Obje zemlje su NATO saveznici, ujedinjeni protiv Assada, žele ga srušiti, aktivno sudjeluju u podržavanju i korištenju ISIS-a, kao i drugih terorističkih skupina, kao posredničke kopnene vojske u ratu kojeg je Obama pokrenuo u ožujku 2011. godine.

Nezamislivo je da je Turska djelovala samostalno, neovisno o NATO-u kojim dominira SAD. Njen postupak je veliki geopolitički incident - čin rata s predumišljajem protiv Rusije u sirijskom zračnom prostoru.

Tvrdnja Ankare da je zrakoplov ušao u turski zračni prostor, ignorirajući mnogostruka upozorenja, ima izrazitu aromu bezobrazne laži da prikrije neprijateljski čin.

Unatoč očitoj provokaciji, Rusija mora nastaviti prema cilju. Pred uključenim kamerama, Turska objavljuje da je srušila ruski vojni zrakoplov Suhoj Su-24. New York Times u svom članku, "Turkey Shoots Down Russian Warplane Near Syria Border", javlja:

Turski borbeni avioni u svojoj patroli blizu granice sa Sirijom srušili su ruski ratni zrakoplov u utorak nakon što je on narušio turski zračni prostor, dogodio se incident za koji se dugo strepilo da se može dogoditi, koji bi mogao dodatno zaoštriti odnose između Rusije i Zapada.

"Dugo se strepilo" da bi se mogla dogoditi eskalacija sukoba ne zato jer se turska vlast zbilja boji da ruski zrakoplovi koji prelaze njihovu granicu predstavljaju prijetnju njima ili njihovim ljudima, već zato jer je Rusija okončala NATO-ov posrednički rat, posrednički rat koji djelomično predvodi i sama Turska, usred zajedničkih vojnih operacija Rusije i Sirije protiv samoproglašene "Islamske države" (ISIS) i podupirućih terorističkih grupa.

Evo što se dogodi kad Joe Biden slučajno skrene van skripte: istina izlazi na vidjelo!

Upravo to se obično dogodi kad izgovoriš toliko laži na toliko različitih tema - zaboraviš što to zapravo ne smiješ govoriti u javnosti.

Toliko je bio iskren da je Bijela kuća zapravo poslala ispriku Turskoj, Saudijskoj Arabiji i Emiratima (drugim riječima, nema poricanja da je to rekao, nego isprika zbog otkrivanja njihove odgovornosti u naoružavanju Islamske države).

Previše otvoreno govoreći pri "pitanjima i odgovorima" sa studentima na Harvardu, prošloga četvrtka Biden je rekao:

"...naš najveći problem su naši saveznici - naši saveznici u regiji su naš najveći problem u Siriji. Turci su odlični prijatelji - i imam najbolji odnos s Erdoganom, s kojim sam proveo mnogo vremena - kao i Saudijci i Emiraćani, itd. No, što to oni rade? Bili su tako odlučni u svrgavanju Assada i postavljanju posredničkog rata između sunita i šijita, ali što su učinili?

Ulijevali su stotine milijuna dolara i desetke, tisuće tona oružja svakome tko bi išao protiv Assada, ali ljudi koje se opskrbljivalo su Al Nusra i Al Kaida i ekstremistički džihadisti koji dolaze iz drugih dijelova svijeta.

Sada mislite da pretjerujem - pogledajte... Predsjednik je uspio spojiti naše sunitske susjede u koaliciju, zato što Amerika ne smije opet otići u muslimansku zemlju i biti viđena kao agresor - suniti moraju upravljati stvarima kako bi napali sunitsku organizaciju."

Četrnaest afričkih zemalja, nekadašnjih francuskih kolonija, iako su odavno stekle nezavisnost, još i danas plaćaju porez svome kolonizatoru - Francuskoj!

Kada je Sékou Touré odlučio 1958. izvući Gvineju iz kolonijalnog ropstva i povesti je putem nezavisnosti, elita u Parizu toliko je bila bijesna da je odlučila uništiti sve što je njezina uprava stvorila u toj zemlji. Tri hiljade Francuza napustilo je uskoro Gvineju odnijevši sa sobom svu imovinu koja se mogla ponijeti, a uništivši sve što nije moglo s njima: škole, vrtiće, zgrade javne uprave, automobile, traktore... Neki su čak na odlasku otrovali konje i krave na svojim farmama, a hranu u skladištima uništili. Smisao tog bjesomučnog čina bio je poslati poruku drugim francuskim kolonijama da će cijena njihove emancipacije biti vrlo visoka.

Slobodni, ali siromašni

Strah se nakon toga uvukao među afričku političku elitu, piše Mawuna Remarque Koutinin, izdavač i mirovni aktivst, u tekstu objavljenom u on-line magazinu Silicon Africa. Nakon događaja u Gvineji nitko nije smogao hrabrosti slijediti primjer Sékou Touréa čije je čuveno geslo bilo: “Radije ćemo uživati slobodu u siromaštvu nego bogatstvo u ropstvu”.

Kada promatramo aktualnu situaciju u Siriji imamo zapravo dvije oprečne predodžbe. S jedne strane izgleda kako svi tvrde da je stradalo već previše ljudi, da je vrijeme da se zaustavi ovaj “pakao”, da je došlo vrijeme da diplomacija odradi posao. Kao da se stvara nekakva globalna nervoza i gnjev prema vodećim akterima - javnost, a naročito javnost u Europi koja rat u Siriji dovodi u direktnu korelaciju s izbjegličkom krizom - “Kada ćete napokon zaustaviti taj rat?”, pitaju se mnogi.

Iz te pretpostavke da je ovaj rat već otišao predaleko, i da se sada mora stati na kraj nasilju i ubijanju, vjerojatno i dolazi taj naizgled pozitivni diplomatski angažman. Dakle, to je prva predodžba, ona koja nam sugerira kao da je rješenje zaista iza ugla, kao da će Amerikanci i Rusi napokon “sjesti za stol” i radosno poručiti svijetu “riješili smo sirijsku krizu!”.

Politički proces i trajne prepreke

Nažalost, postoji i druga predodžba i izgleda kako je ona znatno bliža stvarnosti. Naime, optimizam nam mogu podići događaji kao primjerice jučerašnji sastanak u Beču gdje su nazočni bili visoki predstavnici 19 svjetskih i regionalnih sila. Naizgled su svi složni da se rat u Siriji treba zaustaviti, da bi trebalo pokrenuti političku tranziciju koja bi stala na kraj sukobima.

Jednom kad ovo shvatite, mnoge stvari će vam postati jasne.

Za ljude izvan vaše obitelji, vaš otac je "veći od života" socijalni magnet koji privlači sve vrste ljudi. Ili je vaša majka savršena žena koja uvijek pokušava ugoditi i sve probleme rješava vrlo lako.

No, iza zatvorenih vrata, sve maske padaju. Samo vi, njihovo dijete, znate kako je to podnositi nedostatak ramena za plakanje ili podnositi teret konstantnih, godinama neprimjerenih zahtjeva savršenosti i snage. Vama je dobro poznato kako je to kad vas odgaja roditelj narcis.

Samo dan prije terorističkih napada na Pariz, Islamska država preuzela je odgovornost za dvostruki bombaški napad u Bejrutu u četvrtak u kojem je poginulo 43 ljudi, a više od 200 ranjeno.

Libanonska vlada proglasila je petak danom žalosti u zemlji. Radi se o jednom od najsmrtonosnijih napada u Libanonu u posljednjih nekoliko godina.


Međutim mediji diljem svijeta nisu ni približno pažnje dali ovom masakru, kao onom u Parizu koji se dogodio dan kasnije.

Indijska blogerica Karuna Ezara Parikh na to je odgovorila statusom koji se u međuvremenu proširio društvenim mrežama.

"Nije Pariz taj za koga se trebamo moliti, to je svijet", napisala je. "To je svijet u kojem Bejrut, pogođen bombaškim napadima nije pokriven u tisku. Svijet u kojem je bomba eksplodirala na pogrebu u Bagdadu, a da niti jedna osoba nije u svoj status napisala Bagdad jer niti jedna bijela osoba nije poginula u toj vatri".

U srpnju prošle godine, više od stotinu Egipćana poginulo je u napadima ISIS-a. Prošlog mjeseca stotine ih je poginulo bombaškom napadu u Ankari. Zatim Beirut, a sada Pariz.

Kao što je predsjednik Obama rekao jučer nakon napada u Parizu, "Ovo je napad na cijelo čovječanstvo i univerzalne vrijednosti koje dijelimo." Predsjednik Obama nije dao nikakvu službenu izjavu kao odgovor na napad u Beirutu.

Danas znamo da su ga otrovali - ali tko?

Yasser Arafat je umro 11. studenog 2004. godine, od misteriozne bolesti. Njegovi neprijatelji su proširili glasine da je bolovao od AIDS-a: David Frum, s tipičnom elegantnošću, tvrdio je da je obolio od AIDS-a jer je imao intimne odnose sa svojim tjelohraniteljima. Sada, međutim, otkrilo se da je Arafat otrovan: uzrok njegove smrti je izloženost vrlo visokim razinama polonija-210 [PDF], rijetke radioaktivne tvari. Istraga koju je provela Al Jazeera pokazala je da su Arafatovi osobni predmeti, koje je toj medijskoj organizaciji dala njegova udovica, sadržavali nekoliko puta veću razinu polonija od normalne koja bi se inače bila na takvima stvarima. Terminalni simptomi palestinskog vođe su bili slični simptomima koje iskuse žrtve trovanja polonijem: tvar pogađa gastrointestinalni trakt i osoba propada.

Izrael je nekoliko puta bombardirao Arafatovo sjedište u Ramali, a i okružili su to mjesto - ali ipak je Arafat još uvijek ustrajao. Nisu ga uspjeli istjerati. Što je još gore, njegova nesretna situacija postajala je metafora za stanje njegovog naroda, koji su bili - i još uvijek jesu - zatvorenici na vlastitoj zemlji. Njegov bivši savjetnik je tvrdio da su ga otrovali Izraelci, koji su zadržavali palestinska kola hitne pomoći koja su se koristila za isporuku Arafatovih lijekova u njegovo sjedište u Ramali. U to vrijeme, mislilo se otpisati takve tvrdnje kao čisto polemičke vježbe: u svjetlu novih dokaza, međutim, treba postaviti to pitanje.

[Slijedi] Sažetak predavanja koje sam održala 19. veljače na sveučilištu u Dubrovniku, u organizaciji udruge DUSAB i društva psihologa Dubrovnik.

Pad mentalnih sposobnosti u starijoj dobi prihvaćen je u našoj kulturi kao tužna, ali normalna i neizbježna posljedica starenja. No, demencija zapravo nije niti normalna niti neizbježna, kao niti ostale ”civilizacijske bolesti”. Nova istraživanja potvrđuju da su Alzheimerova i Parkinsonova bolest, staračka demencija i slični neurodegenerativni poremećaji uglavnom uzrokovani zapadnjačkim načinom prehrane i načinom života koji nije u skladu s ljudskom fiziologijom. Do prije stotinu godina ova stanja nisu ni postojala, ili su bila vrlo rijetka, a kod primitivnih naroda još su uvijek nepoznata. Postoji vrlo dobar razlog tome: u ”primitivnim” kulturama ljudi još uvijek jedu ono što je priroda čovjeku namijenila kao hranu, dok mi, u ”naprednoj” civilizaciji, to više ne činimo. Naša se moderna prehrana temelji na procesiranim namirnicama, prekomjernom unosu rafiniranih ugljikohidrata, prekomjernom unosu industrijskih ulja bogatih omegom-6, te niskom unosu antioksidanata i nutritivno bogatih namirnica. Sve to, uz nedostatak tjelesne aktivnosti i pogrešno izbjegavanje kolesterola i zasićenih masnoća, dovodi do povećane inzulinske rezistencije, poremećenog metabolizma glukoze, glikacije i oksidativnog stresa u mozgu, što u konačnici rezultira padom kognitivnih sposobnosti.

Premda postoji genetska predispozicija za razvoj bolesti, prema novijim saznanjima veliku ulogu igra epigenetika - odnosno kako prehrana i način života utječu na izražavanje gena. Najveći faktor rizika što se tiče prehrane je hiperinzulinemija - povišena razina inzulina u krvi zbog prehrane bogate brzim ugljikohidratima. Neki stručnjaci smatraju da je povezanost između poremećenog metabolizma glukoze, inzulinske signalizacije i Alzheimerove bolesti toliko jaka, da je nazivaju dijabetesom tip 3. Zapravo, dijabetes tip 2 predstavlja dodatni rizik za razvoj ove bolesti, pogotovo kod dijabetičara koji koriste inzulin. Smatra se da je inzulin ključni faktor, odnosno da je temeljni uzrok oba poremećaja prehrana bogata ugljikohidratima, radi čega dolazi do prekomjernog izlaganja stanica inzulinu i inzulinske rezistencije, što ubrzava stanično oštećenje neurona.

Čak i Ban Ki-Moon - uglavnom čvrsto u "džepu" SAD-a - smatra kako je inzistiranje Washingtona da Assad "mora otići" prije nego se nađe rješenje, posve suludo.

U intervjuu u španjolskim novinama, koje su objavljene 31. listopada, glavni tajnik UN-a Ban Ki-Moon, osuđuje zahtjev predsjednika SAD-a Baracka Obame da se sirijski predsjednik Bashar al-Assad udalji s vlasti, te dodaje: "Assadovu budućnost mora odrediti sirijski narod".

Citat u cijelosti:

"Sirijski narod mora odlučiti budućnost predsjednika Assada. E sad, ja se ne želim miješati u Bečki proces, ali smatram kako je potpuno nepošteno i nerazumno da sudbina jedne osobe (diplomatski rečeno za: zahtjev američkog predsjednika Baracka Obame da se Assad udalji s predsjedničke pozicije u Siriji) paralizira sve ove političke pregovore.

To je neprihvatljivo. Nije pošteno. Sirijska vlada insistira na tome da Assad bude dio tranzicije. Mnoge se zapadnjačke zemlje protive položaju sirijske vlade. U međuvremenu smo izgubili godine.

Ubijeno je 250 tisuća ljudi. Imamo 13 milijuna izbjeglica ili interno raseljenih. Preko 50% bolnica, škola i infrastrukture je uništeno u Siriji.

Ne smijete izgubiti još vremena. Ova kriza nadilazi Siriju, nadilazi regiju. Ona utječe na Europu. Radi se o globalnoj krizi."

Glavni tajnik UN-a ovdje implicitno okrivljuje za sve to - puno krvoprolića i patnje - američkog predsjednika Obamu i "mnoge zapadne države" koje su se s njim udružile i koje su mu se pridružile u zahtjevima za promjenu režima u Siriji.