Kao osjetljivo ljudsko biće uvijek sam bio zbunjen psihopatima dok nisam proučio temu psihopatije, pogotovo onako kako je to razumio njezin najistaknutiji stručnjak Robert Hare, psihijatar koji je razvio test za psihopatiju, koji je sada standardni alat za dijagnosticiranje ljudi s psihopatijom. Ali kao filozof doživio sam svojevrsno buđenje. To je zato što ne samo da sam shvatio što pokreće psihopate, već sam počeo uočavati širi značaj psihopata - povezanosti s područjima istraživanja za koja stručnjaci kao što su Hare (a kamoli filozofi) kao da nisu primjetili. (Ja sam tip filozofa kojeg zanima "Što je x?", tip koji znanost shvaća ozbiljno, onaj koji vjeruje da nije mudrost ignorirati dokaze.)
U ovom ću se članku usredotočiti na tri područja šireg značaja: postmodernizam, moral i teologiju. Možda je začuđujuće da nas ljudski fenomen psihopatije može naučiti o bilo kojem od ova tri polja, ali kao što ćemo vidjeti, on nas zapravo ima mnogo toga za naučiti.
Prvo moramo biti jasni o tome što je psihopatija. Slijedom Hareovog rada u knjizi koju je obavezno pročitati Without Conscience (1995.) psihopatija nije oblik ludila ili čak mentalne bolesti s obzirom na klinička značenja ovih pojmova. Nadalje, psihopatima ne manjka nužno racionalnost. Pojmljivo, psihopat bi mogao posjedovati genija Einsteina i funkcionirati prilično dobro u svijetu. Ne postoji iskrivljena logika koja je nužno povezana s psihopatijom, nema iskrivljenog razmišljanja koje je tako očigledno kod mentalno bolesnih i ludih, nema halucinacija, nema depresije, nema nužno disfunkcionalnosti.
Psihopati su definirani u smislu nečeg drugog - skupine obilježja, od kojih su većina nedostaci. To znači da je psihopatija stvar stupnja. Mnoge od nas se može ocijeniti razmjerno visoko jednom ili više od ovih definirajućih karakteristika, ali to ne mora nužno značiti i da smo psihopati. S druge strane, postoje oni koji imaju jako visoku ocjenu na testu psihopatije da se smatraju punopravnim psihopatima. Oni su, da se tako izrazim, zanimljivi.
A oni su češći nego što bi netko mogao pomisliti. Prema Hareu, otprilike jedan na svakih stotinu ljudi je punopravni psihopat. Zamislite to. Tamo ste u predavaonici s razredom od oko 240 studenata, a u toj sobi vjerojatno postoje dva ili tri punopravna psihopata.
Što čini psihopate različitim od normalnih ljudi? Uglavnom, to je potpuna odsutnost onoga što obično smatramo moralnim osobinama: suosjećanje, empatija, samilost, krivnja, kajanje, savjest, odanost, iznošenje istine i osjećaj poštenosti. To se pokazuje i u njihovom mozgu, primjerice u EEG eksperimentima. Kada im se pokaže riječ automobil, a zatim riječ ubod, većina ljudi ima različite emocionalne i fiziološke odgovore na te riječi koje se registriraju u njihovim moždanim valovima. Limbički sustav, koji je odgovoran za emocije ljudi, pokazuje emocionalni odgovor na riječ ubod koji nedostaje (ili je mnogo drugačiji) pri reagiranju na riječ auto. Ali za psihopate nema razlike. Njihov je odgovor isti. I to nije ograničeno na riječi. Oni ne registriraju nikakav emocionalni odgovor kad vide osobu koja krvari i vrišti od boli ili mrtvo tijelo osakaćeno zbog prometne nesreće. I nije drugačije ako su oni uzrok zašto osoba vrišti ili osakaćenog mrtvog tijela.
Psihopati su također izrazito narcisoidni. Oni ne samo da su izrazito sebični, već i o sebi misle kao da su više naravi od nas ostalih. Njima su normalni pojedinci slabi zbog suosjećanja i empatije i suzdržavaju se od života dobiti najviše što mogu zbog savjesti, krivnje i kajanja. Psihopatima smo poput ovaca. Oni su s druge strane poput vukova - životinja grabljivica. Ovce postoje zbog vukova. Ovce treba manipulirati, koristiti, pa čak i ubijati ako je situacija ispravna. Važno je samo da vuk bude zadovoljan.
U knjizi Podrijetlo čovjeka (1871.), Darwin je nazvao osobu kojoj nedostaje saosjećanje, empatija i drugi moralni instinkti "neprirodnim čudovištem", ali u psihopatiji zapravo nema ništa neprirodno, isto kao što prirođena sljepoća ili vrlo visoki IQ nije neprirodan. Hare pretpostavlja da osim okolinskih uzroka, psihopatija također može imati i genetske. Ali usprkos ulozi okolinskih čimbenika u izražavanju naših moralnih instinkta, smatrao bih da je punopravna psihopatija prije svega genetska. To je zato što izgleda da obiteljska pozadina nije bitna, psihopatija se pokazuje vrlo rano u životu, psihopati se ne mogu rehabilitirati, a psihopatija je puno češća među muškarcima. Zanimljivo je da su suosjećanje i empatija općenito snažniji kod žena i pojavljuju se mnogo ranije u ženskom djetinjstvu. Osim toga, muškarci imaju tendenciju da u takmičarskim situacijama isključe suosjećanje i empatiju (pogledajte The Oxford Handbook of Evolutionary Psychology, 2007.). Ono što, čini se, imamo s psihopatijom, je u evolucijskom smislu statistička pojava.
Ipak, kako je sve to relevantno za filozofiju? Započnimo sa standardnim poljem u filozofiji: epistemologijom, proučavanjem (logos) znanja (episteme). Moderni izazov onima koji vjeruju u postojanje znanja poznat je kao postmodernizam. Prema postmodernistima, ne postoji stvarna razlika između istine i neistine, objektivnosti i subjektivnosti, činjenica i teorije, znanja i mišljenja. Za postmoderniste, ono što se naziva "znanjem" je zapravo samo snažno mišljenje, snažno stajalište ili društvena konstrukcija - prevladavajuće stajalište koje uvjetuju društvene, kulturne i političke snage, a sve su to duboke promjene.
Komentar: Da biste shvatili zašto je stajalište postmodernista apsurdno i zanemaruje zdrav razum pogledajte: The Truth Perspective: An Alternative to Nihilistic Postmodernism: Whitehead's Process Philosophy
Koliko znam, postmodernizam je počeo poprilično razumno u polju apstraktne umjetnosti. Baci malo izmeta na zid i stavi okvir oko toga. Je li to umjetnost? Vi imate svoje mišljenje, a ja imam svoje. Nijedan od nas nije u pravu ili u krivu. I ako se oboje slažemo da je to umjetnost, koji je onda njezin smisao? Opet, vi imate svoje mišljenje i ja imam svoje i nijedno od nas nije u pravu ili u krivu. Ono što je važno je samo to da nam bude dopušteno da izrazimo svoje mišljenje.
Ovaj savršeno razuman pristup apstraktnoj umjetnosti se onda proširio na književnu teoriju, i nastavio se širiti - na humanističke znanosti, uključujući filozofiju, i društvene znanosti, posebno sociologiju i antropologiju. Pojačan kulturnim relativizmom, multikulturalizmom, političkom korektnošću i mržnjom ljevice prema svemu što je snažno i moćno (a to prvenstveno znači Sjedinjene Države, vojska i policija i prirodne znanosti), postmodernizam je sada postao impozantna dogma u akademskom svijetu, provocirajući fizičara Alana Sokala 1996. godine da napiše postmodernističku kritiku znanosti objavljenu u vodećem časopisu za postmodernističke kritike znanosti, Social Text. Urednici su bili prevareni; članak je bio sranje, napisan u stilu postmodernističkih spisa, koristeći postmodernistički žargon i reference. Bio je to prekrasan komad gluposti u službi ekspozea (pogledajte Jean Bricmont, "Exposing the Emperor's New Clothes," Free Inquiry, jesen 1998.).
Komentar: Takav pristup umjetnosti nije uopće razuman...
Ali ipak, kakve to veze ima s psihopatama? Za početak, psihopatama nedostaje ono što se može nazvati "moralnim vrlinama i vrijednostima". Već sam nabrojao neke od njih: suosjećanje, empatija, savjest, krivnja, kajanje, osjećaj poštenosti. Psihopati to nemaju, a štoviše, oni ih ne žele. Ne žele ih jer ne vide ništa loše o sebi. Na moralne vrline i vrijednosti normalnih ljudi gledaju kao na osobine koje te ljude čine slabima i naivnima, spremnim da ih iskorištavaju ljudi poput njih. Psihopati nisu poput Nietzscheovog nadčovjeka, koji nadilazi dobro i zlo u novoj sintezi morala roba i gospodara robova. Psihopati su umjesto toga bez ikakvog morala i žele takvi i ostati.
Ovdje postoji snažna analogija s postmodernizmom. Baš kao što psihopatama nedostaju moralne vrline i vrijednosti i ne žele ih, tako i postmodernistima nedostaje epistemskih vrlina i vrijednosti i ne žele ih. U filozofiji znanosti postoji trend u pokušaju razlikovanja znanosti od pseudoznanosti i onoga što nije znanost, što ne znači tražiti bilo koju ili nekoliko bitnih svojstava, nego pronaći razliku u klaster klasi epistemskih vrlina i vrijednosti koje promiču potragu za znanjem. Među njima su jasnoća, vrednovanje dokaza, izlaganje teorija ispitivanju, nedogmatičnost, držanje objašnjenja što je jednostavnije mogućim i ne dopuštanje politici da određuje dobru učenost. Zbog toga niti jedna religija ili teologija nisu znanost i zašto astrologija i homeopatija također nisu stvarne znanosti. Nedostaju im epistemske vrline i vrijednosti. I postmodernistima to nedostaje. Nedostaje im, a osim toga ne žele ih. Zapravo, analogno narcizmu psihopata, postmodernisti sebe vide kao superiornije od onih koji posjeduju epistemske vrline i vrijednosti. Oni sebe vide kao da su iznad tih stvari, kao superiorne. "Ne mislite zaista da ljudi vjeruju zbog argumenata, zar ne?" uobičajeno je pitanje koje postavljaju postmodernisti, obično arogantnim i snishodljivim tonom.
Analogija se raspada kada su u pitanju brojevi. Psihopati broje otprilike 1 posto ljudske populacije, više ih je u zatvorima (nisu sve ubojice psihopati, ali mnogi jesu), a također i u korporacijama, gdje su atributi psihopata (bezobzirna pohlepa bez savjesti) visoko cenjeni (pogledajte Babiak i Hare, Snakes in Suits, 2006.). Postmodernisti, s druge strane, vjerojatno bilježe znatno manji broj od jedan posto u široj javnosti, ali broj je znatno veći na sveučilištima i fakultetima među osobljem, ovisno o podjeli - gotovo nula u prirodnim znanostima, ali više od 50 posto ili više u humanističkim, društvenim znanostima, i filozofiji, ovisno o odjelu.
Suština je da nema smisla raspravljati se s postmodernistima o tome zašto bi trebali tražiti znanje. To je zato što im nedostaje i ne žele ono što je bit znanja, epistemske vrline i vrijednosti. Drugim riječima, raspravljati se s njima je kolosalni gubitak vremena. Prepoznavanje je najviše čemu se možemo nadati. Prilično mogu odrediti kad sam naišao na postmodernista njegovom reakcijom na spominjanje znanosti ili važnosti dokaza. Ne mrzim postmoderniste. Samo neću gubiti vrijeme svađajući se s njima; nema smisla.
Čini se da je Harry Frankfurt propustio ovu implikaciju u svojoj knjizi On Truth (2006.), u kojoj se čini da raspravlja protiv postmodernista. Frankfurtov argument može djelovati samo na one koji nisu postmodernisti. Samo će oni klimnuti u znak odobravanja. Umjesto toga, najviše čemu se možemo nadati je razotkrivanje postmodernista i onoga što je postmodernizam, baš kao što je i Hare izložio prirodu psihopata. Kad jednom znamo što je postmodernizam, tada možemo znati kako otkriti postmoderniste i kako se najbolje nositi s njima.
To nas dovodi do našeg sljedećeg područja filozofije: morala. Što nas psihopati mogu poučiti o moralu? Puno. Kad jednom shvatite što su psihopati, da oni nisu nužno psihički bolesni ili ludi, ali da im u potpunosti nedostaju moralne vrline i vrijednosti, i kad jednom shvatite da psihopat može biti najinteligentnija i najracionalnija osoba na planeti, onda bi trebalo postati očito da se ne možemo nadati da ćemo uvjeriti psihopata zašto bi on trebao biti moralan, i važno je vidjeti zašto je to tako.
Kroz povijest moralne filozofije središnje pitanje je uvijek bilo: "Zašto bih trebao biti moralan?" Platon i Aristotel pokušali su odgovoriti na to pitanje u smislu individualne sreće. Amoralna duša, rekao je Platon, je poremećena duša, a poremećena duša ne može postići sreću jer nije u kontroli nad sobom. Ali nema razloga zašto psihopat ne bi mogao razumom vladati nad svojim emocijama i zajedno sa svojim emocijama (duhovnim dijelom) vladati svojim apetitima i dalje biti psihopat, iskorištavajući ljude kad je to moguće, poduzimati racionalne korake da ga ne uhvate i nemati lošu savjest o tome.
Aristotel je tvrdio da samo krepostan čovjek može biti sretan, gdje je moralna vrlina vrsta izvrsnosti, porok je višak ili nedostatak moralne vrline, a popis moralnih vrlina specifičan je za svaku vrstu, to je stvar ljudske prirode. Ali psihopata ni ovim argumentom neće biti uvjeren, jer narav psihopata ne odgovara onome što je Aristotel smatrao suštinom ljudske vrste.
Bentham i Mill smatrali su da bismo trebali tražiti najveću sreću najvećeg broja ljudi, jer tražimo vlastitu sreću i izbjegavamo vlastitu bol. Ali ne postoji logično uvjerljiv razlog koji će uvjeriti racionalnog i logičnog psihopata da bi on trebao težiti najvećoj sreći najvećeg broja ljudi ili živih bića. Takva osoba može biti prisiljena da traži svoju najveću sreću i sreću drugih samo kao sredstvo za postizanje vlastite sreće.
Kant je smatrao da trebamo biti moralni - na primjer, da nikada osobu ne tretiramo samo kao stvar - jer je to racionalno. Uzmite bilo koju osobnu maksimu, rekao je, i univerzalizirajte je. Zapitajte se: "Što ako to svi učine?", a ako odgovor uključuje to da ste sami u kontradikciji, onda je svaki motiv koji se temelji na toj maksimi nemoralan. Ali nema logično uvjerljivog razloga da bi psihopat trebao univerzalizirati bilo koju od njegovih osobnih maksima djelovanja, pa stoga ne postoji logično uvjerljiv razlog da bi on trebao biti moralan u Kantovom smislu tog pojma.
Zaključak je da je nemoguće pružiti logično uvjerljiv argument psihopatu zašto bi on trebao biti moralan, jer psihopatama nedostaju baš one stvari od koje je sačinjen moral (suosjećanje, empatija, savjest i tako dalje). Psihopatima se može dati snažan argument zašto se trebaju pretvarati da su moralni, ali to je vrlo drugačija stvar. U skladu s primatologom Fransom de Waalom (na primjer, u njegovoj knjizi The Age of Empathy [2009,]), moral nije furnir, već nešto što je duboko u ljudskoj prirodi, čiji su građevni dijelovi dijeljeni s drugim primatima i relativno inteligentnim društvenim životinjama. Na pitanje, dakle: "Zašto bih trebao biti moralan?", Jedini odgovor može biti: "Jer sam ljudsko biće", ili bolje rečeno, "Jer sam normalno ljudsko biće." To je kao da pitate pticu zašto bi trebala letjeti. Odgovor može biti samo: "Jer sam ptica." Ako evoluciju shvatimo ozbiljno, drugog odgovora ne može biti.
To nas dovodi do teologije, jer će mnogi koji imaju naklonost teologiji zauzeti stav da "shvaćanje evolucije ozbiljno" ne znači razmišljati u čisto naturalističkim terminima kao što su nasumična mutacija, prirodna selekcija i drugi fizički procesi poput genetskog pomaka i promjena okoliša. Mješavina evolucijske biologije i teologije poznata je kao teistička evolucija, a postoje različite vrste. Ono što sve te vrste dijele, međutim, je problem poznat kao "problem zla": Ako Bog postoji i sve zna, svemoćan je, i ispunjen ljubavlju, onda zlo ne bi trebalo postojati (zlo u smislu zla kojeg čini čovjek, kao što su ubojstva i prirodno zlo, poput uragana i polio). Ali zlo postoji. Dakle, ili Bog ne postoji ili Bog postoji, ali nije sveznajući, svemoćan ili ispunjen ljubavlju.
Neki su, slijedeći sv. Augustina, pokušali izbjeći zaključak tvrdeći da zlo ne postoji. Zamislite da to netko kaže osobi koja bolno umire od raka, ili osobi čije je dijete izgorjelo u požaru kuće, ili tisućama koje su poginule u potresima na Haitiju, ili desecima milijuna koji su umrli u nacističkim i komunističkim koncentracijskim logorima.
Drugi, slijedeći sv. Ireneja, prihvaćaju da zlo postoji, ali tvrde da Bog to dopušta u svrhu "stvaranja duše", jer je zlo potrebno radi istinskog moralnog izbora, a također i zbog toga što moralne vrline (suosjećanja, dobročinstva, hrabrosti, opraštanja i tako dalje) zahtijevaju postojanje zla da bi se razvile. Problem je ovdje u ogromnoj količini bezrazložne boli, patnje i ubijanja u svijetu - bezrazložne, jer (1) velik dio boli, patnje i ubijanja nikako ne bi mogli poslužiti svrsi stvaranja duše, jer to ne spada pod ljudsku nadležnost i (2) ima previše previše boli, patnje i ubijanja za ono što bi bilo potrebno za stvaranje duše - općeniti slučaj nečega čega je previše, kada bi puno manje bilo dovoljno.
Sada ovom scenariju dodajte evolucijsko vrijeme: nevjerovatna količina boli, patnje i ubijanja samo na ovom planetu (možda postoji mnogo više planeta poput naše) nebrojenih trilijuna stvorenja koja postoje stotinama milijuna godina - strah i užas predacije, mučenje parazitizma i bolesti, agonija gladi, brutalnost temperaturnih krajnosti - gotovo sve to nikada nije bilo pod ljudskom nadležnosti niti je pridonijelo ljudskoj evoluciji u najmanjoj mjeri. Bog (uz pretpostavku da Bog postoji) morao bi biti beskrajno hladan da bi mogao sve to dopustiti.
Kao odgovor, netko može primijeniti ideju kenoze u kršćanskoj teologiji i pretpostaviti da se Bog ispraznio u svoje stvaranje doživljavajući patnju svojih stvorenja zajedno s njima - to jest, subjektivno, iznutra. Ali ako je istina, to ne bi moglo apsolutno nikako smanjiti patnju bezbrojnih trilijuna bića. Postoji još dublji problem - onaj koji ima veze s krajnjim ciljevima nasuprot sredstvima. Jednostavno, bez obzira na cilj ili svrhu koju pripisujemo stvarnosti - proizvodnju moralno dobrih humanoida, duša koje obožavaju Boga ili nešto drugo - ovaj se krajnji cilj ne može s pravom nazvati "dobrim" s obzirom na ogromne troškove patnje potrebne za njegovo postizanje.
Savršeno razuman zaključak, s obzirom na problem zla i činjenicu evolucije, je ustupiti prvi dio prvobitnog zaključka - da nema Boga. Po mom mišljenju, ovo ima najviše smisla od svega. Treba, međutim, priznati da su evolucija i zlo u stvari kompatibilni s postojanjem Boga, samo ne s Bogom zapadne teologije. Konkretno, evolucija i zlo su u potpunosti kompatibilni s Bogom koji je u svakom slučaju sveznajući i svemogući i koji odgovara definiciji "psihopata". I to bi imalo puno smisla. U tom bi se slučaju moglo reći ne da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, već da je on stvorio svakoga od stotinu nas na svoju sliku - a to je upravo ono što treba očekivati da religiozni psihopat vjeruje.
Komentar: Za više o toj temi, pogledajte fascinantnu knjigu: God Exists But Gawd Does Not: From Evil to New Atheism to Fine-Tuning
David N. Stamos predaje filozofiju na Sveučilištu York u Torontu u Kanadi, i autor je različitih publikacija, uključujući Evolution and the Big Questions: Sex, Race, Religion, and Other Matters (Blackwell, 2008).
Komentar: Pa, Jahve se sigurno uklapa u profil psihopata. Potomci njegovih sljedbenika, kršćanstvo i islam nisu ništa bolji. Monoteizam je plodno tlo za psihopatiju.
Ovaj članak donosi mnogo dobrih točaka. Da biste proširili vidno polje i shvatili učinke psihopatije nad čitavim društvom, svakako pročitajte Političku Ponerologiju.
Confronting Your Liberal Beliefs is the Single Most Important Thing You Can Do at This Time