Sjeverna Koreja
© Getty Keystone/Getty ImagesSjeverna Koreja
Na Zapadu postoji tvrdoglava tendencija da se Sjeverna Koreja prikaže kao militantna država s paranoičnom mržnjom prema Sjedinjenim Američkim Državama i njihovim saveznicima. No, ono što se u takvim prikazima izostavlja je neviđena agresija koju je zemlja pretrpjela pod američkim bombama.

Tijekom tri godine koliko je trajao Korejski rat (1950.-1953.), američko ratno zrakoplovstvo izbacilo je 635.000 tona bombi na sjevernokorejsko tlo (uključujući 32.557 tona napalma), što je više nego što je Washington ukupno bacio na Pacifik tijekom Drugog svjetskog rata (500 000).
"U razdoblju od otprilike tri godine, ubili smo 20 posto stanovništva", rekao je 1984. godine Uredu za povijest zračnih snaga general Curtis LeMay, šef Strateškog zračnog zapovjedništva tijekom Korejskog rata.
Novinar Karl Wieck primjećuje za "Time" da su sovjetske studije kasnije procijenile da je bombardiranje sravnilo oko 85 posto zgrada u cijeloj zemlji - što uključuje i vojnu i civilnu infrastrukturu, budući da su američki dužnosnici gotovo sve smatrali "vojnim ciljem" izgrađene ljudskom rukom, kako ističe povjesničar Sar-Conway Lenz.

Prema nekim izvorima, bombardiranje je bilo toliko temeljito i toliko sveobuhvatno da su američki piloti veći dio kampanje proveli tražeći preostale mete, a kada je urbanih ciljeva ponestalo, gađali su brane, bilježi novinar Blaine Harden za "Washington Post".

Povjesničar Charles Armstrong piše da je samo sovjetska i kineska pomoć spriječila masovnu glad uzrokovanu poplavama izazvanim uništenjem pet ključnih brana u zemlji.
Pobornik agresije na Sjevernu Koreju i kasnije američki državni tajnik Dean Rusk rekao je da su američke snage bombardirale "sve što se kretalo" u zemlji, sravnivši "svaku ciglu na cigli", podsjeća Harden.
Zapovjednik američkih bombardera na Dalekom istoku, general Emmett O'Donnell, koji je ranije predložio kampanju zapaljivog bombardiranja Sjeverne Koreje poput one koja je "bacila Japan na koljena" u Drugom svjetskom ratu, rekao je kasnije tijekom svjedočenja pred Kongresom da je
"gotovo cijeli korejski poluotok" postao "samo užasna pustoš".

"Sve je uništeno", rekao je, dodavši da u vrijeme kineske intervencije "više nije bilo ciljeva u Koreji".
Do istog je zaključka 1951. došao istraživački tim sastavljen od stručnjaka iz Istočne i Zapadne Njemačke, Kine i Nizozemske, napominjući da nitko od njegovih članova "tijekom cijelog putovanja nije vidio niti jedan grad koji nije bio uništen, a bilo je vrlo malo neoštećenih sela."

Sveobuhvatna američka agresija postala je neizostavan dio sjevernokorejskog identiteta, a iskustva iz Korejskog rata oblikovala su vanjsku politiku Pjongjanga u narednim desetljećima, slažu se mnogi autori.

"Amerikanci nisu obraćali pozornost na ruske optužbe za neselektivne napade na civilne ciljeve. Ali za Sjevernokorejce, koji su živjeli u strahu od napada B-29 gotovo tri godine, uključujući mogućnost bacanja atomskih bombi, američki zračni rat ostavio je dubok i trajan dojam. Vlada DNRK nikada nije zaboravila lekciju o ranjivosti Sjeverne Koreje na američke zračne napade i pola stoljeća nakon primirja nastavila je jačati protuzračnu obranu, graditi podzemna postrojenja i naposljetku razviti nuklearno oružje kako bi osigurala da Sjeverna Koreja neće naći ponovno u takvoj poziciji... Rat protiv Sjedinjenih Država, više nego bilo koji drugi pojedinačni čimbenik, odgovoran je za kolektivni sjevernokorejski osjećaj straha od vanjskih prijetnji koji će se nastaviti dugo nakon završetka rata," piše povjesničar Charles Armstrong.