Komentar: Povodom današnjeg (30. siječanj) prolaska kometa Lovejoy C2014/Q2 kroz točku perihela i početka perioda "zanimljivih" poravnanja planeta u Sunčevom sustavu (danas Merkur dolazi u konjukciju sa Zemljom, sutra pak Mars i Venera, te ponovno Merkur s Jupiterom, da bi sve završilo konjukcijom Zemlje i Jupitera za tjedan dana), iz arhiva donosimo članak u kojem se opisuje kakvog bi utjecaja poravnanja planeta i kometi mogli imati na nas i naše svemirsko okruženje.


Cosmic Patterns Alignments
© American Federation of Astrologers
Utjecaj poravnanja planeta na Zemlju.
Sjedim i gledam u taj računalni program s efemeridama (astronomski kalendar) koji pokazuje pozicije planeta u njihovim orbitama. To je u stvari moja svakodnevna aktivnost zadnjih par tjedana, nešto poput provjeravanja vremena svako jutro. Vidim da su Jupiter i Saturn upravo prošli opoziciju (u biti 28. travnja). U vezi poravnanja planeta, puno se o tome govorilo u zadnje vrijeme u vijestima. SOTT je ranije ovog mjeseca objavio članak koji opisuje neobično poravnanje planeta koje se dogodilo 11. svibnja. Tog su se dana Merkur, Venera, Mars i Jupiter, svi lijepo poredali na nebu. Zanimljivo, istog su dana osjetili potres u Španjolskoj. Da stvari budu jasnije, to poravnanje početkom svibnja je bilo geocentrično poravnanje, odnosno Zemlja je bila u liniji s nabrojanim planetima, odnosno Zemlja je bila sustav gledanja umjesto Sunca.

Astrolozi obično o položajima planeta također govore iz geocentrične perspektive. Možda postoji neka važnost u tim geocentričnim poravnanjima (kao što to možda sugerira događaj u Španjolskoj), ali u ovom radu ću se fokusirati na heliocentrična poravnanja, odnosno ona sa Suncem u ishodištu. Pa, sigurno se pitate zašto su bilo koja od tih poravnanja planeta bitna? Zar ćemo na SOTT-u početi objavljivati astrološke karte? Ne, nećemo, ali ovaj članak može tako izgledati. Stvar je da ta poravnanja planeta pojašnjavaju promjene koje se događaju na našem plavom planetu. Nadamo se da će ovaj članak malo razjasniti kako ti procesi funkcioniraju, iako je još puno toga što ne razumijemo.

Od početka ove godine, u nekoliko SOTT-ovih članaka smo spominjali teoriju solarnog kondenzatora Jamesa McCanneyja. Unatoč činjenici da se McCanney zna zanijeti u svojim tvrdnjama, smatramo da njegovi raniji astronomski radovi - što uključuje teoriju solarnog kondenzatora - imaju određenu vrijednost. U stvari postoji nekoliko važnih stvari koje se odnose na McCanneyjevu teoriju solarnog kondenzatora za koje mislim da se mogu povezati i da su vrijedne istraživanja. Prva važna stvar ima veze s člankom koji je objavila NASA još 2007. godine, a koji je povezan sa sjevernom polarnom svjetlosti:
NASA-ina letjelica otkrila nove stvari o aurori borealis

11. prosinac 2007.

Northern Lights
© NASA
Polarna svjetlost.
NASA-ina flota svemirskih letjelica THEMIS, lansirana prije manje od osam mjeseci, otkrila je tri važne stvari o spektakularnim erupcijama sjeverne polarne svjetlosti (aurore borealis), nazvanim „podolujama“, i izvoru njihove snage. Otkriće se tiče ogromnih magnetskih konopaca koji povezuju gornju atmosferu Zemlje sa Suncem i eksplozijama na rubovima magnetskog polja Zemlje.

[...]

Otkrića su počela u ožujku, manje od mjesec dana nakon aktivacije pet THEMIS satelita. „23. ožujka 2007., podoluja je eruptirala nad Aljaskom i Kanadom, proizvodeći blistave aurore više od dva sata.“ Mreža kamera na tlu, organizirana kao potpora THEMIS-u, fotografirala je pojavu odozdo, dok su sateliti mjeriti čestice i polja odozgo.

[...]

Znanstvenici prate i proučavaju podoluje već više od stoljeća, pa ipak su ti fenomeni uglavnom bili nepoznati do dolaska THEMIS-a.

Čak je još impresivnija bila snaga podoluje. Angelopoulos procjenjuje da je ukupna energija dvosatnog događaja bila 500 tisuća milijardi džula (5·1014 J). To je otprilike ekvivalentno energiji potresa jakosti 5.5.

Odakle dolazi sva ta energija? THEMIS je možda našao odgovor:

„Sateliti su pronašli dokaze da magnetski konopci povezuju Zemljinu gornju atmosferu direktno sa Suncem.“ rekao je Dave Sibeck, znanstvenik na projektu ove misije iz Centra za svemirske letove Goddard. „Vjerujemo da čestice solarnog vjetra putuju duž tih konopaca, osiguravajući energiju za geomagnetske oluje i aurore.“

„Magnetski konopac“ je uvrnuti splet magnetskih polja organiziran na način da jako nalikuje uvrnutoj konoplji mornarskog užeta. Svemirske letjelice su otkrile naznake tih konopaca i prije, ali samo jedna letjelica nije dovoljna da mapira njihovu trodimenzionalnu strukturu. THEMIS-ovih 5 satelita su bili u mogućnosti obaviti taj zadatak.

[..]

THEMIS se prvi put susreo s magnetskim konopcem 20. svibnja 2007.“ rekao je Sibeck. „Bio je jako velik, širok otprilike kao i Zemlja, i smješten otprilike 40 000 milja iznad zemljine površine u regiji koja se zove magnetopauza.“ Magnetopauza je područje gdje se susreću solarni vjetar i Zemljino magnetsko polje, i guraju jedan drugoga poput sumo boraca. Tamo se konopac stvorio i raspeo u svega par minuta, omogućujući kratkotrajan, ali značajan vod za energiju solarnog vjetra. Drugi konopci su uslijedili ubrzo nakon toga: „Čini se da nastaju cijelo vrijeme.“ kaže Sibeck.

THEMIS je također promatrao relativno male eksplozije u na rubu stisnjenog Zemljinog magnetskog polja sa strane Sunca. „Polje je stisnjeno poput luka i izgleda kao zakrivljeni val koji se stvara ispred broda.“ objašnjava Sibeck. „To je mjesto gdje solarni vjetar prvi put osjeti efekte magnetskog polja Zemlje.“ Kada magnetski čvor unutar solarnog vjetra udari o magnetsku frontu - „Bang!“ kaže. „Dobivamo eksploziju.“

Tehnički naziv za te eksplozije je „anomalije vrućeg toka“ ili HFA (Hot Flow Anomaly). HFA podižu temperaturu čestica solarnog vjetra za faktor 10 (do na 10 milijuna stupnjeva) i mogu potpuno zaustaviti solarni vjetar. „To nije loša stvar, kad uzmemo u obzir da se solarni vjetar kreće nadzvučnom brzinom blizu milijun milja na sat.“

[...]

„Anomalije vrućeg toka možda ne igraju glavnu ulogu u dovođenju energije podolujama polarne svjetlosti - događaju se previše rijetko, manje od jedanput dnevno. primijetio je Jonathan Eastwood sa Sveučilišta Berkeley u Kaliforniji, SAD, koji ih proučava. „Pa ipak one su bitne. To je fundamentalni fizikalni proces koji ubrzava čestice do visokih energija i oduševljeni smo što to možemo proučavati.“

high flow anomaly
© NASA
Dijagram pokazuje "anomalije vrućeg toka" - HFA.
Snažne podoluje, ogromni magnetski konopci, eksplozije koje u potpunosti zaustavljaju solarni vjetar, „Imamo puno toga za naučiti o svim tim stvarima.“ rekao je Angelopoulos. „Jedva čekam da vidim što će još biti.“
Ovdje ima par zanimljivih stvari. Kao prvo, iznijeli su koncept „magnetskih konopaca“. Kao što Michael Goodspeed s projekta thunderbolts.info iznosi, ne može postojati magnetsko polje bez električne struje. Naziv „magnetski konopac“ otkriva veliku zbrku kod astronoma. Magnetska polja sama po sebi nemaju ni početak ni kraj, ali ona polja koje inducira električna struja to mogu imati. Drugim riječima, „magnetski konopci“ ne nastaju iz ničega; oni ukazuju na postojanje vrtloga električnog naboja u kretanju - u ovom slučaju između Zemlje i Sunca.

Sada McCanney na sličan način diskutira o šiljcima kod kometa koji su usmjereni prema Suncu i tvrdi da ti vidljivi šiljci dolaze od električnog naboja koji se giba od Sunca prema kometu. To meni zvuči kao još jedan primjer „magnetskih konopaca“, ali McCanney to zove „pražnjenjem solarnog kondenzatora“. Vjerojatno je da svi planeti prazne solarni kondenzator ili ostaju povezani putem magnetskih konopaca (izaberite što vam je od toga draže), ali kometi izgledaju kao puno vidljiviji prikaz tih procesa.

Nisu tu samo magnetski konopci koji povezuju planete, komete i druge velike objekte sa Suncem, postoji i stvar koja se odvija u drugom smjeru. Kometi imaju očigledan „rep“ od plazme, a i planeti imaju svoj plazmatski „rep“, samo je u slučaju planeta taj „rep“ nevidljiv. Svaki planet ima nešto što se naziva magnetski rep. Prema Wikipediji:
Magnetski rep nastaje od pritiska solarnog vjetra na magnetosferu planeta. Magnetski rep se može protezati preko velikih udaljenosti od svog planeta. Magnetski rep Zemlje se proteže barem 200 Zemljinih polumjera u smjeru suprotnom od Sunca debelo iza orbite mjeseca za barem 60 polumjera Zemlje, dok se Jupiterov magnetski rep proteže iza orbite Saturna. Ponekad je Saturn uronjen u Jupiterovu magnetosferu.
Dakle, ti magnetski repovi se mogu protezati između planeta, i možda bismo s mogućnošću osjetljivijeg promatranja vidjeli da se protežu čak i dalje.

Znanstvenici koji su proučavali Jupiterov magnetski rep imali su neka iznenađujuća otkrića tijekom svojih istraživanja. Otkrili su plazmatske mjehure koji plove kroz Jupiterov magnetski rep u smjeru solarnog vjetra. Također su otkrili da za razliku od magnetskog repa Zemlje, Jupiterov je začuđujuće strukturiran s jasnim granicama koje se sastoje od različitih gustoća plazme. Ujedno su primijetili isprekidane nastavke Zemljinog magnetskog repa gdje bi se on odjednom protegnuo na 1000 polumjera Zemlje, produžujući se mnogo dalje nego što to stoji u gornjem navodu iz Wikipedije. Očigledno se iza planeta, dok oni putuju oko Sunca, događaju zanimljive stvari.

Slika
© Science
Presjek plazmatskih mjehura dok putuju duž magnetskog repa Jupitera.
Dakle, ako spojimo magnetske konopce s magnetskim repovima, izgleda da su planeti i kometi poput električnih vodova za naboje koji se gibaju od Sunca prema vanjskim dijelovima Sunčevog sustava - poput električnog puta ili provodnika. Zapamtite, prema NASA-inom članku, ti magnetski konopci su zaslužni za opskrbu energijom koja se vidi za vrijeme geomagnetskih aktivnosti, i koje ponekad mogu imati snagu potresa. (Napomena čitateljima: to može biti više od analogije.)

Sljedeća bitna stvar za primijetiti u tom NASA-inom članku je opis tih malih eksplozija ili „anomalija vrućeg toka“ (HFA) koje se uočavaju u na rubu magnetskog polja Zemlje pri udaru solarnog vjetra. Kako to Goodspeed marljivo navodi, te „eksplozije“ su u stvari električna pražnjenja između odvojenih slojeva naboja (razmislite ponovno o „kondenzatorima“). Citat Johnathana Eastwooda u NASA-inom članku tvrdi da „to je fundamentalan fizikalni proces koji ubrzava čestice do visokih energija“. I na što sugeriraju visoko energetske čestice? Pa, na primjer, na kozmičke zrake. To nas zapravo dovodi do zanimljive poveznice.

Nedavno je SOTT objavio članak o kozmičkim zrakama u kojem se opisuje njihov utjecaj na zemaljsku klimu. Izgleda da je u tijeku ozbiljna rasprava o tome kako bi kozmičke zrake mogle utjecati na globalnu klimu:
Prema Svensmarku, kozmičke zrake stvaraju sjeme za nisko položene oblake koji reflektiraju dio Sunčevog zračenja natrag u svemir, a broj kozmičkih zraka koje dosežu Zemlju ovisi o jačini Sunčevog magnetskog polja. Kada je to magnetsko polje jače (što se dokazuje većim brojem Sunčevih pjega), tada se te zrake više zakreću, nastaje manje oblaka i Zemlja se tako zagrijava; a kad je polje slabije, Zemlja se hladi.
Mnogi stručnjaci se slažu da kozmičke zrake dolaze do nas iz izvora kao što su supernove, crne rupe i „aktivne galaktičke jezgre“. Supernove mogu djelovati kao ogromni ubrzivači čestica, šaljući čestice visokih energije posvuda po galaktici. Sunce je također izvor nekih čestica visoke energije, a možda postoje i drugi procesi uključeni u te fenomene (kao već spomenuti HFA). Glavna stvar u razumijevanju Svensmarkove teorije o tome kako kozmičke zrake utječu na zemaljsku klimu je da Sunčevo magnetsko polje kontrolira dotok kozmičkih zraka koje udaraju u Zemlju. Što je jače magnetsko polje Sunca, manje kozmičkih zraka dolazi do Zemlje i ona se zato zagrijava, i obrnuto. Kozmičke zrake stvaraju sjeme za oblake koji hlade oceane što smanjuje globalnu temperaturu - ili barem tako kaže teorija. (Dođe da se zapitamo što će se dogoditi kada se obližnja „tvornica supernova“ u Rakovoj maglici zahukta? Pada li Vam na pamet možda ledeno doba?) Zapravo knjiga The Chilling Stars, koju su napisali Svensmark i Calder, lijepo laičkim rječnikom objašnjava tu teoriju. Vjerojatno postoje i mnogi drugi procesi koji također utječu na zemaljsku klimu, kao što je punjenje atmosfere prašinom i slične stvari. Detaljno obrađivanje te teme je previše za ovaj članak.


Komentar: Za više detaljnijih informacija o toj temi pogledajte odličan treći nastavak serije knjiga Skrivena povijest:

Kao što je to spomenuto u gornjem citatu, bitna stvar koju treba uzeti u obzir je da je snaga Sunčevog magnetskog polja direktno povezana s brojem Sunčevih pjega. Što je više pjega, to je jače magnetsko polje. To neki način objašnjava zašto se Maunderov minimum (razdoblje 1645.-1715. kada je bilo jako malo Sunčevih pjega) podudara s „malim ledenim dobom“ u Europi i Sjevernoj Americi. Unatoč činjenici da postoje duži ciklusi Sunčevih pjega, njihov broj općenito varira kroz period od 11 godina (11-godišnji ciklus Sunčevih pjega). No, uostalom, što točno uzrokuje taj 11-godišnji ciklus? On se spominje na toliko mjesta da čovjek pomisli kako su znanstvenici dosad već riješili tu zagonetku. Mnogi znanstvenici su zaglavili u mišljenju da Sunčeve pjege i njihov ciklus imaju neke veze s unutarnjim procesima Sunca. Ono što ja sumnjam, kao što ću to objasniti u nastavku, je da taj ciklus Sunčevih pjega nema neke veze s unutarnjim procesima Sunca, i da se uglavnom odnosi na orbitalne položaje planeta.

Sunspot Cycle
© David Hathaway, NASA Marshall Space Flight Center
Ciklus Sunčevih pjega pokazuje njihove položaje (1870. - 2011.)
Sada, zadnja stvar koju želim naglasiti u vezi NASA-inog članka (i koja je na posredan način povezana s ciklusom Sunčevih pjega) je o datumu solarne oluje koja se tamo spominje, 23. ožujku 2007. godine. U tom se datumu možda također nalazi neka naznaka. Uz 11-godišnje cikluse Sunčevih pjega, može se također postaviti općenitije pitanje zašto se solarne oluje nekad događaju, a nekad ne. Koji proces rukovodi solarnom aktivnosti, i može li se predvidjeti? Budući da vidimo jako uočljiv 11-godišnji ciklus Sunčevih pjega, mogu li se izolirani slučajevi solarnih oluja svesti na predvidljivi ciklus ili cikluse? Kao što je nagovješteno u ranijem tekstu, ciklus Sunčevih pjega vjerojatno ima više veze s položajem planeta nego s unutarnjim procesima Sunca, tako da bi možda pravo pitanje trebalo glasiti: što su to planeti radili na taj dan u ožujku 2007. godine?

Ispada da su se u Sunčevom sustavu, gledajući s astrološkog stanovišta, događale neke znakovite stvari. 22. ožujka 2007. planet Merkur je ušao u konjukciju s Jupiterom (odnosno ravno ispred njega). Onda je 24. ožujka Merkur bio u kvadratu (na 90º) s Uranom, što znači da su Jupiter i Uran bili unutar 6º od kvadrata među sobom. Istovremeno su Zemlja i Venera bile udaljene pet dana od vlastitog kvadrata. Merkur je također bio dva dana udaljen od svog afela, odnosno od točke u svojoj orbiti koja je najudaljenija od Sunca. Sada, takva poravnanja planeta nisu neobična, no ako se pogleda unazad kroz povijest ozbiljnih solarnih oluja, poravnanja stalno iskaču.
March 23 2007 alignments
© Sott.net
Dijagram pokazuje položaje planeta 23. ožujka 2007. godine. Bijela linija označava konjukciju Merkura s Jupiterom.
Vratimo se na trenutak nazad na ciklus Sunčevih pjega, ključ za razumijevanje tog ciklusa je uzimanje u obzir položaja dva najveća planeta Sunčevog sustava: Saturna i Jupitera. E sada, drugi istraživači su već prije uočili ovu vezu, ali nitko nije bio u stanju na zadovoljavajući način objasniti zašto je pozicija ova dva planeta tako važna za ciklus Sunčevih pjega. Kada se Jupiter i Saturn nađu u konjukciji ili opoziciji (što znači da se može povući ravna linija između Sunca, Jupitera i Saturna) svakih 11 godina, to izgleda da rađa puno solarne aktivnosti. Dok ovo pišem, ulazimo u novi solarni ciklus, a Saturn i Jupiter su također došli u opoziciju prije otprilike mjesec dana. Posljednji ciklus Sunčevih pjega je bio prije otprilike 11 godina, oko 2000. godine, što znači da je to poprilično predvidljiv ciklus.

U stvari, postoji mnogo zanimljivih poveznica između tog 11-godišnjeg ciklusa Sunčevih pjega, vremenskih uzoraka, ekonomije, ratova i cijele grupe fenomena koji su naizgled nepovezani. Razmislite samo o ratovima na trenutak. Izgleda da najveći ratovi ili bitke obično započinju ili pri povećavanju ili pri smanjivanju aktivnosti Sunčevih pjega. Naravno, nije da svako povećavanje ili smanjenje Sunčevih pjega rađa veliki rat, ali za vrijeme takvih perioda veća je mogućnost da će se ratovi dogoditi. Kako to da osnaživanje i slabljenje solarne aktivnosti može utjecati na društvene mehanizme koji dovode do rata? Kao što je spomenuto, to je samo jedan od čudnih načina na koji su ljudska i solarna aktivnost sinkronizirane. Čitatelj kojeg zanimaju te stvari može provjeriti ovu web stranicu za više informacija o tim ciklusima i u kakvom su oni odnosu s planetima.

Dakle, znanstvenici nisu posve neupućeni u utjecaje Jupitera i Saturna, ali dosad sam jedino vidio diskusiju kako su „plimne sile“ među planetima odgovorne za povećavanje broja Sunčevih pjega; ništa što bi bilo povezano s elektromagnetskim vezama. No, uzimajući u obzir vezu (bez namjere da budem dosjetljiv) između „magnetskih konopaca“ i geomagnetske aktivnosti, kao što je to navedeno u gornjem NASA-inom članku, možda bi imalo smisla razmotriti te veze između Sunca i planeta kao dvosmjerne sklopove. Drugim riječima, kao što ti magnetski konopci utječu na geomagnetsku aktivnost planeta, možda udruženi utjecaji tih konopaca na Sunce mogu također potaknuti solarnu aktivnost. To zapravo, kad pomislite o tome, čini jako zanimljivu povratnu spregu. Predočite si to kao planetarnu igru potezanja konopca u kojoj planeti savijaju i zakreću magnetsko polje Sunca. Sjećate li se analogije između planeta i žice koja se giba? Pa, može se špekulirati da kada se planet unutarnjeg Sunčevog sustava poravna s planetom vanjskog sustava (odnosno kada se njihove „žice“ spoje), postoji veća vjerojatnost „pražnjenja solarnog kondenzatora“, koristeći McCanneyjeve termine, što vodi na veću vjerojatnost pojave Sunčevih pjega, baklji, koronarnih izbačaja mase (Coronal Mass Ejection - CME), i tako dalje. Predočavanje Sunčevog sustava poput razrađenog električnog sklopa bi mogla biti korisna analogija za razmatranje.

E sad, imajući to u vidu, razmislimo o toj solarnoj oluji 23. ožujka 2007. godine. Kao što je to spomenuto, tada je bilo nekoliko značajnih poravnanja. Merkur se poravnao s Jupiterom, što je vjerojatno započelo cijeli proces pražnjenja, a druga poravnanja su samo doprinijela efektu pražnjenja. Budući da su svi planeti povezani sa Suncem, to znači da kada Sunce započne pražnjenje, svi planeti, uključujući Zemlju, osjete trzaj ili neku vrstu poremećaja u svojoj normalnoj elektromagnetskoj vezi sa Suncem. Također može biti da je utjecaj na one planete koji su uključeni u direktno poravnanje drukčiji ili jači nego na ostale planete. U svakom slučaju, to je razlog zašto smo iskusili povećanu geomagnetsku aktivnost tog dana u ožujku.

Ako sada pokušamo poopćiti taj proces pražnjenja, izgleda da solarni kondenzator ima veću vjerojatnost pražnjenja kada dođe do određenih „krutih“ poravnanja (što znaću 180º, 90º ili 0º) između planeta unutarnjeg i vanjskog Sunčevog sustava. Kao u slučaju analogije sa žicom, to se može smatrati pritiskom na prekidač u električnom sklopu. Zato poravnanje između Jupitera i Saturna rađa puno solarne aktivnosti i stvara 11-godišnji ciklus Sunčevih pjega. Kad se ova dva diva približe, planeti unutarnjeg Sunčevog sustava, koji se brzo gibaju, „okidaju prekidač“ u brzom uzastopnom nizu, uzrokujući puno aktivnosti solarnog pražnjenja. Kada se linija planeta unutarnjeg sustava poveže s linijom planeta vanjskog Sunčevog sustava, to pomakne električnu struju od Sunca prema vanjskim rubovima sustava, a svakom planetu dodijeli „električni šok“ tijekom tog procesa. Zar to ne zvuči razumno?

Avanture u kratkovalnom radio istraživanju

John H Nelson
© American Federation of Astrologers
John H. Nelson
Rad Johna H. Nelsona je druga velika poveznica u razumijevanju procesa kako su poravnanja planeta povezana sa solarnom aktivnosti i na taj način s geomagnetskom aktivnosti na Zemlji. Nelson je bio kratkovalni radio istraživač koji je radio za RCA (Radio Corporation of America) tijekom 1950-ih i 1960-ih. Njegov je zadatak bio naći način kako predvidjeti dane kada će se dogoditi poremećaj u kratkovalnim signalima. (To je bilo prije vremena satelitske komunikacije, pa je stoga postojao određen interes u održavanju tih radio veza među kontinentima.) Čak i tada, znanstvenici su primijetili vezu između aktivnosti Sunčevih pjega i geomagnetske aktivnosti, koja je utjecala na kratkovalne radio prijenose, ali nisu imali preciznih sredstava za predviđanje kada je vjerojatnije da solarna aktivnost bukne. Nelson je godinama proučavao uzorke Sunčevih pjega prije nego je postao frustriran nedostatkom napretka u stvaranju dugoročnih predviđanja.

Nelson je tada počeo gledati prošle solarne oluje kada je došlo do višednevnih prekida u radio prijenosima, nadajući se pronalasku nekakvog ponavljajućeg uzorka koji bi mogao objasniti zašto su ti dani bili posebniji u usporedbi s drugima. Iz hira je odlučio isprobati ideju o poziciji planeta, te je za prvi test pogledao datum 23. ožujak 1940., kada je dogodila značajna geomagnetska oluja. Pogledao je pozicije planeta za taj određeni dan i na svoje iznenađenje uočio nešto jako zanimljivo.

March 23 1940 alignments
© American Federation of Astrologers
Položaji planeta 23. ožujka 1940., "kamen iz Rosette" predviđanja solarnih oluja.
Otkrio je da se tog dana nekoliko planeta međusobno poravnalo. Primijetio je da je Merkur bio u opoziciji s Jupiterom 22. ožujka i u konjukciji sa Saturnom 26. ožujka. 24. ožujka, koji se smatra jednim od najgorih dana gledajući radio prijenose, Venera je bila u kvadratu sa Saturnom. Nelson je za taj radio prekid 23. ožujka 1940. godine rekao da je poput „kamena iz Rozete“ za predviđanja solarne aktivnosti. To je bio samo početak. Kasnije je otkrio još mnogo drugih posebnosti u načinima na koji su planeti izvlačili solarnu aktivnost iz Sunca.

Nelson je otkrio da će se solarna aktivnost vjerojatnije dogoditi za vrijeme konjukcija, opozicija ili kvadrata između planeta unutarnjeg i vanjskog Sunčevog sustava, konfiguracija koje je zvao „kruti“ kutovi. To je uglavnom bio pokretački faktor solarnih oluja koje je opažao i predviđao. Također je primijetio da i drugi harmonici tih „krutih“ kutova služe za povećavanje solarne aktivnosti. Pod pojmom „harmonik“ smatram dijeljenje 180º s cijelim brojem. Harmonici su kutove poput 180º/2 = 90º, 180º/3 = 60º, 180º/4 = 45º, 180º/5 = 36º i tako dalje... Čak i umnošci tih harmonika poput 75º = 5·15º ili 135º = 3·45º i drugi, mogu također igrati određenu ulogu. Nije jasno zašto su harmonici bitni u tom procesu i vjerojatno se Nelson nadao da će buduća istraživanja rasvijetliti njihovu ulogu, ali u svakom slučaju to su bila njegova opažanja.

Uočio je da za vrijeme odsustva „krutih“ kutova, trojni kutovi (120º i 240º) imaju tendenciju stabiliziranja solarne aktivnosti, predstavljajući dobre dane za kratkovalne prijenose. Trojna konfiguracija Saturna i Jupitera je bila posebno značajna u tom pogledu. No, također je primijetio da ako se trojni kut podudara s „krutim“ kutom između planeta unutarnjeg i vanjskog Sunčevog sustava u istom danu, to obično pojačava solarnu aktivnost.

Nelson je otkrio da kada se više planeta postavi u harmoničke odnose, to izgleda pridodaje solarnoj aktivnosti koju je potaknuo određeni „kruti“ kut. No, ti harmonici sami po sebi, bez „krutih“ kutova, obično nisu ništa napravili. Isto tako, „kruti“ kut sam po sebi bez dodatnih harmonika obično nije ništa napravio. Nelson je također otkrio da i uzlazni i silazni čvorovi planeta igraju određenu ulogu u pokretanju solarnih oluja. U svojoj knjizi Cosmic Patterns piše:
Najveće oluje analizirane u sljedećim diskusijama će često sadržavati više od jednog krutog kuta i brojne harmonike. Ponekad nekoliko krutih kutova sa svojim harmonicima prate jedan drugoga u poprilično brzoj izmjeni, što dovodi do velikih oluja, od kojih se neke znaju produžiti zbog tog razloga.

Planet Merkur je od velike važnosti. To je za očekivati jer je on najbliži planet Suncu i ima najveću orbitalnu brzinu. (Također ima značajne gravitacijske efekte kada se nalazi u perihelu, međutim ne želim ulaziti u područje gravitacije jer je moj prvenstveni interes kutovi.) Mislim da je sigurno reći da je Merkur u barem 90% slučajeva planet okidač. Planeti koje su sporiji od Merkura se mogu svi poredati u glavnu konfiguraciju, ali oluja obično ne započinje dok Merkur ne dođe u kruti kut s nekim od njih, ili kao harmonik prema dva planeta koji su već međusobno postavljeni u kruti kut.

Jednostavne, "nezagađene" konjukcije, kvadrate i opozicije, koji uključuju samo dva planeta, obično se može ignorirati. Simultani višestruki harmonici su ključ. Postoji toliko mnogo krutih kutova koje stvaraju Merkur i Venera zbog svoje brzine, tako da kad bi svaki kruti kut nagovijestio oluju, kratkovalni radio bi imao velikih poteškoća u funkcioniranju.

Još jedno pravilo je da će intenzitet oluje biti veći ako je planet koji se nalazi na krutom kutu u, ili u blizini, čvorne točke ili perihela.

[...]

Perihel je točka u orbiti planeta gdje se on nalazi najbliže Suncu. Čvorovi su mjesta u orbiti planeta u kojima on prelazi ravninu Zemljine orbite što znači, naravno, da planet prelazi ekliptiku. Postoje dva čvora, poznati kao uzlazni čvor, točka u kojoj planet prelazi s donje strane na gornju stranu ekliptike, i silazni čvor (udaljen 180º) u kojem planet prelazi s gornje na donju stranu ekliptike. Moje istraživanje tijekom godina je pokazalo da su te točke u prostoru vrlo bitne za ovaj rad.

Istraživanje vezano za čvorove je otkrilo da je točka na pola puta između čvorova vrlo osjetljivo područje u prostoru - izgleda da je jednako važna kao i sami čvorovi. U toj točci prostora planet na trenutak zastane u gibanju od ekliptike i potom ponovno krene prema njoj. Moguće je da pri tome stvara torziju (uvrtanje) u magnetskom polju Sunca. To se može demonstrirati povlačenjem vrha vesla kroz mirnu vodu, kad se odjednom okrene smjer povlačenja stvori se mali vrtlog (kovitlac) u vodi. Je li moguće da se ista stvar događa u vanjskoj atmosferi Sunca?
Evo primjera jednog Nelsonovog predviđanja za jaku solarnu oluju koja se dogodila 30. kolovoza 1960. godine. Ta konfiguracija uključuje svih 9 planeta na međusobnim harmoničkim kutovima.
August 30 1960 alignments
© American Federation of Astrologers
Ekstremno jak poremećaj 30. kolovoza 1960.
Ovo je izuzetan primjer jako snažnog simultanog višestrukog harmonika koji uključuje nekoliko planeta. Proučavanje ovog dijagrama pokazuje da je Merkur bio u konjukciji s Plutonom u isto vrijeme kad je bio u opoziciji sa Zemljom i u harmoničkom odnosu s Marsom i Jupiterom, odnosno 120º ispred Marsa i 120º iza Jupitera. To je, naravno, dovelo i Zemlju u jak harmonički odnos jer je bila na 180º od Merkura i Plutona. Merkur je također bio na 45º od Venere, na 60º od Neptuna i 15º od Urana. Na početku oluje, Merkur je također došao na 135º od Saturna. Svih 9 planeta u Sunčevom sustavu je bilo uključeno u tu konfiguraciju. Kratkovalni signali su bili potpuno u prekidu za vrijeme noći 30. kolovoza.

Oluja je službeno predviđena 19. srpnja izjavom da će se potpuni prekid dogoditi 30. kolovoza.
Zgodna stvar o Nelsonovim pronalascima je da su svi ti faktori predvidljivi i da se mogu izračunati za daleko u budućnost. To sugerira da je možda moguće predvidjeti solarne oluje putem računalnih algoritama. U stvari, otkrio sam jednog radio amatera entuzijasta koji pokušava koristiti dio Nelsonove teorije u svom vlastitom računalnom programu kako bi izračunao dnevni „Nelsonov indeks“. To je jako grub pokušaj, i ne uzima u obzir sve faktore koje je otkrio Nelson, ali se čini da ima određenog preliminarnog uspjeha u tumačenju prošle solarne aktivnosti. Nelson je vjerovao da njegova metoda ima uspješnost od oko 85% u predviđanju budućih solarnih oluja.

Unatoč mnogim Nelsonovim uspjesima u predviđanju solarnih oluja, koje spominje u svojoj knjizi, izgleda da stvarno postoje određeni faktori koji nedostaju u njegovom radu. Mislim da bi bilo vrijedno truda razmotriti neke ideje Jamesa McCanneyja u svjetlu Nelsonovih otkrića. Prvi faktor koji nedostaje je utjecaj Mjeseca i kako on međudjeluje s vezom Zemlja-Sunce. Prema McCanneyju, kada Mjesec prolazi ispred Zemlje (tijekom mladog Mjeseca), događa se nagomilavanje naboja koji se potom odbacuje u ionosferu nakon što Mjesec prođe. McCanney ukazuje da se vjerojatnost za nastanak uragana i ciklona uvelike povećava neposredno nakon prolaska mladog Mjeseca. (Da, oluje tipa ciklona poput tornada i uragana su vjerojatno električni fenomeni.) Mjesec sam po sebi možda ima mali utjecaj na solarnu aktivnost u usporedbi s planetima, ali izgleda da ima popriličan utjecaj na Zemlju.

Slika
Drugi faktor koji nedostaje u Nelsonovom radu su kometi. Treba li uzeti u obzir i poravnanja kometa s ostalim planetima? Meni se to podrazumijeva jer neki kometi mogu zapravo biti veliki poput mjeseca (satelita) ili planeta, a da i ne spominjem činjenicu da su kometi izgleda puno električni aktivniji. McCanney spominje nekoliko primjera poravnanja kometa i njihovih utjecaja na Zemlju u svojoj knjizi Planet-X, Comets and Earth Changes. Izgleda da kometi ne moraju direktno udariti u Zemlju kako bi napravili „promjene“ u našem okruženju.

Nedavno smo prošli kroz poravnanje s kometom Elenin oko 15. ožujka. Oko tog vremena bila je jaka solarna i geomagnetska aktivnost, zajedno s jakim potresom u Japanu i potresima na drugim mjestima. Komet Elenin je došao u poravnanje s Marsom krajem travnja, a ovaj mjesec se pokazuje kao jedan od najaktivnijih mjeseci za tornada u povijesti SAD-a. Stvarno izgleda da postoji jaka veza između solarne aktivnosti, vremenskih nepogoda, potresa i vulkanskih erupcija; i izgleda da položaji planeta (i kometa) igraju veliku ulogu u okidanju te solarne aktivnosti. Za bilo koje definitivne zaključke očigledno treba još novih podataka i istraživanja, ali izgleda da je to dobra radna hipoteza u ovom trenutku.

Možemo se zapitati da li poravnanja sa zvijezdama najjačih magnituda ili s velikim kozmičkim radio izvorima mogu također imati određenog utjecaja. Možda jednom kad shvatimo učinak ovih bližih utjecaja ćemo moći razumjeti i finije utjecaje koji dolaze iz svemira.

E sad, ovdje ću riskirati.

Već sam na početku spomenuo da gledam u efemeride i orbitalne karte, i ne mogu si pomoći, a da ne primijetim nekoliko stvari:
June 2 2011 planet alignment
© Sott.net
Položaji planeta do Jupitera 2. lipnja 2011.
Oko 2. lipnja bi Merkur i Venera trebali doći u konjukciju s Jupiterom. (Kao što Nelson tvrdi, Merkur je često okidač velikih solarnih oluja.) Ujedno, otprilike u to vrijeme, Merkur bi trebao biti u opoziciji sa Saturnom. Mars bi tada već trebao proći konjukciju s Jupiterom, dajući dojam da su se Merkur, Venera, Mars i Jupiter, svi poredali na orbitalnoj karti (vidi sliku iznad).

Podsjetnik svim astrolozima koji ovo čitaju, ovo su heliocentrične konjukcije i opozicije, a ne geocentrične koje ste navikli gledati.

Glede harmonika, Mars će 2. lipnja zapravo biti na oko 7.5º (24. harmonik) od Jupitera. Uran će s Jupiterom zatvarati kut od otprilike 20º (9. harmonik). Mars i Saturn će također u to vrijeme zatvarati kut od oko 165º (11·15º - 12. harmonik) s Uranom. Mars bi također trebao biti na 60º (3. harmonik) od Neptuna.

Što se tiče čvorova: Merkurov uzlazni čvor je 7. lipnja, a Venerin silazni će se dogoditi 6. lipnja, oba u blizini 2. lipnja.

Ne zaboravimo ni našeg prijatelja komet Elenin, koja će izgleda biti u opoziciji s Merkurom 31. svibnja, otprilike baš sad.

Ujedno, kao dodatak, imamo i zbilja zgodnu ponoćnu pomrčinu Sunca predviđenu za 2. lipanj.

E sad, mala ograda: ne želim da ljudi zbog ovoga misle kako trebaju nagomilati zalihe vode i pripremiti se za bijeg u brda. Ovi faktori predviđaju solarnu aktivnost, a civilizacija je preživjela mnogo solarnim oluja kroz svoju dugu povijest. Ovo predviđanje je samo u interesu znanosti. Čak i ako se ništa ne dogodi, još uvijek iz toga možemo naučiti i dodatno usavršiti ili opovrgnuti našu radnu hipotezu. To je ljepota znanosti: nije stvar u iznošenju senzacionalističkih tvrdnji o malo vjerojatnim događajima, već u sakupljanju znanja, gledanju kamo to vodi, onda sakupljanju još znanja i tako dalje. Ukratko, stvar je u povezivanju stvari. Postoji još mnogo toga što ne znamo o tome kako poravnanja planeta utječu na solarnu aktivnost i u kakvoj je to vezi sa zemaljskim promjenama, tako da ne možemo ništa reći sa sigurnošću. Bilo bi glupo sada naprečac donositi ikakve zaključke, ali mislim da bi također bilo glupo u potpunosti ignorirati ove poveznice.

Dakle što nam se sprema u periodu oko 2. lipnja? Možemo barem očekivati malo solarne aktivnosti, možda neku lijepu auroru borealis. Hoće li se to pretvoriti u ikakve događaje zemaljskih promjena tipa potresa, vulkanskih erupcija, velikih oluja ili čak paranormalnu aktivnost, to sada ne možemo reći. Definitivno smo vidjeli dosta od tih stvari nedavno, tako da možda bude samo nastavak iste priče. Sve što možemo reći je da vjerojatnost za takve događaje u tom periodu može biti veća. Kao i uvijek, morat ćemo „pričekati i vidjeti“.