Unatoč svome odobravajućem, punom nade odgovoru, sumnjam da će Vladimir Putin, ili bilo tko drugi u takvom slučaju, spasiti "nas", "svijet" ili bilo što drugo. No bakino me je zapažanje zbunilo. Pitao sam se, odakle je dobila takvu informaciju. Nije ju vjerojatno pokupila iz francuskog službenog tiska, koji se svrstao uz svoje zapadne pandane u sprovođenju anti-rusko/anti-putinovske dezinformacijske kampanje. Možda se član osoblja u njenom staračkom domu odvažio na sličnu primjedbu? Možda je to doprlo do nje putem neke vrste limbičke rezonancije s pobornicima politike ruske vlade?
Odvojeno od porijekla bakine primjedbe, i sam sam se propitkivao o Putinovom utjecaju na globalnu populaciju, ne na političkom, ekonomskom ili geostrateškom nivou (koji biva opširno pokriven od strane drugih promatrača), nego na dubljem, još suptilnijem simboličkom nivou.
No prije nego se na to osvrnemo, pogledajmo nešto što je naizgled nepovezano: smrt.
Strah od smrti
Baka ne želi prolaziti kroz treći svjetski rat jer su ratovi sinonimi za smrt - mnoštvo nasilne smrti - koja je najdublji strah velikog broja ljudi.
U knjizi "Poricanje Smrti" (The Denial of Death, op. prev.), autor Ernest Becker briljantno demonstrira paradoksalnu prirodu čovjeka. Glave su nam među zvijezdama, u stanju smo poimati i zamišljati najčudesnije stvari, latiti se najapstraktnijih koncepata, riješiti najkompleksnije probleme, prigrliti najplemenitije osjećaje, kreirati najiznimnija umjetnička djela, te čak i zamisliti besmrtni život. Istovremeno, naše su noge sputane u blatu, inkarnirani smo u ranjivom organskom tkivu i osuđeni na truljenje.
Svjesnost je naš najdragocjeniji dar jer nam omogućava da spoznamo zadivljujuću ljepotu svemira, ali je i naše najveće prokletstvo jer nas čini upućenima u vlastitu smrtnost. Kao i crv, i čovjek je životinja. No za razliku od crva, čovjek je samo-svjestan, temeljito upućen u vlastitu smrtnost i u vlastitu neumoljivu sudbinu: postajanje hranom za crve.
To da smo predodređeni da, prije ili kasnije, umremo mogla bi biti najsolidnija istina koju netko može dosegnuti, ali bi zasigurno dovela i najjači um do ludila ako bi je u potpunosti prihvatili. Grozota našeg stanja je toliko poražavajuća da smo izmislili svu silu laži, distrakcija, izgovora i represija kako bi porekli golu izvjesnost naše neizbježne smrti. To dovodi do nekih frapantnih paradoksa kao što je sljedeći oblik prirodne narcisoidnosti: osjećaj da će osoba do tebe umrijeti no ne i ti. No, što se tiče izbjegavanja naših najdubljih strahova, razum je uvijek na drugom mjestu, ako je uopće na ikojem.
Kako bismo si predočili koliko jest moćan strah od smrti trebamo samo uvidjeti da je izvor ogromnog uspjeha religija tijekom prethodnih nekoliko milenija to da nude 'rješenje' za smrt.
Ako poklonik religije slijedi odgovarajuća pravila i rituale, biti će pošteđen smrti i dobit će mjesto u 'raju'. Iako ovo može izgledati kao poprilično priprosta i varljiva pogodba, cijela bi zamisao mogla proizlaziti iz dublje i više objektivno istinitije ideje.
Zaista, čim se pojedinac u potpunosti suoči s činjenicom da je samo slabašno, smrtno stvorenje bez obzira na osobne duhovne sklonosti, on si također mora priznati da ako postoje stvorenja, onda mora postojati i stvoritelj. Priznajući da je krhko, prolazno stvorenje on također nadilazi ovo stanje povezujući se preko vjere sa svemogućim vječnim stvoriteljem.
Moja je baka jedna od onih osoba koje nalaze utjehu u religiji. Vjeruje da ako bude dobra na Zemlji, biti će spašena i ući u raj.
Tijekom većine njenog 101 godinu dugog života, religija je prožimala glavninu aspekata ljudskog života, ali za mnoge od nas takva su vremena religiozne predanosti davno prohujala. U proteklim desetljećima, val materijalističkog ateizma je zadesio čovječanstvo, koje Bog više ne može spasiti jer više nema Boga.
Heroji, naš most prema besmrtnosti i transcendenciji
U pogledu ublaživanja straha, heroji odigravaju ulogu vrlo sličnu onoj koju je nekad imao Bog. To je proces transferencije na lik heroja ili vođe, kako je Ernest Becker maestralno opisao:
"Ovako možemo shvatiti esenciju transferencije: kao kroćenje užasa. Svemir realno sadrži nadmoćne sile. Dalje od sebe samih osjećamo kaos. Zaista ne možemo učiniti mnogo u vezi ove nevjerovatne moći, osim jedne stvari: možemo određenim osobama dodijeliti istu. Dijete prima prirodno divljenje i užas te ih fokusira na individualna bića, [...] Objekt transferencije, postavši obdaren s uzvišenim moćima Univerzuma, sada u sebi ima sposobnost da ih kontrolira, naređuje im i suprostavlja im se."Ovaj proces se odnosi na naše strahove općenito i napose na naš strah od smrti. Vezivanjem za herojsku besmrtnu figuru, pristupanjem njezinoj sudbini i mi isto postajemo besmrtni.
~ Ernest Becker, The Denial of Death
Prosvjetiteljska definicija besmrtnosti je kako slijedi: "opstojanje u štovanju ljudi još nerođenih, zbog djela kojima si doprinio njihovom življenju i boljitku". Iz ove perspektive heroj je uistinu besmrtan:
"Svaka grupa koliko god mala ili velika, ima, kao takva, individualni impuls za "ovjekovječavanjem" [obesmrćivanjem], koji se manifestira u stvaranju i staranjem o nacionalnim, religijskim i umjetničkim herojima... individua [heroj] utire put impulsu kolektivne vječnosti."To je jedan od razloga što, kada stvarni heroj umre, možemo svjedočiti onakvim masovnim okupljanjima, utonulima u tugu, kako prisustvuju sahranama.
~ Otto Rank, Art and Artist, stranica 411.
Naravno, sljedbenici oplakuju preminulog koji je oličavao veliki izvor nadahnuća i nade u bolji svijet. No oni plaču i radi sebe, jer su u šoku od gubitka svoga obrambenog zida od smrti i gubitak ove velike duše ih akutno podsjeća na njihov neminovni odlazak.
Primijetite kako, odmah nakon smrti heroja, otpočinjemo s preimenovanjem ulica, građevina i zračnih luka po imenu pokojnika kao da smo ga htjeli učiniti besmrtnim u fizičkom smislu sa svrhom da nekako kompenziramo njegovu tjelesnu smrt.
Koliko god da je moćan strah od smrti, on nije jedini motivator našeg vezivanja za heroja. Čovjek ima prirodni nagon ka dobroti, to je jedna od dviju uzvišenih misterija stvaranja po Immanuelu Kantu, ono što je nazivao "moralni zakon u nutrini čovjeka". Čovjek ima unutarnju čežnju za ljepotom, skladom, savršenošću.
Svjestan svoje izoliranosti i nemoći, čovjek može izabrati da se asocira s herojskom figurom koja posjeduje ideale, vrijednosti i ciljeve koji su u skladu ili čak nadmašuju njegove osobne. Stoga on može postati dio nečeg uzvišenijeg, steći osjećaj samo-ekspanzije, pronaći pouzdan izvor povjerenja i nadahnuća.
Za Carla Junga ovaj nagon za poistovjećivanjem s herojskom figurom je bio toliko jak da ga je čak nazivao "instinktom" koji ispunjava potrebu pojedinca za transcendentnošću, da bude potpun, da bi dosegnuo nešto uzvišenije i veličanstvenije kroz identifikaciju s herojem.
Vezivanje samog sebe uz herojsku figuru pruža nekoliko značajnih pogodnosti; ono može ublažiti strah i omogućiti djelotvorno vodstvo. Međutim, ono također može doseći pretjerane razmjere, kao što ćemo uskoro vidjeti.
Slučaj sljedbenika autoriteta krajnje desnice (RWA - Right Wing Authoritarian Followers)
Izraz 'right wing authoritarians' opisuje osobitu vrstu sljedbenika autoriteta, a skovao ga je kanadski psiholog Bob Altmeyer 1981. godine.
Dvije glavne značajke psihološkog profila su stupanj podređenosti prema pretpostavljenim autoritetima i agesivnost usmjerena na pojedince koji se opiru tom pretpostavljenom autoritetu.
Jesu li RWA-i takvi kakvi jesu zbog povećanog straha od smrti i nedostatka unutarnjeg nahođenja?
Kako bih se osvrnuo na ovo gledište, dozvolite mi da podijelim s Vama neka svoja iskustva. Sjećam se da sam svjedočio određenom broju strastvenih rasprava o smrti. Obično je jedna polovina učesnika bila duboko uvjerena da nema ničega poslije smrti i bili su logično u strahu od umiranja. Istovremeno je druga polovica bila jednako tako uvjerena da je smrt neka vrsta tranzicije i da će duša nastaviti svoje putovanje. To ne znači da se nisu bojali umiranja i patnje, promjene i neizvjesnosti koja je prati. No sve u svemu, bili su vjerovatno manje užasnuti njome.
Što ako su obje strane bile u pravu? U stvari, filozofi kao Mouravieff i Gurdjieff sugeriraju bar toliko aludiranjem o koegzistenciji dvije vrste ljudi. Bića s dušom i bića bez duše. Ako je ovo istina, to može biti jedan od razloga zašto ljudi kotiraju različito na ljestvici sljedbenika autoriteta. Ljudi koji još nemaju individualiziranu dušu mogli bi imati potrebu vezati se za vođu više nego ostali zbog njihovog (opravdano) dubokog straha od smrti i nedostatka unutarnjeg nahođenja (savjesti).
Kod super-organizama kao što su kolonije mravi i pčela, jedinke iskazuju visoki nivo podređenosti pravilima kolektiva, a kada su ispravno vođene postižu kolektivne rezultate koji daleko nadmašuju sumu njihovih pojedinačnih doprinosa. Moglo bi se tvrditi da, iz evolucijske perspektive, podređenost vanjskom autoritetu vodi ka koherentnijoj, efektivijoj grupi, pa stoga povećava stopu opstanka... ako je autoritet valjane vrste i nosi u srcu najbolje interese grupe.
Dakle, nikako zaista nije pogrešno biti sljedbenikom, problem je što većina naših vođa ima opasan utjecaj na svoje sljedbenike. Kako bi stvari bile još gore, čini se da su psihopatski pojedinci glavni kandidati za rukovodeće položaje zbog svog bezobzirnog samopouzdanja i neustrašivosti, prividne karizme, te sposobnosti laganja i manipulacije. Kao rezultat, izrazito prevladavaju među vođama.
Prihvaćanje vrijednosti i ciljeva opakog vođe može generirati izrazitu kognitivnu disonancu među sljedbenicima. S jedne strane animalistički/instinktivni supstrat pojedinca želi slijediti vođu i biti članom čopora; ali s druge strane, njegov urođeni nagon ka dobroti nije kompatibilan s opakim djelima koja grupa čini.
Jedini način za pomirenje ove dvije antinomičke sile je kroz prihvaćanje laži. Laži koje plasira vođa omogućavaju sljedbeniku da bude pripadnik grupe dok još uvijek vjeruje da čini dobro.
Upravo zato psihopatski lideri nastavljaju izvrtati stvarnost: nisu u pitanju osvajački ratovi, nego "sloboda i demokracija"; nisu u pitanju porobljavanja već "pružanje sigurnosti"; nije u pitanju državni udar nego "podupiranje narodne revolucije".
No što ako bi se pojavio dobar vođa i upotrijebio ljudski instinkt za slijeđenjem u najboljem interesu sljedbenika (i svih ljudi), na način da uvede, pomoću primjera i sugestije, poboljšanja u znanju, suosjećanje, napredak i koheziju zajednice?
Moć simbola i arhetipova
U Milgramovom eksperimentu sudionicima je naloženo da primjenjuju električne šokove na 'učenike' po nalozima autoritativne figure. Sudionici su sjedili ispred kutije na kojoj su bili električni prekidači. Tipke su prikazivale voltažu koja je bila isporučivana, te tekstualne opise razine boli u rasponu od 'blage' do 'opasne/ozbiljne', kulminirajući sa 'XXX'. U originalnom eksperimentu, sudionik nije mogao vidjeti 'žrtvu' ali ga/ju je mogao čuti.
80% sudionika je bilo spremno ići sve do 285 volti (pri čemu je u tom trenutku 'učenik' - u stvari glumac - ispuštao bolne krikove). Više od njih 62% bilo je spremno primijeniti krajnjih 450 volti, usprkos kricima i upozorenjima na uređaju koja su pokazivala 'ozbiljnu opasnost' te 'XXX'!
No Milgramov eksperiment je razotkrio još jedan manje poznati rezultat: varijacije eksperimenta su pokazale da je glavni pokretač poslušnosti bio legitimitet autoriteta što se uglavnom prenosi simbolima:
- kada se provodio u starim isluženim uredima umjesto na impresivnom Sveučilištu Yale, stopa poslušnosti je opala
- kada je eksperimentator bio odjeven u svakodnevnu odjeću umjesto da je nosio laboratorijski mantil (simbol znanstvenog autoriteta), poslušnost bi isto opala
Industrija oglašavanja shvatila je ovo godinama unazad i upotrebljava to u vlastitu korist. Oglasi zaobilaze naš intelektualni centar kako bi izravno aktivirali naš emocionalni centar.
Glavna poanta oglasa nije tvrditi da je ovaj automobil brži, ili da ovaj deterdžent bolje pere (racionalno rasuđivanje), čak iako njegova poruka kaže baš to. Poanta je da vas se navede da proizvod asocirate s pozitivnim emocijama. Zbog toga su uz automobil lijepe žene i slatka bebica uz kutiju deterdženta, dok u pozadini svira ugodna glazba.
I to djeluje, funkcionira tako dobro da studije pokazuju da će vas oglasi s pozitivnom asocijacijom natjerati da odaberete proizvod za koji savršeno dobro znate da je inferioran konkurenciji.
Naravno nakon nabavke proizvoda potrošač će racionalizirati svoju nerazumnu odluku s nekakvim intelektualnim argumentima: automobil je pouzdaniji ili ekonomičniji. To može biti istina, no stvarni razlog njegove kupnje je emocionalni: ili je oblik vozila ili ime ili sadržaj oglasa prizvao pozitivne emocije koje su sada vezane uz kupljeni automobil.
Kada su vođe i heroji u pitanju, simboli i emocije su čak i još moćniji jer heroj je snažan arhetip. Arhetipi su fundamentalni ljudski motivi ugrađeni u kolektivno nesvjesnom. Oni su duboki, instinktivni, te automatski prepoznati u prizoru i emocijama. Više nego bilo koji drugi koncept oni su izravno i duboko povezani s našim nesvjesnim umom.
Jung je vjerovao da je svatko na svijetu rođen s istim osnovnim podsvjesnim modelom o tome što 'heroj' jest, te zbog toga ljudi koji čak i ne govore isti jezik mogu uživati u istim pripovijestima te će rezonirati na isti način s arhetipskim herojem.
Kao primjer, uzmimo Ratove zvijezda. Uvjerljivo najpopularniji film ikad, jedan razlog za njegov jedinstveni uspjeh mogla bi biti njegova duboko arhetipska priroda. George Lucas je opsežno istraživao radove Josepha Campbella (autora knjige "Heroj s tisuću lica" - The Hero with a Thousand Faces, op. prev.), i ugradio je brojne značajke arhetipskog traganja za herojem u svoje filmove, načinivši ih tako iznimnim i univerzalno dopadljivim uradcima.
Što je heroj?
"Istinsko herojstvo je iznimno trezveno, poprilično nedramatično. Nije to poriv da se nadmaši sve druge po bilo koju cijenu, nego poriv da se služi drugima ma kolika god cijena bila."Sada kada nam je znana uloga koju heroji odigravaju u našoj podsvijesti, pokušajmo shvatiti glavne odlike heroja. Prije svega, heroj iskazuje hrabrost pred licem smrti.
~ Arthur Ashe
Ako se heroj suočava sa smrću bez da ustukne, identificiranjem s njime mi zaista možemo ublažiti naš utrobni strah od smrti. No to nije na adrenalinu bazirano 'prkošenje smrti' koje danas gledamo kod pseudo-heroja visokorizičnih sportova (na primjer), to je hrabrost uparena s moralnim principima. Heroji postavljaju uzvišena načela poput pravde, slobode i odanosti ispred ičega drugog, uključujući i svog vlastitog života.
Kada je Sula zapovijedio Juliju Cezaru da se razvede od Kornelije, mladi muž je (tada je imao samo 16 godina) odbio tako postupiti i odlučio se suočiti sa smrtnom kaznom. Pomoć nekih obiteljskih prijatelja ublažila je presudu. Bio je lišen njenog bogatstva i izgnan. U ovom slučaju, Julije Cezar je imao hrabrosti izložiti se pogibelji radije nego da se odrekne svete bračne veze i svoje ljubavi prema Korneliji.
U sličnoj maniri, JFK je riskirao svoj život, i čudesno izbjegao smrt, kako bi spasio svoju posadu čiji je PT čamac raspolovljen japanskim torpedom. Za JFK-a život njegove posade je bio važniji od vlastitog.
A što se tiče Vladimira Putina, predsjednika Rusije - danas glavnog branitelja siromašnih i slabih, i jedinog bitnijeg oponenta destruktivnoj ekspanziji američkog imperija - netko bi nedvojbeno mogao pretpostaviti da on stalno riskira svoj život. Pogledajte samo Fidela Castra, koji je unatoč tome što je puno sitnija prijetnja imperiju SAD-a, bio navodno izložen pokušajima atentata u 638 navrata koje je organizirala CIA, no ipak nikad nije odstupio od svojih načela obrane kubanskog naroda.
Vladimir Putin, arhetipski heroj
To što je Putin postigao za Rusiju od svog prvog izbora u 2000. godini nije ništa manje od ekonomskog i socijalnog čuda. Tablica ispod prikazuje evoluciju glavnih ruskih ekonomskih i socijalnih indikatora tijekom razdoblja od 2000. - 2014. godine.
Većina bi europskih političara prodala svoju dušu da postigne samo desetinu ovih rezultata. Bili bi također presretni kada bi uživali Putinov iznimni nivo popularnosti. Od lipnja 2014. ima stopu podrške od otprilike 90%. No, na žalost, nije svaki političar Vladimir Putin.
U stvari, Putinova popularnost u vlastitoj zemlji ide puno dalje od entuzijazma kojeg obično uživaju politički lideri. Milijuni suvenira s Putinovim likom se kupuju svake godine. U svojoj zemlji Putin je puno više od briljantnog državnika. U Rusiji, Putina se štuje više nego ijednu zvijezdu rocka; on je nacionalni heroj.
Neki analitičari pripisuju ovu pomamu brižno planiranoj pro-putinovskoj propagandi orkestriranoj od strane medija koje kontrolira država. Ali kako možemo objasniti njegovu nebeski visoku stopu popularnosti u UK, Europi kao cjelini, ili čak SAD-u? Kako možemo objasniti njegov rejting popularnosti od 92% u Kini, te doslovnu fascinaciju kineskog naroda Vladimirom Putinom?
Začudo, usprkos sustavnom udaranju zapadnih medija po Putinu, Putin ima višu stopu popularnosti nego zapadnjački političari u svojim vlastitim zemljama. Na primjer, u nedavnoj anketi 4 od 5 Britanaca bi radije Putina umjesto Camerona za vođu Ujedinjenog Kraljevstva.
Ekstremni antiputinovski stav zapadnih medija u vrijeme dok je njegova razina popularnosti tako velika, sugerira da ljudsko prepoznavanje vođe nije podređeno izraženijem utjecaju podataka, analiza ili riječi. Nešto drugo je tu na djelu.
Proces u igri ovdje može biti ilustriran uz pomoć ovog naoko bezazlenog razgovora kojeg sam vodio prije nekoliko tjedana. Moj mi je prijatelj govorio o zlim stvarima koje čini Putin (po tvrdnjama zapadnog tiska naravno). Pa sam ga upitao: "Tada stvarno mora da mrziš Putina?". Odgovorio je: "Ma ne, nikako, sviđa mi se, on je moj omiljeni državnik". Bio sam zbunjen očitim paradoksom pa sam nastavio zapitkivati dalje: "Zašto ti se on sviđa ako je takav zlikovac?". Njegov zaključni odgovor je rekao sve: "Zato jer mi se sviđa način na koji izlazi iz Kremlja; hoda kao čovjek."
Kada sam čuo ove riječi prisjetio sam se nečeg iz knjige "Svjetina" (The Crowd, op. prev.), autora Gustava LeBona. LeBon pokazuje da nije analitički materijal (logičko rasuđivanje, čvrste činjenice, znanstvena dedukcija, itd.) taj koji privuče ljude, nego male stvari kao slogani, slike, i simboli.
Državnik se može uključiti u najelokventnije političke diskurse, imati podršku svih stručnjaka i hvalospjeve servilnih novinara, ali ako nema simboličke atribute velikog vođe, na dubokom nivou, nikada neće biti viđen takvim od naroda. Zbog toga što je heroj tako snažan arhetip, mi smo u stanju visceralno identificirati heroje. To je vjerovatno bilo čvrsto usađeno u samu srž naših nagona od praskozorja vremena. Milijunima godina skupine životinja kao majmuni ili vukovi prirodno prepoznaju alfa mužjake, uspostavljaju hijerarhiju i odrađuju svoju ulogu u najboljem interesu grupe.
Ovdje imamo ironični preokret: službeni tisak pokušava ismijati Putina izmišljanjem ili izvrtanjem nekih od njegovih osobina. Posebno se fokusiraju na ono što nazivaju njegovim mačizmom (Putin golih prsa, Putin se bavi sportom, Putin puca iz oružja, itd.). Možda ne znaju da, pokušavajući ismijati Putina (i možda uspijevajući na svjesnom nivou ljudi), oni u stvari čine upravo suprotno na fundametalnim nesvjesnim/simboličkim nivoima gdje su takve odlike atributi simbola povezanih s arhetipom heroja.
Vladimir Putin je ušao na međunarodnu scenu - u velikom stilu - početkom 2014. godine braneći ljude istočne Ukrajine i Krima od uzastopnih napada kijevskog režima podržavanog od Zapada. Potom je konsolidirao svoj status izuzetnog lidera 30. rujna 2015. godine, kada je naredio ruskim zračnim snagama da interveniraju u Siriji protiv nečega što je prethodno bilo markirano kao "globalna prijetnja Broj 1: ISIL", grupa definirana (ne slučajno) po svom distribuiranju straha od smrti zapadnoj - i, u stvari, globalnoj publici.
U očima ljudi, ova hrabra i učinkovita intervencija mu je donijela, de facto, ulogu svjetskog čuvara mira, vođe koji nas štiti. Preko sirijske intervencije, Putin je postao, htio to ili ne, svjetski heroj.
Terorizmom inducirani strah i histerizacija
21. stoljeće je 'stoljeće terora'. Počelo je s napadom na WTC 2001. godine, pa se nastavilo bombaškim napadima na vlakove u Madridu (2004.), u londonskoj podzemnoj (2005.), napadima na više lokacija u Bombaju (2008.), krvoprolićem na tuniskoj plaži (2015.) i oba masakra u Parizu (2015.), da nabrojimo samo neke od najnečuvenijih napada.
Ovaj niz teorističkih napada kojima nikad kraja, pogoršao je naš strah od smrti zato što svatko sada zna da se napad može dogoditi na bilo kojem mjestu, u bilo koje vrijeme. I da je svatko od nas potencijalna meta. Svatko od nas može poginuti u bilo kojem trenutku, čak i kada smo potpuno zdravi i savršeno oprezni.
Strah od smrti pogoršan terorizmom bi mogao objasniti zašto su zvijezde (u muzici, na filmu ili u sportu) toliko omiljene u današnjim vremenima. One su heroji modernih vremena, mada oni lažni. Pseudo-heroji daju samo privid herojstva, a ne i njegovu suštinu.
Terorizam djeluje na podmukle načine. Uvećavajući naš strah od smrti, on povećava naše potrebe za većom sigurnosti, te stoga našu ovisnost o vlastima. Kao što je ilustrirano riječima kancelara Adama Sutlera u filmu V for Vendetta: "Hoću da ova zemlja shvati da stojimo na rubu ništavila. Hoću da svaki muškarac, žena i dijete zna koliko smo blizu kaosu. Hoću da svako zapamti zašto nas trebaju!"
Ironično, terorizam nas prisiljava da prigrlimo lidere koji su, vrlo često, kreatori samog terorizma. Dodatno, strah induciran terorizmom povećava našu histeriju, zamagljuje nam um, onesposobljava naše kritičko razmišljanje, te nas navodi da prihvatimo najgnjusnije laži kao istinu.
Dugo vremena je ovo bila pobjednička strategija jer nije bilo alternative. Jedini lideri na raspolaganju su bili oni zlonamjerni. Jedina raspoloživa izvješća bila su ona lažna. Mada su mnogi ljudi imali dvojbe o integritetu svojih lidera, preferirali su podrediti se ne baš dopadljivim vlastima radije nego da se suoče s užasom smrti lišene autoriteta/heroja.
No, kao što je Lincoln jednom rekao: "Možeš varati sve ljude neko vrijeme, a neke ljude svo vrijeme, ali ne možeš varati sve ljude svo vrijeme."
Danas, jedan od dva Amerikanca sumnja u službena vladina priopćenja u svezi napada 9. rujna. Više od 60% ljudi u SAD-u smatra da je JFK likvidiran zbog zavjere, 62% birača Ujedinjenog Kraljevstva misli da "političari stalno lažu i da im ne možeš vjerovati niti riječ." U međuvremenu je najpopularnija stranka u skoro svakoj razvijenijoj zemlji stranka onih koji protestiraju suzdržavanjem od glasanja, i to se nastavlja širiti.
Dakle, ima mnogo razočaranih ljudi na ovom planetu. Mnogo ljudi koji se ne slažu s elitama, koji vide kroz laži no ostaju tihi jer se osjećaju izoliranima, nemoćnima i ugroženima. Svi oni, muškarci i žene, gladuju za duhovnim istinama koje bi olakšale breme života. Doista, takve duhovne istine su njihovo fundamentalno pravo, u idealnom svijetu naravno. Često se zapitam što bi se dogodilo kada bi takvim ljudima bio predstavljen heroj/vođa svjetske klase koji istinski i iskreno želi umiriti njihove skrivene misli, stremljenja i strahove, heroj/vođa koji se zalaže za istinu i pravicu?
Zaključak
S herojem kao što je Putin, jednadžba je totalno drukčija. Terorizam još povećava naš strah od smrti i naknadnu potrebu za herojima, no sada je to mač s dvije oštrice jer može nagnati ljude da se sjate prema Putinu.
Sigurno, Putin iznimno privlači sve ljude koji dijele njegovu viziju svijeta: pravda, multipolarnost svijeta, uvažavanje suverenih nacija, okončanje agresivnih ratova, zabrana GMO-a, poštovanje prema religijama, istinska neutralizacija terorizma, smanjivanje nejednakosti, zaustavljanje deindustrijalizacije, itd. Neke od njegovih budućih sljedbenika, koji za sada još vjeruju da je on prijetnja njihovom načinu života, može se pronaći na suprotnoj strani političkog spektra.
Jedno od najinteresantnijih otkrića koja se tiču osobnosti sljedbenika autoriteta jest to da su oni lojalni jednom vođi, no ne i neminovno nekoj posebnoj ideologiji. Prema tome, mogu se vrlo lako prebaciti s jedne dogme na drugu, ako je vođa za njih 'pravi'. Ovo gledište je ilustrirao Adorno (i drugi), koji je naglasio da bi lider mogao izmijeniti autoritarnu osobnost sljedbenika iz katoličanstva u komunizam. U istom smislu, spominjao je mnoge lojalne naciste koji su se pretvorili u lojalne komuniste u poslijeratnoj istočnoj Europi, te u lojalne podanike angloameričkog poretka u poslijeratnoj zapadnoj Europi.
Čak ni vođe krajnje desnice u SAD-u nisu propustili primijetiti herojsku narav Vladimira Putina:
Strateški analitičar FOX News-a Ralph Peters: "[Rusija] ima pravog vođu, dok je naš predsjednik nesposoban i nesklon da vodi."
Bivši gradonačelnik New Yorka Rudy Giuliani: "Putin odluči što želi učiniti i učini to za pola dana. On donese odluku i izvrši je brzo, i svi reagiraju. To je ono što nazivaš pravim vođom."
Sarah Palin: "Ljudi vide Putina kao nekog tko se hrva s medvjedima i sam izvlači naftu, a naš predsjednik nosi mamine traperice i okoliša."
Donald Trump: "[Putin] pokreće svoju zemlju i barem je pravi vođa, za razliku od ovog što imamo u ovoj zemlji."
Oni poznaju svoje birače i što im treba (snažan vođa). Odmah su prepoznali takvog lidera u Putinu i koriste njegov primjer kako bi omalovažili svojeg demokratskog takmaca, predsjednika SAD-a Obamu. Međutim, ono što još možda ne mogu uvidjeti jest da bi Putin eventualno mogao utjecati i na njihove sljedbenike, tipične krajnje desničarske autoritarijance, jer on, više no oni, posjeduje herojske atribute koji privlače takve vrste osobnosti.
Ulazak Putina u herojsku arenu također je razotkrio bljutavost pseudo-lidera kao što je Obama ili francuski predsjednik Hollande. Na internetu možete pronaći zapanjujuću količinu usporedbi između Putina i tih pseudo-lidera.
Premda takve šale izgledaju bezazlene, one otkrivaju dublju istinu i to je vjerovatno jedan od razloga zašto su toliko popularne. One simboliziraju upadljivi kontrast između herojskih atributa Vladimira Putina (hrabrost, muškost, itd.) i kukavičkih, beskičmenjačkih osobina njegovih pandana.
Elite su upoznate sa simboličkom i političkom moći heroja. Zvijezde imaju izniman utjecaj na ono što mislimo i u što vjerujemo (daleko značajniji nego utjecaj političara ili novinara). Upravo zato, čim se zvijezda usudi proturječiti službenoj 'istini' (vidite Charliea Sheena na primjer), njega/nju predstavnici svih medija zasuju drvljem i kamenjem.
Zaista, najodlučnija bitka se vodi u našim umovima; sve se vrti oko utjecaja na naše emocije i misli. Zato se razvoj medijske organizacije Russia Today vidi u Washingtonu kao tolika prijetnja. Kako bi heroj imao internacionalnu dimenziju on treba internacionalnu publiku. Kako bi se istina prenosila, treba objelodanjivanje širom svijeta. Sada kad je to stvarnost, Putin se pojavio dramatično i silno na međunarodnoj sceni, a Rusija je postala igrač svjetske klase.
Opresivni globalni sistem kojeg su izgradile zapadne sile tijekom posljednjih nekoliko stoljeća još uvijek se zasniva na lažima, no danas je barem tu autoritet koji nudi pravu sliku onog što se uistinu događa. I puno je lakše razlikovati istinu od laži kada možemo analizirati oboje, nego prepoznati neistinu kada je sve što imamo ista laž posvuda ponavljana bezbroj puta kao jedina istina.
Dakle, kao što sam i prije spomenuo, nije vjerojatno da će Putin 'spasiti čovječanstvo', no on zaista nudi najdragocjeniji dar svima nama: priliku da usporedimo riječi i djela naših zapadnih lidera, a stoga i mogućnost da odaberemo prikloniti se istinski pozitivnim vrijednostima i da biramo istinu umjesto laži. I to je pakleno dobar božićni poklon! ("pakao" ne postoji kao takav, stoga se ne bojte).
Komentari čitatelja
na naše novosti