putin and merkel
© Kremlin
Nedavni komentari bivše njemačke kancelarke Angele Merkel rasvijetlili su dvoličnu igru ​​Njemačke, Francuske, Ukrajine i Sjedinjenih Država koja je dovela do ruske invazije na Ukrajinu u veljači.

Dok takozvani "kolektivni zapad" (SAD, NATO, EU i G7) i dalje tvrdi da je ruska invazija na Ukrajinu bila čin "neizazvane agresije", stvarnost je daleko drugačija: Rusija je bila prevarena da vjeruje da je postojalo diplomatsko rješenje za nasilje koje je izbilo u regiji Donbas u istočnoj Ukrajini nakon puča na Maidanu u Kijevu 2014. (izvršenog uz podršku SAD-a).

Umjesto toga, Ukrajina i njezini zapadni partneri jednostavno su kupovali vrijeme dok NATO ne izgradi ukrajinsku vojsku sposobnu zauzeti Donbas u cijelosti, kao i izbaciti Rusiju s Krima.

U prošlotjednom intervjuu za Der Spiegel, Merkel je aludirala na Münchenski kompromis iz 1938. godine. Usporedila je odluke koje je bivši britanski premijer Neville Chamberlain morao donijeti u vezi s nacističkom Njemačkom sa svojom odlukom da se usprotivi članstvu Ukrajine u NATO-u, kada je to pitanje bilo pokrenuto na summitu NATO-a u Bukureštu 2008. godine.


Komentar: Nismo mogli pronaći takve Merkeline komentare u Der Spiegelu, ali je to rekla u intervjuu koji je Die Zeit objavio u srijedu, 7. prosinca:



Odugovlačenjem članstva u NATO-u, a kasnije guranjem sporazuma iz Minska, Merkel je vjerovala da kupuje vrijeme Ukrajini kako bi se mogla bolje oduprijeti ruskom napadu, baš kao što je Chamberlain vjerovao da kupuje vrijeme Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj da prikupe svoje snage protiv Hitlerove Njemačke.

Zaključci iz ove retrospekcije su zapanjujući. Zaboravite na trenutak činjenicu da je Merkel uspoređivala prijetnju koju je predstavljao Hitlerov nacistički režim s prijetnjom Rusije Vladimira Putina i umjesto toga se usredotočite na činjenicu da je Merkel znala da bi pozivanje Ukrajine u NATO izazvalo ruski vojni odgovor.

Umjesto da u potpunosti odbaci ovu mogućnost, Merkel je umjesto toga slijedila politiku osmišljenu kako bi Ukrajina bila sposobna izdržati takav napad.

Rat je, čini se, bio jedina opcija koju su ruski protivnici ikada razmatrali.

Putin: Minsk je bio pogreška

Merkelini komentari paralelni su s onima koje je u lipnju dao bivši ukrajinski predsjednik Petro Poroshenko za nekoliko zapadnih medija. "Naš cilj", izjavio je Porošenko, "bio je prvo zaustaviti prijetnju ili barem odgoditi rat - osigurati osam godina za obnovu gospodarskog rasta i stvaranje moćnih oružanih snaga." Porošenko je jasno rekao da Ukrajina nije došla za pregovarački stol na sporazume u Minsk u dobroj vjeri.

To je spoznaja do koje je došao i Putin. Na nedavnom sastanku s ruskim suprugama i majkama ruskih vojnika koji se bore u Ukrajini, uključujući nekoliko udovica poginulih vojnika, Putin je priznao da je bila pogreška što je pristao na sporazume iz Minska, te da je problem Donbasa tada trebalo rješavati oružanom silom, posebice s obzirom na mandat koji mu je dala ruska Duma za odobrenje uporabe ruskih vojnih snaga u "Ukrajini", ne samo na Krimu.

Putinova zakašnjela spoznaja trebala bi naježiti sve one na Zapadu koji rade na pogrešnoj predodžbi da se rusko-ukrajinski sukob sada nekako može riješiti pregovorima.

Nitko od ruskih diplomatskih sugovornika nije pokazao ni trunku poštenja kada je u pitanju pokazivanje bilo kakve istinske predanosti mirnom rješavanju etničkog nasilja koje je proizašlo iz krvavih događaja na Majdanu u veljači 2014., kojim je svrgnut demokratski izabran, i ovlašten od strane OESS-a, ukrajinski predsjednik.

Odgovor na otpor

Kad su se govornici ruskog jezika u Donbasu oduprli puču i branili te demokratske izbore, proglasili su neovisnost od Ukrajine. Odgovor režima državnog udara u Kijevu bio je pokretanje osmogodišnjeg žestokog vojnog napada protiv njih u kojem su ubijene tisuće civila. Putin je čekao osam godina da prizna njihovu neovisnost, a zatim je u veljači pokrenuo potpunu invaziju Donbasa.

Prethodno je čekao nadajući se da će sporazumi iz Minska, za koji su jamčile Njemačka i Francuska i kojeg je jednoglasno potvrdilo Vijeće sigurnosti UN-a (uključujući i SAD), riješiti krizu dajući Donbasu autonomiju dok bi i dalje ostao dio Ukrajine. Ali Kijev nije nikada sproveo sporazume, a Zapad nije bio dovoljno pritisnut da to učini.

Odmaknutost koju je pokazao Zapad, dok se svaki stup percipiranog legitimiteta rušio — od promatrača OESS-a (od kojih su neki, prema Rusiji, pružali usmjeravanje obavještajnih podataka o ruskim separatističkim snagama ukrajinskoj vojsci); na normandijski par Njemačke i Francuske, koji je trebao osigurati provedbu sporazuma iz Minska; Sjedinjenim Državama, čija je samoproglašena "obrambena" vojna pomoć Ukrajini od 2015. do 2022. bila nešto više od vuka u janjećoj koži — sve je podcrtalo surovu stvarnost da nikada neće biti mirnog rješenja pitanja koja leže u pozadini rusko-ukrajinskog sukoba.

I nikada neće biti.

Rat je, čini se, bio rješenje za kojim je tragao "kolektivni Zapad", a rat je rješenje za kojim traga Rusija danas.

Sij vjetar, požnji vihor.

Kad bolje razmislim, Merkel nije pogriješila kada je navela Münchenski kompromis iz 1938. kao prethodnicu današnje situacije u Ukrajini. Jedina razlika je što ovo nije bio slučaj plemenitih Nijemaca koji su htjeli zadržati brutalne Ruse, već dvoličnih Nijemaca (i drugi zapadnjaka) koji su htjeli prevariti lakovjerne Ruse.

To neće završiti dobro ni za Njemačku, ni za Ukrajinu, ni za bilo koga od onih koji su se ogrnuli plaštom diplomacije, skrivajući od pogleda mač koji drže iza leđa.
O autoru

Scott Ritter bivši je obavještajni časnik američkih marinaca koji je služio u bivšem Sovjetskom Savezu na provedbi sporazuma o kontroli naoružanja, u Perzijskom zaljevu tijekom operacije Pustinjska oluja i u Iraku nadzirući razoružanje WMD-a. Njegova najnovija knjiga je Razoružanje u vrijeme perestrojke, koju je objavio Clarity Press.