obstacle
© Photo by Michael Rosner-Hyman on Unsplash
Poteškoće su te koje pokazuju kakvi su ljudi. Stoga, kad se dogodi poteškoća, zapamtite da vas je Bog, poput trenera, suprostavio s grubim mladićem. Za što? netko kaže. Tako da možete postati olimpijski pobjednik; ali to se ne može postići bez znoja. Prema mom načinu razmišljanja nitko nema bolju poteškoću od one koju vi imate, ako ste je voljni iskoristiti kao što sportaš koristi mladića s kojim se hrva.

― Epiktet, Razgovori
Stoički filozof Epiktet u citatu iznad koristi analogiju hrvanja kako bi svojim učenicima predočio stav koji bi trebali imati prema raznim nedaćama s kojima se svi suočavamo u životu. Iako možda nije očito na prvi pogled, citat u sebi sadržava teme koje su klasične za stoicizam; osobna autonomija i odgovornost, fokus je stavljen na stvari koje možemo kontrolirati, aktivno prihvaćanje i suočavanje s vlastitom sudbinom, itd.

Epiktet iznosi sljedeće tvrdnje:
  1. Poteškoće nam daju uvid u ono što jesmo. Mogu nam pokazati gdje podbacujemo i gdje se možemo poboljšati, otkrivaju nam vlastite slijepe točke a isto tako nam mogu otkriti da smo možda jači nego što smo mislili ako se uspješno naučimo nositi s njima.
  2. Uspoređuje Boga s trenerom koji testira ljude. Drugim riječima, poteškoće nisu nesreća koja nas je zadesila kao posljedica nasumične i prevrtljive sudbine, već Bog/Svemir/Razum aktivno sudjeluje u našem razvoju, poput stava kojeg dobar roditelj ima prema djetetu. Suočeni smo s nečim kako bi to prevladali i naučili nešto.
  3. Ako imamo pravilan stav prema poteškoćama, i ako ih naučimo vidjeti kao priliku, možemo ih iskorisititi za vlastiti razvoj.
Suočeni s nedaćama, lako možemo pomisliti da nam je učinjena osobna nepravda, upadajući tako u mentalitet žrtve ("zašto baš ja?"), srdžbu, okrivljavanje drugih i sve ostalo što to donosi. Umjesto da se fokusiramo na ono što možemo iz toga naučiti ili učiniti, mi tonemo tako što se predajemo samosažaljenju.

Kakav god problem da trenutno imamo, možda si govorimo da bi nam život bio bolji da se ne moramo nositi s time, ili možda smatramo da je teret prevelik, ili da bi stvari trebale biti drugačije. Možda zavidimo drugima jer nam se čini da im je lakše nego nama ili proklinjemo sudbinu zato što nam je dodijelila situaciju koja je manje nego idealna. Takav stav nam nimalo ne pomaže, niti će nam pomoći da svladamo prepreku koja je pred nama. Zapravo, može biti da smo suočeni s određenom preprekom (koja nam djeluje kao da je dizajnirana samo da nam osobno zagorča život) jer nam je trenutno potrebna, samo što to ne vidimo zbog naše ograničene prespektive. "Nitko nema bolju poteškoću od one koju vi imate" kaže Epiktet, i možemo vidjeti da s takvim stavom imamo puno veće izgleda da se nosimo s bilo čime.

Možemo usporediti ta dva stava (Epiktetov naspram mentaliteta žrtve) tako da zamislimo gdje bi nas svaki od njih odveo ako ih prihvatimo i odigramo u vlastitim životima.

Čini mi se da odluke imaju težinu samo ako su donesene iz pozicije iz koje nam se doima da je gotovo pa nemoguće napraviti korak naprijed. Bez te težini ne bi bilo razlike i vrijednosti u našim odlukama. Ako je to tako, onda nam upravo poteškoće pružaju tu "težinu". Ako se uhvatimo u koštac s njima, tada najviše učimo jer se u biti suprostavljamo vlastitim uvjerenjima i ograničenjima i pokazujemo da vjerujemo da postoji nešto više iznad toga. Kroz hrvanje s vlastitom tamom sežemo za nečim nepoznatim i napuštamo poznato. Kroz to priznajemo naša vlastita ograničenja, mi pomalo "umiremo" jer moramo otpustiti dijelove sebe koji nas ograničavaju. Gradimo sebe, korak po korak, svaki put kad odlučimo učiniti nešto za što mislimo da je izvan naših trenutnih mogućnosti i time polako otkrivamo nešto što nismo znali; o sebi, drugima ili svijetu oko nas.

Kao što Epiktet kaže iznad, možda nam trenutna poteškoća predstavlja jedinstvenu priliku da otkrijemo ono što jesmo, možda nije prokletstvo nego skriveni blagoslov i dar. Možda smo sposobniji nego što mislimo, i možda imamo sposobnosti kojih nismo ni svjesni i koje se neće pojaviti dok se ne suočimo s time. Ili možda nećemo uspijeti, ali i to će biti određena vrijedna lekcija koja ne mora biti razlog da odustanemo od svojih težnji. Kao što je Schopenhauer rekao: "Ono što čovjek može učiniti i trpjeti nije mu poznato dok se ne pojavi neka prilika koja izvuče skrivenu snagu".

To također znači da zapravo ne znamo tko smo u suštini, ili ono što je još važnije, ne znamo što možemo postati. Ako ne testiramo vlastite mogućnosti, zaglavit ćemo u trenutnom stanju razvoja i s vremenom sve više stagnirati. Kognitivna znanost pokazuje da su priče i slike koje imamo o samima sebi dobrim dijelom lažne, nismo ono što mislimo da jesmo iako se konstantno uvjeravamo u suprotno i revno radimo na održavanju iluzije.

Vođeni smo okolinom, mentalitetom stada ili vlastitim nagonima i u tom procesu zaboravljamo sami sebe, ono što jesmo ispod svih tih priča koje si govorimo. Nietzsche kaže:
"Čovjek koji ne želi pripadati masi treba samo prestati biti lagodan spram sebe. Neka slijedi svoju savjest, koja mu dovikuje: ´Budi svoj! Sve ono što činiš, misliš i priželjkuješ nisi ti!´".
Poljski psiholog i psihijatar Kazimierz Dabrowski kaže:
"Biti autentičan ne znači biti prirodan, biti onakav kakav jesi, nego kakav bi trebao biti".
Prema Dabrowskom, naglasak uvijek treba biti na potencijalu za ono što bi mogli biti ili postati.

Ne postoji jednostavna formula ili recept koji nas može dovesti do toga da postanemo što jesmo ili što bi trebali biti. Radi se o procesu koji je dinamičan i nelinearan, s usponima i padovima, više nalik spirali nego ravnoj liniji, i koji se otkriva i nastaje dok se krećemo naprijed. Kako je rekao pjesnik Antonio Machado:
"Putniče, ne postoji staza, put se krči dok hodaš."
Volja da se poboljšamo što više možemo, vođena iskrenošću i odsutstvom samozavaravanja se čine kao dobre komponente na putu prema tome.
"Ne postoji ništa čega se svaki čovjek toliko boji kao spoznati koliko je mnogo toga sposoban učiniti i postati".

― Søren Kierkegaard