Komentar: Donosimo izvrstan članak Sott urednika i autora Pierra Lescaudrona, koji je ujedno i početak serije od šest članaka.
Napisana u periodu od 2014. do 2017., ta serija gosp. Lescaudrona oslikava našu izvrnutu i moralno degradirajuću sadašnjost i tako kronologizira devoluciju čovječanstva koja se ubrzala u 20. stoljeću i traje još i danas.
Slika iz Prvog svjetskog rata. Ozlijeđeni vojnici i posmrtni ostaci onih koji nisu bili toliko 'sretni' dijele isti prostor.
Baka je bila samo jedna od 6 milijuna francuske djece koja su izgubila očeve. Njezina majka imala je malu šivaću radnju u južnoj Francuskoj, specijaliziranu za haljine za udovice, daleko najpopularniji odjevni predmet u to vrijeme.
Kada je bila u svojim tridesetim godina, moja baka je također proživjela Drugi svjetski rat, a 1945. je otišla u Njemačku sa svojim mužem, vojnikom koji je bio dio francuskih okupacijskih snaga koje su tamo bile stacionirane do 1960-ih.
Baka nije voljela živjeti s Nijemcima; podsjetili su ju na njezina izgubljenog oca. Još uvijek baš puno ne voli Nijemce. Pretpostavljam da nikada nije razmišljala o tome da su i njemački i francuski vojnici korišteni kao topovsko meso, izmanipulirani da se bore u ratovima od kojih su profitirali samo bezdušni, pohlepni političari i bankari.
Moglo bi se razumno tvrditi da je tijekom svog dugog života, moja baka, kao i mnogi njezini suvremenici, doživjela puni užas 20. stoljeća i postojanu devoluciju čovječanstva.
Jako volim svoju baku. Ona me je odgajala kad sam bio dijete, a sada se ja brinem o njoj. Često odem u njen dom za umirovljenike. Bio sam tamo prije nekoliko dana i, pošto ona sama više ne može puno čitati, čitao sam joj ulomke iz raznih časopisa.
© Point de Vue'Point de Vue', izdanje #3433 (7.-13. svibnja 2014.)
Prvi članak u posljednjem broju Point de Vuea bio je o Camilli Parker Bowles. Kad sam pitao baku zna li tko je Camilla, rekla mi je da je Camilla godinama bila ljubavnica princa Charlesa i da je, nakon Dianine smrti, zauzela njezino mjesto.
Moja baka ne voli Camillu, nelegitimnu ljubavnicu, ali jako voli Dianu, zakonitu princezu. Jednog je dana spomenula, en passant, da ne misli da je Diana umrla u nesreći, već da je bila žrtva atentata. Nemam pojma gdje je pokupila tu ideju, ali očito, unatoč svojim časnim godinama, baka zna biti iznenađujuće oštroumna.
Budući da nitko od nas nije veliki obožavatelj Camille, brzo smo preskočili ovaj članak i došli do dijela s aukcijama u kojem su predstavljene fotografije četiri predmeta (vidi sljedeću sliku).
© Point de VueDio časopisa 'Point de Vue' o aukcijama
U donjem desnom kutu je ukrasna stolica od ručno klesanog dragocjenog drveta. Potpuno je pozlaćena i ručno oslikana. Obuhvaća krov montiran na luk poduprt stupovima. Ovo umjetničko djelo nastalo je u dvije faze u 16. i 19. stoljeću. Dakle, najstariji dijelovi stari su pola tisućljeća. Njegova procijenjena cijena kreće se između 18.000 i 22.000 eura (između 26.000 i 30.000 dolara).
Lijevo je slika ulja na platnu koju je u 17. stoljeću izradio pripadnik Genovese škole. Naziv slike je 'Portret žene s lepezom i njenog sina'. Postavljen je na ručno oblikovani, potpuno pozlaćeni okvir. Procijenjeni raspon cijene slike je 8.000-12.000 eura (oko 15.000 dolara).
Četvrta slika, na vrhu stranice, serija je autoportreta koje je 1960-ih napravio Andy Warhol. Sadrži šest replika iste slike. Mijenjaju se samo boje. Gdje su beskrajni sati vještog rada? Gdje je ljepota? Gdje je umjetnost? Gdje je stvaranje?
U svakom slučaju, vrijednost ovog kompleta slika procjenjuje se između 18 i 25 milijuna eura. Da, dobro ste pročitali. To je otprilike 30 milijuna dolara. Cijeni se tisuću puta više od gore opisanih drevnih djela likovne umjetnosti.
Zamislite što biste mogli učiniti s 30 milijuna eura; koliko života možete spasiti, koliko ljudi možete pomoći, koliko snova možete ostvariti, koliko pravih djela prave umjetnosti možete spasiti od zaborava.
Ali, očito, u našem svijetu neki ljudi radije troše toliku količinu novca na bezumni, bezdušni autoportret pojedinca, Andyja Warhola, koji je, kad nije snimao sebe, stvarao gay slike i filmove, više puta je bio uključen u plagijat, a mnogi su ga smatrali onim koji je pretvorio umjetnost u nešto više od bezumnog konzumerizma.
Nažalost, ova stranica aukcije otkriva vrlo jasan znak vremena. U prošlosti su pojedinci ulagali svoju energiju, vještinu i vjeru u potragu za umjetnošću i ljepotom. Danas je sve to izgubljeno; takozvana moderna umjetnost pronicljivim ljubiteljima umjetnosti predlaže konzervirani izmet, raspela u urinu i povraćanje na platnu.
Samoopisani 'umjetnički kritičari' provode beskrajne sate pokušavajući takvu 'umjetnost' prožeti zamršenim filozofskim značenjem kako bi 'kolekcionari umjetnina' za njih izdvojili velike svote novca i zanemarili originalna drevna umjetnička djela koja su zahtijevala vještinu, predanost, žar i majstorstvo za izradnju. Ako je novac doista energija, on dosta govori o vrijednosti, ili vjerojatnije, o odsustvu vrijednosti, koje naše 'moderno' društvo odražava.
Dobar primjer srednjovjekovne propagande koji prikazuje križare koji ubijaju heretike tijekom bitke kod Mansure (7. križarski rat) dok se dogodilo upravo obrnuto
Smrt njegovih suputnika ipak ga nije odvratila od religioznog žara i fanatizma, te je nekoliko godina kasnije predvodio 8. križarski rat, koji je bio kratkotrajan, jer se većina vojnika razboljela ubrzo nakon dolaska na afrički kontinent, uključujući Louisa, koji je preminuo od dizenterije u Tunisu.
Uništenje cijele njegove vojske i njegovu opsjednutost iskorjenjivanjem bilo kojeg živog Saracena nagradila je katolička crkva. Luj je kanoniziran 1297.
U isto vrijeme, Luj IX je bio zaštitnik umjetnosti i tijekom njegove vladavine podignute su brojne gotičke katedrale. Jedno od tih gotičkih svjedočanstava je katedrala Rodez, koja se pojavila u posljednjem članku Point de Vueu-a koji smo baka i ja čitali.
© Point de VueMuzej Soulages koji je ispred katedrale Rodez
Iako pojedinci koji su žrtvovali cijeli svoj život ovom ambicioznom projektu nisu bili ništa više od robova, oni su barem bili potaknuti tim duhovnim uvjerenjem i nadali su se da će služiti Bogu, ili nečemu većem od njih samih.
Nasuprot tome, u prvom planu (sadašnjost) vidimo potpuno novi (ali već zahrđali) muzej Soulages. Morbidna čelična kutija. Tamo nećete naći ni vještinu, ni dušu, ni ljepotu, ni inspiraciju. Samo užasan komad hrđe koji stoji ispred katedrale Rodez, poput krajnje uvrede, krajnje agonije nanesene osam stoljeća starom remek-djelu iza njega.
U antici, robovi su znali da su robovi i njima se davala hrana, odjeća i sklonište. Unatoč svom 'radničkom' statusu, ljudi koji su izgradili Muzej Soulages također su robovi, ali robovi koji vjeruju da su slobodni, a njihove mizerne 'plaće' jedva da su dovoljne da im omoguće pristojan život. I naravno, navode ih da vjeruju da stvaraju 'umjetnost', a ne užasnu metalnu hrđavu kantu.
Samo u Francuskoj, 15.000 radnika su beskućnici. U SAD-u je nevjerojatnih 80% stanovništva blizu ili ispod razine siromaštva, iako mnogi od tih pojedinaca imaju posao, ili čak dva ili tri.
I, za razliku od srednjovjekovnih robova, moderni robovi više nemaju nikakvo moralno ili duhovno vodstvo koje bi ih održavalo. Oduzet im je i posljednji komad nade: vjera u Boga i u dobro. Njihovim umovima je nametnuta bezbožna, bezvrijedna, materijalistička, konzumeristička, individualistička ideologija.
Izgradnja Muzeja Soulages financirana je s 25 milijuna eura novca poreznih obveznika (oko 30 milijuna dolara). To je isti iznos koliko je netko platio za Warholovu 'umjetnost'. U 2014., ovo je mjesto gdje nebrojeni milijuni dolara idu u službu 'umjetnosti': u zahrđalu metalnu kutiju ili patetičnu seriju autoportreta poremećenog pojedinca.
Uništenje umjetnosti nije samo puka slučajnost. Psihopatske elite žele ostvariti potpunu kontrolu nad svakim od nas. Da bi postigli svoj cilj, potrebno im je da budemo što je moguće više neupućeni i izolirani, otuda i usklađeno uništavanje kulturnih referenci kao što su prava umjetnost, dobro obrazovanje, objektivna povijest i znanost otvorenog uma, te iskorjenjivanje onoga što ulijeva osjećaj zajedništva: religije, etnička pripadnost, nacionalna država i obitelj.
Budući da je psihopatska elita lišena savjesti i kreativnosti, nije u stanju stvoriti svoj vlastiti identitet. Doista, oni doslovno nisu u stanju istinski razumjeti, pa stoga i cijeniti ideju apstraktnog identiteta, upravo ono po čemu se grupe normalnih ljudskih bića definiraju. Psihopatima se čini da normalni ljudi "nisu baš iste vrste" kako kaže Andrew Lobaczewski. Odnosno, psihopatima se normalni ljudi čine 'nenormalnima', njihove apstraktne ideologije su im smiješne 'nenormalnosti' i nastoje natjerati svijet i njegovu normalnu ljudsku populaciju da se pokore njihovoj vlastitoj neljudskoj prirodi i viziji 'stvarnosti'. Uskraćujući nam bilo kakvu kulturnu znamenitost, žele nam oduzeti posljednje čestice koje nas čine istinskim ljudima: naše kolektivno urođeno razumijevanje i divljenje istine, pravde i ljepote.
Ne brinite, poštedio sam baku ovih razmišljanja. U njenim godinama zaslužuje mir sa svojim unukom. Ali ipak sam se zapitao, vidjevši ljepotu nadmašenu smećem u tom 'sjajnom' popularnom časopisu; kamo sada odlazi sva ta kreativna energija koja se nekada ulagala u takvu umjetnost?
Pretpostavljam da je odgovor tragično jednostavan: ako nema stvaranja izvana, iznutra je uništenje.
Ako ne možemo manifestirati kreativnu energiju izvana, ona će ostati zarobljena u nama i proizvoditi ljutnju, frustraciju, tugu ili patnju. Na kraju se ovaj emocionalni stres može nagomilati i materijalizirati u bolesti, način na koji naše tijelo kaže 'ne' na potiskivanje naše kreativne energije.
Katedrala Rodez po noći
Komentar: Slijedeći nastavak je Mama, zašto tata nosi haljinu? Tata, zašto mama ima brkove?