije briga za živote Palestinaca. Žrtvovali bi nas iz hira, jer postajemo samo jednokratni predmeti kad im se nađemo na putu.
Stoga, nemojte nikada prestati podržavati Palestince, nikada nemojte prestati govoriti o njihovoj nevolji, nemojte potiskivati svoju savjest iz bilo kojeg razloga, jer vi se ne zalažete samo za istinu, pravdu i ljudskost, vi se borite za život svoje obitelji i svoj vlastiti! Svjedočenje patnje i žrtve ljudi u Gazi nas je tome naučio. I svima nam je dosta!
Dragi Palestinci,
Cijena koju plaćate svaki dan je visoka; plaćate svojim životima, i što je najgore u nekim slučajevima, životima vaših voljenih. Nadam se da naše zajedničke molitve i podrška dopiru do vaših srca, nadam se da vam pakleni uvjeti koje podnosite u ovom životu jamče mjesto u raju za sljedeći. Voljela bih da vam mogu donijeti stolisnik [stolisnik se smatra iscjeliteljem ratnika; op.prev.] da vam zaustavi krvarenje i skuhati vam čaj od cvjetova jasmina i ruže da vam umiri srce. Nadam se da ćete uskoro spoznati slobodu i mir u svojoj dragoj zemlji, inshallah.
Voljela bih da mogu napisati lijepe riječi u čast vašeg mučeništva, ali palestinska pjesnikinja Fadwa Tuqan vas je sve predstavila kada je napisala sljedeće, vjerojatno kao odgovor na nesuosjećajno pitanje, "Zašto jednostavno ne ustanu i odu?":
Meni je dovoljno
Dovoljno da umrem na njenoj zemlji
biti pokopana u njoj
da se rastopim i nestanem u njenom tlu
a onda da niknem kao cvijet
s kojom će se igrati dijete iz moje zemlje.
Dovoljno mi je da ostanem
u zagrljaju moje zemlje
biti u njezinoj blizini kao šaka praha
grančica trave
cvijet.
Komentar: Prijevod tweeta ispod:
Dvije majke koje bdiju nad svojim sinovima. Isto mjesto na svijetu, u razmaku od više od 2000 godina.
Komentari čitatelja
na naše novosti