Pavlove poslanice pokazuju nam preobrazbeni put prema životu u Duhu

Life in the Spirit
Pavlova autentična pisma jedno su od najvećih i najpronicljivijih dijelova duhovnog učenja koje imamo.1 Ali da bismo ih razumjeli, potrebno je najprije razumjeti nekoliko osnova - osnova koje ponekad može biti teško vidjeti zbog razrađenih teorija koje je kršćanstvo izgradilo oko Pavlove temeljne poruke kroz stoljeća.

Osobito, doslovnije interpretacije su kamen spoticanja za mnoge, kao što je čitanje Pavlovih poslanica u svjetlu evanđelja, a posebno njihovo čitanje kao da se radi o povijesti.

Moramo shvatiti da po Pavlu, mi živimo u dva svijeta istovremeno: u svijetu Tijela i u svijetu Duha. Prvi je materijalni svijet, materijalni način postojanja: u ovom načinu sve shvaćamo na zemaljski i utilitaristički način; razmišljamo doslovno, fokusirani samo na naše zemaljske potrebe i kako ih zadovoljiti. Ne možemo razmišljati izvan tijela - izravne percepcije onoga što je ispred nas i materijalističkog razumijevanja uzroka i posljedice.
...jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo - vječno. (2 Korinćanima 4)
Ali također živimo u svijetu Duha: svijetu u koji je naš materijalni svijet ugrađen, iz kojeg on, takoreći, proizlazi. Ako možemo aktivirati svoje treće oko, da tako kažemo, duhovni oblik postojanja, počinjemo opažati sve u velikoj suptilnosti i možemo razlučiti više zakone i principe tog višeg svijeta. Imamo "oči da vidimo i uši da čujemo".
Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni. (Galaćanima 6)
Gradeći i radeći na svom načinu postojanja kako je ono izraženo u duhovnom svijetu, dolazite u dodir s Vječnim — a tamo nastaje i tamo se postiže vječni život. Stoga uskrsnuće o kojem Pavao govori nije zemaljsko, tjelesno, već ono koje se događa u "nevidljivom svijetu". Krist je nacrt za taj proces, a istovremeno, uspostavljanjem vječnog duha u nevidljivom svijetu, taj svijet nam postaje dostupan: zajedništvo s Bogom putem Duha.
Sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno. Ako ima tijelo naravno, ima i duhovno. Tako je i pisano: Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam - duh životvorni. (1 Korinćanima 15)
A mi, mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog. To i navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha izlažući duhovno duhovnima. (1 Korinćanima 2)
Pavao nam pokazuje kako to učiniti i kako nas to može dovesti do Božjeg kraljevstva: postojanja koje je usklađeno s višim svijetom umjesto s materijalnim, čak i dok još hodamo zemljom.
Uvijek smo stoga puni pouzdanja makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina. Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju. (2 Korinćanima 5)
Stoga nikada ne bismo trebali tumačiti Pavlove riječi u čisto materijalističkim/"tjelesnim" terminima. Ono što on opisuje odnosi se na suptilni svijet Duha za koji Pavao želi da otvorimo oči. Sve što on opisuje mora se čitati kao obilježje ovog drugog, finijeg, suptilnijeg svijeta beskrajno dubokog uviđanja.
Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu (2 Korinćanima 5)
Jer iako živimo u tijelu, ne vojujemo po tijelu. Ta oružje našega vojevanja nije tjelesno, nego božanski snažno za rušenje utvrda. (2 Korinćanima 10)
Za Pavla se, dakle, duhovni put sastoji u postizanju zajedništva s Duhom - življenja u višem svijetu, svijetu Duha, do najvišeg mogućeg stupnja. To je put prema unutarnjoj transformaciji koji je iznimno težak i zahtijeva vrijeme.

Pavlov put prema preobrazbi

Dopustite mi da pokušam izraziti Pavlovo transformativno učenje modernijim riječima i u kontekstu današnje situacije.

Počinjemo u nihilizmu: moralnom bezakonju. U tom stanju mi smo u neredu, slijepo lutamo, čak i ne shvaćajući koliko je destruktivan naš niski način postojanja. Potpuno smo izvan dodira s našim unutarnjim glasom savjesti, s našom vezom s božanskim: "proročanskom Božjom riječi", kako je to Pavao nazvao.2 Jer ovaj je glas tako suptilan i tako nepopularan za ego i materijalistički, "tjelesni" način razmišljanja, da ga guši i najmanja nespremnost da promijenimo svoje načine, da žrtvujemo svoje trenutne želje, da prođemo kroz bolan proces duhovne promjene.
Tako i mi: dok bijasmo maloljetni, robovasmo počelima svijeta. (Galaćanima 4)
Sljedeći korak je primiti ono što Pavao naziva Zakonom, što bismo mogli nazvati osnovnim moralnim kodeksom, i uvjerenje da ga treba slijediti.

Zamislite nekoga tko naiđe na manje-više zdravo moralno učenje, poput onog koje nudi Jordan Peterson, ili čak na osnovna moralna načela jedne od religija.

Nakon što ste "primili zakon", događa se nekoliko zanimljivih stvari:

Prvo, pokušavajući to slijediti, shvaćate koliko ste potpuno nesposobni da to izvedete. Da, ovisno o vašem karakteru, možda će vam biti lako s nekima od pravila. Ali slijediti druge čini se gotovo nemogućim. Razmislite o svakodnevnom čišćenju svoje sobe i namještanju kreveta, odricanju od ovisnosti (bilo da se radi o hrani, Netflixu, seksu, materijalističkim težnjama, igricama, surfanju internetom i tako dalje) ili o vašim standardnim mehanizmima suočavanja sa sukobima (previše ugađate drugma, previše se suprostavljate drugima, previše izbjegavate, previše ste ljutiti,...)
Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim - to činim. (Rimljanima 7)
Drugo, počinjete shvaćati koliko je vaše postojanje bilo grešno u prošlosti i koliko je vaše ponašanje grešno čak i sada, s obzirom na to da ste tako nesposobni slijediti čak i najosnovnija moralna pravila.

Ovo je popriličan šok i dovodi do patnje i duhovne agonije.
Nego: grijeh, da se grijehom očituje, po tom dobru uzrokuje mi smrt - da grijeh po zapovijedi postane najvećim grešnikom. (Rimljanima 7)
Ali ova spoznaja o vašoj "grešnosti preko svake mjere" je dobra stvar, jer ova vatra samoosude, kada se tolerira i kroz koju se izravno prođe, može spaliti one vaše ublaživače koji su uvijek gasili ovaj suptilni unutarnji glas koji je vaša veza s božanskim, sa svijetom duha.
Jer kad bismo sami sebe sudili, ne bismo bili suđeni. (1 Korinćanima 11)
Ta faza predstavlja prvi kontakt s Kristom. Ne možete pobjeći tim spoznajama, jer je Krist pokazao, i bio je primjer, da je moguće živjeti potpuno duhovnim životom, živjeti gotovo u potpunosti u svijetu duha dok ste još na zemlji, čak i usprkos svim preprekama koje vam stavljaju na put vaše tijelo, vaša inertnost, tromost vašega tjelesnog postojanja.

Krist je došao, i stoga više nemate isprika. Barem nemaju oni među nama koji slutimo da postoji nešto više, koji hodamo po načelima Duha, iako još uvijek posrćemo.
...poslavši Sina svoga u obličju grešnoga tijela i s obzirom na grijeh, osudi grijeh u tijelu da se pravednost Zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu, nego po Duhu. (Rimljanima 8)
Treće, počinjete shvaćati da moralna pravila nisu cijela priča; ona su samo nametnuta izvana kako bi nas spriječila da pretjeramo. Kao što je rekao Timothy Ashworth, ona su "pazitelji djece".3
Prije dolaska vjere, pod Zakonom zatvoreni, bili smo čuvani za vjeru koja se imala objaviti. Tako nam je Zakon bio nadzirateljem sve do Krista da se po vjeri opravdamo. (Galaćanima 3)
Da, istina je, u našem dobu potpunog nihilizma i ludila, izgubili smo i ono malo što smo imali; izgubili smo zakon, moralni kodeks. Ali ovaj kodeks nikada ne može biti više od štake, a patnja koja slijedi nakon usvajanja moralnog kodeksa, u kombinaciji sa stjecanjem prvog nagovještaja Krista, za osobu koja u teoriji ima "oči da vidi i uši da čuje" — koja hoda u skladu s Duhom — osviještava tu točku punom snagom.

Shvaćate da vam moralni kodeks nikada ne može reći kako postupiti u svakoj pojedinačnoj situaciji. Da se svako pravilo može lako upotrijebiti za opravdanje zla, čak i bez proturječja. Da trebate ići dalje od pukih pravila i razviti duboki unutarnji moralni kompas pun ljubavi i istine.
Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. (Galaćanima 2)
U ovom stadiju vi ste "dijete u Kristu". Upamtite da sve što Pavao kaže treba promatrati iz perspektive duhovnog svijeta, a ne zemaljskog. Biti u Kristu, čak ni u ranim fazama, dakle, nema nikakve veze s "prihvaćanjem evanđeoske priče kao doslovne istine" ili bilo čega sličnog, već s formiranjem osobne veze s duhom Krista, a time i s Božanskim.

Nakon što se duh Krista prvi put "probio" tijekom razdoblja duhovne patnje (zbog vaših spoznaja o sebi kao posljedici usvajanja zakona), možete započeti putovanje prema sve većoj spoznaji i zajedništvu s duhom Krista. Ovo će vam zauzvrat otvarati srce i oči sve više i više, i postupno ćete više živjeti u svijetu duha, i vidjeti svijet prema principima duhovnog svijeta, za razliku od onih svijeta tijela. To je putovanje borbe, prevladavanja sebe, spoznaja, slušanja onih koji su mudriji od vas, i što je najvažnije, postizanja sve veće jasnoće u vašem zajedništvu s višim: postajete sve bolji u slušanju ovog suptilnog unutarnjeg glasa, ne zaustavljate i ne utapate ga putem straha, nevoljkosti i udobnosti.
A Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista; on nas i pomaza, on nas i zapečati i u srca naša dade zalog - Duha. (2 Korinćanima 1)
Ove duboke spoznaje, ovaj početak božanske povezanosti, besplatni su dar od Boga, u smislu da to ne bi bilo moguće bez pomoći Duha. Vaš vlastiti doprinos je jednostavno prestati stajati na putu sa svim svojim tjelesnim glupostima. Što je doista težak zadatak, posebno u današnje vrijeme kada smo tako nevjerojatno uvjetovani da razmišljamo isključivo u materijalističkim terminima, gdje je većina nas traumatizirana na ovaj ili onaj način, gdje je sam naš jezik postao gotovo neadekvatan za suočavanje s duhovnim sferama, gdje smo svakodnevno bombardirani ludošću, neznanjem i zloćom.

Stoga je vjera ključ. Povezuje nas s "prvim zalogom" koji smo dobili, ako smo ljudi koji hodaju po načelima duha, barem u potencijalu.

Taj je put toliko težak da morate biti duboko uvjereni u "radosnu vijest", odnosno u mogućnost da je život življen u potpunosti "u Kristu" moguć i na kraju jedini cilj kojem vrijedi težiti. Morate se povezati s "prvim zalogom" u svom srcu, jer će vam on reći istinu. Najvjerojatnije ćete također morati naići na nešto što konačno razbije sve one razrađene ublaživače i teorije koje ste izgradili oko sebe — nešto što vas uvjerava u stvarnost Krista/Duha i u mogućnost osobne veze, rasta prema životu "viđenja nevidljivog", potpunog hodanja po načelima Duha.
Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? (Rimljanima 10)
Dublja i detaljnija potvrda dolazi usput; ali ono što vas pokreće i što vas održava tijekom cijelog putovanja je probuđena vjera.

Krista možemo promatrati i kao duha pomoću kojeg se povezujemo s božanskim — našom osobnom duhovnom kontaktnom točkom — i kao nekoga tko je nepobitno pokazao mogućnost istinitog duhovnog puta, probijajući tako naše obrane i ublaživače kako bi nam omogućio da primimo tračak svjetlosti po prvi put.

Napokon ćemo, nadamo se, doći do stupnja na kojemu možemo potpuno utjeloviti Duh, potpuno živjeti u višem svijetu, potpuno se pomaknuti izvan tijela kako bismo sve percipirali u skladu s tim finijim, bogatijim, dalekosežnijim, suptilnijim svijetom i postojanjem.
Tako više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu. (Galaćanima 4)
Evo kako Ashworth shematski prikazuje proces:

Ashworth
first instalment of the Spirit - prvi zalog duha
flesh - tijelo
Spirit - duh
Law - Zakon
faith - vjera
infancy in Christ - djetinjstvo u Kristu
adulthood in Christ - zrelosti u Kristu
coming of Christ - dolazak Krista
coming of age - odrastanje
Samo bih dodao da u današnjem dobu moralne degradacije počinjemo čak i prije Zakona: kao što sam gore naveo, a čini se da i Pavao to implicira, prvo nam Bog treba dati moralna pravila, što on i čini tako što nam pomaže da prepoznamo osnovnu ispravnost univerzalnog moralnog zakona.

Zakon je, dakle, polazište. Za one ljude koji "hodaju u skladu s tijelom" to će uvijek biti samo autoritet koji se više-manje slijedi (ali vene kada autoritet nestane, kao što je to u naše vrijeme). Ali za one koji "hodaju u skladu s Duhom", zakon može biti odskočna daska prema samospoznaji i transformativnoj patnji, AKO se naša vjera, u dodiru s "prvim zalogom" koji nam je Bog dao, probudi "Kristovim dolaskom ", to jest, prvi neporeciv kontakt s Kristovim duhom, na ovaj ili onaj način. (Ovaj kontakt može se uspostaviti na različite načine za različite ljude u različitim vremenima.)

Put nije za svakoga

Upozorenje. Kao što Pavao uvijek iznova pojašnjava, a što njegovo vlastito iskustvo jasno pokazuje, postizanje visokog stupnja zajedništva s Duhom, "proročke riječi Božje", stvorit će vam mnogo neprijatelja.
Da, Kristov smo miomiris Bogu i među onima koji se spašavaju i među onima koji propadaju: ovima miris iz smrti za smrt, onima miris iz života za život. (2 Korinćanima 2)
Poanta je: postoje oni koji imaju oči da vide i uši da čuju, koji imaju potencijal za postizanje života u zajedništvu s Božanskim. Ali čak i oni najčešće posrnu na svom putu i mogu se neprijateljski postaviti prema onima koji ozbiljno počnu "hodati u skladu s duhom". Zatim postoje oni koji jednostavno nemaju oči da vide itd. Oni žive isključivo u materijalnom svijetu tijela. I oni će biti potpuno bijesni zbog vašeg višeg postojanja: oni to doslovno nanjuše.
Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. (1 Korinćanima 2)
Što im više pokušavate pokazati svoj način postojanja, oni postaju bjesniji i neprijateljski raspoloženi. Uznemiruje ih sama vaša prisutnost. Što jasnije pokazujete svoju vjeru, to je više neprijateljstva.

Međutim, jednom kada počnete živjeti u višem svijetu i opažati stvari iz te više, duhovne, ne-doslovne, nematerijalističke perspektive, pokretane dubokom ljubavlju i razumijevanjem, oni koji su receptivni također mogu osjetiti taj suptilni miris na vama. I oni će biti uzdignuti, dirnuti, privučeni malo bliže božanskom.

Upravo ta dužnost služenja i isijavanja svjetla (često u suptilnim oblicima) karakterizira transformativni put. To je jedini način da se napreduje, a Paul je vrlo jasan u vezi s time.

Pavlove poslanice pravo su blago. I upravo zbog instinktivne neprijateljske reakcije od strane onih koji "nemaju oči da vide" - ljudi od tijela - njih se djelomično izmijenilo, njihovo značenje se iskrivlilo, a njihove poruke su izokrenute prema doslovnom tumačenju evanđelja koje nikada nije trebalo opisati čudesnog iscjelitelja u Galileji, nego prenijeti Pavlovu duboku duhovnu istinu u narativnom obliku.4

To postaje kristalno jasno kada pogledate iz perspektive višeg svijeta, gdje Krist prebiva i gdje je zajedništvo moguće, pogled kroz mračno ogledalo, dok smo još na zemlji.

Baš kao što je Pavao imao apokaliptični pogled na svijet i mislio je da će kraj njegove civilizacije na kraju donijeti spasenje AKO smo duhovno spremni i tome svjedočimo s naše gledišne točke u duhovnom svijetu, tako je i danas: stvari će se pogoršati, iz materijalističke perspektive. Međutim, iz duhovne perspektive, mogli bismo se pomaknuti prema spasenju.

Ali moramo biti spremni.
Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno. (Rimljanima 12)
____________________________

Bilješke:

1 Timotej i Tit su najvjerojatnije neautentični, kao što su i razni odlomci čak i u nekima od autentičnih poslanica. Bilo bi naivno misliti da kasniji autori i sastavljači nisu trebali pokušati promijeniti Pavlovu poruku, posebno u svjetlu samog Pavla koji nas je upozoravao na stalno progonstvo i nerazumijevanje njegovog evanđelja.

2 Za detaljnu raspravu o Pavlovim idejama koje se odnose na zajedništvo s Duhom i proročansku riječ Božju, uključujući novu lingvističku analizu za bolje razumijevanje izvornog teksta, pogledajte Timothy Ashworth, Paul's Necessary Sin: The Experience of Liberation, Routledge, 2016

3 Ibid.

4 Izuzetno je vjerojatno (i doista očito kada to pogledate iz te perspektive) da su Pavlova učenja srce kršćanstva te da su evanđelja nastala kasnije. Markovo evanđelje, prvo od evanđelja, barem je djelomično bilo pokušaj da se Pavlova učenja prenesu u narativnom obliku, da nas upozori na opasnosti "tjelesnih" tumačenja i "ljudi od tijela", a možda i da pruži povijesne indicije. Kasnija evanđelja bila su uljepšavanja Markovog, s vlastitim planovima njihovih autora - što je dovelo do upravo onoga na što su Pavao i Marko upozoravali: doslovnog i "tjelesnog" razmišljanja. Nekoliko je teologa u prošlosti iznijelo to opažanje, protiv snaga opozicije tradicionalista koji su, čini se, zapeli u svom doslovnom čitanju evanđelja. Za više o ovoj fascinantnoj priči i brojnim referencama pročitajte knjigu Laure Knight-Jadczyk, From Paul to Mark: PaleoChristianity, Red Pill Press 2021.