Međutim, nakon što su zauzele uzvisine Tal Hawash i Tal Al-Sakr, okolne farme i naselja Al-Tuwainah i Shariah u sjeverozapadnoj Hami, vladine snage su se fokusirale na položaje islamističkim militanata na zapadno i sjeverozapadno od uzvisine Tall Otman i ubrzo ušle u neosvojivu utvrdu proturskih milicija u Qalaat Al-Muqidu. Nakon toga su se počele kretati državnom cestom prema sjeveru oslobađajući selo za selom sve do mjesta Karakt, desetak kilometara sjevernije u ravnici Al-Ghaab.
Napredovanje vladinih snaga u Idlibu i na sjeveru Hame, koje podržava sirijsko i rusko zrakoplovstvo, bilo toliko teško pratiti da su internetske interaktivne karte obustavile ažuriranja u realnom vremenu i samo su objavljivale imena naselja i strateških točaka koje su u povlačenju prema sjeveru napustili islamistički militanti. Kampanja i dalje taje, a ovo su informacije od 16 sati poslijepodne po srednjoeuropskom vremenu.
Otvoreni vojni sukob između sirijskih vladinih snaga i islamističkih militanata je započeo nakon što su sirijske obavještajne službe potvrdile prebacivanje velikog broja militanata, njihove artiljerije i opreme na granicu pokrajina Hama i Idlib. Izvor blizak militantima potvrdio je da su terenski zapovjednici krovne terorističke organizacije Hayat Tahrir Al-Sham dobili zapovijed za dovršetak pregrupiranja i početak ofenzive u smjeru gradova Hama i Latakija. Sirijska vojska nije čekala napade terorističkih skupina, već je prva krenula u akciju kako bi osujetila planove militanata.
Sirijsko zapovjedništvo je snagama na terenu dalo zadaću da krenu u napad kao odgovor na kontinuirane provokacije i kršenja primirja od strane terorista u de-eskalacijskoj zoni Idlib, tijekom koji su redovito granatirali civilna vladina područja i vojne položaje u sjevernoj Hami. Uz ove napade, teroristi su počeli provoditi napade i na rusku zračnu bazu Hmeymim, ranije dronovima, a proteklih dana višecijevnim raketnim bacačima, nakon čega su ruski zrakoplovi počeli provoditi neprestane zračne udare po položajima terorista u Idlibu.
Na informacijskim kanalima koje kontroliraju militanti se vide razne fotografije i video materijali koji potvrđuju uporabu višecijevnih raketnih sustava i strojnica velikog kalibra. Militanti napadaju ne samo položaje i objekte sirijskih snaga, već im je cilj ponovno postao ruska zrakoplovna baza Hmeymim, koju su dan ranije pokušali raketirati, ali bez uspjeha. Projektili su ispaljene s teritorija pod kontrolom terorista na samom sjeveru pokrajine Hama, ali su zahvaljujući koordiniranom radu sustava protuzračne obrane izbjegnute su žrtve i razaranja.
No, to im je ujedno bila i najveća greška. Osim što se rusko zrakoplovstvo aktivno uključilo u kampanju, Damask je dobio punu diplomatsku potporu Moskve za svoju ofenzivu, da se turska strana i ne čuje. Osim medijskih napisa o napadima režima na civile u Idlibu, službena Ankara se uopće nije suprotstavila ili prosvjedovala zbog aktivnosti sirijske vojske, čak ni u Qalaat Al-Muqidu, gdje su bile raspoređene milicije odane Ankari.
Zapovjednik ruske zrakoplovne baze Hmeymim je uvjeren da su teroristi koji su gađali bazu bili iz skupine u naselju Kafr Nabuda, te da su tamo koncentrirane velike snage skupine Hayat Tahrir Al-Sham, koje su provodile napade na sirijske civilne i vojne položaje. Zbog toga je pokrenuta operacija za identifikaciju i uništavanje položaja višecijevnih raketnih sustava i terorističkih jedinica u tom području.
Stvorila se situacija potpuno suprotna sporazumima potpisanim u rujnu prošle godine u Sočiju. Memorandum je trebao jamčiti sigurnost ruskog vojnog objekta, a događa se upravo suprotno. Militanti Hayat Tahrir Al-Shama su preuzeli zapovjedništvo nad gotovo svim lokalnim skupinama u Idlibu, a pitanje predaje ili pomirenja ovih terorista nije vrijedno razmatranja. Očito su se pripremali za ofenzivu, aktivno provodeći mjere radikalizacije, popunjavanja i pregrupiranja brojnih islamističkih milicija u Idlibu.
Međutim, nisu stigli ostvariti svoje planove. Kada su u početku elitne "Tigar" snage generala Suheila Al-Hassana u provinciji Hama poslale nekoliko jedinica da provedu akciju "izviđanja neprijateljske sile", naišli su na neočekivane rezultate. Umjesto očajničkog otpora na liniji fronta, neprijatelj se brzo povukao, prepuštajući nekoliko naselja vladinim snagama.
Navodi se da je turska vojska, koja je kontrolirala "primirje" na tom području, neposredno prije napada napustila svoje položaje i da je to razlog bijega islamista, kao i današnji navodni sporazum gradskih vlasti Qalaat Al-Muqida s vladom da se militanti povuku na sjever, a da se grad ne razara, ali nijedna od ovih vijesti nije službeno potvrđen.
Podsjetimo da se i ruska vojna policija u regiji Afrin isto povukla, kada lokalne kurdske snage svoj kanton nisu htjele dati vladinim snagama i kada je turska vojska pokrenula operaciju čišćenja ove kurdske enklave od naoružanih pripadnika YPG snaga.
Tursko povlačenje i šutnja Ankare znače da je vojna kampanja protiv terorista u Idlibu i susjednim područjima pokrajina Aleppo, Hama i Latakija bila koordinirana s turskom vladom i vojskom, koji joj se nisu usprotivili.
Uzroci i mogući razvoj
Ovdje se treba osvrnuti na vojni aspekt same kampanje. 2016. godine su se Moskva, Teheran i Ankara uglavnom složili oko planova za budućnost sirijskog sukoba. Plan je da se provedu izbori u zemlji po novim zakonima, ali prvo treba okupiti ustavotvorno tijelo od predstavnika plemena i uglednih političara, vlade i oporbe, čija bi glavna zadaća bila izrada novog ustava zemlje. Do danas su, prema ruskoj vojsci koja nadzire taj proces, već potvrđena imena 144 od 150 budućih delegata. Ali pitanje smirivanja Idliba još nije riješeno.
Štoviše, upravo je ovdje, zahvaljujući prethodnoj praksi evakuacije u pokrajinu nepomirljivih militanata i njihovih obitelji iz svih drugih regija Sirije, stvoren vrlo eksplozivan "koktel", kojeg službena Ankara nije mogla podrediti svom autoritetu.
Dakle, opet je na red došla vojska. Nije bilo teško naći razlog za "intervenciju" na islamistički rezervat. Česti napadi militanata iz Idliba na sirijske civilne i vojne ciljeve, uključujući napade na rusku bazu u provinciji Latakija, Damasku su dali razlog da se inzistira na ovoj operaciji.
Šutnja Turske se najvjerojatnije "kupuje" nemiješanjem u sjever zemlje, gdje se može očekivati pogoršanje situacije i proboj turske vojske u područjima na zapadnoj obali Eufrata i uklanjanje kurdskih snaga.
Mišljenje Sjedinjenih Država u ovom slučaju nitko nije posebno uzeo u obzir. Štoviše, sam Trump se uopće ne protivi tome da do novih izbora izađe iz Sirije i tako ispuni jedno od svojih predizbornih obećanja. To se vidi i na otvaranju koridora u izbjegličkom kampu Rukban, iz kojeg je proteklog tjedana na vladin teritorij prešlo 11 000 civila. Jednom kada se u potpunosti isprazni kamp, američki kontingent i manja islamistička skupina koja djeluje u tom području više neće imati izgovor za držanje zone zabrane ulaska vladinim snagama 55 kilometara od improvizirane američke baze Al-Tanf. Washington svojim teškim akcijama nije mogao slomiti odlučnost Damaska i rusku želju da se u Siriji uspostavi trajni mir.
Odnosi snaga
U jesen 2015. godine, kada je Moskva odlučila aktivno i otvoreno pomagati Damasku u obnovi ustavnog poretka u zemlji, situacija u sirijskoj vojsci je bila katastrofalna. Samo su Hezbollah, iranski savjetnici i nekoliko dijelova sirijske vojske uspjeli sačuvati Damask od konačnog pada u ruke islamista. Vojska se raspadala, deseci tisuća ljudi su dezertirali, a na bojnom polju je funkcioniralo samo nekoliko jedinica, čija je okosnica bila Republikanska garda, koja je u suštini mehanizirana divizija, te 4. oklopna divizija pod zapovjedništvom brata Bashara Al-Assada, Mahera Al-Assada, druge osobe u državni i desne ruke starijeg brata.
Tijekom tri godine rata, zahvaljujući vojno-tehničkoj pomoći Rusije, ali i pomoći na terenu Hezbollaha i Irana, sirijska vojska je u potpunosti reformirana i danas su to snage s puno većom borbenom sposobnosti od "oporbenih" jedinica protiv kojih će se boriti.
Čak i unatoč činjenici da se kao "relikt" građanskog rata sirijska vojska zapravo sastoji od niza jedinica, čiji je sastav posljedica čisto konvencionalnih arapskih tradicijama, to je vojska u pravom smislu te riječi.
Primjerice, "divizije" sirijske vojske su u početku mogle imati od 500 do 25 000 ljudi, ovisno o ovlasti njihovog zapovjednika, stoga su se njihove borbene sposobnosti višestruko razlikovale. Na primjer, 4. mehanizirana oklopna divizija Mahera Al-Assada je tijekom borbi 2017. godine, ponekad s jedinicama Hezbollaha i drugih milicija, brojala čak 25 000 tisuća ljudi. To je, zapravo, puna borbena formacija pod tim imenom.
Isto vrijedi i za "Tigrove". U ljeto 2015. je to je u biti bila pukovnija slabe snage od 800 ljudi. Godinu dana kasnije je narasla na razinu brigade od oko 3000 boraca, a na kraju kampanje se ova borbena formacija pretvorila u elitne snage za posebne namjene s 10 000 boraca.
Tako da samo ove tri elitne jedinice, zajedno s Republikanskom gardom, mogu imati do 50 000 ljudi, koji bez pomoći izvana, te u uvjetima potpune dominacije ruskog zrakoplovstva, lako mogu slomiti kičmu militanata u Idlibu, čija je borbena sposobnost tijekom protekle tri godine znatno opala.
Njihovi najbolji borci su ili poginuli u bitkama ili su napustili teritorij Sirije, posebno strani plaćenici. Lokalni kontingenti "patriota" sposobni su samo za urbane borbe i gerilsko ratovanje. Oni više ne mogu pružiti nekakav jači otpor u izravnom sukobu s elitnim dijelovima sirijske vojske, što je pokazala već prva bitka za Kafr Nabudu. Međutim, čak i u ovom slučaju za sirijsku vojsku nema smisla da snosi nepotrebne gubitke.
Svako oslobođeno selo je korak do pune pobjede, ako geopolitika ne odredi drugačije
Komanda sirijske vojske može računati na dvije glavne prednosti. Prva prednost je da neprijatelj nije u stanju provoditi ofenzivne operacije, stoga je za Damask moguće oslabiti sekundarne fronte i predati ih na čuvanje NDF snagama i policiji, a vlastite snage koncentrirati na glavnu liniju.
Druga prednost je da je neprijatelja zapravo okružen sa svih strana i napad iz bilo kojeg pravca se može pokrenuti bez opasnosti po pozadinske linije i slobodna područja. Tako proboj obrane islamista u bilo kojem smjeru dovodi do prodora napadačkih snaga sirijske vojske u pozadinu neprijatelja, čime se potpuno paralizira njegova sposobnost otpora.
Napad s juga, gdje su položaji militanata dobro utvrđeni od 2015. godine, teoretski nema smisla, ali je ulazak u Kafr Nabudu i Qalaat Al-Muqid razbio taj mit. Sa sjevera je to bilo nemoguće učiniti, jer su u Afrinu još uvijek turske snage. Najlakši pravac je bio sa zapada i spuštanje u ranicu Al-Ghaab ili s istoka iz pravca Aleppa i Abu Duhura. Iako je najlakši način bio napasti sa zapada, a kao službeni razlog se već navesti "da se zaštite ruske baze od napada islamista, odabran je pravac prodora kojeg smo spomenuli u početku.
Stoga, ako se donese odluka da se u potpunosti slomi neprijatelj u Idlibu, što u vojnom smislu puno lakše od političkih kalkulacija, onda ovih dana treba očekivati izravan napad na Maraat Al- Numan. To će prisiliti takozvane "pobunjenike" da bez borbe predaju sve svoje najbolje utvrđene položaje na jugu ili da se odsiječe glavnina terorističkih snaga sposobnih za borbu koje su trenutno u Khan Shaykunu, Moreku, Kafr Ziti i Al-Lataminahu, a zatim ih uništiti.
Dakle, to bi u vojnom smislu bila najrazumnija stvar, ali što je sa stvarnom situacijom? Poznato je da se u vojne aspekte sirijske kampanje redovito upliće geopolitika, stoga nećemo iznositi ishitrene zaključke.
U vrijeme kada smo završavali pisanje ovog teksta, vladine snage su sjeveroistočno od Qalaat Al-Muqida napredovale još nekoliko kilometara u ravnici Al-Ghaab i oslobodile tri sela, što znači da će se kampanja nastaviti.
Komentar: Sirija pokreće dugo očekivanu kampanju protiv terorista u Idlibu