Javier Milei
© Social Media
Drugi krug predsjedničkih izbora u Argentini proizveo je rezultat koji će mnogi koji još uvijek mare za Argentinu smatrati žalosnim. Ali sigurno neće biti ni malo prisebnih promatrača koji će ishod smatrati pomalo sumnjivim.

Očigledni pobjednik je čudni "libertarijanski" političar, Javier Milei. Budući da je ekscentrik i nepredvidiv, Mileia je teško ideološki klasificirati. Čini se da je entuzijastičan oko kloniranja svojih preminulih pasa, a čini se da je on sam klonirana personifikacija najodvratnijih aspekata američkog Libertarijanskog pokreta. Libertarijanizam je po svom nadahnuću jednako sjevernoamerički parohijalan poput mormona u domeni religije i jednako plitak u smislu filozofske supstance. Ostaje za vidjeti hoće li se Milei pokazati kao dosljedan ideolog nebuloznih libertarijanskih doktrina koje ispovijeda, pa bi u tom slučaju Rekvijem za Argentinu trebalo početi skladati bez odlaganja.

Međutim, ako Milei ima i jednu pragmatičnu kost u svom tijelu, bit će primoran vrlo brzo nakon svoje inauguracije u prosincu ubaciti u rikverc ili se suočiti s bijesom javnosti koju je zavarao svojim neodgovornim mesijanskim obećanjima.

Što je još gore po njega samoga, zbog svog političkog lakrdijaštva možda će biti prisiljen suočiti se s kaznom još uvijek živahnih argentinskih oružanih snaga, koje imaju respektabilan dosje u interveniranju kako bi obuzdale svojeglave civilne političare, iako ne pokazuju uvijek tako dobre vještine potrebne za ispravljanje nereda koje je bivši ostavio za sobom.

Nema sumnje da je Argentina trenutno vrlo duboko u jednoj od onih zavrzlama u koje ciklički zapada. Rješenja koja je nudio šarlatan građani su mudro odbacili u prvom krugu izbora, ograničavajući Milei na oko 30% glasova. Ali Mileijeva retorika u drugom krugu morala je biti neodoljivo uvjerljiva. U drugom krugu osvojio je nevjerojatnih 55% glasova (što je potaknulo razumno pitanje jesu li popularni Dominionovi strojevi za brojanje glasova, nakon sjajne izvedbe 2020., možda završili u Argentini).

Jedno od Mileijevih briljantnih rješenja, ukidanje argentinskog pezosa i njegova zamjena američkim dolarom, moglo bi uskoro početi proganjati argentinske ljude. Bilo bi zanimljivo čuti Mileijevo objašnjenje o tome kako ukidanje nacionalne valute, iako krhke, ali uvijek sposobne za oporavak s obzirom na primjenu ispravne financijske politike i pod kontrolom emitentne vlade, zamjenjujući je stranom valutom u padu pod kontrolom vanjskih interesa, pomoglo u rješavanju problema Argentine.

Dopušta li libertarijanska ideologija nacionalni suverenitet? Je li Milei obaviješten da je ne tako davno Ekvador odbacio svoju nacionalnu valutu u korist dolara, ali da je za ekvadorske ljude eksperiment u cjelini rezultirao više ekonomskom nelagodom nego koristi? Zašto bi sada ishod u Argentini bio drugačiji, i to u trenutku kada dolar gubi status rezervne valute i ubrzano pada na vrijednosti, daleko više nego kada je Ekvador vođen tom stazom jaglaca? [Staza jaglaca se odnosi na način života koji je lak i ugodan, ali zapravo vodi u nečiju propast ili neku drugu posljedicu, op.prev.]

Štoviše, je li Milei, koji slovi kao ekonomist, primijetio globalni financijski trend koji je pokajnički Jeffrey Sachs nazvao pravim imenom, "dedolarizacija", i je li taj uočljiv trend imao ikakav utjecaj na njegovo razmišljanje i izbor lijekova za financijske bolesti Argentine? Malo je dokaza da jest ili da su upozorenja trijeznih ekonomskih stručnjaka utjecala na formuliranje politika koje je Milei predložio. Na kraju dana, sa svojom novom bezvrijednom valutom u ruci, Argentinci se mogu s nostalgijom prisjećati svoje trenutne inflacije od samo 143%. Kao što je vjerojatno, oni bi mogli s gnjevom promatrati Pied Pipera za kojeg su mnogi od njih glasali. [Pied Piper postao je metafora za osobu koja potiče druge da je slijede ili oponašaju, osobito pomoću lažnih ili ekstravagantnih obećanja, op.prev.]

Čini se da Milei nije ni svjestan drugog velikog kolapsa koji se događa u suvremenom svijetu, kolapsa unipolarnog sustava za čiju ugroženu valutu želi vezati bogatstvo svoje zemlje, što sugerira da bi, doista, El Clarín mogao biti njegov glavni izvor političkih informacija. Suprotno svakom postulatu razboritosti (a neki bi tvrdili i zdravog razuma), Milei je najavio da kao predsjednik namjerava poništiti članstvo Argentine u BRICS-u. Javna predanost ovom politički kontraintuitivnom političkom cilju sugerira da bi Milei mogao biti više od pukog ekscentričnog libertarijanskog entuzijasta i da bi zapravo mogao biti figura namjerno umetnuta u globalnu igru ​​kako bi promovirala mnogo ozbiljniju i razorniju geopolitičku agendu.

Malo je onih koji se danas sjećaju da Argentina nije oduvijek bila bolesnik Pampasa i da je prije više od stotinu godina po gospodarskoj snazi ​​i privlačnosti konkurirala Sjedinjenim Državama kao odredište izbora za europske imigrante. Njezini nekoć briljantni izgledi propali su kao rezultat kombinacije korupcije i gluposti njezine elite i idiotizma njezinog razmaženog stanovništva.

Propast i pad Argentine na mnoge je načine odražavao pad Ukrajine, nekadašnje jedne od najnaprednijih i najprosperitetnijih republika Sovjetskog Saveza. Argentinu je, kao i Ukrajinu, bacila pod autobus njena pohlepna elita, također djelujući iz sebičnih motiva kratkoročne materijalne dobiti i također stavljajući se u stanje dobrovoljne podređenosti stranim, u argentinskom slučaju uglavnom britanskim, pokroviteljima i njihovoj blistavoj kulturi. Zaluđeno stanovništvo slijedilo je to na svoj vlastiti ignorantski način.

Nevolje obe zemlje, daleko od toga da su rezultati objektivne potrebe, rezultati su neizbežnih budalastih izbora koje zajednički donose vladajuća elita i njeni podjednako neodgovorni subjekti.

Kakvi god strojevi za brojanje glasova korišteni, Argentina je očito napravila svoj izbor i sada se mora hrabro suočiti s posljedicama koje je sama stvorila. Nema posebnog razloga da lijemo suze za njom kao što ne treba plakati nad tragičnom sudbinom njene samoubilačke zrcalne slike u istočnoj Europi.