Georgij Ivanovič Gurdijeff
© WikipediaGeorgij Ivanovič Gurdijeff, 1922.
Georgij Ivanovič Gurdjieff bio je armensko-grčki mistik, metafizičar i filozof koji je obilježio početak nove duhovne ere Zapada. Školovan u manastirima Istoka, odlučio je prenijeti učenje ezoterijske prakse na Zapad.

Gurdjieff je stvorio "sustav četvrtog puta", duhovnog učenja koje se nalazi između klasičnih "triju puteva" jogija, fakira i monaha. Njegov rad su preuzeli Bennet i Ouspensky.
"Suština u čovjeku je ono što je stvarno njegovo.

Osobnost u čovjeku je ono što 'nije njegovo'.

Suština je istina u čovjeku; osobnost je laž. Suština ima više šanse da se razvije kod ljudi koji žive bliže prirodi, u teškim životnim uvjetima i koji se nalaze u jednoj stalnoj opasnosti i bitci za opstanak.

Međutim, po pravilu, osobnost kod takvih osoba je vrlo malo razvijena. Oni imaju više onoga što je njihovo osobno od onoga što 'nije njihovo', što je rezultat obrazovanje i kulture."


Tko je bio Gurdjieff?


Georgij Ivanovič Gurdjieff (1877. - 1949.), proputovao je Istok naširoko i poprijeko u potrazi za tajnim ezoterijskim znanjem. Među njegovim najvećim postignućima su bili tajni sufijski manastiri te manastir Sarmong na dalekim obroncima Tibeta, o čijem unutarnjem radu je Gurdjieff nerado govorio. Jedino što je ispričao je koliko mu se bilo teško popeti na goru na kojoj su ulazna vrata bila i ostala na vrhu ledene mrcine.

Gurdjieff
© Collection Gurdjieff Foundation of New York
Sva svoja putovanja Gurdjieff je iznio u svojoj knjizi "Susreti sa izuzetnim ljudima" prema kojoj je snimljen čak i film u kojem igra i Fabijan Šovagović. Gurdjieff je bio neprocjenjiv egiptolozima u proučavanju Egipta jer su njegova dostignuća i tajni uvidi rasvijetlili mnoge tajne, među njima i o "objektivnoj umjetnosti", a Gurdjieff je bio i jedan od malobrojnih koji je vidio i skicirao slike pretpotopnog Egipta, Egipta prije potopa, kada je Egipat bio zimzelena meka ezoterijskih učenja.

Gurdjieff je sva svoja znanja i uvide raspravio u nekoliko svojih literarnih djela, među kojima se većina može pronaći u našim knjižarama. "Život je stvaran samo kad jesam", "Susreti sa izuzetnim ljudima", "Belzebubove priče", "Glasnik nadolazećeg dobra", "Borba Magičara".

Gurdjieff je stvorio "sustav četvrtog puta" duhovnog učenja koje se nalazi između klasičnih "triju puteva" jogija, fakira i monaha.

Njegov rad je preuzeo Ouspensky te proširio učenje. Ouspensky je inzistirao na komercijalnoj upotrebi ezoterijskog znanja no Gurdjieff ga je upozorio i nakon toga su se razišli. Za života, Ouspensky je napisao jednu uspješnu knjigu u kojoj se pojavljuje i Gurdjieff kao glavni lik - "U potrazi za čudesnim", iz koje smo izvukli neke zanimljive dijelove u nastavku teksta.

S druge strane, Gurdjieffov učenik Bennet je također nastavio s njegovim radom i to prilično uspješno, ali bez literarne ostavštine.

Nisu poznati njegovi današnji nasljednici.

Slijedi izvadak iz knjige "U Potrazi za Čudesnim", P.D. Ouspenskog.

O evoluciji Čovjeka

...G. je uvijek govorio o planetama i mjesecu kao o živim bićima koja imaju određenu starost kao i određen period života, pa time i mogućnosti razvitka i tranzicije na više ravni postojanja. Iz onoga što kaže možemo vidjeti da on ne podrazumijeva mjesec nikakvim "mrtvim" planetarnim tijelom, nego nasuprot tome, planetom koja je u "fazi rađanja", odnosno, jednoj veoma ranoj fazi svog razvoja i koja još uvijek nije dostigla "stupanj inteligencije koju posjeduje naša planeta zemlja":

"Ali Mjesec raste i razvija se i jednom će, vjerovatno, doseći isti nivo kao i Zemlja. Onda će se u njegovoj blizini pojaviti novi mjesec a Zemlja će postati Sunce. Nekada davno je i Sunce bilo slično Zemlji, a Zemlja Mjesecu."

..."U kakvom je odnosu inteligencija Zemlje sa inteligencijom Sunca?" pitao sam ga.

"Inteligencija Sunca je božanske prirode," rekao je G. "Ali i Zemlja može postati to isto; samo, to naravno nije garantirano, jer Zemlja može i umrjeti i tako ne postignuti ništa."

"Od čega to zavisi?" pitao sam ga.

G.-ov odgovor je bio nejasan. "Postoji jedan određen period," rekao je, "da se učini određena stvar. Ukoliko se do jednog određenog vremena ne uradi ono što bi se trebalo uraditi, Zemlja može propasti i tako ne ostvariti ono što je mogla da ostvari."

"Da li je poznat taj period?" pitao sam ga.

"Da, on je poznat," odgovorio je G. "Međutim, nema nikakve koristi ako bi to ljudi znali. Čak bi bilo još i gore. Jedni bi vjerovali u to, drugi ne, a treći bi tražili dokaze. Nakon toga bi počeli da se međusobno čupaju za kosu. Tako sve završava kada su ljudi u pitanju."

---

Jednom prilikom, G. je pričao o jednoj jedinstvenoj vezi koja vlada između svega u ovom univerzumu:

"Prema znanstvenim objašnjenjima, organski život je neka vrsta slučajnog izraštaja koji narušava integritet jednog mehaničkog sistema. Ta vrsta znanja ga ne dovodi u vezu ni sa čim, niti izvlači bilo kakve zaključke iz njegove egzistencije. Međutim, trebaš razumijeti da ne postoji ništa što je slučajno u prirodi; i da nikada neće ni biti; sve ima svoju funkciju; sve ima razlog za svoje postojanje."

"Tako je organski život nešto kao jedna nezamjenljiva karika u lancu svijetova, koji ne mogu da egzistiraju bez njega, isto kao što ni on ne može bez njih."

"Prethodno smo već rekli da organski život prenosi na zemlju raznovrsne planetarne uticaje i da to služi da bi se hranio mjesec kako bi mu se omogućilo da naraste i ojača. Međutim, i zemlja raste; ne u smislu njene veličine nego u smislu rasta njene svijesti. Planetarni uticaji koji su za nju bili dovoljni u jednom periodu njene egzistencije postali su nedovoljni; zemlji sada trebaju finiji utjecaji. Da bi se takvi uticaji prihvatili, takođe je potreban i jedan mnogo finiji, odnosno, senzitivniji aparat. Dakle, organski život mora evolvirati kako bi se prilagodio tim potrebama planeta i zemlje.

"Tome slično, i mjesec se može neko vrijeme zadovoljiti hranom koju mu daje organski život u jednoj određenoj kvaliteti, međutim, kasnije dođu vremena kada prestane biti zadovoljen ovom vrstom hrane, ne može više rasti uz njenu pomoć te počne biti gladan. Organski život mora biti u stanju da zadovolji tu glad, inače, u drugom slučaju, on ne bi odgovarao svojoj namjeni. To znači, da bi ispunio svoj zadatak organski život mora evoluirati i stajati na nivou potreba planeta, zemlje i mjeseca.

"Moramo upamtiti da je zrak stvaranja, kako smo razumjeli, sve od Apsoluta pa do mjeseca, nešto kao grana drveta - jedna grana koja stalno raste. Vrh te grane, njen završetak iz kojeg se pojavljuju novi izdanci, je mjesec.

"Ukoliko mjesec ne bi rastao, ukoliko ne bi davao nove izdanke niti ih obećavao, to bi onda značilo da će se rast cjelokupnog zraka stvaranja zaustaviti, ili da će on morati izbaciti neku vrstu bočne grane.

"U isto vrijeme iz onoga što je prije bilo rečeno možemo vidjeti da rast mjeseca zavisi od organskog života na zemlji. Odatle slijedi da rast zraka stvaranja zavisi od organskog života na zemlji. Ukoliko taj organski život nestane ili umre, onda će se i cijela ta grana osušiti, u svakom slučaju, bar onaj dio grane koji se nalazi iza organskog života.

"Ista stvar će se dogoditi, samo malo sporije, i u slučaju da se razvoj ili evolucija organskog života zaustavi i prestane da ispunjava ono što se od njega traži. Ta grana se onda može osušiti. Ovo moramo upamtiti."

"Tom zraku stvaranja, ili bolje rečeno ovom njegovom dijelu kojeg nazivamo zemlja-mjesec, data je ista prilika za rast i razvoj kao što je ona data i svakoj drugoj posebnoj grani jednog velikog drveta. Međutim, uspješan rast te grane nije zagarantiran i on zavisi od harmonije i aktivnosti koje se odigravaju u njenom vlastitom tkivu. Ako jedno tkivo prestane da raste onda i sva ostala tkiva prestanu s rastom.

"Sve ovo što je rečeno u vezi ovog zraka kreacije, tj. njegovog dijela zemlja-mjesec, takođe važi i za organski život na zemlji. Organski život na zemlji je jedan kompleksan fenomen u kome svi njegovi zasebni dijelovi zavise jedan od drugoga. Opći razvoj je moguć samo pod uvjetom da 'vrh grane' raste. Ili, preciznije rečeno, u organskom životu postoje tkiva koja evoluiraju a postoje i tkiva koja služe kao hrana i medijum za ona koja evoluiraju. Onda, postoje i stanice koje evoluiraju u sklopu tkiva koja evoluiraju, kao i stanice koje služe kao hrana za one od njih koje evoluiraju. U svakoj posebnoj stanici koja evoluira nalaze se i njeni dijelovi koji evoluiraju, kao i dijelovi koji služe kao hrana za one koji evoluiraju. Međutim, sve u svemu, mora se upamtiti to da za tu evoluciju ne postoje nikakve garancije, ona je samo jedna mogućnost, i može da se zaustavi na svakom mjestu i u svakom momentu.

"Dio organskog života koji evoluira je čovječanstvo. Čovječanstvo takođe ima jedan svoj dio, koji evoluira, ali o tome ćemo pričati kasnije; u međuvremenu, gledaćemo na čovječanstvo kao na jednu cjelinu.

"Ukoliko čovječanstvo ne evoluira to znači da će evolucija organskog života takođe prestati i to će imati za posljedicu zaustavljanja rasta ove zrake stvaranja. U isto vrijeme, ukoliko čovječanstvo prestane evolvuirati, ono će onda postati beskorisno, s tačke gledišta svrsishodnosti zbog koje je stvoreno, te će i ono kao takvo morati biti uništeno. Na taj način, prestanak njegove evolucije može istovremeno podrazumijevati i uništenje čovječanstva.

"Mi nemamo nikakve naznake koje bi nam mogle ukazati na to u kom se periodu planetarne evolucije sada nalazimo, i da li će zemlja i mjesec morati čekati na odgovarajuću evoluciju organskog života, ili ne.

"U isto vrijeme, kada ispitujemo povijesni razvoj čovječanstva, onakvog kakvog ga mi znamo, dolazimo do zaključka da se on odvija u jednom krugu. U jednom vijeku čovječanstvo uništava sve što je stvorilo u drugom, a onda se nastavlja sa razvojem mehaničkih stvari iz poslednjih stotinjak godina na račun gubitka mnogih drugih stvari koje su možda daleko više važnije za njega.

"Općenito govoreći, postoji mnogo razloga da slobodno možemo zaključiti da se čovječanstvo sada nalazi u jednom zastoju i da iz tog zastoja postoji jedan put koji vodi pravo prema dolje, ka degeneraciji.

"Stagnacija podrazumjeva da se određeni proces našao u stanju ravnoteže. Pojava bilo kakvog novog kvaliteta podrazumjeva istovremenu pojavu drugog, koji mu je proturiječan.

"Porast znanja u jednoj domeni, uzrokuje porast ignorancije u drugoj; prefinjenost na jednoj strani izaziva pojavu vulgarnosti na drugoj strani; sloboda u vezi s jednim, uzrokuje ropstvo u vezi s drugim; nestanak jednih predrasuda utiče na pojavu i rast drugih; i tako dalje.

"Sada, ako se sjetimo Zakona Oktave, trebalo bi nam biti jasno da se jedan uravnotežen proces koji se kreće u jednom određenom pravcu ne može promjeniti u bilo kom željenom momentu, on se može promijeniti i usmjeriti na novi put samo na određenim 'raskrsnicama'. Između tih 'raskrsnica' ništa se ne može učiniti.

"Isto tako, ukoliko određeni proces prođe kroz jednu 'raskrsnicu' i ništa se ne dogodi, ništa se ne učini, onda se ništa više ne može učiniti nakon toga i taj proces će nastaviti razvijati prema mehaničkim zakonima; i ako čak onda ljudi i primjete da se bliži jedno neminovno opće uništenje, oni neće biti u stanju bilo što poduzeti.

"Ponavljam, poduzeti se može nešto samo u određenim momentima koje sam ja upravo nazvao 'raskrsnicama,' a koje smo u oktavama nazvali 'intervalima' mi-fa i si-do."

"Naravno, postoji mnogo ljudi koji smatraju da se čovječanstvo ne kreće u onom pravcu u kome oni misle da bi trebalo. Tako oni onda izmišljaju razne teorije koje bi po njihovom mišljenju mogle da promijene život cijelog čovječanstva. Jedan izmisli jednu teoriju. Drugi odmah smisli drugu koja je suprotna prvoj. I obojica očekuju da im svi povjeruju. I stvarno se događa da mnogo ljudi povjeruje u jednu, ili drugu, od tih teorija.

"Život se prirodno kreće svojim vlastitim tokom, ali ljudi ne prestaju vjerovati u svoje ili tuđe teorije i vjeruju kako je moguće učiniti nešto.

"Sve te teorije su prilično fantastične, uglavnom zbog toga što ne uzimaju u obzir najvažniju stvar, tj. - podređenu ulogu koju čovječanstvo i organski život igraju u procesima svijeta.

"Intelektualne teorije stavljaju čovjeka u centar svega; sve postoji radi njega, sunce, mjesec, zemlja. One čak zaboravljaju čovjekovu relativnu visinu, njegovo ništavilo, njegovu prolaznu egzistenciju i ostalo. One naglašavaju da je čovjek, ukoliko želi, sposoban da promijeni cijeli svoj život, tj. da organizuje svoj život na racionalnim principima.

"I cijelo ovo vrijeme pojavljuju se nove teorije koje se suprostavljaju onim starim teorijama; a sve te teorije zajedno sa bitkom koja se odvija među njima nesumnjivo sadrže u sebi jednu od onih sila koje drže čovječanstvo u ovom stanju u kakvom ono trenutno jeste.

"Pored svega, sve te teorije u vezi opšteg ljudskog dobrostanja i opšte jednakosti ne samo da se ne mogu sprovesti u djelo, nego bi imale jedan fatalan učinak ukoliko bi se uspjele ostvariti. Sve u prirodi ima svoj cilj i svrhu, takođe i ljudska nejednakost i patnja.

"Uništenje nejednakosti podrazumjevalo bi, prvo, uništenje mogućnosti za evoluciju. Uništenje patnje, značilo bi uništenje cijele jedne serije vrsta percepcije zbog koje čovjek postoji, i dugo, uništenje tzv. 'šokova', tj. sile koja sama po sebi može promijeniti situaciju. I tako je to sa svim intelektualnim teorijama.

"Proces evolucije, one evolucije koja je moguća za čovječanstvo kao cjelinu, potpuno je analogna procesu evolucije koji je moguć za individualnog čovjeka. To počinje na isti način, kao npr.: jedna određena grupa stanica postepeno postaje svjesna; onda ona privlači k sebi druge stanice, koje su joj podređene, i postepeno izaziva to da cijeli organizam počne služiti tom cilju a ne samo da jede, pije i spava.

"To je evolucija i ne postoji nikakva druga evolucija.

"Kod čovječanstva, kao i kod individualnog čovjeka, sve počinje sa formiranjem jedne svjesne jezgre. Sve mehaničke sile ovog života bore se protiv stvaranja te jezge svijesti kod čovječanstva, na isti način kao što se bore sve mehaničke navike, ukusi i slabosti protiv čovjekovog svjesnog pamćenja samog sebe."

"Može li se reći da postoji jedna svjesna sila koja se bori protiv evolucije čovječanstva?" pitao sam ga.

"Sa određene tačke gledišta, to se može tako reći," rekao je G. Ja bilježim ovo, jer se to čini u kontradikciji sa onim šta je on prethodno rekao, tj. da u ovom svijetu postoje dvije sile koje se međusobno bore - "svijest" i "mehaničnost."

"Odakle potiće ta sila?" pitao sam ga.

"To bi uzelo dosta vremena da bi se objasnilo" rekao je G., "a ne može imati nikakav značaj za nas u ovom trenutku. Postoje dva procesa koji se ponekad nazivaju 'involutivni' i 'evolutivni.' Razlika između njih je u sljedećem: Involutivni proces počinje svjesno u Apsolutu a onda na sljedećoj stepenici postaje mehaničan - kako se razvija, tako postaje sve više mehaničan; evolutivni proces počinje polu-svjesno ali on postaje sve svjesniji i svjesniji, što se dalje razvija.

"Ali svijest i svjesno suprostavljanje jednom evolutivnom procesu, može takođe u određenim momentima da se pojavi i kod involutivnog procesa.

"Odakle mu stiže ta svijest?

"Od evolutivnog procesa, naravno. Taj evolutivni proces mora se odvijati neprekidno. Svaki zastoj uzrokuje jedno odvajanje od osnovnog procesa. Ti zasebni, izdvojeni fragmenti svijesti koji su zaustavljeni u svom razvoju mogu se također ujediniti i živjeti određeno vrijeme boreći se protiv evolutivnog procesa. Ako ništa, sve to čini evolutivni proces mnogo interesantnijim.

"Umjesto borbe sa mehaničkim silama, u nekim momentima može doći i do bitke sa ovim veoma moćnim silama, mada se one naravno ne mogu usporediti s onima koje upravljaju evolutivnm procesima.

"Te suprotne sile mogu ponekad čak i pobijediti.

"Razlog za to je taj što sile koje upravljaju evolucijom imaju na raspolaganju veoma ograničen izbor sredstava; drugim riječima, one mogu da se služe samo određenim sredstvima i na određene načine.

"Suprotne snage nisu ograničene izborom sredstava, one se mogu koristiti svim načinima i sredstvima, čak i onima koja im mogu obezbjediti samo privremen uspjeh, i na kraju, one uništavaju oboje i evoluciju i involuciju, po toj točci pitanja.

"Ali kao što sam prije rekao, to pitanje nema praktičnu vrijednost za nas. Za nas je vrlo važno da uspostavimo indikacije za početak evolucije i odvijanje evolucije. A ako se sjetimo one analogije između čovječanstva i čovjeka, onda nam neće biti teško da utvrdimo da li se može smatrati da čovječanstvo sada evoluira.

"Da li možemo reći, na primjer, da životom upravlja grupa svjesnih ljudi? Gdje su oni? Ko su oni?

"Ono što vidimo, to je upravo suprotno: ovim današnjim životom upravljaju upravo oni koji su najmanje svjesni, oni koji se nalaze u najdubljem snu. Da li možemo reći da u ovom životu preovladavaju najbolji, najači i najhrabriji elementi? Ništa od toga.

"Nasuprot tome, mi vidimo prevladavanje vulgarnosti i gluposti svake vrste.

"Da li se može reći da se u ovom životu mogu primjetiti težnje ka jedinstvu ili ujedinjavanju?

"Ništa od svega toga, naravno. Ono što jedino možemo da vidimo, to su nove podjele, nova nasilja i nerazumijevanje.

"Znači, u ovoj situaciji u kojoj se čovječanstvo sada nalazi, ne postoji ništa što bi ukazivalo na neke znakove da se evolucija odvija.

"Nasuprot tome, kada uspoređujemo čovječanstvo sa individualnim čovjekom, možemo veoma jasno vidjeti jedan razvoj ličnosti na račun suštine, tj. razvoj umjetnog, lažnog, i onoga što je strano, na račun prirodnog, istinskog i onoga što je stvarno naše.

"Zajedno sa tim, vidimo i porast automatizma.

"Moderna kultura zahtijeva automatizaciju. I ljudi nesumnjivo gube svoje stečene navike za nezavisnost, automatiziraju se i pretvaraju u dijelove mašine.

"Nemoguće je reći gdje je kraj svega toga i gdje se nalazi izlaz - ili da li uopšte postoji kraj i izlaz iz toga. Jedna stvar je sigurna, a to je da čovjekovo ropstvo raste i povećava se. Čovjek postaje rob svojom vlastitom voljom. Njemu ne trebaju više nikakvi lanci. On počinje da voli to svoje ropstvo, pa čak se i ponosi time.

"A to je i najstrašnija stvar koja se uopšte čovjeku može dogoditi.

"Sve što sam do sada govorio, govorio sam u vezi čovječanstva kao cjeline. Ali kao što sam naglasio prije, evolucija čovječanstva može da se nastavi samo preko evolucije jedne određene grupe, koja će utjecati, odnosno, povesti za sobom ostatak čovječanstva.

"Da li se može reći da jedna takva grupa postoji?

"Možda na osnovu određenih znakova možemo reći da ona postoji, međutim, u svakom slučaju mi moramo uzeti u obzir da je ta grupa veoma mala, i preslaba da bi imala ikakav uticaj na ostatak čovječanstva. Ili, gledajući na to s jedne druge tačke gledišta, možemo reći da se čovječanstvo trenutno nalazi u jednom takvom stanju da je ono nesposobno da prihvati vodstvo jedne svjesne grupe."

"Koliko ljudi bi moralo biti u jednoj takvoj svjesnoj grupi?" neko je upitao.

"Samo oni sami mogu to da znaju," rekao je G.

"Da li to znači da oni poznaju međusobno jedan drugog?" opet je upitala ista osoba.

"Kako bi drugačije moglo biti?" pitao je G.

"Zamislite da postoje dva ili tri čovjeka koji su budni usred jedne mase ljudi koji spavaju. Oni će sigurno prepoznati jedan drugog. Ali ih oni koji spavaju ne mogu prepoznati.

"Koliko ima takvih? Mi to ne znamo niti ćemo znati sve dok ne postanemo kao oni.

"Prije je bilo jasno rečeno da svaki čovjek može vidjeti u skladu sa nivoom svog bića.

"Ali dvije stotine svjesnih ljudi, ukoliko bi oni postojali i ukoliko bi oni mislili da je to potrebno i pravedno, mogli bi da promijene cijeli život na zemlji.

"Međutim, ili ih još uvijek nema dovoljno, ili oni to možda ne žele, ili možda još uvijek nije došlo pravo vrijeme za to, ili možda ostali ljudi spavaju previše čvrstim snom."

"Sada smo došli do problema ezotericizma.

********

Slijedi nastavak ....