morales
© Getty ImagesSrušeni bolivijski predsjednik Evo Morales, govori iz egzila u Meksiku
Proteklih dana smo pisali o događajima u Boliviji i kako je svrgnut predsjednik Evo Morales, koji je sa suradnicima bio prisiljen pobjeći iz zemlje u Meksiko, koji mu je pružio azil, a zaštitu mu nudi i Argentina.

Iako je pobijedio na izborima 20. listopada, aktiviran je plan njegova svrgavanja, koji je dovršen njegovom prisilnom ostavkom i bijegom iz zemlje. Među komentatorima je bilo onih koji su se pitali gdje su Rusija i Kina, gdje su Venezuela i Kuba, kako je moguće da svijet dozvoli tako nešto, a malo je bilo onih koji su kao glavnog krivca, uz SAD i njihove marionete u Boliviji, naravno, prepoznali samog Moralesa.

Prvi predsjednik iz redova autohtonih naroda u Latinskoj Americi je napravio puno za zemlju, koja još uvijek nije ekonomska sila, ali se izvlači iz siromaštva. BDP je konstantno rastao, broj ljudi koji žive u siromaštvu j iz godine u godinu je bio sve manji, vrijedne nacionalne tvrtke i resursi su reprivatizirani i vlasništvo su Bolivije, a dugovi i suradnja s Međunarodnim monetarnim fondom su svedeni na minimum. Zapravo, Moralesove vlade su vratile stare dugove i od 2006. više nije bilo zaduživanja kod MMF-a.

ŠTO JE MORALES PROPUSTIO NAPRAVITI?

Prvo, nije kao Hugo Chavez napravio mogućnost da se blokira rad nacionalne skupštine tijelom koje će biti izabrano na referendumu, iako je to u ovom trenutku manje važno. Međutim, ovakvo tijelo je nužno za sigurnost u budućnosti, posebno pri pokušajima institucionalnih državnih udara koji su savršeno provedeni prvo u Paragvaju, kasnije u Brazilu. Venezuela je s institucijom Nacionalne ustavne skupštine blokirala rad parlamenta i po ustavu i zakonu zemlje spriječila institucionalni državni udar.

Drugo, još važnije, Evo Morales je zanemario vojsku. Nije kao Hugo Chavez proveo čistku u vojsci a dozvolio je vojnu suradnju oružanih snaga Bolivije s Pentagonom. Iako je zabranio rad nekim američkim vladinim agencijama u Boliviji, ostavio je slobodu djelovanja nevladinim udrugama čiji su čelnici redovito hodočastili u SAD, Washington i Miami, gdje se uglavnom nalaze centri za destabilizaciju Latinske Amerike. To je neoprostiva greška.

Portal Gray Zone, uz obilje fotografija i dokaza, objavio je članak kojim dokazuje kako su za vrijeme vladavine Moralesa visoki časnici prolazili obuku u Sjedinjenim Državama i programe koje je FBI organizirao za zemlje Latinske Amerike, navodno za borbu protiv trgovine drogom i pod sličnim izgovorima.

Za ne povjerovati je da je načelnik Glavnog stožera vojske Bolivije, general Williams Kaliman, isti onaj koji je "sugerirao" Moralesu da da ostavku i pobjegne iz zemlje, bio vojni ataše u Washingtonu i prošao je obuku u vojnoj školi "School of the Americas" u "Fort Benningu" u američkoj saveznoj državi Georgia, koju su pohađali ranije svi časnici latinoameričkih vojnih hunti, kasnije vojno osoblje odano Washingtonu. Kako je takva osoba mogla voditi vojsku Bolivije, to je neobjašnjivo.
bolivija
© screenshotNačelnik Glavnog stožera vojske Bolivije, general Williams Kaliman
Osim generala Kallimana, još šest najviših urotnika u bolivijskoj vojsci također imaju "pedigre" s obuke u "Fort Benningu" , koju su prošli prije neko je Morales prvi put osvojio vlast.

bolivija
Bolivijski i američki časnici u FBI sjedištu američke službe „John Edgar Hoover“ 2017. u Washingtonu
U Boliviji je uloga vojnih i policijskih dužnosnika koje su obučavali SAD bila presudna u prisilnoj ostavci Moralesa i njegovih najbližih suradnika. Morales je dozvolio da američke vladine agencije poput USAID-a dugi niz godina otvoreno financiraju protuvladine skupine u zemlji. Način na koji su američke obavještajne službe koristile sigurnosne snage kao trojanskog konja u Boliviji nije dobro pojašnjen, što znači da su zakazale tajne službe Bolivije, koje su morale znati sve o svakome tko radi na potkopavanju vlade i stabilnosti zemlje. Naravno, Moralesov prisilni odlazak je potvrda da koliko je to bio presudan faktor.

Naknadnom istragom neovisnih novinara je utvrđeno da zavjera i prevrat nisu mogli uspjeti bez oduševljenog odobrenja vojnih i policijskih zapovjednika zemlje, a na njihov pristanak su snažno utjecale SAD, gdje su školovani upravo za ove zadaće.

ZANEMARENA VOJSKA

Ovdje dolazimo do ključne stavke. Morales je zanemario vojsku. Prije svega u kadrovskom smislu i time što je dopustio suradnju vojske s Pentagonom, ali i zato što je zemlju ostavio nenaoružanu. Istu grešku su napravili Muammar Gaddafi i Sadam Hussein, koji su skončali likvidirani kao ulični razbojnici zato što su "zaboravili" modernizirati vojsku.

Uz Iran, koji je priča za sebe, Venezuela i Alžir su dva najbolja primjera zemalja koje se nitko ne usudi napasti zato što imaju modernu i dobro naoružanu vojsku i vojni vrh odan političkom vodstvu zemlje.

Podsjetimo da je i Alžir bio na listi zemalja za svrgavanje diktatora u "Arapskom proljeću", ali je dugogodišnji bivši predsjednik Abdelaziz Bouteflika od Rusije kupio sve što se nudilo u smislu sustava protuzračne obrane, tenkove, helikoptere, borbene zrakoplove i ostala oružja, baš kao svojevremeno i Hugo Chavez. Što se dogodilo u Alžiru 2011. godine? Ništa. Prosvjedi su trajali nekoliko dana ili tjedana, a onda je predsjednik Bouteflika nazvao Pariz i rekao Sarkozyu "kako bi zbog prijateljskih odnosa dvije zemlje bilo bolje da se Pariz ne upliće u unutarnje poslove Alžira". Nakon toga su sve destabilizirajuće operacije obustavljene.

U Venezueli u travnju ove godine su John Bolton, Luis Almagro i Juan Guaidó pokušali provesti vojni udar, ali se prevratu pridružio jedan pukovnik, nekoliko nižih časnika i par stotina zavedenih ročnika iz nekoliko vojarni. Mizeran broj vojnika, bez ijednog generala, nedovoljno da se napravi bilo što. Osim toga, vojska Venezuele kao i vojska Alžira ima ruske sustave S-300PMU2, tenkove, zrakoplove, oklopna vozila, brodove, višecijevne raketne bacače i sve što je potrebno za obranu zemlje, da nakon odbijenice iz Brazila i Kolumbije, koji su poručili da neće sudjelovati u agresiji, niti će dozvoliti da bilo koja druga sila s njihova teritorija izvrši invaziju na Venezuelu, nikome nije palo na pamet da pokrene vojnu kampanju protiv Madura i njegove vlade.

Evo Morales ni to nije napravio i vojska zemlje bi se mogla nazvati silom koja se može suprotstaviti manjim gerilskim skupinama, ali nikako američkoj intervenciji. To što je Bolivija siromašna, nije nikakav izgovor, jer se s Rusima i Kinom uvijek može dogovoriti o načinu isplate modernih sustava naoružanja, jer je Moskvi i Pekingu u interesu da zemlju vodi vlada koja će se suprotstavljati američkom utjecaju na kontinentu. Naknadno se pitati zašto Rusija i Kina nisu intervenirali je besmisleno? Konačno, zašto bi intervenirali? Rusi i Kinezi ne vide sebe u ulozi "heroja osvetnika" koji će spašavati zemlje koje se same nisu potrudile da osiguraju nužno za vlastitu obranu.

NENAORUŽANI NAROD ĆE UVIJEK BITI PORAŽEN

Španjolska Republika je vjerovala u parlamentarnu demokraciju, ali je Franco uspostavio svoju diktaturu. Salvador Allende vjerovao je u parlamentarnu demokraciju, ali je ga je Pinochet likvidirao i zavladao zemljom. Evo Morales je vjerovao u parlamentarnu demokraciju, a državni udar ga je prisilio da napusti vlast. Ovo su samo neki primjeri u povijesti koji sugeriraju da, ako idete u bitku s vukovima, ne možete biti janje.

Kao ni prethodna iskustva, ni Moralesovo nije bez nedostataka, ali je bilo obećavajuće.
U posljednjem razdoblju nijedna latinoamerička vlada nije postigla tako visok rast, pravednu preraspodjelu bogatstva i nevjerojatan pad siromaštva. Bolivija je, nakon Kube i Venezuele, latinoamerička zemlja s najmanjim postotkom nepismenih. Ali je upravo ovaj društveni napredak, temeljen na nacionalizaciji plinskih kompanija, odredio sudbinu Eva Moralesa i skandalozni bijeg autohtonog predsjednika koji je radio za siromašne.
Žedna osvete, bolivijska kompradorska elita koja se obogatila u vrijeme vojne hunte i neoliberalnih vlada '90-ih, uspjela je okončati progresivni eksperiment kojeg su podržale narodne mase.

Ovaj trijumf reakcionarnih snaga postavlja jeziva pitanja. Kako legalna vlada zemlje može nekažnjeno trpjeti paljenje kuća vlastitih ministara? Kako je izabrani predsjednik ove suverene države morao pobjeći iz zemlje, vidljivo u opasnosti? Nažalost, odgovor je očit i ponižavanje legitimne vlasti od strane bandi bilo je moguće samo zato što je bio nenaoružan.

Čelnici vojske i policije, adekvatno obučeni u "Fort Benningu" u Sjedinjenim Državama, izdali su predsjednika, koordinirajući državni udar sa senatorima male krajnje desničarske stranke koja je na sastanku bez kvoruma jednu od svojih zastupnica proglasila predsjednicom, noseći sa sobom Bibliju od deset kilograma. To je bio užasan prizor i za svakog iskrenog kršćanina.


Komentar: Više o ovome: Puč u Boliviji vodio milijunaš i vođa kršćanske fašističke paravojske - uz potporu iz inozemstva


Legitimni predsjednik Evo Morales preferirao je izgnanstvo umjesto krvoprolića i taj izbor možda treba poštovati, ali ne i popuštanja i kompromise na koje je pristajao tijekom tri protekla mandata.

Razlika s Venezuelom je iznenađujuća. Isti je scenarij iskušan u Caracasu i neslavno je propao. Unatoč ekonomskoj krizi u zemlji, vojska Venezuele se odupirala neviđenim prijetnjama i pokušajima podmićivanja iz Washingtona. Vjernost vojnog aparata Caracasu je dokaz da će se u toj zemlji časnici i vojnici suprotstaviti imperijalističkim ciljevima. Ali to nije slučajnost. Iskusni vojnik Chavez je učinio sve što je mogao kako bi okupio vojsku, a Madura je naučio lekciju. Anti-imperijalistički patriotizam ideološki je temelj Bolivarske revolucije. Takva oružana sila, poučena naprednim vrijednostima, štiti zemlju i podržavaju je narodne milicije, nešto po uzoru na Basij snage u Iranu. To je razlog zbog kojeg je Washington pokušao provesti atentat na Madura, a poslije svrgnuti krvavim vojnim udarom.

Machiavelli kaže da se za postizanje ciljeva u politici mora biti i "lav i lisica", koristeći snagu i lukavost, ovisno o okolnostima. Ali i za uporabu sile postoje okolnosti. Koliko god bila pozitivna za većinu stanovništva, miroljubiva i suverenistička politika nije uvijek pohvalna.

Načini za sprečavanje štete trebaju biti jasno definirani i datirani, a na ključna mjesta u sigurnosnom i obavještajnom aparatu trebaju biti imenovani provjereni ljudi.

U stvarnim uvjetima političke borbe, ono što određuje konačni rezultat nisu poštene namjere, već ravnoteža snaga.

Suočene s lokalnom kompradorskom elitom i imperijalističkom koalicijom, Moralesove pristaše nemaju drugog izbora osim oružja. Morali su ga uzeti, jer bi, obzirom na nisku sklonost protivnika junačkom samoubojstvu, bili u prednosti.

Za provedbu ovog odvraćajućeg učinka, bilo je dovoljno nekoliko tisuća dobro naoružanih dobrovoljaca, koji su spremni braniti demokraciju uz rizik po vlastiti život. Nema sumnje da je odsutnost ovakvih ideja nuspojava strasti suvremene "ljevice" prema izborima, ali čini se da su zaboravila Maovu izreku da "vlast dolazi iz cijevi pušaka".

Naivnost pred okrutnošću rijetko dovodi do uspjeha, a jednostrano razoružanje oblik je samoubojstva. Neki će reći da odbijaju nasilje, ali ovaj plemeniti stav ima nedostatak, jer znatno smanjuje životni vijek.

Bolje je odustati od "moralne vizije svijeta" i suočiti se sa stvarnošću, kako je rekao Hegel. Pacifizam rijetko odvraća bijesne zvijeri, a nema bjesnije zvijeri od ljudske, oligarhije kojoj je uzdrmana njena materijalna baza, oslabljene strahom i spremne srušiti sve kako se ne bi suočila sa sudom povijesti.

Bez oružja, narod će uvijek biti poražen. Nije slučajno da su jedini revolucionarni eksperimenti koji su doveli do učinkovite transformacije društva politički proces pratili vojnim. Uvijek možemo razgovarati o prirodi i granicama te transformacije. Ali ako je francuska revolucija mobilizirala svoje vojnike, Toussaint Louverture, koji je predvodio prvu uspješnu pobunu crnih robova u kolonijama, bio je najprije general revolucije. Ruska revolucija je stvorila Crvenu armiju, koja je prvo porazila "bjelaše", kontrarevolucionarnu silu koju je pomagalo četrnaest imperijalističkih nacija, a potom, nakon titanske bitke, najbolje nacističke legije i umarširala u Berlin. Kineska revolucija je uspjeh 1949. dugovala Zhuu i njegovim vojnim pobjedama, koliko Maoovim idejama. Vijetnam je pobijedio američku ratnu mašineriju, a Kuba svoj opstanak duguje pobjedi nad imperijalizmom 1961. u Zaljevu svinja. Sve to je bilo moguće zato što se stalno vagalo povijesno iskustvo: oružje ili poraz.

Kad bismo samo mogli bez oružja, naravno, to bi bilo idealno. No, ostavlja li protivnik ikakav izbor? Pitajte Assada i njegov narod. Oni u Washingtonu koji podrivaju ekonomije zemalja u razvoju koje se žele osloboditi zapadne hegemonije, namećući embarga, financirajući bande, manipulirajući marionetama i koji uvoze kaos i teror, ne dopuštaju nikakav izbor osim oružanog otpora.

Da se Kuba nije beskompromisno branila i da Castro nije u korijenu sasjekao sve što je CIA pokušavala na otoku, bi li ta zemlja danas bila slobodna i imala najbolji zdravstveni i obrazovni sustav u Latinskoj Americi? Neki će ovdje početi nabrajati što sve Kubanci nemaju. Točno, nemaju mnogo toga, ali su, nekim čudom, po indeksu sreće na samom vrhu u svijetu. Možda zato što u njihove parametre sreće model iPhonea ili najnovije marke automobila ne znače ništa?

U stvarnosti, put kojeg su izabrale progresivne i nacionalno osviještene stranke je častan, ali se sukobljava s proturječjima formalne demokracije. Naivno je vjerovati da će društvo transformirati postizanjem parlamentarne većine. Budući da živimo objektivnim uvjetima postkapitalističkog društva, nijedna stranka nije vječna, i nijedna nije imuna na izdaju.

Poznato je da elite kontroliraju ekonomiju i medije, ali se iz nekog razloga misli da će se ljude uvjeriti da se pridruže naprednim snagama. To je problem i u Venezueli, gdje su svi glavni mediji ostali u privatnim rukama. Srećom, Chavez je proveo gore spomenute reforme, koje su neutralizirale propagandu.

Činjenica je da se treba fokusirati na predanost militanata, koji će smanjiti utjecaj elita koje imaju medije i korumpiraju čitave sektore društva. Ali možemo li imenovati ijedno mjesto gdje se ovaj scenarij ikada dogodio? Ovaj pristup se naivno temelji u vjerovanju u objektivnost demokratskih pravila igre. To je politička basna. Ništa drugo. Da bi se potkopala moć inozemnim centrima moći odanih elita, prvo se mora formirati odlučna manjina, zatim proširiti društvenu bazu formiranjem saveza, a zatim kovati željezo dok je vruće. Izborno natjecanje jedno je od oruđa za osvajanje vlasti, ali nije jedino. Osim toga, postoje okolnosti gdje naoružavanje narodnih masa nije sredstvo za osvajanje vlasti, već proces nužan za opstanak nacije i države kao cjeline.

Međutim, ove narodne oružane snage bi bile beskorisne ako se ne unište izvori otuđenja, a to su masovni mediji. Navodno, većina bolivijskih medija još uvijek pripada elitama, baš kao u Venezueli. No postavljanje pitanja vlasništva nad medijima se lako može riješiti. Da bi se preokrenula ravnotežu snaga i osigurao uspjeh društvene transformacije, ne može se izbjeći oštro razračunavanje s medijima, što je jednako važno kao provesti čistku u vojsci, policiji i obavještajnim službama. Bez postizanja ove kritične točke, neuspjeh je siguran.

"Država je oklopljeni hegemon prisile", rekao je Gramsci, odnosno, dominantna ideologija koja se temelji na vojnoj sili i obrnuto. Ali to jednako vrijedi i za narodnu državu, svaku državu koja svoje narode čuva od ropstva i pada pod utjecaj jedinog svjetskog hegemona, odnosno onoga što je od njega ostalo. Zašto podržavamo Rusiju, Kinu, Iran, Siriju, Kubu, Venezuelu, čak i Sjevernu Koreju, iako tamo vjerojatno ne bi živjeli? Zato što se divimo tim narodima i njihovoj upornosti u očuvanju nacionalnog suvereniteta.

Ali pogledajte sve te zemlje. Nijedna od njih nije "carstvo pacifizma" i sve imaju jake armije ili saveznike, a veći dio ima i naoružane narodne milicije. Država mora imati cilj transformirati društvo u korist širokih narodnih masa, a ne služiti strancima.

Nažalost, Evo Morales nijednu od ovih lekcija nije svladao. Možda i zbog prevelike vjere u demokraciju, koja će doći sama po sebi i bit će "kraj povijesti". U prošloj analizi smo pojasnili da "kraja povijesti" i da je to u suprotnosti s temeljnim zakonima dijalektike, ali svrgnuti bolivijski predsjednik, iako sigurno u dobroj vjeri, ni to nije razumio i trenutno je u sramotnom izgnanstvu, a zemlja tone u ponor iz kojeg će se teško izvući.