Fork in the road
© Art by Mark Henson
Već duže vremena se pitam zašto većinom prolazimo kroz život bez da ispitujemo neke od osvnovnih predožbi koje imamo o stvarima. Pretpostavljamo da su predodžbe i prosudbe koje donosimo isto što i stvarnost, bez da postanemo svjesni te bitne razlike. Jasno je da imamo razne svjetovne i životne brige i da često nemamo ni dovoljno energije ni vremena da se još uz to bavimo i preispitivanjem naših pretpostavki. To je zasigurno točno, ali također je moguće da su te brige pojačane time što si ne damo vremena i energija da ih sagledamo iz drugih perspektiva, što bi ih onda eventualno moglo olakšati. Može biti da bi se lakše počeli nositi i s tim osnovnim životnim problemima kada bismo počeli dublje razmatrati vlastito iskustvo i naš način življenja.

Ali zašto je nešto što je tako naočigled razumljivo, naime da naše predodžbe nisu isto što i stvarnost, olako izgubljeno u svakodnevnom životu? Čini se da radimo upravo suprotno, aktivno branimo vlastita uvjerenja i predrasude te radimo kako bi ih ojačali i potvrdili.

Kako god bilo, ostaje činjenica da se ne trudimo pogledati ispod površine, kao da očekujemo da ćemo ugledati svakakva čudovišta s kojima se nećemo moći nositi, kao da znamo da ćemo morati pustiti određene predodžbe da odumru, što nikome nije ugodno nego zapravo donosi određenu dozu boli i moglo bi značiti da moramo u potpunosti preorijentirati život kakav smo do sada živjeli i shvaćali.

Preferiramo vlastito neposredno iskustvo kojim vladaju osnovni instinkti, osjetilnost, kategorije ugodnog i neugodnog te vlastiti opsta­nak. To je jednostavno, ne zahtjeva refleksiju o samom sebi, iskustvu ili nečemu višem.

Neizbježno imamo i trenutke kad se moramo zaustaviti i dublje pogledati, što se obično dogodi nakon što se određene stvari u našem životu sruše, ali brzo zakrpamo rupe i nastavimo kao i inače. Kao kad hodamo po mračnoj prostoriji i zapnemo za određeni objekt, samo kako bi na kraju nastavili prema hladnjaku ili TV-u.

Mislim da oba ova načina življenja imaju svoje mjesto u našem iskustvu, i zasigurno je činjenica da se ne možemo baviti samo važnim stvarima, ali u današnjem svijetu je nepromišljenost nadvladala ostale stvari i izgubili smo težnju prema bilo čemu višem ili nečemu iznad nas. Smatramo kao da je to nešto što smo nadišli kad smo odustali od predrasuda religijskog ili duhovnog pogleda na život.

Što me dovodi do britanskog filozofa R.G. Collingwooda koji je u svjoj knjizi Esej o metafizici napravio razliku između dva načina razmišljanja, što nam može pomoći u razotkrivanju pretpostavki koje donosimo, ako netko teži tome.
"Sve što nazivamo specifično ljudskim nastaje zbog čovjekove moći jakog razmišljanja".

- R.G. Collingwood
Uobičajeno naspram urednog ili znanstvenog razmišljanja

Uobičajeno razmišljanje je kada se misli jednostavno pojavljuju i kao da dolaze same od sebe. Nemamo kritični stav prema njima i ne trudimo se uložiti trud da prodremo dublje do srži i pretpostavki. Ne postavljamo pitanja i jednostavno smo zadovoljni time da se nešto događa.
"U neznanstvenom razmišljanju naše su misli koagulirane u čvorove i petlje; izvlačimo misao iz naših umova poput sidra koje se zapetljalo u vlastitom kabelu, visi naopako i obavijeno je morskom travom za koju se lijepe školjke, i bacamo cijelu stvar na palubu prilično zadovoljni sami sobom što smo ga uopće podignuli".

"Razmišljati znanstveno znači razmrsiti sav taj nered i reducirati čvor misli u kojem je sve slijepljeno na sustav ili niz misli u kojem je mišljenje misli ujedno i razmišljanje o povezanosti među njima".

- R.G. Collingwood
Naspram toga imamo uredno ili znanstveno razmišljanje, koje iziskuje trud i mora biti usmjereno prema nečemu. Umjesto da samo dopuštamo da se misli odvijaju kako žele, aktivno tražimo ono što se ne pojavljuje i što leži iza onoga što se pojavljuje. To radimo tako što postavljamo pitanja, i što smo svjesni da postavljamo pitanja, s time da sve to mora biti odrađeno s vještinom. Najprije rastavimo pitanja i onda ih poredamo, što Collingwood naziva analizom ili otkrivanjem pretpostavki.

Prema Collingwoodu, svaka izjava predstavlja odgovor na pitanje. Kada netko izrazi misao u riječima, postoje i pretpostavke te misli u njegovom umu. Svako pitanje uključuje pretpostavku.

Rastaviti pitanja znači razlučiti više pitanja koja imamo u popis, stavljajući na vrh ona pitanja koja su osnovnija i iz kojih slijede ostala.

Collingwood daje sljedeći primjer: "jesi li prestao tući svoju suprugu?"

Ovo se može rastaviti na četiri pitanja i rasporediti u njihov logičan redoslijed:

(1) Imaš li suprugu?
(2) Da li si ikada imao naviku da ju tučeš?
(3) Namjeravaš li u budućnosti to više ne raditi?
(4) Da li si tu namjeru počeo provoditi?

Ovaj aktivni način razmišljanja se može primjeniti na razne sfere života kako bismo pogledali dublje, ali kao jedan primjer, i onaj koji je dosta suptilan u svom korozivnom učinku, možemo razmotriti narative koje nam servira politička klasa kroz medije.

Politički narativi

Stvari koje nam se plasira kroz medije uzimamo zdravo za gotovo i ograničavamo pažnu na vanjsku formu i verbalne priče, kao da se iza toga ne nalazi ništa drugo. Zadovoljavamo se površnom pričom i zaboravljamo na prekrivene i stvarne ciljeve.

Pretpostavljamo da političari govore istinu kada tvrde da žele spasiti planet od klimatskih promjena kroz njihovu Zelenu agendu, umjesto da vidimo da se radi o još jednoj krinci pod kojom pokušavaju zgrabiti još više moći i bogatstva u svoje ruke. Rat u Ukrajini nam predstavljaju kao nešto što je počelo ruskim napadima početkom 2022., ne spominjući ništa što se događalo prethodnih godina i desetljeća.

Sebastian Haffner, njemački novinar i povjesničar koji je svjedočio Hitlerovom usponu, opisuje kako su u to vrijeme za osiguravanje normalne egzistencije stalno bili potrebni mali kompromisi. Iako mali, ti kompromisu su nagrizali integritet svake osobe i znamo kako je to završilo.

Vjerovati u svakakve laži koje nam mediji serviraju, bez da istražimo što se zapravo događa, također ima isti učinak nagrizanja našeg osobnog integriteta, iako možda nismo svjesni toga. Ako dovoljan broj ljudi povjeruje tim lažima, to rezultira degradacijom društva.

Ljudska nesavršenost i Heraklov izbor

Uz sve što je rečeno, shvaćam naivnost mišljenja da bi se stvari poboljšale ako naučimo pravilno razmišljati. Ljudsko iskustvo je mnogo kompleksnije, a ispravno mišljenje je samo jedan dio toga. Intuicija, mašta, emocije; sve to igra važnu ulogu u našem unutarnjem životu. Čini mi se da bi trebali razviti svaku od tih sposobnosti što je više moguće, te shvatiti da svaka ima određena ograničenja. S obzirom na razmjer takvog zadatka, nesavršenosti i nedovršenost ljudskog stanja ostaje uvijek prisutno.

Stephen Hirtenstein u svojoj knjizi o arapskom filozofu, sufistu i pjesniku Ibn Arabiju, iznosi sljedeće gledište tog mistika:
"Osoba u formi čovjeka zapravo može imati duhovnu formu magarca, psa ili lava; samo neki dosežu razinu pravog ljudskog bića, u kojem se očituje svaka osobina i kvaliteta".
Gotovo isti stav pronalazimo u sustavu G. I. Gurdjieffa, koji čovjeka smatra "samorazvijajućim organizmom".

Hirtenstein nadalje dodaje:
"Ibn 'Arabī u konačnici ne vjeruje u odbacivanje životinjske strane, iako odricanje može biti važna faza na duhovnom putovanju..."
Da smo već potpuno razvijeni, ne bi bilo razloga za naše postojanje i pretpostavljam da bi nam bilo iznimno dosadno, a u konačnici smo svi suočeni s izborom.
Heraklov izbor u stoicizmu

Priča kaže da se Heraklo, kao mladić, našao na izoliranom raskrižju ceste, gdje je sjeo kako bi razmislio o svojoj budućnosti. Nesiguran kojim životnim putem krenuti, našao se suočen s dvjema božicama. Jedna, vrlo lijepa i privlačna žena, zvala se Kakia, iako je tvrdila da je prijatelji zovu "Sreća" (Eudaimonia). Krenula je naprijed kako bi osigurala da prva progovori, obećavajući mu da je njezin put "najlakši i najugodniji", te da pruža prečac do "Sreće". Tvrdila je da će on izbjeći poteškoće i uživati u luksuzu koji nadilazi najluđe snove većine muškaraca, proizveden radom drugih.

Nakon što je to čuo, Heraklu je prišla druga božica, zvana Aretê, jednostavno odjevena i skromna žena, iako prirodno lijepa. Na njegovo iznenađenje, rekla mu je da će njezin put zahtijevati naporan rad od njega i da će biti "dug i težak". U stvari, put koji bi Heraklo odabrao bio bi nevjerojatno opasan, bio bi iskušan mnogim poteškoćama, možda više nego bilo koji čovjek koji je prije živio, i morao bi pretrpjeti velike gubitke i patnju na putu. "Ništa što je stvarno dobro i vrijedno divljenja", rekala je Aretê, "nije dano od strane bogova ljudima bez neke vrste truda i primjene". Međutim, Heraklo bi imao priliku suočiti se sa svakom nedaćom hrabro i samodisciplinirano, te pokazati mudrost i pravednost unatoč velikoj opasnosti. On bi zaslužio istinsku sreću razmišljajući o svojim vlastitim hvalevrijednim i časnim djelima.

Heraklo je, naravno, odabrao put Aretê ili "Vrline" i nije ga zavela Kakia ili "Porok". Suočio se s neprestanim progonima božice Here i njezinih podanika, te je bio prisiljen poduzeti legendarnih dvanaest zadataka, uključujući ubijanje Hidre i konačno ulazak u Had, sam podzemni svijet, kako bi uhvatio Cerberusa golim rukama. Umro je u najtežim mukama, otrovan odjećom natopljenom Hidrinom krvlju. Međutim, Zeus je bio toliko impresioniran njegovom veličinom duše da ga je uzdigao do statusa Boga.

Naravno, stoici su sve to uzeli kao neku vrstu metafore za dobar život: da je bolje suočiti se s teškoćama, uzdići se iznad njih i time postati izvrstan, nego prigrliti lagodan život i besposličarstvo i dopustiti svojoj duši da se smanji i propadne kao rezultat toga.