Sjedinjene Američke Države su krenule u svoj imperijalistički pohod davne 1899. kada su okupirale Filipine i takvu politiku vode već više od sto godina. Američko carstvo danas nema kolonije, ali se zato prilagodilo informatičkoj eri u kojoj bogatstvo nije nužno vezano za posjedovanje teritorija. Međutim, bez obzira na sve mogućnosti koje nudi moderna tehnologija, američka vojska se borila, i bori se dan danas, na moru i na kopnu diljem svijeta, kako bi branila interese svojih nalogodavaca. Glede naoružanja,
SAD ulaže u oružje više nego 10 najvećih svjetskih sila zajedno i reći kako vojska takvih proporcija nije imperijalistička značilo bi govoriti neistinu.Kao i sva carstva u prošlosti, SAD se periodično upuštaju u osvajanja tuđih teritorija, no, to uvijek čine u ime “ljudskih prava, sloboda i za dobrobit čovječanstva”. Kada tomu nije tako, onda se koristi metoda “soft-power“, tj. vojna sila se koristi u najmanjoj mogućoj mjeri, a hegemonija, koja za posljedicu ima iskorištavanje tuđih resursa, se postiže kulturološkom i tehnološkom dominacijom. Imperijalističke sile su uvijek svoje vrijednosti uspjele prikazati kao univerzalne i to im je bilo opravdanje za osvajanja. Neki tvrde kako su Rim, Osmansko carstvo, Velika Britanija doista bili u pravu i kako su, osim što su bile i vojne sile, bili najnaprednija društva u povijesti. To bi, međutim, trebalo ostaviti povjesničarima kao predmet akademske rasprave.
Američki imperijalizam u zamahu - vojne intervencije od 1945. do danas
SAD vojne kampanje pokreću zahvaljujući ljudima koji imaju jasnu viziju o tome što je američko poslanje u svijetu. Naravno da je uspjeh američke ekspanzije usko povezan s njihovim osobnim interesima. U Americi svi oni koji su u službi određenih interesnih skupina: novinari, politički eksperti i Think-Tank analitičari, napisima i analizama potiču debate koje utječu na vanjskopolitičke odluke američke administracije. Radi se o dobrostojećim pojedincima, koji su pohađali najbolja sveučilišta u zemlji i koji imaju pristup i utjecaj na mass medije. Među njima ima liberalnih internacionalista, kao i neokonzervativaca, ali su i jedni i drugi u prošlosti
opravdavali uporabu vojne sile kako bi nametnuli svoje vrijednosti ostatku svijeta. Znakovito je kako oni doista smatraju da je dužnost SAD-a da sprečava genocid, te da brani etničke i vjerske manjine i sve ugrožene skupine u svijetu. No, svakom je jasno da se to već desetljećima radi selektivno. Dovoljno je reći kako je na Dan žena objavljen podatak kako su jedine dvije zemlje u svijetu u kojima
žene nemaju pravo glasa Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Dakle, američki neprikosnoveni saveznici, koji će se teško naći na udaru američke vanjske politike. Stoga s pravom možemo reći kako američki
‘selektivni humanitarizam’ ima sve odlike imperijalizma.
Imperijalistička klasa nije prolazni fenomen u SAD kojega će ‘otpuhati neka nova vlada’. Ona ostaje aktivna prilikom smjene vlasti i uvijek zastupa ideju ‘kako je nužno vojno reagirati svaki put kada negdje u svijetu dođe do kršenja ljudskih prava’.
Naravno da se pitanje ‘ljudskih prava’ uvijek poteže u zemljama koje su prepreka američkim interesima. Pojedinci drže kako će se pritisak SAD-a na ostatak svijeta smanjivati uporedo s energetskom neovisnosti i manjoj potrebi za uvozom nafte iz Perzijskog zaljeva,
ali budući da je imperijalistička klasa proizvod američkog prosperiteta, teško je za povjerovati kako će se, sve dok bude u mogućnosti, SAD odreći ekspanzionizma.Danas je i najpovršnijim analitičarima, te onima koji nisu nimalo upućeni u geopolitiku, jasno kakva je uloga SAD-a u svijetu i kamo vodi pasivan stav koji mnogi zauzimaju pred američkom moći. ’90-te su bile posebno znakovite u tom smislu. Tržišta energenata su bila stabilna, a Sjedinjene Države nakon pada Berlinskog zida nisu bile u nikakvoj opasnosti. Ipak su se odlučile vojno intervenirati u Somaliji, Kuvajtu, na Haitiju, u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Kome je to bilo u cilju?
Komentar: Varoufakis ponovno prikazuje stvarnu sliku EU-a.
Suočavanje s čudovištima: Yanis Varoufakis u intervjuu govori o nemogućoj borbi za Grčku