OK, pretpostavljam da možda ne uvijek, i ne za svakoga. To je ipak analitička filozofija.
Ono što čini zadovoljstvo dok ga čitate jest to što je nevjerojatno pametan, temeljit, pažljiv u svojim mislima i izvrsno razumije kanon analitičke filozofije.
Ono po čemu se on još više ističe je to što, slažete li se s njim ili ne, možete reći da ga pokreće potraga za istinom: postoji vatra. On nije poput nekih od onih filozofa koji su jednostavno poput mašine za mljevenje, uživaju u hiper-apstraktnoj misli ili žele privući pozornost šokirajući ljude argumentima tipa "sve vaše intuicije su pogrešne".
Ako maknemo upuštanje u kanon analitičke filozofije iz Chalmersovih djela, možda možemo ocrtati njegov glavni argument na sljedeći način:
Pretpostavimo da su materijalisti u pravu u svim svojim osnovnim načelima, kao što su:
- Na kraju krajeva, sve se svodi na mrtvu materiju (a možda i na "mrtve" zakone/obrasce)
- Moguće je da su prvi biološki sustavi nastali čistom slučajnošću
- Neo-darvinizam može u potpunosti objasniti nastanak svih oblika života
- Naši su mozgovi biološka superračunala koja se mogu analizirati isključivo funkcionalno, a ova složena funkcionalnost je objašnjiva darvinističkim terminima
- Iz perspektive trećeg lica, život i hiperkompleksni strojevi izgledaju potpuno isto, te stoga nema temeljne razlike između njih
- Itd.
To jest, "meki problem" svijesti je objasniti svijest shvaćenu kao misao, osjećaje, tjelesne osjete i tako dalje, koji služe raznim funkcijama, baš kao što računalni programi, senzori itd. služe raznim funkcijama.
Ali prema Chalmersu, čak i kada bismo mogli objasniti svijest iz te perspektive, ipak bi ostalo još nešto za objasniti: poimence, naše iskustvo svega toga. Postoji razlika između objašnjavanja "vidjeti crveni objekt" iz funkcionalne, računalne perspektive i objašnjavanja kako je to vidjeti crveni objekt.
Doživljavamo iznimno bogat "unutarnji film", a pitanje je: zašto?
Uostalom, kaže Chalmers, mogli bismo zamisliti svijet u kojem ljudska bića ne doživljavaju ovaj unutarnji film.
Oni bi izgledali i pričali, pisali i ponašali se potpuno isto kao mi, ali bi im nedostajalo naše unutarnje iskustvo.
Oni su samo automati. Zombiji.
Ako je takav zombi svijet zamisliv, onda to pokazuje da materijalističkom objašnjenju nedostaje nešto ključno, čak i ako materijalistima priznamo sve uobičajene točke.
To je ono što on naziva "teškim problemom svijesti".
Ima li zombija među nama?
Evo u čemu je stvar.
David Chalmers je jako dugo bio angažiran u dijalog s materijalističkim taborom. I iako je njegova glavna poanta dovoljno jednostavna i, mislim, intuitivno razumljiva i uvjerljiva, okorjeli materijalisti jednostavno ne popuštaju.
Čini se da oni to ne shvaćaju.
Mislim, jedno je vjerovati u materijalizam jer je on bio zadana pretpostavka u znanosti jako dugo vremena. I ja sam dugo vjerovao u njega. Ali sasvim je druga stvar suočiti se s uvjerljivim argumentom protiv njega, i to onakvim koji od vas zahtijeva da odustanete samo od vrlo malog dijela svoje pozicije, a da i dalje ostanete u poricanju!
Mislim da će većina nas, kada prvi put pročitamo dobre argumente protiv materijalizma, vjerojatno reći nešto poput "da, dobro, ovo ima smisla, sada razumijem zašto se dio mene uvijek osjećao pomalo nelagodno zbog materijalističke pozicije, ali jednostavno nisam znao da ne drži vodu i da postoje racionalne alternative. Hajdemo otkriti što se ovdje događa."
Ali ne i okorjeli materijalisti.
I to nas dovodi do najfascinantnije izjave Davida Chalmersa. Ona glasi:
Za mene, reduktivni funkcionalizam i eliminativizam izgledaju tako očito lažni da mi je teško shvatiti kako bi itko mogao prihvatiti pogled tipa A. Čini mi se da bi se takav stav moglo prihvatiti samo ako bi se vjerovalo da uopće ne postoji značajan problem sa svijesti. Ipak, iskustvo pokazuje da je gotovo jedna trećina stanovništva spremna prihvatiti [čvrsti materijalistički] stav i ne popušta. To ukazuje na veliku podjelu spomenutu u predgovoru: podjelu između pogleda koji svijest shvaćaju ozbiljno i onih koji to ne shvaćaju.Racionalni argument ne može premostiti ovaj jaz intuicija: neki ljudi jednostavno žive na različitim razinama. Vau!
U konačnici, argument nas može odvesti samo tako daleko u rješavanju ovog pitanja. Ako netko inzistira [...] da Marija ne otkriva ništa o svijetu kada prvi put doživi iskustvo crvenog objekta [...], onda mogu samo zaključiti da smo, kada je u pitanju iskustvo, na različitim razinama. Možda se naši unutarnji životi dramatično razlikuju. Možda je jedan od nas "kognitivno zatvoren" za uvide drugoga. Vjerojatnije je da je netko od nas zbunjen ili je u zagrljaju dogme. U svakom slučaju, kada dijalektika dođe do ove točke, to je most koji argument ne može prijeći. Dapače, došli smo do grubog sudara intuicija [...]1
Možda im nedostaje duboko iskustvo koje mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo: iskustvo zapanjujuće nijansiranog, bogatog svijeta. Iskustvo života kao svojevrsnog dara punog misterija i mogućnosti koje još ne shvaćamo, ali što nas gura naprijed. Doživljaj svega toga kao duboko smislenog, tragičnog, uzbudljivog, srcedrapajućeg i, barem u nekom minimalnom smislu, transcendentnog.
Iskustvo života kao nečeg višedimenzionalnog što se ne može shvatiti uskim usredotočenjem na jedan način, aspekt, omiljenu teoriju ili okvir. Gdje se čak i nešto tako banalno kao što je otkrivanje nove boje doživljava kao toliko bogato da prkosi razumijevanju materijalističko-darvinističkog načina mišljenja.
Da li nekim ljudima jednostavno nedostaje ovo iskustvo? Unatoč tome što izgledaju i pričaju i ponašaju se kao mi?
Je li to razlog ovog "sudara intuicija"?
Da li među nama žive zombiji???
Pa, možda ne postoji potpuni zombiji. Ali vrlo je moguće da postoje ljudi koji svijet doživljavaju sasvim drugačije.
Prije nego se vratimo na problem zombija, pogledajmo što sve to govori o stanju filozofije.
Što to znači za filozofiju
Ako je ovdje riječ o "grubom sukobu intuicija", to ima neke implikacije za filozofsku metodu.
Analitička tradicija sklona je tretirati filozofske tekstove kao idealizirani znanstveni projekt: počinjete s premisom, imate otvoren um o tome, a zatim koristite logiku i (ponekad) empirijska zapažanja da vidite je li premisa istinita ili ne, ili postoji li mana u logici koja vodi od premise do zaključka.
Međutim, ako je vaša početna točka intuicija — kao što je da je vaš unutarnji život toliko bogat da se ne može uskladiti s čisto funkcionalističkim pogledom na biologiju — ali je nečija početna točka potpuno drugačija intuicija — njegov unutarnji život može se lako uokviriti na funkcionalistički pogled — , tada ćete automatski doći do vrlo različitih ideja.
Explanandum, ono što treba objasniti, vrlo je različit u oba slučaja. To znači da nikakva zdrava logika ili čak empirijski dokazi ne mogu riješiti problem: dva će filozofa jednostavno razgovarati jedan pored drugog.
Postoji alternativa analitičkoj metodi, koju je opisao R. G. Collingwood.
U svom Eseju o filozofskoj metodi tvrdio je da u filozofiji, za razliku od empirijske znanosti, zapravo počinjemo od zaključka. Umjesto da koristimo argumente za odlučivanje o istinitosti prijedloga, već znamo što želimo pokazati istinitim. Proces formuliranja argumenta, dakle, služi razjašnjavanju nečije misli, razradi detalja, otkrivanju novih aspekata problema i stjecanju novih, dubljih uvida.
Čini mi se da je ovo pošteniji pristup, a samim tim i plodonosniji. To je također vodi boljem pisanju proze (sam Collingwood je bio izvrstan pisac), jer se više ne trebamo pretvarati da radimo nešto poput empirijske znanosti kada se bavimo filozofijom.
Također stavlja u fokus ono što je stvarno važno: premisu, bilo da je otvoreno izrečena ili skrivena. U ovom slučaju, premisa bi bila da mi "moja intuicija jasno i glasno govori da moje unutarnje iskustvo prkosi materijalističko-funkcionalističkim objašnjenjima." Kada netko drugi ima drugačiju intuiciju, umjesto da se bori protiv nje putem sve složenijih i finijih logičkih argumenata, a da pritom nigdje ne stiže, onda možemo postaviti pravo pitanje: zašto ljudi imaju tako različite intuicije?
Rješenje problema zombija Iaina McGilchrista
Možda nam hipoteza hemisfera Iaina McGilchrista može pomoći objasniti nešto od onoga što se ovdje događa. Na temelju svojih neuroloških istraživanja, on kaže da lijeva i desna hemisfera mozga proizvode vrlo različite "poglede" na stvarnost. Da uvelike pojednostavim:
- Desna hemisfera je sklona percipirati svijet kao cjelinu, kao "okruglu", kao nijansiranu, a svaku situaciju kao jedinstvenu.
- Lijeva hemisfera sklona je percipirati svijet u apstraktnim terminima, usitnjavati ga na dijelove i kategorizirati, te se oslanja na hiperfokusirano logičko mišljenje usmjereno na manipulaciju/korisnost.
Da bi prikazao kako to funkcionira, razmotrite ovaj eksperiment koji McGilchrist iznosi u svojoj knjizi The Matter With Things:2
Od kandidata se tražilo da pogledaju sljedeće silogizme (logičke argumente) i odluče jesu li logični ili ne:
- Svi majmuni se penju po drveću; [U REDU]
- Dikobraz je majmun; [očito pogrešno]
- Dikobraz se penje na drveće. [očigledna glupost]
- Zima je hladna u tropskim zemljama; [očito pogrešno]
- Ekvador je tropska zemlja; [U REDU]
- Pitanje: Je li zimi u Ekvadoru hladno ili nije?
Rezultat: oni koji pretežno razmišljaju desnom hemisferom skloni su odmah prozreti gluposti; oni koji su razmišljali lijevom hemisferom skloni su prihvatiti zaključak, jer je logika formalno točna, iako je očito bila besmislica.
Jedna je ispitanica koja je prihvatila glupi odgovor, na pitanje zašto tako misli, odgovorila: da je "tako pisalo na kartici!"
Ovo pokazuje kako se razmišljanje lijeve hemisfere odvija u praznini, odvojeno od stvarnosti, i oslanja se na logičko sjeckanje kako bi se došlo do zaključaka, bez obzira na to koliko su oni očito apsurdni nakon što napravite korak unatrag.
Može li to objasniti zašto se čini da neki ljudi ozbiljno prihvaćaju stav da fenomen svijesti ne postoji? Ili da u modelu "čovjek je samo stroj" uopće nema problema?
Možda njihov misaoni proces ide otprilike ovako:
- Sve što postoji je mrtva materija.
- Čovjek nije ništa drugo nego stroj oblikovan evolucijom.
- Strojevi nemaju svijest.
- Ergo: Ljudi nemaju svijest.
Misao desne hemisfere sklona je odmah vidjeti da ovdje nešto mora biti pogrešno i zaključiti će da ili premisa 1, ili premisa 2, ili obje moraju biti netočne.
Dakle — jesu ti li "zombiji" među nama zapravo oni kojima dominira lijeva hemisfera? Možda.
Ali mislim da u ovoj priči ima još više od toga. Sjetite se da je Chalmers govorio o "surovom sukobu intuicija" — čini se da nisu samo "zombiji" ti koji dolaze do pogrešnih zaključaka na temelju uskog razmišljanja koje se isključivo oslanja na logiku i koje se izolira od šire slike.
Osim toga, još uvijek moraju nekako intuirati da ljudska fenomenološka svijest nije problem za materijalistički pogled; da je moguće zamisliti da između nas i računala nema načelne razlike.
Za njih, "kako je iskusiti svijet" nije upitno za njihovu teoriju, jer je možda njihovo iskustvo svijeta plitko, "ravno" i više nalik stroju? Je li i to artefakt pretjeranog oslanjanja na lijevu hemisferu? Ili se nešto drugo događa? Možda postoji više varijacija među ljudskim bićima nego što mislimo, a pretjerano oslanjanje na lijevu hemisferu samo je jedan od izraza takvih razlika? Možda čak i njihova desna intuicija mozga funkcionira drugačije?
Ne znam. Ali jedno je jasno: baš kao što zombiji u filmovima mogu normalne ljude pretvoriti u svoju vrstu tako što ih ugrizu, filozofski zombiji mogu zaraziti i nas, pogotovo ako i sami težimo lijevom razmišljanju. Ovdje govorim iz osobnog iskustva.
Ono što moramo učiniti je napraviti korak unatrag i vratiti našu intuiciju i naš zdravi razum nazad u sliku.
Tada je čarolija poništena i odmah prepoznajemo da se dikobrazi ne penju na drveće i da je zima vruća u Ekvadoru.
______________________________________
1 David Chalmers, The Conscious Mind: In Search of a Fundamental Theory, Oxford University Press, 1997., str. 167
2 Iain McGilchrist, The Matter With Things, Perspectiva Press, 2021, str. 399-400
BILJEŠKA: Sada sam čest suvoditelj podcasta/YouTube kanala MindMatters. Pogledajte najnoviju epizodu i pretplatite se ako želite:
Komentar: Čitajte i ostale članke autora na njegovom Substacku LucTalks.
Pojedini članci su i prevedeni na hrvatski jezik: